Alfons Kauders wrote:
vecina tehnologije je dosla iz s.koreje, koja je opet svoj program bazirala na ruskom slbm dizajnu s pocetka sezdesetih...
Alfons, prijatelju, jesi li sta procitao u vezi projektila koje sam naveo?! Mozda ti je promaklo ovo:
"Uzi Rubin, izraelski balistički stručnjak, nazvao je Sajdžil "potpuno novim projektilom" koji nema nikakvih sličnosti s sjevernokorejskim, ruskim, kineskim ili pakistanskim modelima iste kategorije.[4]"
i ovo
Poput projektila Fatih-110, Sajdžil je kod stranih stručnjaka izazvao bojazan da je projektiran za nošenje nuklearne bojeve glave.
Alfons Kauders wrote:
dodatni problem je broj iranskih raketa - pouzdanih informacija jednostavno nema, niti je ikad bilo...
Za nas forumase bi trebao biti dovoljan podatak studija IISS-a i americke procjene, zbog kojih se (izmedju ostalog) i ne ususdjuju izvesti klasicnu agresiju kao na Afganistan, Irak, Libiju...
Alfons Kauders wrote:
dodatni problem je sto su sve postojece iranske balisticke rakete pogonjene zastarjelim motorima na tecno gorivo, pa ih je potrebno dugo pripremati prije lansiranja - kao takvi bili su vec zastarjeli kad su dizajnirani... tvrde da imaju jednu raketu na cvrsto gorivo, ali to su samo tvrdnje - nema slika, testova i sl...
Hajde, da i ove navode zajedno pobijemo, navodjenjem jednog po jednog projektila:
1. Asura
Ašura je model iranskog balističkog projektila srednjeg dometa. U studenom 2007. iranski ministar obrane Mostafa Mohammad Najjar objavio je kako je Iran konstruirao raketu Ašura, novi balistički projektil dometa 2000 km[1]. Najjar je izjavio: "Islamska Republika Iran nema namjere napasti ijednu zemlju, niti će to ikad učiniti. No ako netko pokuša napasti Iran, uzvratiti ćemo svom vojnom snagom koju posjedujemo". Nije precizirao na koji se način novi projektil razlikuje od Šahaba-3[2], koji ima domet od 2100 km.
Prema izvorima tjednika Jane's Defence Weekly[4], projektil Ašura predstavlja važan proboj za iransku balističku tehnologiju jer se radi o prvom dvostupanjskom balističkom projektilu na kruto gorivo, za razliku od dotadašnjih modela Šahaba na tekuće pogonsko gorivo. Novi sustav pogonskog goriva skraćuje vrijeme pripreme projekila što implicira povećanje preciznosti u ratnim situacijama. Tjednik navodi kako je razvoj projektila paralelan pakistanskom programu Šahen-II, iako nema dokaza da su Iranci s Pakistancima ili drugim zemljama vršili razmjenu tehnologije. Balistički projektil Ašura je razvila Šahid Bageri Industrijska Grupa (SBIG) pod Sanam Industrijskom grupom (Odjel 140), koji su dio iranske Organizacije obrambene industrije (DIO).
2. Sajdzil/Sidzil
Sajdžil (također poznat kao i "Sejjil" ili "Sejil"),
iranski je dvostupanjski balistički projektil srednjeg dometa (MRBM) s pogonom na kruto gorivo, dometa preko 2000 km. Uspješno testiranje provedeno je 12. studenog 2008. godine[1]. Prema izvješćima, domet mu obuhvaća Izrael i jugoistočnu Europu, no Iran tvrdi kako je projektil razvijen u obrambene namjene. Poput projektila Fatih-110, Sajdžil je kod stranih stručnjaka izazvao bojazan da je projektiran za nošenje nuklearne bojeve glave.
Detalji modela osim broja stupnjeva i korištenja krutog goriva nisu objavljeni. Ipak, prema dostupnim fotografijama da se zaključiti kako je tijelo projektila veće od prethodnih modela poput Šahaba-3 (dometa 2,100 km), što znači da Sajdžil ima mnogo veći domet od objavljenog, što pak implicira da je Sajdžil veliki korak naprijed prema gradnji složenih balističkih projektila velikog dometa (ICBM)[2]. Kao oružje, Sajdžil predstavlja dosad najveći izazov za iranske neprijatelje, budući da su projektili sa krutim pogonskim gorivom manje uočljivi nego oni s tekućim gorivom, koji zahtjevaju komplicirane pripreme uoči lansiranja[3]. Uzi Rubin, izraelski balistički stručnjak, nazvao je Sajdžil "potpuno novim projektilom" koji nema nikakvih sličnosti s sjevernokorejskim, ruskim, kineskim ili pakistanskim modelima iste kategorije.[4]
3. Sahab
Šahab-3A
Najranija verzija Šahaba-3 razvijena je sredinom 1990-ih godina u suradnji s Sjevernom Korejom koja je paralelno razvijala vlastitu verziju Nodong-1.[1] Obje rakete imaju domet od 1300 km, koriste motor na tekuće gorivo, a CEP im se procijenjuje na 100-200 m.[2] Prve verzije Šahaba-3 testirane su 1998., a u službu iranske vojske službeno su ušle 7. srpnja 2003. Razvila ih je Sanam Industrijska Grupa (Odjel 140) u suradnji sa Shahid Hemmat Industrijskom Grupom (SHIG).
