Milorad Dodik, lider SNSD-a, strpljivo čeka ishod pregovora o reformi policije. On je svoje, kaže, davno predložio, niko ga nije poslušao, i zbog toga se u to više ne petlja. "Sačekaćemo da vidimo šta će napraviti, pa ćemo se onda odrediti", kaže Dodik.
Lideru najjače opozicione partije u RS nisu, ipak, po volji prijetnje o zabrani rada SDS-a. Iako veteran u borbi protiv ove političke koncepcije, Dodik vjeruje da zabrane nikome ne mogu donijeti dobro, ali i da ovakve najave međunarodne zajednice samo pomažu SDS-u, poljuljanom unutrašnjim sukobima i veoma oslabljenog uticaja među biračima.
Nije zadovoljan ni onim što svako veče može da vidi u Dnevniku BHT 1, jer on, kao javni servis, smatra Dodik, mora da vodi zemlju u budućnost, a ne da gledaoce sa TV ekrana svako veče 30 minuta vraća pričama iz prošlosti.
Naljutila ga je i inicijativa iz Sarajeva da aerodrom u ovom gradu nazovu po imenu osnivača SDA Alije Izetbogovića. Ako se to desi, kaže, sa tog aerodroma nikada neće putovati.
NN: Zabrana SDS-a, za ili protiv?
DODIK: Mislim da je to nemoguće. Lično ja, ali i SNSD protivimo se bilo kakvim zabranama. SDS ne treba zabraniti. Mislim da je ona ionako pred političkim debaklom, jer ima sve manju podršku u narodu, a i unutar same partije ima mnogo problema. SDS je još od Dejtona razlog za nove negativne konotacije po RS i srpski narod. Oni, međutim, unutar te partije imaju sasvim drugi pristup pošto vole da se stavljaju u ulogu zaštitnika srpskih interesa, iako od te njihove priče ništa nije ostalo.
Kad se, naime, uporede stavovi ove stranke od njenog osnivanja i današnje situacije, lako je vidjeti da je riječ o potpunom debaklu i podaničkoj politici. Kad se ovo što danas vidimo uporedi s prvobitnim ciljevima, od svega toga ostalo im je samo ime.
NN: Da li bi eventualno ukidanje SDS-a moglo dovesti do negativne polarizacije unutar srpskog naroda?
DODIK: Ne vjerujem da bi moglo do toga doći. SDS sada nema snagu koja bi dovela do toga.
NN: I ranije smo mogli čuti takve prijetnje. Prema Vašem mišljenju, kakav efekat one stvaraju?
DODIK: To može da služi samo u dnevnopolitičke svrhe i da se nekim ljudima iz ove stranke, suočenim s grijehovima iz prošlosti, skrene pažnja da bi bili na udaru pravosuđa, ako bi se udaljili od vlasti. Jer, bez obzira na sva deklarativna zalaganja i priče da je politika nestala iz pravosuđa, očigledno je da to nije baš tako, jer niko iz vlasti ne sjeda na optuženičke klupe.
NN: Prije nekoliko dana kazali ste da Ešdaun u neku ruku pomaže SDS-u ovim najavama o zabrani. U kom smislu?
DODIK: Mnogi zvaničnici međunarodne zajednice morali bi naučiti da narod na ovom podneblju drugačije razmišlja nego narod u njihovim zemljama. Pritisci i prijetnje zabranama mogu samo da izazovu revolt i kontraefekat i svrsta narod na stranu slabijeg, dakle, onoga prema kojem se primjenjuje sila. Zbog toga mislim da im takvim izjavama samo pomažu.
NN: Očekujete li da će SDS popustiti pod pritiscima u vezi sa reformom policije?
DODIK: Ne znam. Ako popuste, to znači da su prijetnje uspjele. Pitanje je, međutim, mnogo ozbiljnije od prijetnji ili popuštanja. Ne treba sve svoditi na tezu - prijetnje, da ili ne. Stvar je u tome da je potrebno imati pristup u tome da li se, zaista, želi reformisati policija. Kad su otvoreni razgovori o ovom pitanju, SNSD se na početku opredijelio da želi reformu, jer je upravo jedan dio policije bio u funkciji zaštite organizovanog kriminala. Mi smo pokušali da damo svoj doprinos i predlagali rješenje, ali smo onda, kad smo se našli u vakuumu, na Skupštini RS kazali da ćemo podržati sve ono što predloži Vlada. I sami smo bili nezadovoljni početnim prijedlogom i zbog toga smo predlagali drugačije rješenja u vezi s policijskim regijama. Tražili smo da ne bude sedam regija na području Federacije, a samo tri na području RS kako je bilo predviđeno, već da raspored bude šest naprema pet. Tražili smo da sjedište policijske regije predviđeno u Tuzli bude prebačeno u Bijeljinu, a da se mostarska oblast podijeli na mostarsku i trebinjsku s tim da i opština Ravno pripadne trebinjskoj oblasti. Na taj naš prijedlog reagovali su samo predstavnici Tuzle i opštine Ravno koji su bili protiv toga.
