dr_Evil wrote: ↑29/01/2026 11:42
Vjerujem da bi u slucaju novog sukoba globalnih razmjera se formirala u Bosni neka nova Handzar divizija koju bi poslali u Galiciju da prva izgine, a Bosna bi ostala pusto polje koje se ne brani i koje bi bilo popriste sukoba. Nama bi to predstavilo kao cast da nase OS BiH idu da zavode demokratiju barbarskim istocnim plemenima.
U svakom slucaju Kaja Kallas je tu da baci sibicu.
Handžar divizija nikad nije bila na Istočnom frontu, ali jeste Hrvatska 369. pukovnija.
Imaš o toj pukovniji odličan tekst kod Jergovića pod nazivom Staljingrad
https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/staljingrad/
Od 5000 ljudi jedva ih se 100 vratilo. Od toga ih je preko 50% bilo iz BiH.
Pri odabiru legionara, vojnički izobraženih Hrvata, starosti od 20 do 32 godine, vodilo se računa o tome da dvije trećine budu katolici, a trećina muslimani. U svim dijelovima NDH entuzijazam oko prijave u Legiju bio je na visokoj razini, ali prednjačili su Bosanci i Hercegovci. No ne u onoj mjeri o kojoj je govorio vojskovođa Slavko Kvaternik, kada je 1946. davao iskaz pred sudom za ratne zločine. Iz tko zna kojeg razloga, on je ustvrdio kako je 95 posto dragovoljaca stizalo iz Bosne i Hercegovine. Istina je da je odnos bio 55:45 u korist Bosanaca i Hercegovaca.
Hrvatsku legiju Ante Pavelić je osnovao već 2. srpnja 1941, deset dana po Hitlerovom napadu na Sovjetski Savez, dok je još trajala narodna euforija jer je, uspostavom NDH i pristupanjem silama Osovine, izbjegnut rat na hrvatskome teritoriju. Poglavnikov proglas bio je izrazito euforičan: “Udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu, odlučio sam odobriti, da se stvore dobrovoljne vojne jedinice, koje će se rame uz rame sa slavnom njemačkom vojskom boriti proti zajedničkom neprijatelju.“ A da ne bi bilo dvojbe o kojem je neprijatelju riječ, proglas započinje nekom vrstom bojnoga pokliča: „U borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve! zakletog neprijatelja svih evropskih a osobito hrvatskog naroda“
Kroz 369. pukovniju prošlo je oko pet tisuća ljudi. Veliki dio njih svoje će kosti ostaviti pod Harkovom i Kalačem, na Donu, u borbama za mjesta čija imena su, u kolektivnom sluhu onih koji su ih s vjerom ispratili, imala za trajanja NDH jezovit i herojski prizvuk. Prije nego što su 16. kolovoza krenuli na put prema istočnome bojištu, vojnici pukovnije imali su kratku obuku u Dooollersheimu. Tamo su, 31. srpnja položili i prisegu Adolfu Hitleru: „Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati.“
Pukovnija je u sedamnaest vlakova prevezena do mjesta Dangeni u Besarabiji, da bi daljnjih 405 kilometara, do mjesta Pervomajsk, prešla u četrnaest dnevnih hodnji. Po dojavi Kvaterniku i Paveliću prvoga pukovnijskoga zapovjednika Ivana Markulja vojnici pred očima časnika i dočasnika usput “kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje…”
Većinom je to bila sirotinja iz bosanskih zabiti, koja je dobila nove uniforme, a njihove familije mjesečno su dobijale pakete sa hranom.
Posebno je zanimljiv i škakljiv ovaj dio
I dok hrvatske novine sve ponesenije pišu kako Staljingrad mora pasti i kako Sovjeti nemaju nikakvu strategiju obrane, jer kako će je i imati pred tom nadirućom silom europskih naroda i vojski, Miroslav Krleža u svoj dnevnik, dva dana nakon što su „naši“ krenuli u konačni hrvatski proboj u Staljingrad, piše o tome kako je u Zagrebu opalio ramazanski top: “To znači da će naša vojska pobijediti nevjernike zaista! Iftar (prestanak dnevnoga posta sa zalaskom sunca, op. M. J.) javlja u predvečerje sa prvom zvijezdom pravovjernima da su bureci (u obliku agramerskog apfelštrudela) ispečeni. Lijepa naša slavi ramazan zaista u slozi i u ljubavi, i kandilje na minaretima zrači kao svjetlost u našem kršćanskom, zapadnjačkom mraku, a glas mujezina poziva na intelektualno-moralni akšamluk, uz špricere i jagnjetinu kod Avdibegovića.”
Šezdeset i pet godina nakon tog zagrebačkog ramazana nitko, osim pokojeg čudaka i šačice ljutih kabadahija, ne želi imati ništa s pričom o hrvatskim legionarima koji su tada ušli u Staljingrad. Njihovi bošnjačko-muslimanski unuci i praunuci, na čelu s reis ul ulemom, inače bivšim zagrebačkim muftijom Mustafom ef. Cerićem, govore kako su, osim rijetkih izuzetaka, bosanski muslimani redom bili u partizanima, pa je reis i jasenovačke mučenike muslimanske vjere, uglavnom sve same komuniste, nedavno proglasio za šehide (borce pale na Allahovu putu). Tek je nešto drukčije na hrvatsko-katoličkoj strani: naši su djedovi redom bili haesesovci ili nevina dječica nadbiskupa Stepinca, a ako je koji i bio u ustašama, ili je bio od onih koji i nisu naši Hrvati (nego su hercegovački ili bosanski), ili je kao ustaša spašavao Židove i nedužnu kozaračku dječicu. A na Staljingradu nije bio nitko, ili gotovo nitko od naših, pa najednom – vidi vraga – nismo tamo od boljševičko-židovske azijatske opasnosti branili europsku kulturu, niti je naša hrabrost u toj borbi naročito pohvaljivana i isticana od strane vođa te europske kulturne rekonkviste koja je svoje vrhunce dosezala u četiri strašna mjeseca između tvornice topova Crvena barikada, tvornice metalnih dijelova Crveni listopad i tvornice traktora Deržinski.
