Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Svugdje na svijetu mladi žele da su u centru svega.. to je prirodna potreba. Druga stvar što razvijene zemlje imaju bolje mehanizme da mlade privuku na selo. A i činjenica je da mahalskog mentaliteta ipak ima malo manje u većem gradu. Ono, sad će neko reći pa sarajevo je puno mahalaša što reče ovaj s početka teme, ali ako je sarajevo puno takvih, pa šta je tek sa manjim gradićima i selima gdje se ništa ne dešava, pa komšije nadgledaju, pričaju, ogovaraju.. šta god.
Kad pitate nekoga sa 20 godina, gdje bi ti htio živiti.. jel ozbiljno mislite da će reći.. hm... u Sapni?
Havatar wrote:Zbog cega bi se prilagodjavali oni koji dodju u Sarajevo kad se Sarajlije koje ne zive u sarajevu ne prilagodjavaju nigdje nego isticu svoju posebnost. I ne samo to nego jos pjevaju dao bih sve pariske kapije za onu staru ispred svoje avlije. Kad to rade Sarajlije onda je to dokaz velicine Sarajeva, ljubavi prema Sarajevu a kad to rade drugi onda je to nesto lose. Ne mozes od drugih da trazis jedno a za sebe drugo . Osim toga zbog cega bi se tebi prilagodjavali kada nisi po nicemu bolji od njih i zbog cega zelis da se postavljas iznad nekog i da trazis da taj neko pristane da bude nizi od tebe kada je i on kao i ti kupio kucu od svojih para, sam se izdrzava i ima ista prava kao i ti
sa se ba imam prilagodjavati kada samo u svakom podledu ispred vas okolnih ruralnih .
BarbaDue wrote:ako si sarkastočan izvini, al ne mogu ovih novopečenih sarajlica koji misle da se oko njih vrti čitav svijet i da je sarajevo metropola. ja da sam sarajlija meni bi bilo žao što sarajevo prerasta u metropolu. što? iz tog razloga što na taj način gubi dušu onog lijepog prijatnog mjesta za živiti. tipovi kao što je otvarač teme nisu svjesni toga, nažalost. sarajevo sve više prerasta u jednu šumu punu meĐeda. iskreno da vam kažem sretan sam što ne živim u sarajevu.
Havatar wrote:Zbog cega bi se prilagodjavali oni koji dodju u Sarajevo kad se Sarajlije koje ne zive u sarajevu ne prilagodjavaju nigdje nego isticu svoju posebnost. I ne samo to nego jos pjevaju dao bih sve pariske kapije za onu staru ispred svoje avlije. Kad to rade Sarajlije onda je to dokaz velicine Sarajeva, ljubavi prema Sarajevu a kad to rade drugi onda je to nesto lose. Ne mozes od drugih da trazis jedno a za sebe drugo . Osim toga zbog cega bi se tebi prilagodjavali kada nisi po nicemu bolji od njih i zbog cega zelis da se postavljas iznad nekog i da trazis da taj neko pristane da bude nizi od tebe kada je i on kao i ti kupio kucu od svojih para, sam se izdrzava i ima ista prava kao i ti
Zato sto je Sarajevo grad u kojem zive ljudi koji se zovu ( po nazivu grada ) Sarajlije. Eto zasto. I ja kad dodjem u tudji grad gledat cu da se ponasam u skladu sa obicajima ljudi koji tu zive, necu im kao pojedinac koji je dosao od nekud nametati nesto svoje. Logicno, kao sto rekoh stvar kućnog odgoja.
Nisam rekla da neko mora biti nizi od mene ili manje vrijedan jer je dosao od nekud u Sarajevu, ali jebemu maater, mozda je na selu obicaj da se mrve istresaju komsiji na prozor, al u grdu moras imati obzira prema drugim ljudma i svoje smece nositi na kontejner.
Mozda su na selu ljudi navikli da oprane ćilime vješaju po gelenderima na balkonu, ali kad živiš u zgradi sa još 200 ljudi, ne možeš bađ vješat ćilime ljudima po prozorima.