Nakon toga uvidjeli smo da nema koristi od predlaganja. Naprosto, više ne znamo šta da predložimo. Za opoziciju ovi pregovori su mistični jer mi ne znamo šta se tamo dešava. Zbog toga smo odlučili da sačekamo kraj pregovora. Nakon toga vidjećemo da li je izjednačen raspored regija i da li one zadovoljavaju u funkcionalnom smislu.
NN: Vjerujete li da bi do 15. septembra moglo doći do dogovora?
DODIK: Neka iskustva iz prošlosti govore nam da se uvijek može roditi neki novi rok.
NN: Ako zaista dođe do reforme policije, da li bi to mogla biti posljednja reforma u kojoj će biti prenošene nadležnosti RS na nivo BiH?
DODIK: Godinama unazad politički život traje pod stalnim pritiscima za ovu ili onu reformu i uvijek se govori o tome da je to posljednje što će se rješavati na taj način. Naravno, politički život je dinamičan i potrebno je prilagođavati se.
NN: Koji je to, po Vašem mišljenju, recept koji bi doveo do kompromisa?
DODIK: Sve reforme, pa i ova policijska, moraju da pomire strahove koji, svaki iz svojih razloga, imaju sva tri naroda. Pri tome se ne smije isključivo gledati samo na ispunjavanje evropskih standarda nego i na strahove koji su u BiH jako izraženi. Efikasnost policije ne zavisi samo od njene organizacije, nego prije svega od ljudi koji rade u njoj. Riječ je o ljudima, a reforma ih neće promijeniti. Reforma ne daje garancije da će se to desiti. O tome nam jasno govori primjer DGS-a. Kad je stvarana, bilo je proklamovano da će to spriječiti nelegalni prolazak ljudi i robe preko granica. Takvih pojava, međutim, danas možda ima čak i više. DGS je neefikasna jer nije uspjela da začepi ilegalne kanale za krijumčarenje. A sada nam se opet priča da će ovom reformom biti spriječen organizovani kriminal. Ja sam uvjeren da ni sadašnja organizacije policije nije prepreka u tome da se spriječi organizovani kriminal. Razumijem Evropu koja traži organizaciju sistema, ali se moraju i razumjeti strahovi naroda koji ovdje postoje.
NN: Reforma policije podrazumijeva i promjenu Ustava RS. Ovih dana Ričard Holbruk je izašao s novom inicijativom o izmjeni Ustava BiH kojom između ostalog predviđa ukidanje Predsjedništva BiH. Kako gledate na ovu, ali i na druge inicijative o ustavnim promjenema koje sustižu jedna drugu?
DODIK: Prije svega, mi smo sada u fazi poluprotektorata i to je situacija u kojoj nema demokratije. Umorni smo od te situacije, jer u njoj je nemoguće ostvariti satisfakciju koliko god dobro radili. BiH nije napravila konsenzus o tome kako treba da funkcioniše, jer svi narodi u njoj imaju svoje strahove. Zbog sukoba Srba i Hrvata propale su dvije Jugoslavije. Sada od ta dva naroda pokušavaju da naprave tronožac na kojem treba da stoji BiH. Hrvati su potpuno frustrirani njihovim statusom u BiH, Bošnjaci su nezadovoljni time što nisu ukinuti entiteti, ljuti su na Srbe i Hrvate što više gledaju na Beograd i Zagreb , radije nego na Sarajevo , a Srbi su opet isfrustrirani stalnim pritiscima vezanim za prenos nadležnosti RS i gubitkom onoga što su u jednom istorijskom trenutku stekli u Dejtonu.
Jasno je da BiH ne može da uđe u EU sa oktroisanim Ustavom koji je donesen na mirovnoj konferenciji. Ali, potrebno je sprovesti proceduru koja bi dovela do demokratskog ustava, koji mora da bude stvar kompromisa, a ne nametanja. SNSD predlaže da se Ustavu pristupi na slojevit način koji prije svega podrazumijeva stvaranje određenih pretpostavki i stvaranje procedure. U prvoj fazi, okupili bi sve one koji mogu da učestvuju u ustavnoj reformi i tražili da se ti strahovi naroda razbiju kroz ustavnu izjavu koju bi svi potpisali kako bi prije svega znali šta je temelj te države. To podrazumijeva da sva tri naroda prihvate BiH kao državu sa međunarodnim legitimitetom na putu ka EU.
S druge strane, Bošnjaci bi trebalo da prihvate federalno uređenje BiH u kojem bi posebno vodili računa o tome da se eliminišu strahovi koje imaju. RS bi bila jedna od federalnih jedinica u toj državi. Jer, ako se bivša Jugoslavija smatrala dobrim rješenjem nacionalnog pitanja, kao što često navode bošnjački političari i u što su ubijedili predstavnike međunarodne zajednice koji ih citiraju, onda Srbi u BiH imaju pravo da traže da imaju onoliko prava koliko su u toj Jugoslaviji imali Albanci kao nacionalna manjima po Ustavu iz 1974. godine.
