Iranski sustav subvencija i budućnost Islamske republike
Islamska republika Iran obilježava 11. veljače (22. Bahman po iranskom kalendaru) svoj Dan revolucije. Obljetnica je to Islamske revolucije 1979, glavne prekretnice na Bliskom istoku 20.stoljeća. Danas je Iran znatno drugačiji od onog Irana 1979. Država ima nategnute odnose s većinom zapadnog svijeta, te posebno sa Saudijskom Arabijom i Izraelom. Iran ima jedan od najsloženijih političkih sustava u modernoj povijesti, koji kombinira predstavničku demokraciju s poluteokratskom vladavinom. Mnogi su smatrali da će se sustav zvan Islamska republika urušiti nekoliko godina nakon osnivanja ili barem kao posljedica rata s Irakom. No, iranski sustav je preživio i institucionalizirao se. Danas većina stanovništva ne poznaje uređenje osim islamske republike. Njihova potpora za uređenje, međutim, nije toliko vezana uz političke težnje i identitet koliko za socijalni populizam i islamsku socijalnu pravdu.
Islamska tradicija naglašava potrebu socijalne skrbi. Prema jednom hadisu osobno spasenje vezano je za pomaganje drugima, jer "ako ćeš biti milosrdan prema ljudima na Zemlji, Bog će biti milostiv prema tebi". Osnivač Islamske republike i njezin prvi Vrhovni vođa ajatolah Ruholah Homeini u svojoj je političkoj oporuci naglasio da je "apsurdno reći kako se socijalna pravda, onakva kakva se prakticirala od početka stvaranja, i borba protiv kriminala i nasilja, koje se treba izbjegavati, ne mogu postizati u vrijeme atoma. Tvrdnja da je islam protiv modernih inovacija je idiotska optužba. Ako inovacije i novi prinosi civilizacije znače invencije, nova znanstvena otkrića, i industrijski napredak, onda treba znati da se ni islam niti jedna druga monoteistička religija nikada nisu protivili takvim stvarima. Naprotiv, islam i Sveti Kur'an njeguju empatički znanstveni i industrijski razvoj." Mnogi su pokušali smjestiti islamsku republiku u odnosu na komunizam i kapitalizam, zbog čega je došla i krilatica "Ni istok, ni zapad, samo Islamska republika". Moderni teoretičar islama Fazlur Rahman naglašava da je temelj Islamske republike doista u Kur'anu, odnosno u važnosti socioekonomske pravde i ljudskog egalitarizma. Ponekad Islamska republika liči na korporativnu državu, u smislu populističke strategije koja pomiruje klasne razlike i stvara cjelovitu naciju tim putem. Doista, kad se ove činjenice svedu na jedno, Islamska republika negira i marksizam i kapitalizam, već traži treći put političkog razvoja. Ipak, nemoguće je ne uvidjeti utjecaj lijevih političkih ideja, posebno stoga što je traženo republikanstvo temeljeno u djelima Alija Šarijatija, Ale Ahmada i drugih teoretičara koji su svoj političko-filozofski put započeli u komunističkim partijama. Jedina je razlika u tome što izvor ekonomskog egalitarizma leži u vjerskoj praksi, u Kur'anu i suni, te ostalim islamskim izvorima koji naglašavaju socijalnu pravdu i postavljaju pitanja problema u društvu s velikim jazovima u bogatstvu i blagostanju. Takav ekonomski egalitarizam postavljen je u osnove države odnosno u ustav Islamske republike.
Tolika osjetljivost na pitanje socijalne jednakosti i pravde proizlazi iz iskustva Iranaca pod Pahlavijevim režimom. Mlađi šah Pahlavi, u želji da stvori modernu industrijsku silu, upotrijebio je zapadni način industrijalizacije i društvene modernizacije. Isprva uspješan, model se urušio, a narodne mase su se pokrenule protiv katastrofalnih šahovih politika. Islamska je republika uzela šahov model kao odličan primjer neuspjeha i započeo je put prema nezavisnom i ekonomski samoodrživom društvu koje se temelji na načelima i zakonima islama. Međutim, taj je model bio snažno vezan uz populizam koji je kombinirao radikalan govor antiimperijalizma i egalitarizma. Takav pristup ostvario je demografski i socioekonomski rast, kojeg je posebno poticala islamska klerikalna elita. Kao rezultat, nastao je sustav socijalnog populizma i islamske ekonomske tradicije, koja se temelji na moralnom poduzetništvu. Naime, u islamu nije dopušteno obogaćivati se ilegalnim načinima i otimanjem od drugih. Uz to, obogaćivanje samo nije moralno; bogatstvo mora samo biti instrument a ne cilj sam po sebi.
