Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
sanaman wrote:
ja bih volio da mi vidis drzavu koja je po sankcijama ostvarila povecanje svog izvoza od 100%? Primjer iz prakse? Jel vidis sta se Kubom desava...al nemoj me samo pokusavati ubjedjivati kako je njima super. Dalje kako je Srbiji bilo pod embargom?
Sta ce se to povecati i u kom periodu da imas tako pozitivne prognoze, jesu li to iranci sami izracunali? To sto ne izvozi u USA i EU samo ne znaci da ce se drugi otimati za njihovu naftu. A ako mislis na Kinu, ona ima jedan interes kao i svi drugi...NESMETANA ISPORUKA NAFTE I POVOLJNA CIJENA...i nista vise ih ne zanima.
A to sa posrednicima ti ne stoji. Jesi li ikad kupovao npr. dellov racunar? Pa onda potpises za sta ga imas namjeru koristiti i kako ga NECES PRODATI u odredjenje zemlje. Pa ne mislis valjda da su svi glupi pa da se to tako lako zaobidje embargo. To bi onda sve US firme davno uradile. Imas dosta poluga za pritisak na trece drzave.
Elem ne vidm nista sto bi Iranu moglo valjati u ovo zatezanju, samo moze biti donji. A mislim da se takva klima i ambijet stvaraju da ce biti donji. Samo ako misle da ce dobro proci i da je nesto u njihovim rukama, onda se varaju.
Postoje planovi kako bi se nafta drugim putem transportovala a ne kroz hormuski zaljev. Ovo ne moze biti od danas do sutra, ali ideje i planovi postoje. pa bi se i ta poluga iranu oduzela. Ne kontam samo kako misle uci u oruzani sukob i jos da da ne izvuku deblji kraj. Jer kao sto rekoh, niko ne zeli uci u Teheran, al za vratiti u kameno doba, ima nazalost puno alternartiva.
p.s ne mislis valjda bih navoditi kao primjer za nesto
Iranska privreda u 2010. godini procjenjena je između 858.66 i 863,5 milijardi usd prema paritetu kupovne moći, odnosno na oko 11.396 usd po glavi stanovnika što je četverostruki porast u odnosu na razdoblje prije revolucije 1979. godine unatoč udvostručenju stanovništva. uprkos sankcijama nametnutih zbog nuklearnog programa, iran je jedno od rijetkih vodećih svjetskih gospodarstava koje bilježi pozitivan gospodarski rast u vrijeme svjetske financijske krize.
podaci za gore navedeno su preuzeti iz:
(engl.) IMF (ožujak 2010.). Iran: 5. Report for Selected Countries and Subjects. International Monetary Fund. Preuzeto 21. travnja 2011.
(engl.) The World Factbook (2011.). Iran. The World Factbook. Preuzeto 21. travnja 2011.
(engl.) PressTV (26. rujna 2010.). Iran economy strong despite sanctions. PressTV.ir. Preuzeto 21. travnja 2011.
(engl.) IRIB (14. ožujka 2011.). Iran's economy dynamic despite US sanctions. Islamic Republic of Iran Broadcasting. Preuzeto 21. travnja 2011.
(engl.) IMF (listopad 2010.). Regional Economic Outlook - Middle East and Central Asia. World Economic and Financial Survey. International Monetary Fund. Preuzeto 21. travnja 2011., str.
krajem 2000-ih godina iranska privreda bila je 18. najveća u svijetu (s tendencijom rasta na 12. mjesto do 2015. godine, s najrazvijenijom industrijom, poljoprivredom, energetikom, informatičkom tehnologijom i građevinarstvom na bliskom istoku.
podatci za gore navedeno su preuzeti iz:
(engl.) The World Factbook (2010.). Country comparison: GDP at purchasing power parity. The World Factbook. Preuzeto 21. travnja 2011.
(engl.) World Bank (2009.). Gross domestic product 2009, PPP. World Bank. Preuzeto 21. travnja 2011.
(engl.) IMF (listopad 2010.). World: 5. Report for Selected Countries and Subjects. International Monetary Fund. Preuzeto 21. travnja 2011.
(engl.) PressTV (24. prosinca 2010.). Iran to be world's 12th economy in 2015. PressTV.ir. Preuzeto 21. travnja 2011.
Iran u međunarodnim statistikama: Industrija, Poljoprivreda, Energetika i Komunikacije
(hrv.) Hodaej, Mohsen Šarif (18. veljače 2011.). Islamska Republika Iran, znanstveno i tehnološko središte regije. Iranski Kulturni Centar. Preuzeto 21. travnja 2011.
e, bas sam mislio iran uporedjivati sa srbijom vrh za tvoj info, kina se zestoko protivi sankcijama. i bas bi kinezi potpisivali nesto za sto se zestoko protive. i bas ce kinezi, rusi ili bilo ko drugi, kome je stalo do zarade, potpisivati neke obligacije i navoditi zemlju porijekla prilikom izvoza trazene robe. npr., rusi bi to jednostavno deklarirali kao svoj proizvod (naftu), venecuela takodjer...itd...itd.znaci, bilo ko, ko eksplatira makar i kap nafte, rado ce iransku naftu predeklarirati i prodavati je zemljama eu kao svoju, a i zemljama eu bi bilo i vuk (sad/amerika) sit i ovce na broju. nemoj se zanositi i misliti da su svi blecci i da bespogovorno rade iskljucivo sto im amerika naredi.
a ja i tvrdim da iran ne zateze, upravo suprotno. ti si podrzao, thomasovu (jeffersenovu) tvrdnju da zatezanje odnosa ide iskljucivo iranu u korist (radi cijena barela nafte). ja sam tvrdio suprotno. dakle, ocita zamjena teza. iran je prema mojoj tvrdnji, drzava koja trpi, a drugi zatezu. dokle ce trpiti, to cemo vidjeti.
sto se tice oruzanog sukoba, nije iran ni slican ni jednoj zemlji koju su ameri do sada napali. ni po cemu, a pogotovo ne po vojnoj moci.
kratak pregled iranske vojne moci oružane snage Irana podijeljene su na sljedeći način (ovo su podatci stari vec preko 8 godina):
regularna vojska, podjeljena je na tri grane:
kopnena vojska (arteš), broji oko 350 000 pripadnika (od kojih oko 200 000 ročnika) 2004. godine
ratno zrakoplovstvo (Niru Havaji) broji oko 18 000 pripadnika 2001. godine
ratna mornarica (Niru Darjāi), broji oko 18 000 pripadnika 2001. godine
Korpus branitelja islamske revolucije (Sepah-e Pasdaran-e Enghelāb-e Islami) koji obuhvaća sve tri vojne grane broji više od 125 000 pripadnika.
Poslije Islamske revolucije, Iran se našao u izolacijskom i oskudnom stanju u pogledu vojne tehnologije. Zbog ekonomskih sankcija i embarga na oružje kojeg su uveli Amerikanci, Iran je bio prisiljen okrenuti se domaćoj vojnoj industriji te trgovini s malobrojnim zemljama koje su bile spremne poslovati s Iranom. Revolucionarna garda je postala odgovornom za stvaranje današnje iranske vojne industrije. Od njihova preuzimanja kontrole nad proizvodnjom, vojna industrija se značajno proširila i zbog velikog ulaganja u raketnu tehnologiju, Iran je ubrzo stvorio golemi arsenal balističkih raketa.
Od 1992. godine, Iran također proizvodi i vlastite tenkove, oklopne transportere, navođene projektile, podmornice i borbene zrakoplove. Posljednjih godina iranska izvješća su otkrila razvoj mnogih soficticiranih oružja poput projektila i balističkih raketa Hut, Kovsar, Fatih-110, Šahab-3, Sajdžil, Ašura, Gadr-110, Fadžr-3, te mnogo drugih raketnih sustava. Smatra se kako Iran danas ima od 3000 do 5000 tenkova, treću najveću helikoptersku flotu na svijetu, najveći broj vojnika (uključujući paravojsku), te golemi arsenal balističkih projektila.
vezano za gore navedeno (dodatak):
Najmanje procjene govore o 1500, a najviše o 5000 tenkova. izvor: IISS i (engl.) Juan (4. listopada 2007.). Iran’s Armed Forces. University of Michigan. Preuzeto 18. ožujka 2011.
U službi iranske mornarice trenutno se nalazi 20 podmornica, uz nepoznat broj istih u izgradnji. izvor: IISS
Oko 350 lovačkih zrakoplova, uz nepoznat broj istih u izgradnji. izvor: IISS
Najveći broj helikoptera nakon Sjedinjenih Država i Rusije. izvor: IISS
Prema američkim procjenama Iran posjeduje najveći arsenal balističkih raketa nakon Rusije i Kine (uz SAD). izvor: IISS
znaci, ne boj se ti za iran. ako su ameri 24.04.1980 ,uz desetkovanu iransku armiju (nije cak bila ni formirana prava vojna sila), dozivjeli totalni fijasko u operaciji u kojoj su sudjelovale najelitnije jedinice (posto je to bilo biti ili ne biti za jimmyja cartera), onda nema sumnje da bi i ovaj put posteno polomili zube na iranu. ali s obzirom na iskustvo iz 1980. cisto sumnjam da ce se ponovo upustiti u jos jednu avanturu. (kao sto rekoh u jednom postu - najbolji pandam klasicne vojne nadmoci i obucenosti je bio sukob iranskog hizbullaha i americkog tj. izraelskog idf-a).
2. Licitiranje brojevima tenkova itd. govori o tome da ne nisi dobro razumio ako doje do oruzanog sukoba kako ce izgledati, znaci mogu imati i 10.000 nece im nista znaciti jer NIKO NE ZELI niti IMA NAMJERU da useta u Teheran...samim tim pada i ovo poredjenje sa zadnjim Libanskim ratom.
Bice ciljani zracni udari sa misijom vracanje u kameno doba...
3. Ja sam ti gore vec napisao da kinezi planiraju pojacati saradju sa S.Arabijom, valjda ti to sve govori na koju kartu igraju
4. Teorija da ako dodje do embarga izvoza nafte, da ce drugi to jednostavno deklarisati kao svoj proizvod ne pije vode. Jer niko nije lud, zna se sta i odakle dolazi, samo je pitanje da li ces pitati za porijeklo. Sve da to neko i deklarise kao svoju robu, a nece, opet firme koje zele da to kupe krse embargo i imace probleme u maticnim zemljama. A ono sto zaboravljas jeste, kada je muka i kada trebas nesto da prodas....da li cijena rate ili pada? Pa naravno da pada, jer te kupac ucjenjuje jer zna da nemas kome prodati.
5. Slazem se Iran trpi. Po meni prije svega zbog pogresnih ciljeva koje je sebi politika Irana zadala i nedostatka mudrosti. Ako udju u bilo kakav sukob donji su...umjesto da porade na tome da se sto manje prica o njima, oni tuk na utuk i insistiraju na pravdi, postenju, i pravu na atomsku energiju itd. Za nedostatak energije ima i drugih dugorocnih rjesenja, puno cistijih...
6. Izrael odavno ima atomsko oruzje, znaju i ptice na grani...da su htjeli mogli su davno iskorititi. Ali mi svi znamo da ga do sada nisu koristili. Nego ako Iran napravi bombu, znas li da li ce je koristiti ili ne..ne znas kao ni ja, niko ne zna. Ali tebi i meni moze biti svejedno, dok Izraelu bas i nije svejedno.
amoninan wrote:Dobro, ali burazeru IDF je Liban haman sravnio sa zemljom. To je fakt. I nije tačno da su sva raspoloživa sredstva bila upotrijebljena, okupacija cjelog Libana nikad nije bila namjera. Ono što su htjeli da okupiraju, znači jug Libana, i okupirali su. Nećemo pretjerivat. Izraelci su se malo zaletili s najavama misleći da će bez potrebe za vojnom okupacijom kompletnog Libana moći uništiti Hizbullah. Prije svega iz zraka. I to je to. Žao mi je Libanaca koji su izginuli jer je nekom u Teheranu i Damasku to bilo u interesu.
mislim da si pogresno informiran. nemam, trenutno, puno vremena pa cu samo kratko. sjeti se koji je uzrok bio za napad na liban! dvojica "otetih" vojnika (prvi put u historiji ratovanja je upotrijebljen ovaj izraz), za koje ih je na kraju bolio cosak. vise nisu ni pitali za njih. izrael je imao namjeru okupirati sto veci teritorij libana i to i ptice na grani znaju, a beirut im je bio glavni cilj. upravo iz tog razloga su ga i krenuli onako zestoko ravnati. znaju oni vrlo dobro da na taj nacin, koji ti spominjes, ne mogu unistiti hizbullah. jug libana je bio djelimicno zauzet, odnosno upravo onoliko koliko je hizbullah dozvolio (hizbullah nije zelio da ratuje u tom podrucju,posto je prilicno gusto naseljen i to krscanima, da ne bi bilo da hizbullah ratuje, a civili krscani ginu - i radi ovoga je imao potporu cjelokupnog libanskog stanovnistva). kada su dospjeli na brisani prostor, onda je nastao masakr kojeg ni u najgorim kosmarima nisu mogli sanjati. o tome sam postirao linkove sa skracenim prilogom tv arte. ako znas njemacki pogledaj, a ako ne ja cu se potruditi prevesti ti najvaznije izjave izraelskih vojnika i komadanata. cionisti su bili primorani, nakon pristanka na primirje, povuci se sa citavog juga. trazili su da granicu, prema siriji, nadgledaju medjunarodne snage, sto je hizbullah glat odbio. dakle, niti jedan pedalj teritorije, koji nisu drzali prije agresije, nisu zauzeli. a hizbullah je ostao cvrst u svom stavu i nije pristajao ni na kakva uvjetovanja od strane izraela, pa cak ni na izrucenje zarobljenih vojnika, prije nego se kompletna izraelska armada ne povuce sa teritorije libana. i to su im, koliko se sjecam, dali i odredjeni rok za povlacenje.
a ne kontam tvoju poentu da su damask i teheran imali bilo kakav interes u sukobu 2006?! pa nije hizbullah napao izrael, nego obrnuto. nisu, valjda, damask i teheran naredili idf-u opci napad na liban?! ili i ti smatras, kao neki medijski konzumenti, da je zarobljavanje dvojice (najobicnijih) vojnika dovoljan razlog za pokretanje sveobuhvatne agresije na liban?!