A da ne govorim o saobračaju, možda na selu možeš parkirat traktor na sred njive, al u gradu imaj obzira prema drugim ljudima u saobracaju!
Naučiti već jednom živjeti u gradu!
Nisam ni rekla da se moras odreci neceg svoga, ali nuzno je da kada kao pojedinac dodjes u tudju sredinu, moras da se prilagodis! A to se odnosi svakako i na mene kao i na tebe, ponovit cu stvar kućnog odgoja.
Ova tema ce se svesti na prepucavanje izmedju Sarajlija i ostatka BiH, a zavrsit ce kao i mnoge druge koje su isle ovim tempom, zakljucavanjem teme... Ima zivota vam Sarajeva (mislim na posao prije svega, kao preduslov normalnog zivota), ali desavanja kao u Sarajevu, sigurno nema. Mnogi gradovi nemaju cak ni kino sale, sto je jako tuzno i nek ide na sramotu ljudima koji vode te gradove. Nije ni Sarajevo sto je nekada bilo, ali je i dalje centar svega u nasoj lijepoj BiH.
Potjecem iz stare sarajevske porodice. Jesam li vezana za svoj grad? Jesam, i to vrlo. Volim svoj grad svaki sokak, ulicu, volim cevape i burek, volim Čaršiju. U ratu me bolila svaka granata koja je bačena na moj grad
, plakala sam poslije svakog masakra. Bila sam vise nego susretljiva prema ljudima izbjeglicama, empatija, ono sto danas ljudima nedostaje. Bila sam iskrena prema tim ljudima i svoj zadnji komad hljeba odjeću podijelila. Ne mogu da gledam da ja imam previše a neko nista. Tako me odgojili....
Kad se rat završio primjetila sam da ljudi koji su se mogli vratiti kuci nisu to uradili. Još tražili način ostati u tudjem stanu. Za mene nije bilo logično da neko hvali svoju kuću a ganja papire da ostane u tudjem stanu.
Danas moji poznanici koji su došli tu da studiraju zadržavaju svoje pravo prednosti pri zapošljavanju ispred Sarajlija. Sarajlija je postala pogrdna riječ za ljude koji su rodjeni u Sarajevu. Nekima smeta kad Sarajlija pričao onim nekim danima kakvo je bilo Sarajevo. Uvijek se nad je tako neki pametnjakovic pa stavi karadzicevu sliku kao simbol prošlog Sarajeva. E pa on to nije ni blizu. Sarajevo je grad sa ulicamai gradjevnama ali ono sto ga Čini posebnim nisu zgrade već ljudi koji vole ovaj grad. Ja ne radim u državnoj firmi i moja familija nema vezu ni u zdravstvu ni toplanama elektrodistribuciji ili telecomu. Ali barem vole ovaj grad ne pljuju po njemu ljude dijele na dobre i lose i parkiraju na parkingu, voze po ograničenju i nemaju djecu poznatu policiji od prije, jer njihova djeca ne voze bijesna auta već se voze grasom i ja..... i dalje u ocima političara sam nepodobna jer ne plesem po njihovim taktovima. Da bi zivio u svom gradu moraš ga voljeti toliko da ti bude jedini centar svijeta.
Zaista ne mogu da se sjetim kada sam prvi put čuo taj izraz. Mislim neke 1993. godine, od jednog vojnika iz moje jedinice. Možda zbog načina na koji je to izgovorio, možda zbog izraza njegovog lica tog trenutka, taj izraz sam doživio kao jako uvredljiv. Poslije sam isti taj izraz čuo nebrojeno puta. I uvijek ga jednako doživljavao. Kao ubod iglom u oko. I uvijek su ga izgovarali oni „sa strane“. “Vjerovatno pokušavajući u ratu naglasiti veličinu njihove borbe u odnosu na našu i kao pokušaj naglaska, da bez njihove podrške mi ne bi opstali. Ili kao pokušaj nametanja važnosti svoje uloge u jednoj sasvim novoj sredini i nametanja svoje „hrabrosti“ kao jedine prisutne, usput bezrazložno nipodaštavajući našu.. Ili kao pokušaj srozavanja naših muka u odnosu na njihove?