Politički ciljevi za ostvarivanje potpore temeljili su se na mobiliziranju potpore organiziranog rada i donjeg srednjeg sloja, kao i domaćem tržištu orijentiranih tvrtki, te na političkoj izolaciji ruralnih oligarhija, stranih korporacija i velikih industrijskih elita. Islamska je republika proširila utjecaj javnog sektora i državnih institucija. Provedena je špekulativna komodifikacija urbanog zemljišta, a kroz etatizaciju ekonomije država je izravno ulagala u proizvodnju i distribuciju osnovnih potrošnih dobara što je vodilo do državi bliskih proizvođača koji su akumulirali bogatstvo političkim vezama.
Ekonomski sustav Irana podijeljen je u tri glavna sektora: javni, kooperativni i privatni. Javni se sektor sastoji od velikih industrija, vanjske trgovine, velikih rudnika, bankarstva, osiguranja, energije, brana i velikih sustava navodnjavanja, medija, pošte, telekomunikacija, prometa. Kooperativni sektor uključuje kooperativnu proizvodnju i distribuciju tvrtki i institucija koje su osnovane na temelju islamskih načela u gradovima i selima. Privatni sektor se odnosi na poljoprivredu, stočarstvo, malu industriju, trgovinu i usluge, koji često djeluju kao dodatak ekonomskim aktivnostima u ostalim sektorima. Javni se sektor više nego udvostručio nakon Islamske revolucije, a ljudi su se zapošljavali u ministarstvima, jedinicama lokalne uprave, vladinim organizacijama i birokracijama, te vrlo važno i u novim islamskim revolucionarnim organizacijama. Kako je država preuzimala veću ulogu u gospodarstvu, ekonomska je održivost sve više ovisila o njoj.
Kako bi ostvarila ekonomsko vezivanje stanovništva, država je započela širok sustav subvencija koje su uključivale najosnovnije potrebe: stanovanje, prehranu, zdravstvo, obrazovanje i zasnivanje obitelji. Nakon revolucije, pokret zvan revolucionarna stanogradnja (maskane engelabi) promijenio je socijalnu geografiju urbanog života u Iranu. Strogi građevinski zakoni tijekom 1970.-ih rastuću sirotinju su pomakli na rubove velikih gradova, a nakon urušavanja novog sustava i još nedovoljnog snalaženja novih lokalnih revolucionarnih organizacija, krenula je opsada urbane zemlje koja je udvostručila i utrostručila iranske gradove. Situacija je postala toliko napeta, da je vlada unijela ustavno pravo stanovanja i mogućnosti države da konfiscira slobodnu i nerazvijenu zemlju za izgradnju stanova.
Posebnog iranskog sustava su i bonijadi, karteli vjersko-političkih fondacija koje imaju veliki učinak na iransko gospodarstvo. Originalno, bonijadi su nastali u šahovo vrijeme kada su pružali humanitarnu pomoć siromašnima i potrebitima. Nakon revolucije temeljili su se na vjerskom povezivanju članova. Najvažniji su bonijadi Fondacija za potlačene i onemoćale (bonijade mostazafan va džanbazan), Fondacija šahida (bonijade šahid) i Fondacija Imama Reze. Mostazafan je najveća fondacija u Iranu i dobro je uključena u iransko gospodarstvo. Pedeset posto svog profita alocira na pružanje pomoći potrebitima u obliku niskokamatnih kredita, a ostatak ulaže u različite korporacije u kojima rade članovi. Oko 350 odjela i afiliranih kompanija radi u područjima poljoprivrede, industrije, prijevoza i turizma. Bonijade šahid još je jedna velika fondacija. Oni su u bliskom odnosu s Revolucionarnom gardom, elitnom postrojbom koja tvori sporednu vojsku Islamske republike. Oni pružaju pozajmnice obiteljima mučenika kao i tisućama basidža, pripadnika paramilitarnih dobrovoljaca koji su dodatna pomoć u unutarnjoj sigurnosti, pružanju socijalnih usluga, organiziranju vjerskih ceremonija i slično. Vođe ovih fondacija izravno bira Vrhovni vođa, te imaju zadatak štititi islamska i revolucionarna načela Islamske republike te često rade kao karirativne organizacije, posebno za siromašne, obitelji mučenika, bivših zarobljenika, seljaka, invalida. Oni djeluju uz postojeće državne institucije, te po strukturi izgledaju kao državna ministarstva, samo s puno više vjerskog i revolucionarnog poleta. Tako na primjer, Fondacija stanovanja (bonijade maskan) djeluje usporedno s Ministarstvom stanogradnje pružajući stanove potrebitim obiteljima. Pokret opismenjavanja (nehzate savadamuzi) djeluje usporedno s ministarstvom obrazovanja. Vrhovno vijeće kulturne revolucije (šoraje alije engelabe farhangi) natječe se s Ministarstvom kulture i islamskog vodstva u određivanju kulturnih politika. Bonijadi su odgovorni izravno Vrhovnom vođi, te ne podliježu porezima, što im daje veliku konkurentnu prednost. Prema pokazateljima iz 2009. čine 35 posto iranskog bruto domaćeg proizvoda i preko 40 posto u sektoru iranskog gospodarstva koji se ne tiče nafte. Rast bonijada ostvaren je nakon smrti Homeinija i nakon završetka Iransko-iračkog rata. Posebno ih je poticao predsjednik Ali Akbar Hašemi Rafsandžani koji je stvorio mrežu utjecaja kroz bonijade.