Last edited by denzel979 on 15/01/2012 17:41, edited 1 time in total.
StudentskiIC wrote:nastavak...IRIB via web.archive.org Možda bi se nakon ovoga moglo prestati sa pričom oko izjave jer očito da postoji i da se koristi, bespotrebno je osporavati.
Izjava ne postoji, ustvari postoji, samo ne u toj formi kako su je Rothschildovi ( ) mediji preneli, i to je jedina istina... sve drugo su fabrikobane vesti iz cionistickih krugova.
Link ti je neispravan, jer je stranica hakovana.., a i da je ispavan, lazan je, jer ta izjava datira od 2005te, a, gore je navedeno da je od 2007me.
I ovo znaj... preko 20 svetskih novinskih agencija (koji su pod kontrolom drzave) su se izvinili za krivu interpretaciju izjave i za nanesenu stetu iranskom predsedniku i narodu.
Edit:
@Amoninan, Izrael je rat 2006te protiv Hezbolaha de facto izgubio...
Citav komandni kadar, ministar odbrane i jos neke civilne strukture su podnele ostavke nakon debakla.
A, da su nemilosrdno rusili, rusili su, civile i civilne objekte.
samo kratko, da prokomentiram ovo (a na ostatak cu se vratiti cim uhvatim vremena).ocito si pogresno guglao, tj pogresan pojam si trazio - trazi GDP - moj podatak je iz 2010. da ti olaksam:
amoninan wrote:Dobro, ali burazeru IDF je Liban haman sravnio sa zemljom. To je fakt. I nije tačno da su sva raspoloživa sredstva bila upotrijebljena, okupacija cjelog Libana nikad nije bila namjera. Ono što su htjeli da okupiraju, znači jug Libana, i okupirali su. Nećemo pretjerivat. Izraelci su se malo zaletili s najavama misleći da će bez potrebe za vojnom okupacijom kompletnog Libana moći uništiti Hizbullah. Prije svega iz zraka. I to je to. Žao mi je Libanaca koji su izginuli jer je nekom u Teheranu i Damasku to bilo u interesu.
naravno da nisu sve koristili. eto za par ljudi sa rpg-ovima oni ce svijetu pokazati sve sto imaju dalje, ljudi nikako ne kontaju boldirano. nece amerikanci ni metar u iran, ali ce sravniti koliko treba da se iran promijeni. neke rece ponos, pa jel to sve zemlje svijeta nemaju ponosa jer su dobre sa USA osim sjeverne koreje i kube.pa cak i rusija trguje sa njima intenzivno i raja su. nije mi jasna ta konfrontacija sa najjacim i gotovo
Ma, podcjenili su Hizbullah, a precjenili sebe. Ustvari, stvar ima duboku i političku pozadinu Ukratko, Sharon, Olmertov prethodnik je tolerisao Hizbullah i zbog toga bio često kritikovan. Eh, kad se desio incident - javnost je zahtjevala odgovor. Olmert friško na stolici želio je malo da glumi glumca. I obećao zajedno s Peeretzom da će uništiti Hizbullahov vojni potencijal u potpunosti u trenu i to limitiranim sredstvima. Prije svega iz zraka. Što je bila glupost. Kad se to nije desilo, i rakete idalje počele stizat, njegova popularnost i podrška opala drastično, zahtjev za opštom mobilizacijom i okupacijom prije svega ne bi podržala vlada, a i sam pomen te opcije Olmert bi pobio svoje riječi s početka. Kakogod, počinio je političko samoubistvo. Tako da....
@denzel979
Nisam ja pogrešno informiran samo objektivno posmatram stvari. I naravno da su znali da će otmica pokrenuti odgovor Izraela, glupost neviđena. Profitirao je samo Hizbullah, libanska infrastruktura uništena, Bejrut sravnjen. A hizbullah - pokerski čip Irana i Sirije u kartanju sa Zapadom postao je sad još i vrijedniji. Jadni Libanci, nikad da preuzmu sudbinu u svoje ruke. R. Hariri je bio blizu, ali ubiše ga zabrinuta braća iz komšiluka. Ko je b abio primoran, jeste Olmert, ali stvar je unutrašno-političke prirode, nikako to što ti aludiraš.
Last edited by amoninan on 15/01/2012 18:07, edited 1 time in total.
samo kratko, da prokomentiram ovo (a na ostatak cu se vratiti cim uhvatim vremena).ocito si pogresno guglao, tj pogresan pojam si trazio - trazi GDP - moj podatak je iz 2010. da ti olaksam:
razlika je u linkovanoj tabeli, bruto nacionalni proizvod i bruto nacionalni dohodak...samo po linkovanoj tabeli BiH je 32 milijarde....nekako se ne poklapa sa onim sto nasi statisticari kazu...25 milijardi KM.
amoninan wrote:Dobro, ali burazeru IDF je Liban haman sravnio sa zemljom. To je fakt. I nije tačno da su sva raspoloživa sredstva bila upotrijebljena, okupacija cjelog Libana nikad nije bila namjera. Ono što su htjeli da okupiraju, znači jug Libana, i okupirali su. Nećemo pretjerivat. Izraelci su se malo zaletili s najavama misleći da će bez potrebe za vojnom okupacijom kompletnog Libana moći uništiti Hizbullah. Prije svega iz zraka. I to je to. Žao mi je Libanaca koji su izginuli jer je nekom u Teheranu i Damasku to bilo u interesu.
naravno da nisu sve koristili. eto za par ljudi sa rpg-ovima oni ce svijetu pokazati sve sto imaju dalje, ljudi nikako ne kontaju boldirano. nece amerikanci ni metar u iran, ali ce sravniti koliko treba da se iran promijeni. neke rece ponos, pa jel to sve zemlje svijeta nemaju ponosa jer su dobre sa USA osim sjeverne koreje i kube.pa cak i rusija trguje sa njima intenzivno i raja su. nije mi jasna ta konfrontacija sa najjacim i gotovo
Ma, podcjenili su Hizbullah, a precjenili sebe. Ustvari, stvar ima duboku i političku pozadinu Ukratko, Sharon, Olmertov prethodnik je tolerisao Hizbullah i zbog toga bio često kritikovan. Eh, kad se desio incident - javnost je zahtjevala odgovor. Olmert friško na stolici želio je malo da glumi glumca. I obećao zajedno s Peeretzom da će uništiti Hizbullahov vojni potencijal u potpunosti u trenu i to limitiranim sredstvima. Prije svega iz zraka. Što je bila glupost. Kad se to nije desilo, i rakete idalje počele stizat, njegova popularnost i podrška opala drastično, zahtjev za opštom mobilizacijom i okupacijom prije svega ne bi podržala vlada, a i sam pomen te opcije Olmert bi pobio svoje riječi s početka. Kakogod, počinio je političko samoubistvo. Tako da....
@denzel979
Nisam ja pogrešno informiran samo objektivno posmatram stvari. I naravno da su znali da će otmica pokrenuti odgovor Izraela, glupost neviđena. Profitirao je samo Hizbullah, libanska infrastruktura uništena, Bejrut sravnjen. A hizbullah - pokerski čip Irana i Sirije u kartanju sa Zapadom postao je sad još i vrijedniji. Jadni Libanci, nikad da preuzmu sudbinu u svoje ruke. R. Hariri je bio blizu, ali ubiše ga zabrinuta braća iz komšiluka.
slazem se naravno, nema te vojske koja moze kontrolisano i precizno bez gubitaka ratovati u urbanim sredinama. htio sam samo reci da nije ostao kamen na kamenu i onda je krenula kopnena invazija.
naravno da bi kopneni napad na iran imao podobro zrtava (mada su to govorili i za irak) ali poenta je sto ja vjerujem da usa i izrael na to ni ne pomisljaju. a da se iran moze odbraniti od zracnih napada, u to cisto sumnjam
Ma druže, ne mogu se porediti ove dvije situacije. Nikako. istina, Iran bi vjerovatno pretprio osjetnu infrastrukturnu štetu. Ali misliš da bi Izrael prošao puno bolje? Ma gorio bi cjeli Bliski istok ba. Američki vojnici ne bi ušli u Iran, ali zato ih je po miliona u Afganistanu, zamisli da se Paštunima pridruže i Hazari - koji su dosad bili lojalni proameričkoj marionetskoj vladi dole? Sreća pa povukoše trupe iz Iraka, dole bi ih baš izmasakrirali....
Napad na Iran će biti treća, i ujedno najgluplja greška SAD-a. Ako do toga dođe.
amoninan wrote:Ma druže, ne mogu se porediti ove dvije situacije. Nikako. istina, Iran bi vjerovatno pretprio osjetnu infrastrukturnu štetu. Ali misliš da bi Izrael prošao puno bolje? Ma gorio bi cjeli Bliski istok ba. Američki vojnici ne bi ušli u Iran, ali zato ih je po miliona u Afganistanu, zamisli da se Paštunima pridruže i Hazari - koji su dosad bili lojalni proameričkoj marionetskoj vladi dole? Sreća pa povukoše trupe iz Iraka, dole bi ih izmasakrirali....
Napad na Iran će biti treća, i ujedno najgluplja greška SAD-a. Ako do toga dođe.
mada mislim da ne bi bas tako bilo nadajmo se da do toga nece doci
iran je zemlja koja moze jako puno doprinijeti svjetskoj ekonomiji i nauci
amoninan wrote:Ma druže, ne mogu se porediti ove dvije situacije. Nikako. istina, Iran bi vjerovatno pretprio osjetnu infrastrukturnu štetu. Ali misliš da bi Izrael prošao puno bolje? Ma gorio bi cjeli Bliski istok ba. Američki vojnici ne bi ušli u Iran, ali zato ih je po miliona u Afganistanu, zamisli da se Paštunima pridruže i Hazari - koji su dosad bili lojalni proameričkoj marionetskoj vladi dole? Sreća pa povukoše trupe iz Iraka, dole bi ih izmasakrirali....
Napad na Iran će biti treća, i ujedno najgluplja greška SAD-a. Ako do toga dođe.
mada mislim da ne bi bas tako bilo nadajmo se da do toga nece doci
iran je zemlja koja moze jako puno doprinijeti svjetskoj ekonomiji i nauci
ma i ja se nadam da ne bi, ali bogme sve su prilike da bi, i to da je ovo blaži scenario.
Nadam se i ja, jer reperkusije koje su sve moguće su burazeru oka da ne sklopiš.
amoninan wrote:Ma druže, ne mogu se porediti ove dvije situacije. Nikako. istina, Iran bi vjerovatno pretprio osjetnu infrastrukturnu štetu. Ali misliš da bi Izrael prošao puno bolje? Ma gorio bi cjeli Bliski istok ba. Američki vojnici ne bi ušli u Iran, ali zato ih je po miliona u Afganistanu, zamisli da se Paštunima pridruže i Hazari - koji su dosad bili lojalni proameričkoj marionetskoj vladi dole? Sreća pa povukoše trupe iz Iraka, dole bi ih baš izmasakrirali....
Napad na Iran će biti treća, i ujedno najgluplja greška SAD-a. Ako do toga dođe.
a ja mislio da ih je 100 000 ....il ja pogresno mislim, ili ti imas informacije s tim sto ce ih ca. 33 000 povuci do sredi 2012 ...pa reko mozda sam nesto propustio, onako informativno
amoninan wrote:Ma druže, ne mogu se porediti ove dvije situacije. Nikako. istina, Iran bi vjerovatno pretprio osjetnu infrastrukturnu štetu. Ali misliš da bi Izrael prošao puno bolje? Ma gorio bi cjeli Bliski istok ba. Američki vojnici ne bi ušli u Iran, ali zato ih je po miliona u Afganistanu, zamisli da se Paštunima pridruže i Hazari - koji su dosad bili lojalni proameričkoj marionetskoj vladi dole? Sreća pa povukoše trupe iz Iraka, dole bi ih baš izmasakrirali....
