Intervju: NATASA KANDIC

[Fair Life]

Intervju Dana: Nataša Kandić



Tadićev dolazak u Srebrenicu je njegov privatan čin

Predsjednica beogradskog Fonda za humanitarno pravo je najbolji dokaz da u posljednjih petnaest godina na prostoru bivše Jugoslavije nije bilo časnije uloge od one "nacionalnog izdajnika", po mjerilima nacionalističko-zločinačkih oligarhija koje su vladale i još uvijek vladaju većim dijelom regije. Krunu njenog neustrašivog angažmana u raskrinkavanju ratnih zločina i zločinaca predstavlja objelodanjivanje filma o monstruoznom strijeljanju šestorice Srebreničana u Trnovu, koji je šokirao svjetsku, ali tek djelimično srbijansku javnost. Za naš magazin Nataša Kandić govori o reakcijama u Srbiji nakon emitiranja filma, dolasku predsjednika Tadića na komemoraciju u Srebrenicu, nespremnosti državnika u Srbiji da se suoče sa činjenicom da je u Srebrenici počinjen genocid, Srpskoj pravoslavnoj crkvi...

Pisu: Senad Pećanin i Irham Čečo

DANI: Gospođo Kandić, šta se u Srbiji promijenilo od trenutka emitiranja snimka surove egzekucije šestorice civila iz Srebrenice u Trnovu koju su izvršili pripadnici Škorpiona?