Poslije rata pokazati da su njihovi navijači hrabriji i srčaniji od naših. Ili kako oni i dan danas imaju veće ono među nogama od nas? Vremenom sam čini mi se shvatio da je to nekako pandan izrazu papak. A u Sarajevu (bar tamo gdje sam ja rastao) nikada papak nije bilo mjesto rođenja. Nego način života. Ponašanja. Moj stric koji i dan danas živi u Trebinju, Pero Nikolić, je vjerovatno veći gospodin, veći džentlmen i veći Džek od 90% rođenih Sarajlija. Tako da ta teorija o mjestu rođenja nekako pada u vodu. Ali…postala je jedini odbrambeni mehanizam nas koji smo tu rođeni. I tu ostali. Kad me neko nazove Sarajlijicom i uz to u brk mi iskezi zube, šta da mu odgovorim? Kad moj komšija frljakne punu kesu smeća dva metra pored kontejnera i kaže: Đe si Sarajlijice? Šta da mu kazem nego: Gdje si papčino?
Još jedna stvar mi diže ovo malo kose na glavi. Mi koji smo došli smo vas odbranili? Ko je bolan nas odbranio? Ko vas je zvao da nam pomažete? Pa kažu: Potjeralo nas. Pa „potjeralo je i mene“ pa sam samo prešao Miljacku na drugu stranu. Nisam otišao u veći grad. Niti sam se uvalio u nečiji stan. Ispade da se mi sami ne bi odbranili? Eto, da nisu ovi „sa strane“ potjerani, da nisu nama došli da nas brane, mi bi sada živjeli u Velikoj Srbiji? Vjerovatno se istim „herojstvima“ diče i oni koji su odlazili iz ovog grada na drugu stranu. Ostavljali svoje stanove u Centru, nove, tek napravljene stanove u vojnim zgradama. Vjerovatno su i oni bili puno veći „borci“ neko oni lokalci u Foči ili Banja Luci. Vjerovatno je njihova borba bila puno teža. Pa mi čak ni u ratu nismo bili ravnopravni. Iako smo i mi pobjegli sa najlon kesom, kao i većina protjeranih, mi smo u svom gradu bili „raseljena lica“ a oni „izbjeglice“. Samim tim i njihova prava su bila veća. E sad, ja sam imao gdje da se vratim. U svoj totalno uništeni stan na Grbavici. 65 kvadrata renovirati 2,5 godine znači da si renovirao sam. Popravljao sam. Bez donacija. Bez pomoći države. Jer mi nismo bili povratnici. Mi smo bili samo „raseljena lica“. Da, to raseljeno lice je moralo ispočetka kupiti prvi komplet escajga, prve šerpe, prve tanjure, prvi kauč…da ne nabrajam dalje. Još ako imaš „sreću“ pa si u miješanom braku, u startu halali pomoć neke humanitarne organizacije. Naročito vjerske. Jer „takvi“ nikome nisu valjali. Mislim, ne valjaju ni sada, ali eto je tema za drugu priču. I šta sad? Treba da se stidim što sam tu rođen? Treba da se izvinjavam kada me neko uvrijedi sa Sarajlijicom? Koju reakciju trebam imati kada me neko tako nazove? A Sarajlijica je zapravo SARAJLIJA, osoba, lice, koje treba pisati velikim slovima. Zasluženo. Radi samog ostanka u svom gradu kada je bilo najteže…ne bježeći od zla, već mu se suprotstavljajući.