Napad na Iran će biti treća, i ujedno najgluplja greška SAD-a. Ako do toga dođe.
a ja mislio da ih je 100 000 ....il ja pogresno mislim, ili ti imas informacije s tim sto ce ih ca. 33 000 povuci do sredi 2012 ...pa reko mozda sam nesto propustio, onako informativno
ne misliš dobro, 90 hiljada, negdje pola pod komandom NATO-ISAF-a, pola pod US komandom. To je bila više 'nako hiperbolična izjava, ono kontaš. Nas trojica, njih ba milion
amoninan wrote:
@denzel979
Nisam ja pogrešno informiran samo objektivno posmatram stvari. I naravno da su znali da će otmica pokrenuti odgovor Izraela, glupost neviđena. Profitirao je samo Hizbullah, libanska infrastruktura uništena, Bejrut sravnjen. A hizbullah - pokerski čip Irana i Sirije u kartanju sa Zapadom postao je sad još i vrijedniji. Jadni Libanci, nikad da preuzmu sudbinu u svoje ruke. R. Hariri je bio blizu, ali ubiše ga zabrinuta braća iz komšiluka. Ko je b abio primoran, jeste Olmert, ali stvar je unutrašno-političke prirode, nikako to što ti aludiraš.
znaci, do tada nije bilo niti jedne "otmice" (najgluplji izraz definitivno, cionisti kada otimaju civile to se zove hapsenje, jal zarobljavanje, ali zato kada neko zarobi njihovog vojnika onda je to definirano kao otimanje/otmica) vojnika od strane hizbullaha?! jesi li gledao onaj prilog, sa georgeom gallowayom, koji sam postirao u jednom postu (sa bosanskim titlom) u kojem on indoktriniranoj tuki sa sky newsa objasnjava da je zarobljavanje cifutskih vojnika na libanskoj pogranicnoj teritoriji uobicajena praksa, kojom hizbullah prisiljava cioniste da puste otete libanske civile, smjestene po tamnicama sirom izraela, koje su cionisti kidnapovali i zatvorili bez ikakve osnove ili sudjenja?! zamolio bih te da pogledas taj prilog, ako vec nisi.http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... GBpsVlZfVU druga stvar, libanci nisu jadni, jer su i libanci dobro svjesni ko ih terorizira. iza hizbullaha stoje sve grupacije: siije, sunije, krscani, druzi (zato na izborima, kao pojedinacna stranka, imaju najvise glasova). ne znam da li si znao, da je hizbullah nakon osnivanja (1982/osnovan kao pokret otpora cionistima), netom nakon prve cionisticke agresije (1978) i gradjanskog rata, prvi poceo s financiranjem obnove infrastrukture, da je prvi bio koji je obicnim ljudima, bez obzira na vjersku pripadnost financirao obnovu porusenih domova...i koji je, kako tada, tako i danas preuzeo financiranje socijalnog sektora, od skolstva do zdravstva (ne znam da li si to znao - znaci u libanu se skolstvo i zdravstvo financiraju iz hizbullahovog, a ne drzavnog budzeta i zbog toga je i besplatno).
velis nije bio primoran?! evo pogledaj malo, a ako ne razumijes njemacki, kao sto rekoh, reci pa cu ti prevesti najzanimljivije dijelove:
1. dio http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... IKtdVaYprk
a za haririja, ako mislis da su mu cifuti bili braca, onda si u pravu. ja znam da nisu.
elie hobeik je ubijen na identican nacin kao i hariri i njegov slucaj je zataskan, maltene, isti dan. eli je bio komadant krscanskih falangi koje su pocinile masakr u sabri i satili i koji je s godinama uvidio svoj zlocin i koji je pristao pred sudom da svjedoci (sa svim dokazima) protiv ariela sharona (kao glavnog i odgovornog za masakre). hajde mi reci zasto niko, nikada, ni u kojem smislu nije istrazio njegovo ubistvo?! http://www.guardian.co.uk/world/2002/ja ... ns.lebanon niti to ko potencira, niti spominje. ja cu ti odgovoriti zato sto postoji direktna veza ubistva i svjedocenja i iznosenja dokaza protiv ratnog zlocinca sarona. a kod refika nema tog direktnog linka, nego vise link prema siriji - i zato svi bjelosvjetski hohstapleri povezuju njegovo ubistvo sa sirijskim rezimom i hizbullahom. a niko ne vidi da je jedini razlog ubistva haririja destabilizacija politicke situacije i sijanje smutnje i razdora u libanu. ali ima odvaznih ljudi kao sto je ovaj covjek http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... gCpGxHqlig a i masa drugih - proguglaj malo.
btw. hariri je ubijen 7 dana nakon zvanicne najave povlacenja sirijskih snaga (rok povlacenja 2-3 mjeseca) iz libana.
Last edited by denzel979 on 15/01/2012 23:29, edited 1 time in total.
sanaman wrote:
2. Licitiranje brojevima tenkova itd. govori o tome da ne nisi dobro razumio ako doje do oruzanog sukoba kako ce izgledati, znaci mogu imati i 10.000 nece im nista znaciti jer NIKO NE ZELI niti IMA NAMJERU da useta u Teheran...samim tim pada i ovo poredjenje sa zadnjim Libanskim ratom.
Bice ciljani zracni udari sa misijom vracanje u kameno doba...
3. Ja sam ti gore vec napisao da kinezi planiraju pojacati saradju sa S.Arabijom, valjda ti to sve govori na koju kartu igraju
4. Teorija da ako dodje do embarga izvoza nafte, da ce drugi to jednostavno deklarisati kao svoj proizvod ne pije vode. Jer niko nije lud, zna se sta i odakle dolazi, samo je pitanje da li ces pitati za porijeklo. Sve da to neko i deklarise kao svoju robu, a nece, opet firme koje zele da to kupe krse embargo i imace probleme u maticnim zemljama. A ono sto zaboravljas jeste, kada je muka i kada trebas nesto da prodas....da li cijena rate ili pada? Pa naravno da pada, jer te kupac ucjenjuje jer zna da nemas kome prodati.
5. Slazem se Iran trpi. Po meni prije svega zbog pogresnih ciljeva koje je sebi politika Irana zadala i nedostatka mudrosti. Ako udju u bilo kakav sukob donji su...umjesto da porade na tome da se sto manje prica o njima, oni tuk na utuk i insistiraju na pravdi, postenju, i pravu na atomsku energiju itd. Za nedostatak energije ima i drugih dugorocnih rjesenja, puno cistijih...
6. Izrael odavno ima atomsko oruzje, znaju i ptice na grani...da su htjeli mogli su davno iskorititi. Ali mi svi znamo da ga do sada nisu koristili. Nego ako Iran napravi bombu, znas li da li ce je koristiti ili ne..ne znas kao ni ja, niko ne zna. Ali tebi i meni moze biti svejedno, dok Izraelu bas i nije svejedno.
kso sto rekoh - i'll be back
2. znam ja na sta ti aludiras. i ti stvarno mislis da bi iranska vojska, ono hladno, kulirala i gledala kako ih ovi vracaju u kameno doba?! hajde da ti ponovim ono sto sam vec napisao (ali primjecujem da ti citanje i nije bas jaca strana :
Prema američkim procjenama Iran posjeduje najveći arsenal balističkih raketa nakon Rusije i Kine (uz SAD). ovo je zvanicni podatak iz 2010, a izvor informacije je IISS (the international institute for strategic studies)
pa majka mu stara, ako imaju toliki broj balistickih raketa, pa nece ih valjda za ukras drzat kada ih neko napadne. a sve ima itekakve veze sa zadnjim napadom na liban, samo zavisi kako ko na to gleda.
3. kinez moze pojacavati suradnju i sa zanzibarom, kakve to veze ima. moja poanta je da kina ni u kojem slucaju, kao ni rusija, ne podrzavaju embargo i zato nemaju nikakve obaveze prema istom.
4. uredu, ako ti mislis tako (sto se predeklariranog reeksporta tice) - to je tvoje pravo. ali kada su cijene nafte u pitanju - dokle god nema alternative za istu, cijena joj ne moze drasticno padati. znaci, nema sansi da iran zeli prodati naftu, a da je bas niko ne zeli kupiti, ili pak zeli samo po drasticno nizim cijenama. to ne pije vode, dokle god ostali proizvodjaci nafte ne bi drasticno snizili svoje cijene, a to - kao sto rekoh - nema sanse.
5. recimo da si u pravu. zar ti stvarno mislis da bi amerika&co pustili iran na miru, kada bi se ovaj odrekao svoje nuklearne tehnologije?! sve dok im iran ne bi ponovo dozvolio eksplataciju nacionalnog blaga koje su imali na raspolaganju u vrijeme saha reze pahlavija nema popustanja, pa makar se i rodjene majke odrekli, a ne nuklearnog programa. (sjeti se samo sadama husseina, njihovog havera, i njegovog hemijsko-bioloskog oruzja, za koje su (dokumentovano) tvrdili da posjeduje. to isto oruzje je on i posjedovao, posto su ga oni obskrbili istim, u ratu sa iranom, samo izgleda nisu ni znali da je sve ispucao na iran jos davnih 80-tih). a druga stvar, zasto bi iran ne bi imao pravo razvijati svoj nuklearni program zapocet jos davne 1950.?! po svim medjunarodnim pravima, to im niko ne moze zabraniti. i jos jednom da ponovim - nemoj biti siguran da bi jedino iran bio donji.
6. ahaaaaa, dobar rezon. izrael je na gotovo dobio atomsko oruzje/bombe, jos davnih dana i niko ga nikada nije prozvao radi toga, ali eto, posto do sada nisu ni na koga niti jednu ispalili, ko velis nece ni od sada. pa i nece, pogotovo ako im je u blizini, i ako im moze biti uzvraceno, posto se naravno boje za vlastite guzice. a, posto iran nije imao, niti (zvanicno) planira imati njemu necemo ni dozvoliti posto ne znamo hoce li je i upotrijebiti. e, dobre logike, svaka cast. jarane, iran nije nikoga napao jos od daaavne 1739. a izrael je zauzeo palestinsku zemlju i svakodnevno ubija palestinske civile + sto svako malo napada i susjedne zemlje + birvaktile i irak.
1. nisi ispravio podatak za 330 milijardi GDP irana ili su ipak pogresni podaci...jer treba vidjeti koji je ispravan podatak, nije mala razlika izmejdu 800 i 330, elem
2. iran ce itekako gledati kako ga vracaju u kameno doba a nece ni znati odakle je dosao tomahawk ili bomba...moze svoje susjede gadjati...ono sto poleti prema izraelu je pitanje preciznosti, usa je svakako daleko...vidi sadamov pokusaj da gadja izrael...samo mi nije jasno kako ce oni skidati tomahawk?
3. s.arabija i druge drzave ce nadoknaditi onu razliku koja nastane iranskim embargom...tako da i dalje ostajem pri tvrdnji, da ako budu bilo kome htjeli prodavati pored embarga da ce ih taj ucjenjivati...a sto se tice kine i rusa...niste ne brini interesi ce zavrsiti svoje, u to ne sumnjam
4. ne znam da li bih ih pustili na miru, ali bi im sigurno oduzeli i zadnji argument za bilo kakve prijetnje
5. ja ti rekoh, tebi i meni je svejedno hoce li imati bombu ili ne...ali meni nije svjedno kako su naruzane drzave u mom komsiluku, uzimajuci u obzir zadnji rat...vjerovatno i izrael ima taj rezon (mada ih ne opravdava u cinjenu njihovih zlocina)
6. na kraju mi nije jasan rezon i velicanje, da ne kazem guranje drzave u neki sukob koji moze samo da izgubi i koji ce je unazaditi...al vjerovatno ti je svjedno jer nece ni tebe gadjati, niti ce tebi sta faliti kao ni meni...
Drvosjeca iz Dejcica wrote:Na ovakve provokacije ne treba odgovarati. Mislim da danas u svijetu ne postoji arogantniji narod od Izraeleca koji svu svoju aroganciju zasniva na naoružanju, novcu i vjerskom fanatizmu opet zasnovanom na bajkama o izabranom narodu i prava na svetu zemlju.
Iran ne da ima pravo nego MORA pod hitno napraviti ili kupiti nuklearno oružije jer pored ovakvog Izraela i Amerike su donji.
@sanaman,
nadam se da mi neces zamjeriti sto nemam vremena da odgovorim na tvoj posljednji post.
nadjoh danas jako zanimljiv clanak, grupe hrvatskih istrazivackih novinara, pa ne mogodoh odoljeti, a da ga ne podijelim s vama :
Iran - demokracija, a ne diktatura
Domagoj Margetić nam u svojim kolumnama pokušava podvaliti klasičnu američku propagandu o tobožnjoj „islamističkoj diktaturi“ koju slušamo već 30 godina, no neosporna činjenica jest kako je Iran - demokratska zemlja. Mnogi ljudi to ne mogu razumijeti budući da je pojam „demokracija“ u zadnje vrijeme postao sinonim za proameričke marionetske vlade po svijetu, no demokracija prema definciji podrazumijeva vladavinu naroda, odnosno vladavinu većine (1). Prije revolucije 1979., Iranom je vladao proamerički diktator Muhamed Reza Pahlavi (2) kojeg su svrgnuli sami Iranci prilikom masovnih prosvjeda (3). Dotični diktator postavljen je 1953. godine prilikom američko-britanske obavještajne intervencije „Ajax“ (4), nakon čega su Iranci punih 26 godina trpili njegovu tiraniju. Neposredno nakon svršetka revolucije 1979. godine više od 98% Iranaca na demokratskom referendumu izabralo je današnji politički ustroj (5), što svakako podsjeća na istovjetni hrvatski referendum iz 1991. godine (6). Danas svi iranski građani, muškarci i žene stariji od 18 godina, imaju pravo glasa na demokratskim izborima za predsjednika i parlament (7). Do 2007. godine dobna granica za glasovanje bila je svega 15 godina, najniža u svijetu općenito (8). Može se reći kako je Iran uz Tursku i Libanon jedina prava demokracija u moru autoritativnih arapskih režima, militarističkih tvorevina poput Izraela, ili pak totalitarne monarhije kao što je Saudijska Arabija. Vođe Irana poput Ahmedinedžada i Khameneija su popularni upravo zbog svoje skromnosti (kao i pokojni Khomeini), i za razliku od raznih diktatora s kojima ih se poistovjećuje oni ne posjeduju vile, jahte ili skupocijene automobile.
