Protesti u Iranu: Dok je 'Vrhovnog lidera' bit će ustanaka i nemira
Piše: Ahmad Sadri
Islamska Republika Iran je čudnovati kljunaš političke evolucije čovječanstva. Epizodni iranski nemiri, od fokusiranog, reformističkog ustanka 2009. godine (koji su vodili demonstranti srednje klase Teherana) do današnjih divljih nemira ljudi koji odbijaju trenutnu politiku (predvođenih nižom klasom i nezaposlenim u siromašnim dijelovima provincijskih gradova) ne mogu se razmatrati izolirani od mješavine proceduralne demokratije i opskurantske teokracije što su nagurane u Ustav revolucionarnog Irana prije četiri decenije.
Duboko u iranskom autoritarnom sistemu postoji sitno demokratsko srce, zajedno s izbornim, predsjedničkim i parlamentarnim komorama, koje očajnički pulsira protiv nepopustljivog, teokratskog egzoskeleta. Podrhtavajuće demokratsko srce produžilo je život sistema – uprkos ogromnim pogrešnim odlukama na domaćem i međunarodnom planu, a koje su napravile revolucionarne elite.
No, nije uspjelo omekšati autoritarni tjelesni oklop. Pokret za reforme nije uspio u svojoj misiji, jer Ustav daje tri četvrtine političke moći uredu "Vrhovnog lidera": to je neizborna, stalna pozicija, gdje "vjerski pravnik" dobija ogromne moći, uključujući komandu nad oružanim snagama i nad vanjskom politikom, dobija mogućnost veta na inicijative predsjednika ili parlamenta, a najstrašnija Pretorijska garda (Iranska revolucionarna garda) provodit će odluke svoga gospodara sa svojim vojnim, paravojnim, obavještajnim, sudskim i vansudskim ovlastima.
Zeleni ustanak kao temeljni mit
Demokratski izabrani predsjednik i parlament (ostavimo po strani medije i obične građane) ne smiju provjeravati ovlasti "Vrhovnog lider"a. Zbog toga sistem ostaje taman, slijep na svoje greške, otporan na razvoj i bez mogućnosti adaptacije na promjene, bilo unutrašnjeg, bilo vanjskog svijeta. Ovi ustanci predstavljaju frustraciju naroda s tom napornom rigidnošću.
Trebala je proći decenija od revolucije 1978. godine da demokratski pokret dobije samosvijest u umovima dijela kadrovske elite revolucije, a to se desilo na razočaravajućem kraju Iransko-iračkog rata 1988. godine. Trebalo je još deset godina da se razvije u materici prije nego što je izraslo u politički val koji je doveo predsjednika Mohammeda Khatamija na vlast 1997. godine. Ojačani reformisti su željeli osnaže demokratsku komponentu Republike, a istovremeno ublažiti njen teokratski i autoritarni oklop. Ta im je misija propala, jer se vladajuće teokrate nisu mirile ni s najmanjim ukidanjem njihovih moći. Krvavo su se borili protiv Khatamija i sabotirali njegove planove. Stvarali su, kako je sam prvi reformistički predsjednik rekao, "krizu svakih devet dana" kako bi ga slomili.
Neuspjeh reformatora doveo je do slabljenja popularnosti. Kako su nade za reformu Islamske Republike bile frustrirajuće, mnogi nisu izašli na izbore 2005. godine. To je omogućilo jačanje protivničke neokonzervativne elite, predvođene njenim podstrekačem Mahmoudom Ahmadinejadom. Posljedična međunarodna izolacija i strmoglava devalvacija monete otrijeznila je Irance dovoljno da izađu na izbore 2009. godine kako bi svrgnuli opasnog luđaka, koji je zauzeo mjesto u predsjedništvu. Kada je Ahmadinejad proglašen pobjednikom izbora, percepcija o krađi na izborima dovela je do veliki uličnih demonstracija, koje su postale poznate kao Zeleni ustanak.