Ovaj grad su gradom napravili ljudi, I starosjedioci. A i došljaci. I moj otac je trbuhom za kruhom pedesetih godina došao u Sarajevo iz Trebinja. Imao je sreću da je upoznao moju majku, rođenu Bistričanku. I odgajali su nas da budemo ljudi. Da se ne razlikujemo. Ni po imenima ni imovinskom stanju. Oni koji će se kroz ovaj tekst sjetiti mog oca, znaju da je i u garažu išao u bijeloj košulji i kravati. Dakle, prihvatio je stil života grada. Postao u svakom pogledu Sarajlija. Možda bih tridesetak godina kasnije ja trebao biti više ogorčen, jer nisam svojevremeno mogao upisati željeni fakultet. Nedostajalo mi je nekoliko bodova. Uprkos savršeno urađenom prijemnom ispitu. Tih nekoliko bodova su otišli nekome „sa strane“. Jer on je imao prednost. Da ne spominjem um ljudi koji izlaze u grad sa nožem ili pištoljem u džepu. Mi smo se svojevremeno takmičili ko će imati ljepšu hemijsku olovku ili upaljač. Kakav nož? Ne pamtim da je u mojoj mladosti ikad iko bio izboden? Ubijen iz pištolja? Sjeo na bombu?
Dobrom dijelu ljudi je dolazak u Sarajevo bio veći kulturološko-urbanistički šok, nego odlazak bilo kojeg sarajlije u New York ili Paris. Gospodo, vi koji nas nazivate Sarajlijicama, mi nemamo „ranč“ koji ćemo posjećivati vikendima. Mi sve ono što vi donesete nedjeljom naveče u vrećema „sa ranča“ (obično po mraku), moramo kupiti ponedjeljkom na pijaci. Otkud ta nesretna potreba vrijeđanja i pokušaj ponižavanja svega što su, uslovno rečeno, starosjedioci Sarajeva? Otkud potreba psovanja svetinje Sarajeva Markala? Otkud uopšte te priče da sve ide u Sarajevo, da je Sarajevo povlašteno, da je ovdje predivno a kod vas sve zapušteno? Pare i pomoć koje uporno spominjete nisu dobile Sarajlije. Dobili su ih oni za koje ćete glasati na izborima. Oni koji su vam omogućili „američki san“ u Sarajevu. Zato i pobjeđuju uvijek jedni te isti. Jer vama je dobro. Ali ono „baš dobro“.
A nekad je bilo drugačije. Poštovalo se starije. Takmičili smo se ko će se prije ustati u tramvaju? Ko će pomoći komšinici iznijeti cekere sa pijace? Ko će pomoći starijim da pređu ulicu? Nismo čak ni igrali lopte u mom dvorištu od 2-4 da pustimo komšije da se odmore sa posla. A takav je i bio kućni red. Koji nije bio napisan, potpisan, ovjeren i okačen u svakom haustoru kao sada. Tom redu su nas prvenstveno učili roditelji. Tom redu su nas odgajali u školama. Čuvali smo tramvaje kao da su naši. Za 50 godina u Sarajevu nikad nisam ni inicijal zapisao flomasterom u nekom autobusu. A kamo li isjekao sjedište nožem, razvalio vrata ili prebio revizora? Nekad se moji roditelji nisu brinuli kada uđem u tramvaj, jer šta mi se to moglo dogoditi u tramvaju??? Od opštine centar me je dijelio samo Koševski potok. A sada u toj istoj opštini znam samo jednog čovjeka. Senada. I šta treba? Da budem ogorčen što svako „sa strane“ ima nekoga koji radi tamo? I što svaki od njih može puno prije nego ja završiti potrebne papire kod „zemljaka“? Nisam. I neću biti.
Ali nemojte ni Vi nas vrijeđati. Nismo zaslužili. Dobili ste naše gostoprimstvo, poslove, stanove, fabrike, parkove, škole, tramvaje, autobuse, ulice….Sve to su naši djedovi, naši roditelji, pa i mi plaćali. Bar nismo zaslužili uvrede.
1. maj
Bolest u kući nas je spriječila da odemo negdje. Kao što smo uvijek praktikovali za prvi maj. Obično je to bio odlazak u Dubrovnik. Simbolično otvaranje sezone mora. Proveli smo ga u Sarajevu. Koje je u vrijeme praznika uvijek nekako tiho, lijepo, svečano…
Nema otvorenih prozora na automobilima i zvuka guljenje kože s leđa neke novokomponovane pjevaljke, niko se ne ubacuje ispred tebe na bočnom semaforu, svaki vozač uspori kada vidi lokvu pored pješaka, niko ne razvaljuje vrata na tramvajima, nema onih što leže dok voze turirani golf 2 sa auspuhom širim od solunara, nema parkiranih džipova na trotoarima, nema izbodenih u hitnoj pomoći…
E sad, ima li to kakve veze sa praznikom? Sa odlascima na „rančeve“? Ili sa odlascima u Dubrovnik, nije na meni da sudim.