Unatoč povezanosti s vjerskim i političkim vođama, te očitim favoriziranjem u gospodarstvu, bonijadi su ključni u razvoju socijalne pravde u Iranu, kao i u razvoju osjećaja lojalnosti Islamskoj republici. Njihov se novac upotrebljava za financijsku podršku školama, sveučilištima i istraživačkim centrima, izdavanja knjiga i časopisa, proizvodnji filmova, organiziranju umjetničkih i književnih festivala, muzejima. Pripadnici bonijada grade škole, kuće, džamije, bolnice, bunare. Sposobni su skrbiti o raznim depriviranim segmentima iranskog društva. Na osnovu koruptivnih i nepotističkih veza, međutim, grade vlastito bogatstvo i vezuju uz sebe razne frakcije iranskih političkih stranaka. U sukobu dva populizma bivši iranski predsjednik Mahmud Ahmadinežad okomio se u izbornoj kampanji na "ekonomsku mafiju", koja je organizirana u krugu njegovog protivnika Rafsandžanija, iako sam Ahmadinežad dolazi iz krugova Revolucionarne garde.
No, da bi Iran mogao postati svjetski igrač u međunarodnim ekonomskim utrkama, mora reformirati svoj sustav subvencija. Prije pet godina vlada je povukla najhrabriji potez u posljednjih 25 godina donošenjem iranske reforme ciljanih subvencija (TSR), što je u strah dovelo i političare i biznismene i narod. Reforme ciljaju ukidanju subvencija na energiju i ostale proizvode, pri čemu se računa da subvencije na energiju iznose oko 20 posto BDP-a. Reformom bi se zamijenile izravne cjenovne subvencije s jedinstvenim transferima gotovine kućanstvima. U prvoj fazi vlada je značajno povisila cijene svih glavnih naftnih proizvoda i prirodnog plina, kao i cijene električne energije, vodoopskrbe i kruha. Plan je bio da se iskoriste doprinosi od tog rasta cijena za kompenzacije kućanstvima. Tvrtke se potiču da uzmu subvencionirane kredite za prihvaćanje novih tehnologija koje štede energiju i stvaraju manje zagađenja. Jedinstveni gotovinski transferi posebno pogoduju siromašnijim kućanstvima, jer oni su do sada malo trošili energiju, te subvencionirane domaće cijene energije nisu bile puno od pomoći. Sada će dobiti gotovinu. Nakon ohrabrujućeg početka reforme u prosincu 2010., druga faza reforme je odgođena sredinom 2012. zbog pada ekonomskih aktivnosti i povećanja inflacije. Veliki prihodi od povećanja domaćih cijena nisu se ostvarili, te je reforma došla u probleme nedostatka novca. Iako su se dotacije kućanstvima nastavile, njihova realna vrijednost je znatno opala.
Početni strah se tako ostvario. Naime, na početku reforme, iransko gospodarstvo je raslo, nošeno visokim cijenama nafte. BDP je rastao, i to značajno onaj dio koji nije bio vezan uz naftno gospodarstvo. Međutim, međunarodne sankcije dodatno su pojačane krajem 2010., a računi iranske nacionalne banke i iranskih državljana zatvoreni su u financijskim središtima UAE-a, pod UN-ovom rezolucijom iz srpnja 2010. Ipak, makroekonomski pokazatelji na kraju 2011. bili dovoljno dobri da se reforma nastavi. Međutim, gospodarstvo je ušlo u stagflaciju 2012., ponajviše uslijed jačanja sankcija na međunarodne financijske transakcije i izvoz nafte. Deprecijacija rijala i financijske sankcije zaustavili su gospodarski rast. Kao rezultat, iranski parlament (madžles) odlučio je odgoditi drugu fazu reforme.