KANDIĆ: U prvom trenutku se činilo da se jako puno promenilo zato što su obični ljudi bili šokirani. Ta šestorica ljudi, koji se nalaze na videosnimku, četvorica tinejdžera koja su ubijena, sve je to odjeknulo kao neka bomba. Kada su ljudi videli ta mlada lica, tu pomirenost sa smrću, tu bahatost, raskalašno ponašanje i brutalnost ljudi u uniformama koji ubijaju bez samilosti, bez nekog razmišljanja, i onda daju do znanja da je na taj način hiljade i hiljade ljudi ubijeno - to je delovalo. Taj snimak je prikazan 1. juna uveče - televizija B 92 prikazala je celi snimak. Ja sam istovremeno zvala i RTS, dala i njima snimak, i razgovarala sa njihovim glavnim urednikom, rekavši mu da je vrlo važno da i oni to objave. Dobila sam odgovor od Aleksandra Tijanića da oni moraju da budu pažljivi, da je to samo jedna strana, misleći da je to samo jedna strana koja optužuje Srbe, a da nema druge strane koja će da optuži druge. Odgovorila sam da je to prvi put da imamo tako jasno i žrtve i počinioce, i da mi u Srbiji to moramo da vidimo. On je te večeri prikazao samo 18 sekundi. Druge televizije su isto to prikazale i to je postalo tema o kojoj se prvi put govorilo, o zločinu u Srebrenici gde se vidi učešće Srbije. U Beogradu je dan kasnije, 2. juna, bila glavna tužiteljica Haškog tribunala, i ona i predsednik Srbije su izrekli vrlo jake osude tog zločina. Nisu, naravno, rekli genocid. Rekli su da je - čim se snimka pojavila na televiziji - u toku noći policija pohapsila osmoricu i da će im biti suđeno. U prvom trenutku je izgledalo - evo, i te političke elite i ti predstavnici su primorani da priznaju šta se dogodilo i da preuzmu odgovornost za to. Međutim, nakon toga je zavladala opšta ćutnja. Onda se javila interpretacija, tumačenje snimke, prema kojoj su ti koji ubijaju pripadnici nekih paravojnih jedinica sa kojim ni država ni vojska nemaju nikakve veze: to su kriminalci koji treba da odgovaraju, ali se taj snimak ne treba zloupotrebljavati protiv države i srpskog naroda, i to nema nikakve veze sa Srbijom?! Ja sam pokušala da objasnim, što većini medija nije odgovaralo, da je to tumačenje imao i Milošević: on nikad nije negirao zločin, ali je uvijek govorio: to su počinili pojedinci skloni kriminalnom ponašanju, oni će biti kažnjeni i izvedeni pred sud. Ista interpretacija, isto objašnjenje se koristi nakon deset godina! Činjenice su da se pripadnici te jedinice, Škorpioni, nalaze u uniformama sa obeležjima srpske policije, da se nalaze sa opremom koju nikako ne može pribaviti nekakva dobrovoljačka jedinica koja iz svojih nekih razloga odlazi negde da se sveti… Ali, sve te činjenice političke elite ne žele da vide, zato što smatraju da je njihov zadatak da brane tu državu koju su mnogi nazvali kriminalizovanom. I umesto da učine sve da naprave prekid sa tom državom, da kažu: jeste, odgovorna je ta država koja je stvarala te formacije; da institucije prihvate taj zločin i da se pokaže da su Srbiji bitne te žrtve - to se nije dogodilo. Deklaracija koju je podnelo osam nevladinih stranaka, u kojoj se tražilo priznavanje zločina genocida i priznavanje žrtava Srebrenice na istinu i na reparacije, nije usvojena zato što je odmah preovladao ton koji diktiraju radikali. Naravno, oni moraju da brane svog lidera koji je u Haagu, oni moraju da brane svoje članstvo koje je brojno učestvovalo u zločinima: oni su tražili da se napravi rezolucija kojom će da se osude svi zločini, što je apsurdno, jer nema nikakve potrebe da se osuđuju svi zločini zato što krivični zakon svake zemlje propisuje da će onaj ko počini ratni zločin biti krivično gonjen. Dakle, tražili su formulaciju koja ništa ne govori i koja zadržava jedno stanje beznađa, trajanje ideologije i sistema vrednosti još iz vremena Miloševića. Onda nije bilo deklaracije i krenuo je napad na nevladine organizacije koje šire antisrpsku histeriju: mi danas imamo situaciju da je potpuno jasno da su institucije na strani Miloševića i da brane državu koja je od '91. do '99. provodila jednu zločinačku politiku i praksu prema drugima. Imamo situaciju da su institucije vođene radikalima, koji sve vide kao pokušaj da se ukine Republika Srpska, kao pokušaj da se otme Kosovo, koji bi bili spremni da uzmu oružje i bore se navodno za srpski narod i srpsku državu. Svi smo mi i taoci i saučesnici takvog stanja, a s druge strane nemamo tu političku, demokratsku opoziciju koja će imati snage da zahteva jasnu podelu u društvu na one koji će se suprotstaviti obrascu Miloševića i odrediti se prema zločinima koji su počinjeni u ime Srbije i u ime svih nas. Ovo sa Srebrenicom je pokazalo da se nešto izmenilo, prije svega u javnosti, mada ta javnost ne može da uradi ono što je zadatak institucija.

DANI: Kako objašnjavate činjenicu da funkcioneri koji osuđuju zločin u Srebrenici, ne mogu, poput Svetozara Marovića, da preko usta prevale riječ genocid?

KANDIĆ: Tome je zaslužna naša intelektualna elita. Kada se počelo govoriti o tužbi BiH protiv naše države pred Međunarodnim sudom pravde, nije se pričalo o tome kako da se odnosimo prema tužbi - da jedini odnos prema tužbi mora biti iznošenje istine, da su institucije skrivale dokumenta od Haaga, da je nastajala blokada rada Tužilaštva, da su svi dokumenti koji se tiču učešća srbijanskih snaga u Bosni bili skriveni, pokriveni, da se smatralo da je nacionalni interes ne dati ta dokumenta. Ne, najviše se govorilo o ratnoj odšteti, kako je Milošević sve to napravio, ali ćemo mi, celo stanovništvo, plaćati tu odštetu. Dakle, potpuno naopako postavljen problem. Viktimizacija je bila strategija umesto istine. Genocid nije priznat ni kad je presuda generalu Krstiću postala pravosnažna, i nijednog trenutka se zločin u Srebrenici nije nazvao genocidom. Marović, kao predsednik DZ SiCG, otišao je najviše što je mogao kao neko ko je pripadao Miloševićevom režimu. Savet ministara i predsednik Marović napravili su korak dalje od srpske skupštine, osudili su zločin u Srebrenici, ne imenujući ga klasifikacijom Haškog tribunala, ali nisu mogli da izdrže da ne osude sve zločine koji su učinjeni protiv Srba, što je apsurdno, jer naravno da svako osuđuje svaki zločin.