Samo, nemojte nas vrijeđati. Jer ne vrijeđamo ni mi vas. Iako bi možda i imali dovoljno razloga.
priznajem da sam se u proslih mjesec dana ozbiljno igrala mislju da se vratim rodnom kraju, prije svega zbog blizine civilizacije, a i zg. ali ne mogu, zbog posla.
a inace, van sarajeva, u BiH, osim djelomicno banja luke, nema zivota.
stojim iza svake napisane rijeci.jer i moje licno iskustvo je takvo.i moje dijete nije upisalo etf jer je sarajlija,pa nije imala dovoljno bodova(nije podstanar itd).prijemni je ocito bio nedovoljan.
pogledajte ko dobija stipendije,opet oni koje pomazu "zemljaci" u opcinama.cesto se u rodjenom gradu osjecam gradjaninom "drugog reda".
a najvise mi smeta kada vidim da i moja unucad usvajaju rjecnik dosljaka(to auto,biciklo,rusak...itd),pa moram stalno da pazim i ispravljam.
moramo se sloziti da su ljudi koji su dosli u "nas grad",vrlo agrasivni ,u nametanju svojih navika,rjecnika,ponasanja.
niko mi ne smeta i smatram da ljudi apsolutno imaju pravo da zive gdje zele,ali zbog opceg stanja u drustvu(nepotizam,korupcija,ljudi na vlasti iz ruralnih sredina),potiskuju nasu djecu,prilikom zaposljavanja,upisivanja na fakultete itd.
a nasa djeca nemaju nista u rezervi(jedna noga na selu,druga u gradu).znaci njima ostaje samo kofer u ruke pa VAN BOSNE.tuzno.ali onda ce i oni imati nesto u rezervi.ako ne valja "tamo",vracam se kuci.
kao uostalom i kad je poceo rat ovdje.velika vecina je otisla kucama.
nema vise moga grada.jedina sreca je sto na kucama imamo vrata,pa se druzimo sa onima s kojima mozemo razgovarati onako kako smo navikli. a sad oni kojima smeta moje razmisljnje neka raspale iz svih orudja.
priznajem da sam se u proslih mjesec dana ozbiljno igrala mislju da se vratim rodnom kraju, prije svega zbog blizine civilizacije, a i zg. ali ne mogu, zbog posla.
a inace, van sarajeva, u BiH, osim djelomicno banja luke, nema zivota.
edit: hvala za slike.
ma djes si ti meni BLucanko eh moji su proveli veci dio zivota , na mejdanu,pisala sam ti davno,nekadasanja ulica danka mitrova,ulica je do pocetka Starcevice gdje pocinje,ne znam morat cemo rijesiti misteriju
ne znam kako je sad u B,ali je grad ostao i bio lijep ja sam se jednsotavno odvikal od zivota u BiH
jutarnja zvijezda wrote:
stojim iza svake napisane rijeci.jer i moje licno iskustvo je takvo.i moje dijete nije upisalo etf jer je sarajlija,pa nije imala dovoljno bodova(nije podstanar itd).prijemni je ocito bio nedovoljan.
pogledajte ko dobija stipendije,opet oni koje pomazu "zemljaci" u opcinama.cesto se u rodjenom gradu osjecam gradjaninom "drugog reda".
a najvise mi smeta kada vidim da i moja unucad usvajaju rjecnik dosljaka(to auto,biciklo,rusak...itd),pa moram stalno da pazim i ispravljam.
moramo se sloziti da su ljudi koji su dosli u "nas grad",vrlo agrasivni ,u nametanju svojih navika,rjecnika,ponasanja.