Novi iranski predsjednik Hasan Rohani odlučio je po dolasku na vlast nastaviti s drugom fazom reformi. No, ona uključuje reformu same reforme. Novi sustav plaćanja gotovine biti će ciljan samo na one obitelji koje se registriraju pri Ministarstvu kooperanata, rada i socijalnoga blagostanja. Gotovina će se davati samo onim obiteljima koje imaju nizak dohodak. Ne radi se više samo o uplati na račun, već i materijalnim dobrima. Za one pojedince koji pokušavaju varati skrivajući svoju imovinu predviđene su drakonske kazne. Njima će se također pružiti državna zdravstvena skrb, što će pospješiti jednako pružanje zdravstvenih usluga svima, a ne samo onima koji mogu platiti dodatnu zdravstvenu skrb. Mnogi ekonomisti smatraju da je odlučnost vlade da se nastavi reforma pogrešna, a pad cijene nafte dodatno je potvrdio ponovnu opasnost da se reforma uruši.
Međutim, reforma subvencija trebala bi ostati glavni cilj Irana, barem u onim segmentima koje je reforma shvatila kao nužnim za promjenu. Najviše se to tiče subvencioniranih cijena energije jer one potiču preveliku konzumaciju energije, povećanje zagađenosti (iranski gradovi, posebice Teheran i Ahvaz, među najzagađenijima su na svijetu zbog smoga i ispušnih plinova), te pogoduju bogatim kućanstvima. Uz to, subvencionirane cijene ohrabruju kapitalna ulaganja, ali ne i ulaganja u rad, u vrijeme kada raste nezaposlenost.
Kad je nastala, Islamskoj republici nisu davali više od godinu, dvije. Za vrijeme rata s Irakom sve analize upozoravale su na to da je Islamska republika na zalasku. Kad je umro Homeini, smatralo se da je došlo vrijeme kraja Islamske republike. Ali, svi su bili u krivu. Islamska republika je institucionalizirani sustav iranske države i potrebna je opet sveopća koalicija koja bi rušila takav sustav. Homeini je uspio u svom naumu time što je predstavljao široku koaliciju snaga, od krajnje ljevice, preko liberala do vjerskih konzervativaca i nacionalista. Pragmatičan stav SAD-a, koji odlučuje da se približi više nego Teheranu od nastanka Islamske republike, jasan je pokazatelj da je Islamska republika ovdje da ostane.
Naglasak na ekonomiji svakodnevica je u vođenju države. Islamska republika napravljena je na temelju jasnog apela prema socijalnoj pravdi kao vjerskom načelu. U obljetnici obilježavanja Islamske revolucije, međutim, nije samo loše ekonomsko stanje bilo važno za okupljanje protušahovske koalicije. Ovdje su važni i kulturološki čimbenici, psihološki čimbenici, političke prilike za revoluciju. Početke i korijene revolucije valja tražiti u ranim šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, kad je šah pod pritiskom SAD-a krenuo u zemljišnu reformu i razvojne programe koji nisu bili koordinirani s političkim razvojem, a još manje su postigli željeni rezultat. Kao posljedica krize došlo je do revolucije, ali u skladu s revolucionarnom šijitskom ideologijom i karizmatičnim vodstvom ajatolaha Homeinija.
Jedan od vodećih iranskih klerika, Mohamad Musavi Hoeiniha jednom je opisao da je Islamska revolucija kao bicikl: ako stane, pada. Ta sličnost s Permanentnom revolucijom nije slučajna. Da bi nastavila funkcionirati s privolom naroda, Islamska republika mora zadovoljiti sve revolucionarne ideale: socioekonomske prilike, vezanost uz šijitsku (i nacionalnu, iransku) ideju, te sljedbeništvo vjerskog vođe. Unatoč brojnim pozivima na demokratizaciju, Islamska republika i dalje ima jaku potporu, te određeni prkos prema velikim silama. Oprezni koraci prema naprijed biti će i dalje osobina teheranskih vlasti, a Islamska republika će se sve više ukorijenjivati kao dominantan vid šijizma u svijetu.
evo ga Celi