To bi bio ustavni model koji bi bio konzistentan i kompaktan. Prema tom modelu, moglo bi se ići ka priči o tome da se predsjednik BiH bira na sjednici državnog parlamenta s mandatom od dvije, tri ili pet godina, i da ima dva potpredsjednika. Svaki sljedeći put predsjednik bi bio iz reda drugog naroda, a ostala struktura u Savjetu ministara i parlamentu pratila bi nacionalni raspored. Mislim da bi trebalo ukinuti Vijeće naroda po entitetima i kantonima i napraviti jedno na državnom nivou. Takvo vijeće zaista bi moglo da štiti vitalne nacionalne interese sva tri naroda, i moglo bi da reaguje na zakone i akte opština i kantona, entiteta... Predsjedništvo BiH trebalo bi oduzeti sva izvršna ovlaštenja koja se tiču imenovanja ambasadora, budžet i ostalo i to bi trebalo prebaciti u nadležnost Savjeta ministara.
NN: Iako je reforma odbrane ovih dana dobila zeleno svjetlo u parlamentu RS, ne stišavaju se otpori ovom konceptu.
DODIK: Mi smo svjesno pristali na ovakav koncept reforme odbrane. Bilo nam je jasno da su kroz prvu faza reforme sprovedene 2002. i 2003. godine, izgubljene sve ustavne i zakonske nadležnosti RS. Ostalo je nešto što je između ostalog i zbunilo regrute na Manjači i Bileći. Oni nisu znali kome da polažu zakletvu, jer su vlastodršci pričali o Vojsci RS a oni su došli da polože zakletvu BiH. Ponosni smo na to da je usvojen naš prijedlog da se ukine regrutacija i rezervni sastav. Zbog toga nisu u pravu oni koji galame na tu reformu, jer je ovo najbolji koncept. Jedino mi je krivo što nismo uspjeli u tome da potpuno ukinemo oružane snage, ali ne zbog toga što bi to naškodilo Bošnjacima kako neki krugovi u Federaciji vjeruju, nego što mislimo da militarizacija može samo da predstavlja problem za državu a ne rješenje. Zato pozivam sve ljude koji nas podržavaju, koji drže do onoga što mi radimo, da podrže ovaj koncept koji smo uspjeli napraviti a koji se tiče regrutacije i rezervnog sastava. Imovina VRS ostaje na raspolaganju lokalnim zajednicama, u vojsku i rezervu će ići ko hoće a ne po sili zakona. Razlozi su mnogobrojni, a jedan od osnovnih je strah u narodu. Srbi i Hrvati su s jedne strane preplašeni od populacionog rasta Bošnjaka i činjenice da bi sprovođenjem regrutacije u jednom trenutku došli u ogroman disparitet u nacionalnom smislu, a s druge strane Bošnjaci su trajno isfrustrirani činjenicom da Hrvati neprestano gledaju prema Zagrebu, a Srbi prema Beogradu. Ovo je najbolji odgovor tim strahovima jer postoji apsolutni nacionalni paritet i 9.000 profesionalaca. To ljudi moraju da prihvate kao svoje.
NN: Ovih dana pažnju je izazvala inicijativa o tome da sarajevski aerodrom ponese ime Alije Izetbegovića, kao i da se izgradi svojevrsna "kuća cvijeća" njemu u čast. Kako gledate na tu ideju?
DODIK: Riječ je o gotovo nevjerovatnoj aroganciji nekih krugova koji pokušavaju održati mit o Izetbegoviću, koji je nesumnjivi krivac i jedan od najodgovornijih, po mišljenju Srba, a vjerovatno i Hrvata, za rat u BiH. Pa, to je čovjek koji je davno prije rata u Islamskoj deklaraciji ispisao ratne pokliče! On je napisao da ne mogu da koegzistiraju muslimani i nemuslimani, da tamo gdje su muslimani manjina da se primire i čekaju trenutak kad će postati većina kako bi realizovali koncept islamske države... Zašto ovakvim inicijativama iritirati narod, pogotovo u situaciji kad se kreira reforma policije, priča o reformi Ustava... Pa, Izetbegovića ni veliki broj Bošnjaka ne doživljava kao svog lidera.
NN: Da li ćete putovati sa sarajevskog aerodroma ako ga tako nazovu?
DODIK: Ako ga zaista nazovu po Izetbegoviću, nikada neću otići na taj aerodrom. I ova ideja dokazuje da zahtjevi i težnje koje stižu iz Sarajeva promovišu samo jednu istinu koja će se, ako se obistine ove najave, definisati na tom mjestu. Jasno je i to da Sarajevo zbog biološke, duhovne, ideološke i vjerske predominacije jednog naroda - Bošnjaka defakto promoviše samo njihove interese, pokušavajući pritom da se predstavi kao multinacionalna sredina kakva je bila prije rata. To, naravno, nije realno stanje stvari, jer svi moraju priznati da u ovom trenutku u Sarajevu živi oko 90 odsto Bošnjaka i najviše deset odsto hrišćana i ostalih.
