Opetja033 wrote:Selefizam nije uvijek bio (samo) ono sto je danas. Krajem 19. i prvih par decenija 20-tog stoljeca selefizam je imao jaku struju koja nema veze sa selefijama danas
Googlaj imena Rashid Rida, Muhamed Abduhu, sejh Shaltut - bio muftija al Azhara i uveo dzaferijski-sitski mezheb, to je ova najveca sijska skola koja dominira u Iraku i Iranu, kao ravnopravan sunitskim mezhebima pri izucavanju. I on je bio selefija. Pa Jalaluddin Afgani. Sve selefije koje bi danasnje selefije razapeli (bukvalno) zbog progresivnih ideja koje su imali. Radilo se o najprogresivnijem i najliberalnijem tumacenju Islama- pa rekao bih do dana danasnjeg. Nasi Mehmed Handzic i Husejn Djozo su takodje bili pripadnici te skole. Dakle to su dvije potpuno razlicite skole, dva potpuno razlicita pravca istog imena. Selefije na koje ti mislis nemaju previse dodirnih tacaka sa "selefizmom" Arslana. Na kraju krajeva sama cinjenica da je Arslan bio Druz u potpunosti mu onemogucava bilo kakvu vezu sa ovim klasicnim selefizmon.
Pogledaj samo clanke na wikipediji o ovim gore imenima i sve ce ti biti jasno.
Drago mi je da si spomenuo Husejn ef Djozu r.a. kao pripadnika "selefijske skole". Evo kako rahmetli Djozo opisuje Imama Homeinija k.s. i Islamsku revoluciju u Iranu:
...Na šta se Homeini oslanjao kada se odlučio angažirati i suprostvaiti biološkoj i duohovnoj okupaciji muslimana?
Možda najhrabriji odgovor je dao Husein Đozo, u svom tekstu posvećenom Homeiniju.
Pitajući se kako je Homeini, jedan prognanik, beskućnik, iz malog seoceta pored Pariza, dakle, bez novca i oružja, uspio izvesti milionske mase na ulice Teherana, kontrolirati ih i usmjervati protiv režima Reze Pahlavija, Đozo na ovo pitanje i ovaj najveći politički fenomen dvadesetog stoljeća daje vrlo jednostavan odgovor. To je riječ Imama Homeinija, koja je, kako piše Đozo, jača od cara -careva, šahin-šaha, i najmoćnijeg oružja koje je posjedovao. Potpuno svjestan da evropska sekularističko-materijalističko mišljenje neće uvažiti ovaj njegov odgovor, Đozo im ostavlja na volju da raspravljaju baš do mile volje. Ali je uvjeren da će to pravilno pojmiti vjernički um i da neće imati dileme kako je to bila manifestacija moći riječi koja je izgovarana jasnim jezikom iz iskrenog srca.
«Božija riječ kada izlazi iz iskrena srca i dopire do otvorene duše koja vapi za njom, u stanju je da čini čuda», ushićen je bio Đozo u svom tekstu.
Za Đozu je bio posebno imperisvan rezulat moći ove riječi, odnosno Homeinijeve revolucije. Iranska revolucija je izvedena bez kapi krvi i Đozo je naziva bijelom revolucijom.