Iz ekonomske perspektive Iran je kapitalistička zemlja, a vlada nema monopol nad gospodarstvom osim kada su u pitanju nalazišta fosilnih goriva - upravo ono što pohlepnim Amerikancima najviše smeta. Osim ekonomskih sloboda, treba istaknuti i slobodu iranskih medija što također nije karakteristika autoritativnih režima. Procijenjuje se kako Iran ima više od 32 milijuna korisnika interneta (9) što je zapadnjački prosjek, te nakon Kine i SAD-a najveći broj aktivnih blogera (10) koji nesmetano i anonimno mogu kritizirati bilo koga, uključujući i samog iranskog predsjednika. Najtiražnije novine poput Hamšahrija u rukama su oporbenih reformista, dok internet nije cenzuriran pa Iranci imaju pristup svim stranim medijima. Kritika je dozvoljena i na račun najviših državnih autoriteta poput Khameneija, dok su takav javni potez jednog studenta zapadni mediji protumačili kao pravo „čudo“ budući kako je na Zapadu uvriježeno mišljenje kako to nije moguće (11). Slobodna politička opozicija, nezavisni predsjednički kandidati, javne debate, političke kampanje i otvorena medijska lobiranja prilikom zadnjih iranskih predsjedničkih izbora pokazatelj su kako je iranska demokracija dosegnula zavidnu razinu.
Iranski izborni sustav
Demokraciju u Iranu nerijetko se kritizira budući kako predsjedničke kandidate službeno mora odobriti tzv. Vijeće čuvara (12) zbog čega ih se proziva „podobnima“ vladajućoj strukturi, no pri tom se zanemaruje činjenica da takvo izborno povjerenstvo postoji u svim demokracijama svijeta uključujući i Hrvatsku (13). Spomenuto Vijeće čuvara ne bira se izravno na demokratskim izborima već polovicu njih imenuje demokratski izabrani parlament, dok drugu polovicu imenuje „Vrhovni vođa“ (14), kojeg pak postavlja također demokratski izabrano Vijeće stručnjaka (15). Iranski politički sustav svakako jest kompleksan, no treba naglasiti kako ne postoji niti jedno političko tijelo koje nije izravno ili neizravno izabrano demokratskim putem, niti postoji ikakav vrhovni autoritet koji ne podliježe odgovornosti drugom tijelu. Podatak koji govori kako Vijeće čuvara odbacuje više stotina predsjedničkih kandidatura (16) ne negira postojanje demokracije u Iranu, jer radi se o marginalcima sličnim Siniši Vuci, Davoru Dreletu ili Ani Lučić čije su predsjedničke kandidature također odbacili članovi hrvatskog Ustavnog suda (17). Na iranskim predsjedničkim izborima uglavnom sudjeluje od četiri (18) do sedam (19) kandidata, što je višesturko više nego u npr. Francuskoj ili Sjedinjenim Državama gdje sudjeluju po dva kandidata. Zanimljiva je još jedna paralela između Irana i SAD-a; dok u Americi postoje svega dvije aktivne političke stranke (demokrati i republikanci), u Iranu ih djeluje 24 od čega 15 reformističkih (20). Iran se među ostalim kritizira i zbog pravila kako predsjednikom može postati isključivo musliman, no pritom se zanemaruje činjenica kako je 98% Iranaca islamske vjeroipovjesti. Ironično je da se među takvim kritičarima ponekad javi i Britanija, u kojoj premijerom može postati isključivo anglikanac (21).
Prava manjina u Iranu
Iran se zbog službenog prefiksa „Islamske Republike“ nerijetko pokušava opisati kao isključiva muslimanska država, što također nema nikakvih činjeničnih uporišta. Naime, unatoč 98% muslimana u Iranu također žive i stotine tisuća kršćana odnosno deseci tisuća židova koji imaju sva prava kao i ostali građani Irana. Navedene vjerske manjine imaju i stalne zastupnike u iranskom parlamentu, plus dodatno pravo glasa na izborima za članove parlamenta. Iran je po pitanju poštivanja kršćanske vjere najtolerantnija bliskoistočna zemlja; procijenjuje se kako u toj zemlji živi oko 350.000 asirskih i armenskih kršćana koji svoju vjeru prakticiraju u oko 600 aktivnih crkava (22), među njima i crkva sv. Marije koja je druga najstarija na svijetu - poslije one u palestinskom Betlehemu (23). Iranski muslimani i dan danas cijene drevne predislamske tradicije, pa se priključuju slavljenju zoroastrijskih blagdana (24). O iranskom poštivanju vjerskim manjina najbolje govori činjenica kako je nedavno Svjetska udruga asirskih kršćana prebacila sjedište iz američkog New Yorka u iranski Teheran pod objašnjenjem kako se u Iranu njihova manjinska prava poštuju više nego u bilo kojoj drugoj državi svijeta (25).
Treba naglasiti kako je Iran već tisućama godina multikulturalna država zbog čega su etničke, vjerske ili nacionalne netrpeljivosti poput onih na Balkanu doslovno neviđene kroz čitavu iransku povijest. Perzijanci čine najveći postotak među iranskim narodima (napomena: „iranski narodi“ su etnojezična skupina (26)), a slijede ih Azeri i Kurdi o čijoj zastupljenosti u Iranu najviše govore podaci kako je vrhovni vođa Ali Khamenei - Azer (27), dok je gradonačelnik glavnog grada Teherana je Mohamed Bagher Ghalibaf - Kurd(28). Osim poštivanja vjerskih manjina, prava žena u Iranu su također na zavidnoj razini u odnosu na bilo koju drugu muslimansku zemlju: Iranke ne nose burke i feredže, biraju bračne partnere, posjeduju nekretnine, voze automobile, samostalno se kreću, glasuju na demokratskim izborima, sudjeluju u politici, itd. Na iranskim sveučilištima od 3.2 milijuna studenata njih 60-70% su žene (29). Usporedbe radi, prije revolicije 1979. Iran je imao samo 100.000 studenata, od čega svega 20% žena.
Laži o predsjedničkim izborima 2009. i prosvjedima
Neposredno nakon iranskih predsjedničkih izbora u lipnju 2009. godine na kojima je dotadašnji predsjednik Mahmud Ahmedinedžad ostvario pobjedu sa 63% glasova (30), diljem Irana izbili su prosvjedi oporbenog kandidata Mira Musavija koji je tvrdio kako je „prevaren“ na izborima (31). Naravno, Amerikanci i njihova propagandna mašinerija iskoristili su takve političke nemire te su se uporno trudili prikazati Musavijeve pristaše kao „borce za promijenu režima“, a njihove prosvjede kao „novu iransku revoluciju“. Prosječnu neuku osobu na Zapadu lako je zavarati takvim pamfletima, no podaci govore kako je i glavni oporbeni kandidat politički konzervativac isto kao i Ahmedinedžad, te kako je u mladosti bio jedan od najbližih Khomeinijevih ljudi, osnivač Hezbollaha, te odlučni zagovaratelj iranskog nuklearnog programa (32). Unatoč oštrim američkim kritikama na račun iranskih izbora, zanimljiv podatak jest kako su upravo američki statistički zavodi procijenjivali da će Ahmedinedžad pobijediti s dvotrećinskom većinom (33) (34), što se i ostvarilo. Iranske izbore su osim službenog Washingtona kritizirali i bliski američki saveznici u Europi i Australiji, dok je čitav ostatak svijeta priznao izbore kao legitimnu pobjedu Ahmedinedžada (35). Njegov trijumf neosporan je budući kako je s čak 30% glasova razlike nadmašio drugoplasiranog Mousavija, a spomenute američke kritike su prije svega vrlo licemjerne ako uzmemo u obzir slučaj iz 2000. kada je George Bush na američkim predsjedničkim izborima pobijedio Al Gorea unatoč manjem broju ukupnih osvojenih glasova (36), dok je i broj elektorskih glasova bio upitan s obzirom na nepravilnosti u Floridi (37). Takve greške u američkom izbornom sustavu koštale su životima stotina tisuća afganistanskih i iračkih civila stradalih u Bushevim agresijama, dok iranski izbori nikoga nisu stajali glave.
Političke nerede nakon iranskih izbora iskoristile su i terorističke grupe poput Jundallaha, PMOI-a i PKK-a, koje su diljem Irana izvele niz manjih terorističkih incidenata u kojima je ukupno stradalo dvadesetak ljudi. Ironično, proamerički mediji ove su smrtne slučajeve nazvali „žrtvama iranskog režima“ aludirajući na propagandu kako iranska vlast ubija vlastiti narod. Ipak, činjenica jest kako su prilikom najžešćih prosvjeda iranskim ulicama marširali stotine tisuća osoba, dok nitko od tih „državnih neprijatelja“ nije ubijen. Mediji su u određenim slučajevima čak i navedene (iračke i pakistanske) terorističke grupe pokušavali poistovjetiti s tobožnjom „iranskom opozicijom“, što je apsurd identičan da se Osamu bin Ladena nazove „američkom opozicijom“ odnosno da ga se pokuša povezati s oporbenim republikancima, budući kako su oboje kritički nastrojeni prema politici Baracka Obame. Teorija kako Iran „guši oporbu“ gubi svaki smisao ako se uzme u obzir da dvojica vodećih opozicijskih političara Mousavi i Rafsandžani nisu zatvarani, naprotiv - Rafsandžani je na čelu Vijeća stručnjaka (38). Nema nikakve sumnje kako su u neredima učestvovali i sami Amerikanci koji imaju dugu tradiciju miješanja u unutrašnje iranske poslove (39), za što ih je službeni Teheran i javno optužio (40). Tijekom istog mjeseca (lipanj 2009.) kada su se održavali prosvjedi u Iranu, slične krvave demonstracije zabilježene su i u Peruu (41) (42), Šri Lanki (43) i Kini (44), no američkim političarima ili medijima nije niti palo na pamet prozivati navedene zemlje na isti način na koji su kritizirali Iran. Američke kritike su upućene i na račun iranske zabrane masovnih javnih okupljanja budući kako je prosvjedima nekoliko ljudi smrtno stradalo u stampedima, unatoč činjenici kako je sami službeni Washington zabranio prosvjede protiv njihovog rata u Iraku (45). Identični slučajevi postoje i u našoj „demokratskoj“ Hrvatskoj u kojoj su zabranjeni prosvjedi na Markovom trgu (46), isto kao i oni na Cvjetnom trgu prilikom posjeta George Busha (47) kada je na njegov govor mogla doći isključivo birana publika(48) što neodoljivo podsjeća na političke skupove totalitarnih režima.
Domagoj Margetić se prilikom osvrta na ove iranske izbore bezrezervno postavio na američku stranu nazvavši ih „lažiranima“, iznijevši pritom niz priglupih i evidentno netočnih informacija. Osim besmislenih tvrdnji kako su Mousavijevi pristaše prosvjedovali „protiv režima“, on navodi i kako potpora Ahmedinedžadu dolazi iz ruralnih sredina, dok su za Mousavija glasovali „mladi urbani ljudi“. Ipak, činjenice govore upravo suprotno - Ahmedinedžad je političku karijeru započeo kao uspješni gradonačelnik iranske metropole Teherana (49) koji je glavna baza njegovih glasača, dok je Mousavi najveću potporu dobio u ruralnim sredinama poput Sistana, Baludžistana i iranske pokrajine „Zapadnog Azerbajdžana“ (50) što jasno govori o lokalpatriotskom karakteru njegovih glasača (Mousavi je azerskog podrijetla (51)). Margetić je također previdio i činjenicu kako čak 70% iranskog stanovništva živi u gradovima (52) što također ne ide u prilog tvrdnjama o „urbanoj opoziciji“. Margetićevo neznanje očituje se i u nazivanju Irana „zaostalom“ zemljom unatoč tome što je kupovna moć prosječnog Iranca iznad razine nekih država EU (Rumunjske i Bugarske) (53), dok je Iran također jedna od svega sedam zemalja svijeta koje posjeduju svemirsku (54) (55) i nuklearnu tehnologiju (56). Također, Margetić navodi i kako Iran ima „golemi priraštaj stanovništva“ (što je karakteristika nerazvijenih zemalja), dok on zapravo iznosi samo 0.9% (57) čime je istovjetan razvijenim zapadnim državama.
Najlicemjerniji Margetićev istup svakako je onaj o mladoj Iranki koja je smrtno stradala prilikom prosvjeda od nepoznatog metka; dotični naravno za njeno ubojstvo okrivljuje iranske vlasti i navodi kako su time „izgubili sav kredibilitet“, dok istovremeno u drugim člancima opravdava ubijanje stotina palestinske djece koje poistovjećuje s „teroristima“. Zanimljivo je kako se oko spomenute Iranke Nede digla prava medijska halabuka pa se na zapadnjačkim stranicama mogu naći i deseci članaka o njoj, dok na istima nije zabilježeno niti upola materijala o stotinama tisuća mrvih Iračana ili Afganistanaca koje su ubili Amerikanci i Britanci. Neda je proglašena i „osobom godine“ u britanskom Timesu(58), dok je Oxford u njenu čast imenovao čitavi fakultetski ogranak (59). Zapadnjački propagandisti uporno tvrde kako je dotična ubijena od strane provladine milicije Basidž, unatoč tome što službeni Teheran tvrdi suprotno. Nedu je najvjerojatnije ubio zalutali metak o čemu svjedoči mirnoća svih ostalih prosvjednika u njenoj okolici (vidljivo na snimci(60)), a do danas nije službeno razjašnjeno od čijeg je metka stradala. U prilog tvrdnji kako je dotična stradala od policijskog metka ne ide ni činjenica kako se na internetu se mogu pronaći tisuće fotografija iranskih prosvjeda na kojima se jasno vidi kako iranski policajci ne nose vatreno oružje. Licemjerje američko-britanskih medija očituje se i u činjenici kako nakon policijskoj ubojstva dvoje mladih Francuza (Zyed Benna i Bouna Traore (61)) odnosno 15-godišnjeg grčkog dječaka (Alexis Grigoropoulos (62)) u Europi, nitko od njih nije prozivao vlade Francuske ili Grčke, niti su prosvjedi protuvladini okarakterizirani kao „borba protiv režima“, niti su prema njima imenovani fakulteti, niti su ih proglašavali „osobama godine“. Činjenica jest kako je Teheranom marširalo više stotina tisuća Mousavijevih pristaša, dok nitko drugi osim spomenute Nede nije stradao od „policijskog metka“, čime se ovaj tužan slučaj korištenja smrti mlade žene u medijske propagadne svrhe može zaključiti.