niko mi ne smeta i smatram da ljudi apsolutno imaju pravo da zive gdje zele,ali zbog opceg stanja u drustvu(nepotizam,korupcija,ljudi na vlasti iz ruralnih sredina),potiskuju nasu djecu,prilikom zaposljavanja,upisivanja na fakultete itd.
a nasa djeca nemaju nista u rezervi(jedna noga na selu,druga u gradu).znaci njima ostaje samo kofer u ruke pa VAN BOSNE.tuzno.ali onda ce i oni imati nesto u rezervi.ako ne valja "tamo",vracam se kuci.
kao uostalom i kad je poceo rat ovdje.velika vecina je otisla kucama.
nema vise moga grada.jedina sreca je sto na kucama imamo vrata,pa se druzimo sa onima s kojima mozemo razgovarati onako kako smo navikli. a sad oni kojima smeta moje razmisljnje neka raspale iz svih orudja.
moram prinzati,na doticnom forumu se uporno pise "velika vecina" ja to u zivotu nisma culai procitala ranije
ako je vecina,znaci da je dovoljno velika da se idnetificira kao vecina
ja sam se dugo "borila" sa sarajevom, nisam ga htjela/mogla prihvatiti. ali onda ga zavoljela i zavoljela jako. (iako nisam nekriticna prema njemu). ipak ovdje zivim najduzi period u svom zivotu i smatram sarajevo (sada) svojim domom. ili barem jednim od svojih domova.... ali kada se radi o temi, zaista, ono je jedini grad u BiH, jedino mjesto, pored banja luke, koje zadovoljava kriterije grada. ne samo u ekonomskom smislu.
(a vrbas...i bolje da ga nemaju. jer cim im i miljacka malo nabuja, pohase se. )
Last edited by sheilak on 11/05/2014 20:49, edited 1 time in total.
ja sam se dugo "borila" sa sarajevom, nisam ga htjela/mogla prihvatiti. ali onda ga zavoljela i zavoljela jako. (iako nisam nekriticna prema njemu). ipak ovdje zivim najduzi period u svom zivotu i smatram sarajevo (sada) svojim domom. ili barem jednim od svojih domova.... ali kada se radi o temi, zaista, ono je jedini grad u BiH, jedino mjesto, pored banja luke, koje zadovoljava kriterije grada. ne samo u ekonomskom smislu.
(a vrbas...i bolje da ga nemaju. jer cim miljacka malo nabuja, pohase se. )
pitali moju prijatlejicu kad je pokazala fotke miljacke,kakv je to kanal
razumijem te,dugo zivis u Sarajevu,no ja se ne vezem previse na lokacije meni svaka lokacija ima pluseve i minuse,naravno ima lokacija koje su mi vise drage od ostalih,ali mi nijedna nije centar svijeta,tako mi odgovara
bila sam i na vrelu i na uscu rijeke Bosne rijeka ne ide kroz centar grada
Zeljeznica rijeka,takodjer,ne prozlai kroz grad
ja--i šta cemo sad
pa nista,kad se hvalite rijekom Bosnom,kazete da je gradska rijeka,a kad se spominje srajevskio duh,eh tad Ilidza, u kojoj je locirano Vrelo Bosne, nije ni dio grada ni sarajevskog duha iz centra grada
Druga stvar što razvijene zemlje imaju bolje mehanizme da mlade privuku na selo. A i činjenica je da mahalskog mentaliteta ipak ima malo manje u većem gradu. Ono, sad će neko reći pa sarajevo je puno mahalaša što reče ovaj s početka teme, ali ako je sarajevo puno takvih, pa šta je tek sa manjim gradićima i selima gdje se ništa ne dešava, pa komšije nadgledaju, pričaju, ogovaraju.. šta god.
sa se ba imam prilagodjavati kada samo u svakom podledu ispred vas okolnih ruralnih .
al' nece niko u BL iz FBiH
eh moji su proveli veci dio zivota , na mejdanu,pisala sam ti davno,nekadasanja ulica danka mitrova,ulica je do pocetka Starcevice 
morat cemo rijesiti misteriju 