Za razliku od trenutnih nemira, pokret 2009. godine je imao dobro oblikovanu političku viziju i iskusne lidere, koji su brzo uhapšeni, procesuirani i zatvoreni. Ulične demonstracije su bile brutalno potisnute. Ahmadinejadov drugi mandat je bio užasniji od prvog. Ekonomija je zamalo propala zbog sankcija koje su nametnuli Ujedinjeni narodi, što je, uz strašno profitiranje na crnom tržištu, gdje se prodavalo sve, od lijekova za rak do nafte na međunarodnoj sceni, natjeralo ljude ponovo na glasačka mjesta.
Na izborima 2013. godine ljudi su izabrali Hassana Rouhanija, umjerenog vjerskog lidera, koji je obećao normalizaciju međunarodnih odnosa i ekonomski napredak, ali ne i duboke reforme i liberalizaciju. Reformatori su pružili maslinovu grančicu autokratskom establišmentu desnog krila kako bi ostavili 2009. godinu iza sebe. No, "Vrhovni lider" je arogantno odbacio tu gestu. Daleko od toga da ih je bilo stid šta se sve dešavalo, vladajuće teokrate su odlučile pretvoriti gušenje Zelenog ustanka u temeljni mit njihovog neo-fundamentalističkog kulta. Njihove stavove protiv reformi nisu omekšale ni sve jače regionalne prijetnje novog arapsko-izraelskog saveza, niti izbor lidera SAD-a koji je direktno protiv Irana.
'Veliki ljudi su skoro uvijek loši ljudi'
Tokom prvog mandata Rouhani je uspio okončati hiperinflaciju i ogromnu nezaposlenost te zaključiti historijski sporazum s iranskim najvećim protivnikom, SAD-om. No, njegov drugi mandat nije najbolje počeo. Prvo, čini se kako je Rouhani pokleknuo pod desničarskim pritiskom kada je imenovao relativno konzervativan kabinet: razočaravajući izbor ljudi koji je već viđen za drugog mandata predsjednik Khatamija. Da bi stvari bile gore, Amerikanci pod Donaldom Trumpom (ili, kako je poznat u Iranu, američkim Ahmadinejadom) nisu se držali obećanja iz nuklearnog dogovora. Nade za brz oporavak su sada nestale.
Dalje ulje na vatru je dodala velika mješavina serija ogromnih korupcijskih šema koje su se otkrile. Tada, pod pritiskom sa desnog krila, predsjednik Rouhani odlučuje opravdati rast poreza na goriva objavom ogromnog budžeta za vjerske fondacije, koji su mu nametnule sile iznad njega. Teško je precijeniti koliku je ljutnju ovo razmetanje izazvalo u ljudima. Kap koja je prelila čašu iz izreke bila je samo poskupljenje jaja. Moćni desničarski duo iz grada Mashada, Ebrahim Raisi (ogorčeni Rouhanijev protivnik sa nedavnih izbora) i njegov punac Ahmad Alamolhoda, koji je poznat po jednostavnom razmišljanju, okrivili su Rouhanijevu administraciju za poskupljenje prehrambenih namirnica. To je bio neposredan povod aktuelnih nemira, ali se on mora tretirati samo kao okidač, a ne kao njihov uzrok. Iznenadno širenje ovih nemira dovelo je do špekulacija kako su ih potakli strani neprijatelji, kao što je saudijsko-izraelsko-američki savez. No, pošto njihov rad protiv režima nije ništa novo, malo je vjerovatno da su oni imali značajan utjecaj.
Sve dok Iran radikalno ne promijeni instituciju ureda "Vrhovnog lidera" i dok god demokratski elementi sistema ostanu na marginama i bez moći da izraze želje naroda i smanje tenzije kroz zakonsko predstavljanje, ustanci i nemiri će biti imanentan i permanentan dio Islamske Republike Iran. Možda se, uz dobronamjernog despota, sve ove moći mogu koristiti efikasno. No, Iran i njegovi susjedi na sve strane nisu iznimka pravila koje je izrekao britanski historičar Lord Acton: "Moć ima težnju da kvari ljude, a apsolutna moć kvari ih nepopravljivo. Veliki ljudi su skoro uvijek loši ljudi."
)
Koga briga dragi Cheli. Damask u krvi do koljena, Ankara najgore masakre 7 godina posmatra pred svojim vratima nije ih briga ili su pak uradili sve da opozicija u Siriji ne dobije oružje kojim bi se odbranili. Koga briga njihova retorika. 