DANI: Kada bi Vas "Majke Srebrenice", kao osobu koju sigurno veoma cijene, pitale za mišljenje o najavljenom dolasku predsjednika Tadića na komemoraciju u Srebrenicu, šta biste im rekli?

KANDIĆ: Nažalost, on nema podršku institucija za svoj odlazak u Srebrenicu. On jeste predsednik države, ali da bi uradio nešto što se odnosi na celu državu i sve građane, on mora biti podržan od strane parlamenta. Pokazalo se da taj parlament smatra da bi on trebalo da ode u Bratunac 12. jula i da se pokloni srpskim žrtvama, a da ne bi trebalo da ide u Srebrenicu. Tako da je njegov čin moralan, ali individualan, čin Borisa Tadića, koji sticajem okolnosti jeste predsednik Srbije, ali, nažalost, on nema legitimitet jer ima iza sebe skupštinu i vladu koje niti priznaju svoju odgovornost niti priznaju zločin, genocid u Srebrenici.

DANI: Jedna digresija, ali nam se čini bitnom: kako objašnjavate da predsjednik Tadić već u nekoliko navrata, u polemikama o prirodi četničkog pokreta, iznosi tvrdnje koje predstavljaju apologiju četnika?

KANDIĆ: Ne treba zaboraviti da on potiče iz jedne porodice, iz jednog kruga u kojem se četnici drugačije vide nego kako ih vide ljudi iz susednih država i kako se vide ponovo od '91. godine. Oni ne shvataju i ne mogu da razumeju - ni predsednik Srbije ni ministar spoljnih poslova ni mnogi koji su doprineli da dođe do izjednačavanja Ravnogorskog četničkog pokreta i partizanskog rata - da se taj rat iz Srbije najvećim delom vodio pod četničkim obeležjima, pod kokardama, pod uniformama i po ponašanju kao u vreme Drugog svetskog rata. Reći nekome u Hrvatskoj i u Bosni da je četnički pokret bio pokret otpora, stvara ne samo teško osećanje nego i jednu nevericu da se Srbija vraća na poziciju četništva, jer se zaboravlja ili potpuno prenebregava da od '91. sve što imamo zlo u odnosu prema drugima, da to rade šešeljevci, četnici, i da se to četničko obeležje pokazuje kao obeležje zla.

DANI: Nakon emitiranja snimka Srpska pravoslavna crkva našla je za shodno pozvati predsjednika Tadića da posjeti Bratunac, ne podržavši ga u namjeri da bude prisutan u Srebrenici. Ni snimak na kojem pop Gavrilo blagosilja ubice iz Škorpiona nije uzdrmao tvrdu vjeru ove crkve u "srpsku stvar". Šta je još potrebno da bi se SPC suočila sa svojom odgovornošću u raspirivanju rata, agresiji, genocidu?

KANDIĆ: Nažalost, pokazuje se da se SPC njezino učešće preko sveštenika u ratu, njihovi blagoslovi u kojima Bošnjake vide kao neprijatelje, uopšte ne dotiče, iako je ovde bilo pokušaja da se to nametne u javnoj diskusiji. SPC je to potpuno ignorisala. Nasuprot tome, ona je odmah prešla na temu o srpskim žrtvama, što onda još više stvara odbojnost prema SPC-u kao crkvi koja je nesposobna da sagleda ono što je njena odgovornost, što je hrišćansko učenje i koja mora poći od toga šta je učinjeno u ime te vere i tog naroda. Mi imamo SPC koja se baš u to vreme odriče makedonskog naroda: zamislite da neka institucija misli da je u njenom mandatu da može da se odrekne nekog naroda ili da primi neki narod?!