U više serija Margetićevih članaka ponavljaju se uglavnom dvije do tri iste besmislice o iranskom nuklearnom programu: tobožnja iranska „prijetnja uništenjem Izraela i svijeta“, te mogućnost da Iran „proslijedi nuklearno oružje terorističkim skupinama“. Domagoj Margetić ovim floskulama manipulira činjenicama ne samo o iranskoj vanjskoj politici, već i karakteru njihovog nuklearnog programa. Naime, iranski su dužnosnici nebrojeno mnogo puta izjavili kako se nuklearni program razvija u civilne svrhe (63), što je potvrdila i Međunarodna zajednica za atomsku energiju IAEA (64), ali i američke obavještajne službe (65). Većina svijeta podržava iranski nuklearni program; od velesila poput Rusije (66), Kine (67) i Indije, pa sve do 118 članica „Nesvrstanih“ uključujući dodatnih 16 članica promatrača u koje spada i Hrvatska - svi oni zajedno su u tri navrata potpisali zajedničku izjavu kojom se Iran jednoglasno podržava u razvijanju nuklearnog programa (2006. (68), 2008. (69) i 2010. (70)). Zanimljivo je kako su među potpisnicima te izjave i svi iranski susjedi za koje Margetić tvrdi kako su „ugroženi iranskom nuklearnom prijetnjom“. O iranskim miroljubivim namjerama svjedoči i privrženost sporazumu o neširenju nuklearnog oružja čijim su potpisnikom (71), kao i to da su svoja nuklearna postrojenja otvorili za turističke posjete (72) po čemu su jedinstvena država u svijetu. Margetić također povezuje iranski nuklearni program s tobožnjim „prijetnjama“ Ahmedinedžada, unatoč činjenici kako iranski predsjednik nema ovlasti nad nuklearnim programom (73). Sam iranski predsjednik Ahmedinedžad nazvao je one zemlje koje posjeduju nuklearno oružje „nazadnima“ (74) i kako državi s kulturom, logikom i civilizacijom kao što je Iran nuklearno oružje nije potrebno, te je dodao kako takvo oružje „nije pomoglo Sovjetskom Savezu da se ne raspadne, niti Americi ili Izraelu da pobijede u Iraku odnosno Gazi“ (75).
Dokazi koji potkrijepljuju iranske izjave kako se njihov nuklearni program razvija u mirnodopske svrhe su brojni gospodarski, energetski i industrijski podaci. Naime, uz postojeću nukleanu elektranu Bušehr koja će krenuti s radom početkom ljeta (76), Iran planira gradnju još 19 nuklearnih elektrana (77) (više od Njemačke, Britanije, Indije ili Kine) čime bi se proizvodnja električne energije povećala za 20.000 MW (78). Potražnja za električnom energijom u Iranu je golema i iznosi 9% (79), što je uzrokovano ogromnim industrijskim rastom (čak 14% (80)) odnosno gospodarskim rastom od 8% (81). Iranski energetski planovi nisu isključivo nuklearne prirode: u razvoj naftne industrije o kojoj ovisi 42% električne proizvodnje u zadnje četiri godine uloženo je 66 milijardi dolara, dok se tijekom sljedećeg četverogodišnjeg perioda planira uložiti još 100 milijardi (82). O kolosalnoj potrošnji fosilnih goriva svjedoče i podaci kako Iran troši najviše zemnog plina nakon SAD-a i Rusije (83), dok prema potrošnji beznina po automobilu kotira na 2. mjestu (iza Amerike) (84). Iran je danas uz Kinu i najveći svjetski graditelj hidroelektrana (str. 5. (85)): trenutno se gradi 85 većih i manjih elektrana čija je ukupna zapremnina oko 10 kubičnih kilometara (86). Usporedbe radi, zapremnina Perućkog jezera, najvećeg umjetnog jezera u Hrvatskoj je 0.5 km3 (87). Od iranskih hidroelektrana koje su već u funkciji valja spomenuti brane Karun-3, Karun-4, Karkheh i Šahid Abaspur, budući kako su ta remek-djela iranskih inženjera veća od popularne američke Hooverove brane. Iran je također prvi na Bliskom istoku izgradio vjetroelektrane (88), te solarne (89) i geotermalne elektrane (90). Dakle, nema nikakvih sumnji kako su iranske nuklearne ambicije isključivo energetske prirode, a jasno je da Amerikancima smeta i iranski civilni nuklearni program budući kako on vodi k napretku zemlje, što Amerika i Izrael očajnički žele spriječiti.
Čak i u slučaju da postoje iranske ambicije za proizvodnju nuklearnog arsenala, one svakako nisu agresivne prirode već bi služile kao sredstvo odvraćanja moguće američke ili izraelske agresije na tu zemlju. Na takav razvoj situacije ukazuje izjava glasnogovornika iranskog parlamenta Alija Larijanija koji kaže da će Iran „ubrzati nuklearni program ako se američke prijetnje nastave“ (91). Inače, Izrael je danas jedina država na Bliskom istoku s nuklearnim oružjem (92) (inače nepotpisnik NPT-a), jer su ih Amerikanci, Britanci i Francuzi opskrbili potrebnom tehnologijom. Ostalim državama regije s druge strane veće konvencionalno naoružanje ne znači mnogo u ratu s nuklearnim Izraelom, jer bi Izrael suočen s sigurnim porazom panično odgovorio nuklearnim oružjem na što njegovi protivnici ne bi mogli uzvratiti, stoga je Izrael za sada relativno siguran. Zbog te neravnoteže sile proizlazi njihovo bahato i nasilničko ponašanje prema susjedima u regiji, no ako Iran sastavi nuklearno oružje navedena ravnoteža sile će se značajno promijeniti. Naime, dvije nuklearne sile sigurno neće napasti jedna drugu nuklearnim oružjem zbog straha od odmazde. Primjeri su I. i II. svjetski rat: u prvom je Njemačka koristila kemijsko oružje budući kako saveznici nisu imali čime odgovoriti, no u Drugom svjetskom ratu su svi posjedovali zalihe kemijskog oružja no nitko ga nije koristio - čak ni pred sigurnim porazom. Isti slučaj je i s nuklearnim oružjem, na što ukazuje scenarij Hladnog rata. Stoga, ako Iran sastavi A-bombu, bitnim postoje samo konvencionalni omjer koji je neusporedivo na strani izraelskih neprijatelja; Arapa i Iranaca. Izraelci su svjesni da stvaranjem iranske A-bombe gube svu dominantnost i da će u slučaju idućeg rata sigurno biti poraženi, što je glavni i isključivi razlog njihovog fanatičnog protivljenja nuklearnoj tehnologiji u rukama Irana. Navodni Margetićev scenarij u kojem mi Iran nekome proslijedio nuklearno oružje graniči sa zdravim razumom, i može se vrlo lako argumentirano osporiti. Kao prvo, proslijediti takvo oružje nekoj manjoj skupini poput Hezbollaha nema nikakvog smisla s obzirom kako oni nemaju adekvatne raketne sustave za njegovo lansiranje, dok sam Iran posjeduje najmodernije balističke rakete kojima može dosegnuti Izrael. Također, scenarij u kojem bi netko prokrijumčario nuklearno oružje čije se radioaktivno zračenje može detektirati kilometrima (93) u blokirani Pojas Gaze ili Sjedinjene Države moguć je isključivo u hollywoodskim filmovima (94). Ne treba ni govoriti kako bi čak i u slučaju uspješnog prijenosa takvog oružja na američko tlo i njegovom aktivacijom bio izazvan opći rat odnosno američki nuklearni napad, a Iran za razliku od bivšeg SSSR-a nema ni nuklearnih ni balističkih kapaciteta da uzvrati Sjedinjenim Državama. Uostalom, Iran je tijekom iračko-američke agresije (1980.-1988.) izgubio na desetke tisuća ljudi u biološko-kemijskim napadima (95) zbog čega se danas unatoč razvijenoj tehnologiji oštro protivi korištenju takvog oružja (96).
Iranska vanjska politika
Cijeli osvrt Domagoja Margetića na iransku vanjsku politiku svodi se na sljedeće neistine: podržavanje islamista diljem svijeta, izazivanje nereda i ratova u svijetu, te manipuliranje kroz terorizam ili trgovinu drogom (što ću osporiti u sljedećim analizama). Prije nego što krenem analizirati sve njegove podvale i laži, za početak treba kategorično istakniti najvažniju činjenicu - Iran nije izvršio agresiju na niti jednu zemlju u posljednjih 272 godine, čime je svaka daljnja rasprava o „agresivnom Iranu“ naprosto zaključena. Zadnja iranska invazija u povijesti zabilježena je daleke 1738. godine, kada je iranski Nadir Šah napao i porazio Indiju (97). U međuvremenu, Amerikanci su pokrenuli oko 200 agresija i vojnih intervencija diljem svijeta (98), dok je Izrael osam puta napadao arapske susjede. Dakle, potpuno je jasno tko igra pozitivnu odnosno negativnu ulogu u trenutnom političkom sukobu. Uostalom, nije Iran taj koji je okupirao Kanadu i Meksiko, koji drži mornaricu u Meksičkom zaljevu ili prijeti Americi, već je Amerika ta koja je okupirala iranske susjede Irak i Afganistan, koja ima mornaricu u Perzijskom zaljevu odnosno vojne baze diljem regije, dok neprestalno prijeti Iranu.
Iran svoje saveznike diljem svijeta nije birao po načelu muslimanske vjere, već na temelju povijesnih, etnojezičnih, i političkih poveznica. U kulturološkom smislu, Iran je usko vezan sa svim iranskim narodima (99) koji su zbog povijesnih čimbenika ostali izvan granica današnjeg Irana, a primjeri su Tadžici, Oseti, Kurdi, itd. U tu kategoriju spadaju i države zajedničkih indoiranskih korjena kao što je Indija, a u drugu one države koje su tijekom iransko-iračkog rata stale na stranu Irana (Jemen, Grčka, Sjeverna Koreja, Libija, itd. (100)). Treća kategorija su zemlje koje su nakon pada komunizma 1991. godine formirale protutežu američkom utjecaju u svijetu, a među njima su Rusija, Bjelorusija, Kina, Venecuela, itd. Pragmatičnost Irana u međunarodnim odnosima dokazuje više čimbenika; nikada nisu podržavali muslimanske separatiste poput Čečena u Rusiji ili Ujgura u Kini, dok su i tijekom rata između muslimanskog Azerbajdžana i kršćanske Armenije podržavali Armence (101). Laži o iranskom „panislamizmu“ negira činjenica kako su im najveći politički saveznici današnjice su upravo kršćanske zemlje, dok su od muslimanskih zemalja Sirija, Libija i Malezija. Iran danas milijardama dolara pomaže gospodarstva raznih kršćanskih država poput Nikaragve (102), Venecuele (103) i Bolivije (104) odnosno budističke Šri Lanke (105), što također nedvojbeno osporava Margetićeve podvale da Iran „podupire islamiste diljem svijeta“. Ono što istinski hrvatski domoljubi nikada neće zaboraviti Irancima jest činjenica kako nas je Iran priznao kao prva muslimanska i azijska zemlja (106), te njihovu potporu u naoružanju od početka do konca Domovinskog rata. Zanimljiv je i podatak kao Iran ima fantastične odnose s Vatikanom, koji su se još više učvrstili nakon iranske revolucije 1979. godine (107). Dovoljno je spomenuti podatak kako Iran ima najveći broj veleposlanika u Vatikanu od svih zemalja svijeta (osim Dominikanske Republike), te kako je iranski predsjednik Ahmedinedžad dao potporu papi Benediktu XVI. nakon što su ga napadali zbog izjava o islamu (108).
Iran i Izrael
Prije detaljnog osvrta na Margetićeve i izraelske bolesne podvale o „iranskoj prijetnji“, nakratko ću se osvrnuti na povijesne odnose između Irana i Židova koji započinju prije više od 2700 godina. Drevni Iran kojim su od 8. stoljeća pr. Kr. dominirali Medijci (109) bio je utočištem za brojne Židove koji su pred asirskim napadima bježali diljem Bliskog istoka. Među njima bili su i pripadnici plemena Efrajim, koje se može smatrati najstarijim iranskim Židovima. Nakon političkog prevrata na Iranskoj visoravni sredinom 6. stoljeća pr. Kr. kada Perzijanci postaju dominantni iranski narod (110), velikodušni iranski vladar Kir Veliki (111) izbavlja Židove iz babilonskog ropstva (112), obnavlja im Jeruzalemski hram(113), te im dopušta povratak u Palestinu. Tijekom narednih 1200 godina, iranske dinastije Ahemenida, Parta i Sasanida branile su Židove od rimskih i bizantskih progona (114), a Iran je nastavio tolerirati Židove i tijekom islamskog razdoblja sve do današnjeg dana. Procijenjuje se kako danas u Iranu živi 25-70 tisuća Židova (115), više nego u svim drugim muslimanskim zemljama zajedno. Diljem Irana također postoje deseci aktivnih sinagoga, dok ih samo u glavnom gradu Teheranu postoji čak 18 (116), s čime se ne mogu pohvaliti niti vodeće europske metropole poput Londona (117) ili Rima (118). U iranskom gradu Suzi nalazi se i legendarna grobnica židovskog proroka Daniela (119), koja ne samo kako je neoštećena već je pokraj nje sagrađen i mauzolej u spomen Daniela. Također, u Iranu nikada nisu zabilježeni nikakvi napadi na židovsku manjinu (bilo od strane vladinih službenika ili invidualaca), već naprotiv - iranski Židovi uživaju sva građanska i vjerska prava, organiziraju se u zajednice (120), imaju stalne zastupnike u parlamentu(121) dok trenutni predstavnik piše i vlastiti blog (122). Ove neosporne činjenice potrijepio je i Roger Cohen, židovski novinar iz Sjedinjenih Država, koji je u članku za New York Times napisao da Židovi u Iranu uživaju sve slobode (123). Naravno, Cohen se odmah našao na udaru izraelskih aktivista (124) budući kako se njegov izvještaj uvelike kosi s njihovom lažljivom propagandom.