Šahab-3B
Šahab-3B razlikuje se od osnovne proizvodne varijante prema poboljšanjima sustava navođenja i bojne glave, te prema manjim promjenama na tijelu rakete. Promijene uključuju i novo višenamjensko lansirno vozilo s unaprijeđenim sustavom toplinskog sustava navođenja i crpljenja gorivom, potpuno različitim od prethodne verzije lansirnog vozila. Novi sustav omogućuje i veće manevarske sposobnosti te bolju preciznost, no smanjuje kapacitet bojne glave sa 1000 kg na procijenjenih 700 kg.
Sustav navođenja omogućava projektilu promijene putanje što spriječava mogućnost presretanja pomoću radara koji koriste metodu izračunate pretpostavke putanje, što je karakteristika gotovo svih današnjih anti-balističkih sustava. S obzirom na veliku brzinu projektila i mogućnosti brzog i mobilnog punjenja gorivom uoči zadatka, Šahab-3B ima vrlo kratko vrijeme između lansiranja i udara, što podrazumijeva da će žiroskopski sustav navođenja ostati relativno precizan uoči udara (važno je spomenuti da ovaj navođenje žiroskopom postaje sve nepreciznije sukladno dužini pripreme, zbog mobilnosti meta). CEP, odnosno radijus moguće pogreške, procijenjen je na 30-50 m ili manje[3]. Ipak, preciznost projektila je teoretska i ne može se precizno predvidjeti u ratnim situacijama.
Navedena poboljšanja Šahaba-3 značajno doprinose sigurnosti odnosno obrani od anti-balističkih sustava poput izraelskog Arrow-2, te korištenju za precizne napade na nepomične važne ciljeve poput zapovjednih, kontrolnih i komunikacijskih centara.
Šahab-3C i D
Malo je poznato o dvjema najnovijim verzija Šahaba-3 (C i D). Prema dostupnim informacijama, projektili imaju veću preciznost, poboljšani sustav navođenja[4],
višestupanjsko tijelo na tekuće i kruto gorivo, i veći domet (2000 km)[5]. Ove verzije su autohtono razvijene i u masovnoj su proizvodnji, oko 70 komada na godinu[6].
4.
Gadr-110
Gadr-110 je balistički projektil srednjeg dometa (MRBM), projektiran i razvijen u Iranu. Projektil ima domet 2500-3000 km[2]. Oružane snage Irana objavile su detalje 2005. prilikom vojne parade kojom je obilježen kraj Iransko-iračkog rata[3].
Projektil Gadr-110 je unaprijeđena verzija Šahaba-3A, koji je poznat i kao Gadr-101.
Pretpostavlja se da ima prvi stupanj koristi tekuće pogonsko gorivo, dok drugi stupanj koristi kruto pogonsko gorivo[4] što povećava domet na preko 2,000 km.
Karakteristike Gadr-110 projektila su veće manevarske sposobnosti i kraće vrijeme pripreme od Šahaba-3. Vrijeme postavljanja projektila u aktivno stanje je 30 minuta, dok kod starijih modela poput Šahaba-3 iste pripreme straju više sati. Projektil je u potpunosti razvijen u Iranu, u strogo čuvanom Hemmat raketno-industrijskom kompleksu[5].
5.
Fadžr-3
Fadžr-3 (perzijski: "zora") iranski je balistički projektil srednjeg dometa (MRBM), s pretpostavljenima dometom od 2.000-2.500 km. Iranski dužnosnici su objavili kako projektil može izbjegavati radarsku detekciju[1] i kako ima više nezavisnih bojevih glava koje mogu gađati različite ciljeve (sustav MIRV).
Revolucionarna garda otkrila je detalje projektila tijekom vojnih vježbi Veliki prorok 31. ožujka 2006. godine. General Hossein Salami na televiziji je objavio kako je "uspješno testiran novi projektil sa poboljšanim tehničkim i taktičkim kapacitetima od prethodno proizvedenih modela".[2] Također je dodao kako projektil može nositi tri bojeve glave, od kojih se svaka u zadnjem stadiju leta neovisno jedna o drugoj kreće prema svom cilju. Nije precizirao domet projektila, koji može varirati ovisno o veličini i vrsti tereta bojeve glave.
Vojni analitičari smatraju kako je Fadžr-3 modificirana verzija Šahaba-3, s preinakama pogonskog goriva i bojeve glave.