DANI: Beograd je ovih dana osvanuo oblijepljen billboardima sa potresnim fotografijama o posljedicama genocida u Srebrenici. Kako je javnost reagirala na te fotografije?

KANDIĆ: Dvojako. S tim što je sada, u poređenju sa prvim danima kada je prikazana videotraka, malo nepovoljnija situacija, utoliko što sam pokrenula odgovornost Srpske radikalne stranka i njihovog lidera Tomislava Nikolića, koji se celo vreme rata predstavljao za četničkog vojvodu koji je stalno u rovovima na frontu i koji pokušava da tu Srbiju drži na ideološkom nivou koji zastupaju radikali, SDS i stranka Vojislava Koštunice. Tako da su ti billboardi bili novi dokaz antisrpske kampanje nevladinih organizacija. Naravno da ima onih koji smatraju da je dobro što su postavljeni billboardi, ali i dalje imamo ćutnju institucija. Oni se ne usuđuju da narede da ti billboardi budu skinuti, ali takve stvari pogoduju jačem glasu tih ekstremista - radikala, i nije daleko od toga da će doći do fizičkog napada na nevladine organizacije koje se tretiraju kao najveći neprijatelji države Srbije.

DANI: Vi ste, naravno, potpuno svjesni rizika koji preuzimate baveći se već godinama zločinima počinjenim u ratovima na području bivše Jugoslavije. Kako uopće izdržavate konstantne napade, uključujući i fizičke, te prijetnje, uvrede i medijske harange kojima ste izloženi?

KANDIĆ: Meni nije teško, kao što nikome nije teško kad radi ono što je važno. Zapravo, ako ne radim to, nisam sigurna da će ga iko ikada raditi… Čini mi se da propuštam nešto, da treba da zapišem, istražim. Stalno ispred sebe imam te žrtve. Od '91. sam imala priliku da toliko ljudi upoznam, ljudi koji su veličine a koji su potpuno nepoznati javnosti, ali koji su doživeli neke neverovatno važne stvari. Onda mi se čini da to što ja radim jeste ništa, šta su ljudi radili u strašno opasnim situacijama, kad im je bila puška za vratom, nož za vratom, kad je bila kokarda i pozivanje Šešelja, kad su bili Orlovi i silni Dušani. Ja sam na svim stranama nalazila ljude kojima sam se divila zbog nekog integriteta, koji nisu ništa znali o ljudskim pravima, ali su pokušali da urade nešto što je vredno ljudskog bića. Mislim da ono što radim jeste gotovo beznačajno u odnosu na ono što su oni radili. Meni danas prete radikali, ali kad pomislim da su oni nekada odmah puškom i nožem ubijali, onda mi se čini da je to neki pomak. Danas su prešli na krivične prijave. Utoliko mi se čini da je mnogo lakše danas meni nego svima koji su bili žrtve i radikala i arkanovaca i svih raznih "patriotskih snaga" iz Srbije. Zato danas to i nema smisla postavljati kao pitanje, u odnosu na ono što je bilo '91.

DANI: Naravno, ne slažemo se s Vama, preskromni ste. Koristimo priliku, a sigurni smo da dijelimo osjećanja ogromnog broja naših čitalaca i građana BiH, da izrazimo divljenje prema onome što radite. Da li ste čuli da je ovdje pokrenuta inicijativa da budete proglašeni počasnim građaninom Sarajeva?

KANDIĆ: Čula sam preko medija, i na to je bilo odmah komentara: radikali će da me proteraju, pa ću imati gde da se sklonim. (smijeh)

DANI: Hoćete li biti u Srebrenici?