Izraelsku propagandu o Iranu promiče i sam Margetić, a njegovi pamfleti ne samo da su puni laži, podvala i dezinformacija, već se u njima iščitava i očito kršenje hrvatskih zakona rasne i druge diskriminacije jer dotični optužuje jednu suverenu zemlju bez ikakvih relevantnih dokaza. Naime, Margetić tvrdi kako Iranci žele „istrijebiti izraelske Židove i kršćane“, te kako iranski vođe „prijete Izraelu uništenjem“. Ako sagledamo u cijelosti osvrt na stanje Židova u Iranu, nameće se logično pitanje - da Iranci žele istrijebiti Židove, ne bi li započeli s više od 25.000 iranskih Židova? Također, da žele represiju nad Židovima, ne bi li Iranci srušili desetke sinagoga, uništili njihove spomenike, te marginalizirali Židove u društvu? Ista retorička pitanja vrijede i u slučaju 350.000 kršćana odnosno 600 crkava u Iranu. Margetić svoje gnjusne zaključke temelji na tobožnjim „prijetnjama“ Ahmedinedžada i Khameneija, unatoč tome kako su takve optužbe odavno osporene. Naime, Ahmedinedžadove izjave kako „okupatorski izraelski režim treba nestati sa stranica povijesti“ te kako će „izraelski režim propasti kao sovjetski savez ili južnoafrički apartheid“ proizraelski mediji preveli su kao „poziv brisanja Izraela s karte svijeta“ odnosno „željom za uništenjem Židova“. Unatoč tome što su se ovi pamfleti mjesecima ponavljali u zapadnjačkim medijima, profesori perzijskog jezika diljem svijeta složni su u izjavi kako je prijevod pogrešno protumačen (125), i to s očitom namjerom diskreditiranja. Profesor Juan Cole nazvao je medijske navode apsurdnim pozivajući se na činjenicu kako fraza „izbrisati s karte svijeta“ niti ne postoji na perzijskom jeziku (126), dok se iz same Ahmedinedžadove izjave („...een rezhim-e eshghalgar-e qods bayad...“) da iščitati kako je govorio o režimu, a ne državi ili narodu. Margetićevi navodi da je Ali Khamenei izjavio kako će „uništiti Izrael jednom bombom“ ne mogu se pronaći niti na najopsežnijim popisima njegovih izjava (127), već samo izjave kako Iran ne radi na proizvodnji nuklearnog oružja (128).
Za kraj se treba zapitati - zašto Izraelci toliko mrze Iran? Razloga ima više, no prije njihova iznošenja treba naglasiti bitnu razliku između cionista i Židova. Naime, kao što tvrdi predsjednik iranskih Židova Ciamak Moresadegh: „govoriti kako su Židovi i cionisti jedno te isto je jednako mišljenju kako su muslimani i talibani također jedno te isto“ (129). Istinski Židovi svakako ne mogu imati negativno mišljenje o Iranu, zemlji koja je tisućama godina tolerirala i štitila Židove i židovstvo. Ipak, cionisti su nešto sasvim drugo - politička skupina koja je u Izrael iz europskih zemalja pristigla nakon II. svjetskog rata, a čija je ideologija zasnovana na rasizmu i vjerskoj netrpeljivosti. Dok su bliskoistočni Židovi (poput onih iranskih) zadržali svoj etnički i vjerski identitet, to s europskim „Židovima“ (čitaj: cionistima) nije bilo moguće s obzirom na stoljetne progone i omalovažavanja. Stoga, nema nikakve sumnje kako Izraelci danas pate od kompleksa civilizacijske inferiornosti u odnosu na prebogatu iransku kulturu (130); dok Izrael kontinuirano postoji svega 60 godina, Iran je najstarija država svijeta (131) sa 5200 godina neprekinute državnosti, tradicije i kulture. Drugi razlog izraelske patološke mržnje prema Iranu je pohlepa za moći - nedavni iranski znanstveni uspjesi koji su ga učinili liderom regije su jako poljuljali izraelske pohlepne planove o dominaciji nad Bliskim istokom. Konačno, na postojeće čimbenike treba nadovezati i to kako su cionisti sve do prije šezdesetak godina živjeli nomadskim životom, zbog čega kod njih još i danas vlada onaj barbarski mentalitet i želja za krvlju, što se posebno očituje u progonima Palestinaca. Sličan primitivizam očituje se i u divljačkim izraelskim prijetnjama Iranu - do danas su čak petorica visokih izraelskih dužnosnika prijetili Iranu agresijom: Netanyahu, Peres, Mofaz, Olmert i Eitan.
Iran i Hrvatska
S obzirom kako Domagoj Margetić piše isključivo na hrvatskom jeziku, nema nikakve sumnje kako je njegova proizraelska propagandna djelatnost usmjerena upravo na hrvatsko, odnosno balkansko javno mnijenje. Njegovi očajnički pokušaji da se hrvatsko čitateljstvo pa tako i politička tijela distanciraju od Irana opet se svode na laži i dezinformacije. Najočitija laž jest da je „Hrvatska sudjelovala u međunarodnom švercu nuklearnog materijala u Iran“, a svi dobro znamo kako Hrvatska nema ni „n“ od nuklearnog programa pa nema što nuditi Iranu koji je među sedam vodećih nuklearnih (tehnoloških) sila današnjice. Margetić tvrdi i kako Iran drži Hrvatsku „u šaci“ i kako bi mogao „destabilizirati regiju“, unatoč činjenicama kako je Hrvatska članica NATO-a, te kako Iran na Balkanu nema niti vojnih snaga niti lojalnih skupina sposobnih za provedbu nereda takvih razmjera. Nadalje, dotični piše i kako je Hrvatska prodala Iranu „opasni sustav“ S-300, dok se zapravo radi o obrambenom sustavu za rušenje neprijateljskih zrakoplova i balističkih raketa (132). Margetić nije odolio ni iskušenju da Hrvatsku pokuša dovesti u kontest tobožnje „iranske mržnje prema Židovima“, zbog čega iznosi i bolesne laži kako je Iran od naših vlasti tražio da mu predaju popis židovske imovine u Hrvatskoj. Konačno, Margetić navodi i kako je „pustinjski Iran zainteresiran za Hrvatsku zbog izvora vode i plodnih zemljišta u trokutu Sava-Odra-Kupa-Crna Mlaka“. Dotični pritom radi višestruke greške; kao prvo - Iran nije pustinjska zemlja već se radi o jednoj od najvećih proizvođača žitarica u svijetu, a navodnjavaju se površine od 76.500 km2 (133) što je 700 puta više od Hrvatske, odnosno 150% ukupnog teritorija RH. Osim toga, 99% Iranaca ima pristup pitkoj vodi (134). Najviše od svega intrigira Margetićev spomen prirodnog parka Crne Mlake, čiji je on bio upraviteljem i na temelju čega je optužen za višemilijunske financijske malverzacije (135).
Domagoj Margetić i njemu slični moraju prihvatiti činjenicu kako velika većina Hrvata podržava Iran u bliskoistočnoj krizi, te kako je Izrael najomraženija svijeta ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu općenito (136). Takvo stajalište ima duboke temelje u modernoj povijesti hrvatske države; dok je Iran bio jedna od prvih zemalja svijeta koje su priznale nezavisnost Hrvatske, Izrael je bio zadnjom državom svijeta koja je uspostavila diplomatske odnose i to tek nakon Tuđmanove smrti, kojeg su Izraeli prezirali zbog iznošenja povijesne istine u njegovom djelu „Bespuća povijesne zbiljnosti“ (137). Hrvatski domoljubi nikada neće zaboraviti otvorenu izraelsku podršku srpskoj agresiji na Hrvatsku (138), kao ni iransku potporu oružjem tijekom Domovinskog rata. Hrvatskim nacionalnim interesima ne odgovaraju visoke cijene naftnih derivata na svjetskom tržištu što nagriza hrvatsko gospodarstvo, zbog čega nam miroljubiva iranska politika svakako više odgovara od agresivnog izraelskog ponašanja u regiji što implicira dizanje tih cijena. Također, Iran je populacijski deseterostruko veće tržište od Izraela, što je još jedan ekonomski faktor koji ide u prilog Iranu. Konačno, civilizirani i školovani hrvatski građani svakako imaju više poštovanja prema Iranu koji je kolijevka svjetske civilizacije i s kojim nas možda dijeli i zajedničko podrijetlo, dok je Izrael osnovan na genocidu, progonima i okupaciji. Dakle, naš hrvatski izbor je više nego jasan.
Prilikom pokušaja poistovjećivanja Iranaca odnosno muslimana općenito s globalnom terorističkom prijetnjom, Domagoj Margetić igrao je na dvije snažne karte: kronično nepoznavanje stranih kultura i svjetskih geopolitičkih prilika kod hrvatskih čitatelja zbog čega se na muslimane diljem svijeta gleda kroz medijske stereotipe o „pustinjskim beduinima koji s pet žena i dvadeset djece žive u šatorima, mašu kalašnjikovima i prijete ubojstvima muslimanskih nevjernika“, te Domovinski rat tijekom kojeg je stvoren animozitet prema muslimanima kao „hrvatskim neprijateljima“. Dotični je pokušao iskoristiti takvo neznanje i predrasude, pa se u njegovom imaginarnom svijetu u ulozi glavnog terorista našao Iran, najveći neprijatelj Sjedinjenih Država i Izraela, čije organizacije financiraju Margetića. U osobnim kolumnama na portalu Necenzurirano, Margetić svaki oblik iranske vanjske politike pokušava dovesti u kontekst međunarodnog terorizma i trgovine heroinom, a smeta mu čak i Iranski kulturni centar iz Zagreba koji je navodno balkanska „obavještajno-krijumčarska baza“. Ovo se ne može objasniti ničim osim time kako se dotični previše zanio u svom farizejstvu odnosno igranja izraelske uloge, pa su mu sigurno zasmetale akademske izložbe poput „7000 godina perzijske umjetnosti“ koje su sol na ranu izraelskim kompleksima manje vrijednosti budući kako ih podsjećaju na ono što Iran ima dok oni nikada nisu niti će ikada imati: civilizaciju, povijest, te kulturu općenito.
Kada se govori o Iranu i terorizmu u istom kontekstu, odmah se treba naglasiti prva i najvažnija činjenica - na cijeloj planeti ne postoji niti jedna iranska teroristička grupa, niti se Iran ikada služio terorističkim aktivnostima poput samoubilačkih napada ili zastrašivanja vlastitih odnosno stranih civila. Ova činjenica nerijetko djeluje zbunjujuće na neinformirane ljude, no ona je od krucijalne važnosti za svaki ulazak dublje u navedenu temu. Naime, tim podatkom službeni se Teheran služio kao jakim argumentom u međunarodnim krugovima, dok su Amerikanci zbog te nemogućnosti da povežu Iran s terorizmom pokušali proglasiti elitnu granu iranske vojske Pasdaran „terorističkom“ (1), što su diplomati diljem svijeta protumačili kao političku lakrdiju. Na ovaj potez Iran je uzvratio identičnim simboličkim potezom, tako da je iranski parlament proglasio američku vojsku i CIA „terorističkim organizacijama“ (2). Terorizmom se prema definiciji služe inferiorne skupine koje nemaju političku ili vojnu alternativu za ostvarivanje njihovih ideoloških ciljeva (3), što ukazuje na potpuno logičan zaključak da Iranu terorizam nije potreban budući kako posjeduje vojsku i obavještajnu službu svjetskog glasa (4). Sjedinjene Države i Izrael često optužuju Iran za „državni terorizam“ odnosno za potporu iranskih vlasti organizacijama poput Hezbollaha (5), no važno je naglasiti kako navedenu skupinu samo četiri države svijeta službeno smatraju „terorističkom“.
Iranska borba protiv terorizma
Dok Amerikanci optužuju Iran za tobožnje terorističke aktivnosti, činjenice su i kako Iran nikada nije povezivan s nikakvim terorističkim incidentom na Zapadu što uključuje Sjedinjene Države, dok su Amerikanci sudjelovali u istima diljem Irana tijekom zadnjih šest desetljeća. Najpoznatiji primjer je američka operacija „Ajax“ (6) iz daleke 1953. godine kojom je svrgnut demokratski izabrani iranski premijer Muhamed Mosadegh (7). Iranski je politički vođa smaknut, dok se procijenjuje kako je prilikom navedenih terorističkih aktivnosti smrtno stradalo oko 300 iranskih državljana (8). Povjesničari su danas usuglašeni kako je ovaj američki potez uzrokovao Iransku revoluciju 1979. godine i svrgnuće proameričke marionete Muhameda Reze Pahlavija (9). Navedeni razvoj događaja potkrijepio je i današnji američki predsjednik Barack Obama prilikom govora u egipatskom Kairu (10).
Iran se od revolucije 1979. do danas postavio kao jedan od najvažnijih faktora u borbi protiv globalnog terorizma, za kojeg ga se licemjerno optužuje. Naime, iranska borba protiv terorizma odvija se na zapadnim granicama protiv „Narodnih mudžahedina“ (PMOI) i „Kurdistanske radničke partije“ (PKK), odnosno protiv Jundallaha i Al Kaide na istoku. Ironično je kako je Domagoj Margetić u svojim „istraživačkim analizama“ prozivao Iran za suradnju sa sve četiri terorističke grupe što se ne kosi samo s relevantnim izvorima, već i osnovnim poznavanjem ideoloških ogranaka Islama. Margetić tako komunistički PKK u Kurdistanu opisuje kao „iransko-sirijsku spojnicu“, unatoč tome što obje zemlje smatraju tu grupu terorističkom organizacijom (11), isto kao i SAD, EU, te NATO (12). Također, dotični novinar je u više navrata spominjao kako „Iran obučava mudžahedine“, dok se mudžahedini poput PMOI-a smatraju najokorjelijim neprijateljima iranske države i kažnjava ih se smrtnom kaznom. Kao i u slučaju PKK-a, skupina „Narodnih mudžahedina“ djeluje sa sjevera Iraka a glavni su joj ciljevi svrgavanje postojećeg iranskog političkog sustava (13). Ova notorna teroristička skupina koja se smatra odgovornom za atentat na drugog iranskog predsjednika Muhameda Alija Radžaija (14) nedavno je skinuta s popisa terorističkih grupa u Europi (15), dok je taj status zadržala u Iranu, Iraku i Sjedinjenim Državama (16).
Elementarno Margetićevo neznanje očituje se i u spominjanju tobožnjih „iranskih vehabija“, što je oksimoron istovjetan „katoličkim luteranima“. Naime, vehabije su fundamentalistička grana sunitskog islama (17), dok Iran vode šijitski muslimani (18) čija su vjerovanja u potpunosti kontradiktorna stavovima vehabija. Pripadnici vehabijske sekte su Osama bin Laden (19) i njegovi teroristički sljedbenici iz Al Kaide, koji smatraju šijitske Irance „otpadnicima islamske vjere“ (20). Iranski svjetonazori dijametralno su suprotni sunitskim ekstremistima iz Al Kaide i talibana; savezništvo ovih dviju struja uzrokovalo je drastično pogoršanje iransko-afganistanskih odnosa posebno 1998. kada su talibani i Osamini teroristi pobili iranske diplomate u Mazar-i Šarifu (21). Iran je tada bio spreman obračunati se s talibanskim režimom, u čemu su ga odgovorili Rusi i Amerikanci uz posredištvo Ujedinjenih Naroda. Nedavne američke optužbe kako Iran podupire teroriste u Afganistanu odbacio je sam afganistanski predsjednik nazvavši Iran „saveznikom i prijateljem u borbi protiv terorizma i trgovine drogom“ (22). Amerikanci su istovjetne optužbe ponovili i u kontekstu Iraka, no irački premijer al-Maliki također je odbacio američke tvrdnje o navodnoj iranskoj potpori militantima u Iraku (23), dok je irački predsjednik Talabani nazvao Iran „iračkim partnerom u borbi protiv terorizma“ (24).
Hezbollah i Hamas
Libanonski Hezbollah se kao i palestinski Hamas često dovode u kontekst savezništva s Iranom, od čega proizlaze podvale o „iranskoj potpori terorizmu“ odnosno „prijetnje Izraelu“. Međutim, povijesni i politički karakter obiju spomenutih organizacija uvelike se razlikuje od onoga što serviraju Margetić i izraelski mediji općenito. Od ukupno 192 članice Ujedinjenih Naroda, svega tri zemalje službeno klasificiraju Hezbollah i Hamas među „terorističke grupe“: SAD, Izrael i Kanada (25) (26). U hrvatskim medijima nerijetko se događa novinarska prepisivačina američkih reportaža pa se te grupe ponekad i kod nas nazovu „terorističkima“, unatoč tome što se to kosi sa službenim stajalištima hrvatske vlade.
Iran nikada nije negirao kako podržava šijitski Hezbollah u Libanonu, koji je osnovan 1982. kao odgovor na izraelsku agresiju u Libanonu (27). Glavni ciljevi grupe su obrana južnog Libanona od izraelskih napada u čemu su se uspješnim pokazali 2000. (28) i 2006. godine (29), dok njihova doktrina obrane ne uključuje napade na civile zbog čega se Hezbollah nikako ne može definirati „terorističkom grupom“. Ova načela poktrijepljuje i činjenica iz rata 2006. kada je u sukobu Izraela i Hezbollaha stradalo svega 25 izraelskih civila (uz 123 izraelska vojnika), dok je omjer žrtava u Libanonu približno jedak, ali na uštrb libanonskih civila (30). Izraelski i američki izvori pokušali su proiranski Hezbollah povezati s navodnim „širenjem iranske islamske revolucije“ odnosno željama za stvaranjem „islamske države“, što je odbacio sam lider Hezbollaha Šeik Nasrallah koji je izjavio da „Libanon kao multireligijska država ne može postati islamskom“ (31). Osim vojnih aktivnosti, Hezbollah je u Libanonu popularan i kao politička stranka, te po svom humanitarnom radu. Članovi Hezbollaha zastupljeni su u libanonskoj vladi i parlamentu, gdje koaliraju zajedno s libanonskim kršćanima (maronitima) (32). Humanitarni rad Hezbollaha (33) očituje se u gradnji i obnovi škola, prometnica, bolnica, pa čak i crkava, zbog čega su anketna istraživanja u Libanonu pokazala su kako Hezbollah podržava čak 87% Libanonaca, uključujući i 80% libanonskih kršćana (34).
Margetićeve proizraelske navode o suradnji između Irana i Hamasa ne potkrijepljuju nikakvi izvori; ni iranski, ni palestinski, niti zapadnjački. Tobožnje veze temelje se na klasičnoj izraelskoj propagandi kojom pokušavaju poistovjetiti potlačene Palestince i njihov otpor s mnogo širim političkim igrama na Bliskom istoku u kojima vide Iran kao glavnog konkurenta. Hamas je sastavljen isključivo od sunitskih muslimana (35) čija se ideologija razlikuje od iranskog šijitskog Islama, što znači kako pretpostavku o „muslimanskim vezama“ možemo u potpunosti odbaciti. Tvrdnju kako je Hamas politički povezan s Iranom odbacio je i ugledni britanski diplomat Sir Jeremy Greenstock (36). Najveći Hamasov sponzor je sunitska Saudijska Arabija koja se također postavlja kao glavni konkurent Iranu u islamskom svijetu, a puni 50% Hamasovog budžeta (37) (35 od 70 milijuna dolara (38)). S druge strane, Iran puni svega 4% Hamasovog budžeta (3 milijuna dolara (39)), što je uzrokovano činjenicom kako Iran već godinama pomaže palestinskim vlastima. Naime, Hamas je 2006. demokratski izabran na palestinskim izborima što su priznale i vodeće svjetske sile poput Rusije (40), Indije (41) i Kine (42), dok se s visokim dužnosnicima Hamasa sastao i bivši američki predsjednik, bliskoistočni mirotvorac i Nobelovac - Jimmy Carter (43). Prema izraelskim izvorima, 90% Hamasovog budžeta troši se za školstvo, zdravstvo i socijalna izdvajanja (44), a od 2006. kada su demokratski osvojili vlast nije zabilježen niti jedan samoubilački palestinski napad u Izraelu. Treba spomenuti i kako je prilikom zadnje izraelske agresije u Pojasu Gaze (2008./2009.) od palestinskih raketa stradalo samo troje izraelskih civila (45), dok su Izraelci istodobno ubili 926 palestinskih civila, većinom žena i djece (46).
Izraelski terorizam
Ne treba trošiti riječi kako se Domagoj Margetić u vlastitim kolumnama niti jednom prilikom nije osvrnuo na izraelski terorizam, bilo invidualni ili državni. Naime, od svih zemalja Bliskog istoka može se reći kako je u državu Izrael terorizam daleko najukorjenjeniji, što je produkt ne samo političkih već i povijesnih čimbenika, odnosno izraelskih društevnih svjetonazora. Najstarija skupina koju prema modernoj terminologiji možemo nazvati terorističkom su židovski Zealoti, a datiraju još iz 1. stoljeća (47). Terorizam je također ukorijenjen i u osnivanje suvremenog Izraela, o čemu svjedoči činjenica kako se izraelska vojska IDF temelji na terorističkim grupama Irgunu, Haganahu i Lehiju (48), poznatim po progonima palestinskih muslimana i kršćana 40-ih godina prošlog stoljeća. Irgun je primjerice ostao upamćen po najgorem terorističkom napadu u povijesti Levanta; onome u Hotelu kralja Davida iz 1946. kada je poginula 91 civilna osoba (49). Izrael je jedinstven primjer u svijetu po tome kako su čak trojica izraelskih premijera: David Ben-Gurion, Menahem Begin i Jichak Šamir, bili vođama tih notornih skupina. Osim navedene trojice, s terorizmom se može povezati i izraelska premijerka Golda Meir koja je naredila terorističke napade u Europi, u kojima je među ostalim stradao i Abdel Wael Zwaiter, ugledni palestinski prevoditelj s prebivalištem u Italiji (50). Osim izraelskih premijera, doslovno svi visoki političari u Izraelu potječu izraelske vojske odnosno obavještajnih službi, no unatoč tom očiglednom militarističkom karakteru Izraela oni i dalje inzistiraju na propagandi kako su „demokratska“ država.
Izuzevši primjere izraelskog državnog terorizma, treba izdvojiti i dva invidualna slučaja izraelskog terorizma s predznakom fundamentalističkog judaizma. Naime, Izrael se „proslavio“ kao prva zemlja svijeta koja je podigla spomenik jednom teroristu - Baruch Goldsteinu (51), koji je naoružan upao u džamiju te ubio 29 odnosno ranio 150 civila (52), nakon čega je svladan i ubijen. Danas ga u Izraelu nazivaju „žrtvom arapskog ekstremizma“, a na njegovom se grobu redovito održavaju židovske komemoracije (53). Drugi primjer je ubojstvo Jichaka Rabina, jedinog izraelskog premijera koji je bio na putu pomirenja Izraelaca i Palestinaca (54). Njega je ubio Jigal Amir, židovski fundamentalist koji se oštro protivio sklapanju mirovnog sporazuma iz Osla godinu dana ranije (55).
Zanimljiv je i podatak kako je od izraelskog državnog terorizma u zadnjih deset godina stradalo oko 8.000 palestinskih i drugih civila, što je dvosturko više nego u svim terorističkim napadima koje su počinile Al Kaida i slične „islamističke“ skupine u svijetu zajedno. Domagoj Margetić u tome ne vidi nikakav problem već naprotiv, on izraelske pokolje naziva „legitimnima“ te se u svojoj kolumni pita „kako je moguće nazivati palestinske žrtve civilima?“ nazivajući pritom Pojas Gaze u kojem živi 1.5 milijun ljudi - „terorističkom infrastrukturom“. Među žrtvama izraelskog terorizma našao se i sam Iran, s obzirom kako se izraelsku terorističku agenciju Mosad povezuje s ubojstvima renomiranih iranskih znanstvenika - Ardešira Hoseinpoura (56) i Masuda Alija Mohamadija (57).
amoninan wrote:pitam se zašto izave poput ovih koje slijede nisu bile predmet rasprave mass medija na Zapadu, i zašto niko an njih ne obraćao pažnju i prozivao ih za rasističke, genocidne i ostale namjere. A neke su stare koliko i Ahmedinedžad. No u to vrijeme bili su zauzeti misterijom zašto PLO otima avione, šta je tim arapima dole, dviljaci....
Ne bi suze kano za Izraelom, iskreno.
Želim nešto otvoreno da vam kažem: ne brinite o američkom pritisku na Izrael. Mi, jevrejski narod, kontrolišemo Ameriku,i Amerikanci to znaju.