KANDIĆ: Dolazim.
___________________________________________________________
Ljiljana Smajlović je puna mržnje

DANI: Od bivšeg Miloševićevog ministra i Koštunicinog savjetnika Tijanića drugačiji odnos prema onome čime se bavite Vi i dio nevladinog sektora u Srbiji nije se mogao ni očekivati. No, zanima nas kako komentirate činjenicu da ste sad već godinama izloženi vrlo brutalnoj hajkačkoj kampanji u tekstovima u Ninu bivše Sarajke Ljiljane Smajlović?

KANDIĆ: Njeni tekstovi pokazuju da se ona grčevito bori za svoju viziju, očekujući da je njen glas mnogo jači od našeg. Ona više ne bira reči, a ranije je barem bila obazriva u svojoj direktnoj kritici koja nikad nije bila zasnovana na argumentima. Kao što sada kritikuje NVO-e, isto tako je pisala o Haškom tribunalu, braneći Miloševićev sistem. Njeno pisanje je pokazalo koliko ona mrzi sve što pokušava pokazati Srbiju onakvom kakva jeste. Mi nismo srećni što je Srbija, naša država, takva, ali smatramo da jedini način da možemo računati na demokratsku budućnost jeste da se iznese istina. Istinu koju mi iznosimo Ljiljana Smajlović ne može ni emocionalno, ni fizički da podnese i zato je njen svaki tekst pun mržnje i podsticanja drugih na mržnju i napad prema NVO-ima.

[melina]

pratim njeno pojavljivanje u medijima...

bila je nedavno na bk tv... tema je bila upravo srebrenica. bila je sama protiv svih...uglavnom.

stalno mi je na umu to koliko rizikuje svojim nastupima. sta su njeni razlozi ? da li je potreba za pravdom, istinom tako jaka kod nekih ljudi da su spremni sve zrtvovati ?

i da li se to isplati ?
biti kamencic koji pokusava ustalasati mrtvu mocvaru ?

jedna jaka zena koja privlaci pozornost i otvara pitanja....

[rainbow_sex]

mislim da nije dovoljna ...

ali ipak to je stvar srbije, neka sami razluce sta je zlo a sta nije zlo.

licno mi ne znaci ni njihovo pokajanje ni njihovo izvinjenje. vise bi volio da vrate novac koji su pokrali iz banaka pred pocetak agresije, i da nadoknade pokradene tvornice, unistenu infrastrukturu,

a kad bi to sve i uradili, ostaje im nesto sto nemogu:

nemogu vratiti mrtve i vratiti vrijeme koje su nam oduzeli.

i sto se mene tice NE - MRZIM IH, JA IH PREZIREM

[danas]

a kad bi to sve i uradili, ostaje im nesto sto nemogu:

nemogu vratiti mrtve i vratiti vrijeme koje su nam oduzeli.

slazem se... ono sto je unisteno nece nista moci vratiti, a najmanje njihova suplja i isprazna izvinjenja...
ne mogu se kazaljke sata vratiti, niti ja vise mogu biti ono dijete koje je vjerovalo da su svi ljudi isti bez obzira kako se zovu... i za to njima mogu da "zahvalim"

[Edin H.]

Kao sto i sama rece, da to ne radi ona pitanje je da li bi to iko u Srbiji radio.

All respect

[Soul_Sista]

Respect, woman!

[gacko]

mislim da nije dovoljna ...

ali ipak to je stvar srbije, neka sami razluce sta je zlo a sta nije zlo.

licno mi ne znaci ni njihovo pokajanje ni njihovo izvinjenje. vise bi volio da vrate novac koji su pokrali iz banaka pred pocetak agresije, i da nadoknade pokradene tvornice, unistenu infrastrukturu,

a kad bi to sve i uradili, ostaje im nesto sto nemogu:

nemogu vratiti mrtve i vratiti vrijeme koje su nam oduzeli.

i sto se mene tice NE - MRZIM IH, JA IH PREZIREM

U pravu si prezirem ih i zalim koliko su jadni i pogani.kako mogu takvi da ista osjecaju kad su genetski predodredjeni da budu stoka ali nazalost u ljudskoj kozi.oni se ne srame oni se ponose nema pravih rijeci za njih.