Postoji velika razlika između nas (Židova) i naših neprijatelja, ne samo u sposobnosti, nego i u moralnosti, kulturi, svetosti života i savjesti. Oni su naši susjedi ovdje, ali se čini da su, iako su samo stotinjak metara udaljeni, oni ljudi koji ne pripadaju našem kontinetu, našem svijetu, nego pripadaju nekoj drugoj galaksiji. (izraelski predsjednik Moshe Katsav, The Jerusalem Post, 10. maj 2001. godine)
- Palestinci su poput krokodila, što im daš više mesa, oni žele još... (Ehud Barak, premijer Izraela, Jerusalem Post August 30, 2000. godine)
- (Palestinci su) zvijeri koje hodaju na dvije noge (Menahim Begin, govor u Knessetu, cirirano prema Amnon Kapeliouk, "Begin and the Beasts". New Statesman, 25 June 1982. godine)
- Palestinci će biti zgaženi poput skakavaca ...glava smrskanih o stijenje i zidove. (izraelski premijer u to vrijeme u govoru židovskim doseljenicima, New York Times, 1. april 1988. godine)
- Kada mi naselimo zemlju, sve što će Arapi moći uraditi po pitanju toga jeste da tumaraju okolo poput drogiranih žohara u boci. (Raphael Eitan, Šef ureda izraelskih odbrambenih snaga, New York Times, 14. aprila 1983. godine)
- Kako da vratimo okupirane teritorije? Pa nema nikoga da se vrati na njih. (Golda Maier, 8. marta, 1969. godine)
- Ne postoji tako nešto kao što su Palestinci, oni nisu nikada postojali. ( izraelska premijerka Golda Maier 15. juna 1969. godine)
- Teze da je opasnost od genocida visjela iznad nas u junu 1967. godine i da se Izrael borio za svoj fizički opstanak bile su samo blef, koji je rođen i razvijen nakon rata. (izraelski general Matityahu Peled, Ha'aretz, 19. mart 1972. godine)
- David Ben Gurion (prvi izraelski premijer): Da sam ja arapski lider, nikada ne bih potpisao ugovor sa Izraelom. To je normalno; mi smo uzeli njihovu zemlju. Pravi Bog nam je to obećao, ali kako da to njih interesuje? To je naš Bog, nije njihov. Bilo je antisemitizma, nacista, bio je Hitler, Auschwitz, ali da li je to bila njihova krivnja? Oni vide samo jednu stvar: mi smo došli i mi smo ukrali njihovu zemlju. Zašto bi oni to prihvatili? (citirano prema Nahum Goldmann u „Le Paraddoxe Juif“ (The Jewish Paradox), pp121)
- Ben Gurion je 1948. godine upozorio: Mi moramo učiniti sve da osiguramo da se oni (Palestinci) nikada ne vrate. Ubjeđivao je svoje kolege cioniste da se Palestinci nikada neće vratiti svojim kućama. Stari će umrijeti, a mladi će zaboraviti.
- Mi moramo ubiti sve Palestince osim ako se oni ne predaju i odluče da žive ovdje kao robovi. (predsjednik Komiteta za reizbor generala Shlomo Lahata, gradonačelnik Tel Aviva, Heilbrun, oktobar 1983. godine)
- Svaki put kada mi uradimo nešto vi mi kažete Amerika će uraditi ovo ili ono...Želim nešto otvoreno da vam kažem: ne brinite o američkom pritisku na Izrael. Mi, jevrejski narod, kontrolišemo Ameriku,i Amerikanci to znaju. (riječi izraelskog premijera Ariela Sharona, kako je objavio Kol Yisrael radio 2. oktobra 2001. godine).
- Otvoreno objavljujemo da Arapi nemaju pravo da se nasele ni na jedan centimeter Eretz Israel... Sila je sve što oni razumiju ili što će razumijeti. Mi ćemo korisiti krajnju silu sve dok nam Palestinci ne dođu pužući na sve četiri. (Rafael Eitan - Šef ureda izraelskih odbrambenih snaga, Gad Becker, Yediot Ahronot 13. april 1983, New York Times 14. april 1983. godine)
vidim i puno komentara od forumaša na ove izjave izraelskih fašista i cionista....
izgleda se ovo smatra nebitnim...a i šta reći poslije svih ovih izjava, zvjerske mržnje, ekstremizma, fašizma, šovinizma ukratko cionizma !? ŠTA REĆI !?
molim Boga da Iranci što prije dođu do nuklearnog oružja kojim će se nastojati odbraniti od ovih cionističkih kopiladi....
amoninan wrote:pitam se zašto izave poput ovih koje slijede nisu bile predmet rasprave mass medija na Zapadu, i zašto niko an njih ne obraćao pažnju i prozivao ih za rasističke, genocidne i ostale namjere. A neke su stare koliko i Ahmedinedžad. No u to vrijeme bili su zauzeti misterijom zašto PLO otima avione, šta je tim arapima dole, dviljaci....
Ne bi suze kano za Izraelom, iskreno.
Želim nešto otvoreno da vam kažem: ne brinite o američkom pritisku na Izrael. Mi, jevrejski narod, kontrolišemo Ameriku,i Amerikanci to znaju.
Postoji velika razlika između nas (Židova) i naših neprijatelja, ne samo u sposobnosti, nego i u moralnosti, kulturi, svetosti života i savjesti. Oni su naši susjedi ovdje, ali se čini da su, iako su samo stotinjak metara udaljeni, oni ljudi koji ne pripadaju našem kontinetu, našem svijetu, nego pripadaju nekoj drugoj galaksiji. (izraelski predsjednik Moshe Katsav, The Jerusalem Post, 10. maj 2001. godine)
- Palestinci su poput krokodila, što im daš više mesa, oni žele još... (Ehud Barak, premijer Izraela, Jerusalem Post August 30, 2000. godine)
- (Palestinci su) zvijeri koje hodaju na dvije noge (Menahim Begin, govor u Knessetu, cirirano prema Amnon Kapeliouk, "Begin and the Beasts". New Statesman, 25 June 1982. godine)
- Palestinci će biti zgaženi poput skakavaca ...glava smrskanih o stijenje i zidove. (izraelski premijer u to vrijeme u govoru židovskim doseljenicima, New York Times, 1. april 1988. godine)
- Kada mi naselimo zemlju, sve što će Arapi moći uraditi po pitanju toga jeste da tumaraju okolo poput drogiranih žohara u boci. (Raphael Eitan, Šef ureda izraelskih odbrambenih snaga, New York Times, 14. aprila 1983. godine)
- Kako da vratimo okupirane teritorije? Pa nema nikoga da se vrati na njih. (Golda Maier, 8. marta, 1969. godine)
- Ne postoji tako nešto kao što su Palestinci, oni nisu nikada postojali. ( izraelska premijerka Golda Maier 15. juna 1969. godine)
- Teze da je opasnost od genocida visjela iznad nas u junu 1967. godine i da se Izrael borio za svoj fizički opstanak bile su samo blef, koji je rođen i razvijen nakon rata. (izraelski general Matityahu Peled, Ha'aretz, 19. mart 1972. godine)
- David Ben Gurion (prvi izraelski premijer): Da sam ja arapski lider, nikada ne bih potpisao ugovor sa Izraelom. To je normalno; mi smo uzeli njihovu zemlju. Pravi Bog nam je to obećao, ali kako da to njih interesuje? To je naš Bog, nije njihov. Bilo je antisemitizma, nacista, bio je Hitler, Auschwitz, ali da li je to bila njihova krivnja? Oni vide samo jednu stvar: mi smo došli i mi smo ukrali njihovu zemlju. Zašto bi oni to prihvatili? (citirano prema Nahum Goldmann u „Le Paraddoxe Juif“ (The Jewish Paradox), pp121)
- Ben Gurion je 1948. godine upozorio: Mi moramo učiniti sve da osiguramo da se oni (Palestinci) nikada ne vrate. Ubjeđivao je svoje kolege cioniste da se Palestinci nikada neće vratiti svojim kućama. Stari će umrijeti, a mladi će zaboraviti.
- Mi moramo ubiti sve Palestince osim ako se oni ne predaju i odluče da žive ovdje kao robovi. (predsjednik Komiteta za reizbor generala Shlomo Lahata, gradonačelnik Tel Aviva, Heilbrun, oktobar 1983. godine)
- Svaki put kada mi uradimo nešto vi mi kažete Amerika će uraditi ovo ili ono...Želim nešto otvoreno da vam kažem: ne brinite o američkom pritisku na Izrael. Mi, jevrejski narod, kontrolišemo Ameriku,i Amerikanci to znaju. (riječi izraelskog premijera Ariela Sharona, kako je objavio Kol Yisrael radio 2. oktobra 2001. godine).
- Otvoreno objavljujemo da Arapi nemaju pravo da se nasele ni na jedan centimeter Eretz Israel... Sila je sve što oni razumiju ili što će razumijeti. Mi ćemo korisiti krajnju silu sve dok nam Palestinci ne dođu pužući na sve četiri. (Rafael Eitan - Šef ureda izraelskih odbrambenih snaga, Gad Becker, Yediot Ahronot 13. april 1983, New York Times 14. april 1983. godine)
vidim i puno komentara od forumaša na ove izjave izraelskih fašista i cionista....
izgleda se ovo smatra nebitnim...a i šta reći poslije svih ovih izjava, zvjerske mržnje, ekstremizma, fašizma, šovinizma ukratko cionizma !? ŠTA REĆI !?
molim Boga da Iranci što prije dođu do nuklearnog oružja kojim će se nastojati odbraniti od ovih cionističkih kopiladi....
amoninan wrote:
@denzel979
Nisam ja pogrešno informiran samo objektivno posmatram stvari. I naravno da su znali da će otmica pokrenuti odgovor Izraela, glupost neviđena. Profitirao je samo Hizbullah, libanska infrastruktura uništena, Bejrut sravnjen. A hizbullah - pokerski čip Irana i Sirije u kartanju sa Zapadom postao je sad još i vrijedniji. Jadni Libanci, nikad da preuzmu sudbinu u svoje ruke. R. Hariri je bio blizu, ali ubiše ga zabrinuta braća iz komšiluka. Ko je b abio primoran, jeste Olmert, ali stvar je unutrašno-političke prirode, nikako to što ti aludiraš.
znaci, do tada nije bilo niti jedne "otmice" (najgluplji izraz definitivno, cionisti kada otimaju civile to se zove hapsenje, jal zarobljavanje, ali zato kada neko zarobi njihovog vojnika onda je to definirano kao otimanje/otmica) vojnika od strane hizbullaha?! jesi li gledao onaj prilog, sa georgeom gallowayom, koji sam postirao u jednom postu (sa bosanskim titlom) u kojem on indoktriniranoj tuki sa sky newsa objasnjava da je zarobljavanje cifutskih vojnika na libanskoj pogranicnoj teritoriji uobicajena praksa, kojom hizbullah prisiljava cioniste da puste otete libanske civile, smjestene po tamnicama sirom izraela, koje su cionisti kidnapovali i zatvorili bez ikakve osnove ili sudjenja?! zamolio bih te da pogledas taj prilog, ako vec nisi.http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... GBpsVlZfVU druga stvar, libanci nisu jadni, jer su i libanci dobro svjesni ko ih terorizira. iza hizbullaha stoje sve grupacije: siije, sunije, krscani, druzi (zato na izborima, kao pojedinacna stranka, imaju najvise glasova). ne znam da li si znao, da je hizbullah nakon osnivanja (1982/osnovan kao pokret otpora cionistima), netom nakon prve cionisticke agresije (1978) i gradjanskog rata, prvi poceo s financiranjem obnove infrastrukture, da je prvi bio koji je obicnim ljudima, bez obzira na vjersku pripadnost financirao obnovu porusenih domova...i koji je, kako tada, tako i danas preuzeo financiranje socijalnog sektora, od skolstva do zdravstva (ne znam da li si to znao - znaci u libanu se skolstvo i zdravstvo financiraju iz hizbullahovog, a ne drzavnog budzeta i zbog toga je i besplatno).
velis nije bio primoran?! evo pogledaj malo, a ako ne razumijes njemacki, kao sto rekoh, reci pa cu ti prevesti najzanimljivije dijelove:
1. dio http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... IKtdVaYprk
a za haririja, ako mislis da su mu cifuti bili braca, onda si u pravu. ja znam da nisu.
elie hobeik je ubijen na identican nacin kao i hariri i njegov slucaj je zataskan, maltene, isti dan. eli je bio komadant krscanskih falangi koje su pocinile masakr u sabri i satili i koji je s godinama uvidio svoj zlocin i koji je pristao pred sudom da svjedoci (sa svim dokazima) protiv ariela sharona (kao glavnog i odgovornog za masakre). hajde mi reci zasto niko, nikada, ni u kojem smislu nije istrazio njegovo ubistvo?! http://www.guardian.co.uk/world/2002/ja ... ns.lebanon niti to ko potencira, niti spominje. ja cu ti odgovoriti zato sto postoji direktna veza ubistva i svjedocenja i iznosenja dokaza protiv ratnog zlocinca sarona. a kod refika nema tog direktnog linka, nego vise link prema siriji - i zato svi bjelosvjetski hohstapleri povezuju njegovo ubistvo sa sirijskim rezimom i hizbullahom. a niko ne vidi da je jedini razlog ubistva haririja destabilizacija politicke situacije i sijanje smutnje i razdora u libanu. ali ima odvaznih ljudi kao sto je ovaj covjek http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... gCpGxHqlig a i masa drugih - proguglaj malo.
btw. hariri je ubijen 7 dana nakon zvanicne najave povlacenja sirijskih snaga (rok povlacenja 2-3 mjeseca) iz libana.
Nemam volje jarane za seciranje tvog posta. Zaista. Mrsko mi je zaista, nećemo se ni oko čega složiti pa čak ni okoristiti o postove jedan drugog, stoga ne vidim pojint. A odgovor je bio očekivan, i samo totalno neupućen insan je mogao misliti da neće doći do rata.
vrh
za tvoj info, kina se zestoko protivi sankcijama. i bas bi kinezi potpisivali nesto za sto se zestoko protive. i bas ce kinezi, rusi ili bilo ko drugi, kome je stalo do zarade, potpisivati neke obligacije i navoditi zemlju porijekla prilikom izvoza trazene robe. npr., rusi bi to jednostavno deklarirali kao svoj proizvod (naftu), venecuela takodjer...itd...itd.znaci, bilo ko, ko eksplatira makar i kap nafte, rado ce iransku naftu predeklarirati i prodavati je zemljama eu kao svoju, a i zemljama eu bi bilo i vuk (sad/amerika) sit i ovce na broju. nemoj se zanositi i misliti da su svi blecci i da bespogovorno rade iskljucivo sto im amerika naredi.
oružane snage Irana podijeljene su na sljedeći način (ovo su podatci stari vec preko 8 godina):
) mediji preneli, i to je jedina istina... sve drugo su fabrikobane vesti iz cionistickih krugova.
:
