Identitet

[recto-verso]

Gledam nastup Fatmira Alispahića kod Mate Đakovića u „Teleringu“, reprizu naravno, i odlučih napisati svoj prvi tekst na ovom bloggu koji može imati veze sa nečim što se naziva politika, a, ustvari, veze ima sa identitetom, etničkim, kao i identitetom nacije, pokušajem progresivnog razvoja društva itd. Profesija mi je prezentovanje istina u oblasti društevno-političkih i ekonomskih kretanja u Bosni i Hercegovini, ali to su trenutne istine, stoga su, zaista, samo i „istine“. Pokušaću tu praksu u ovom tekstu ispraviti.
Da razjasnimo na samom početku, moja etnička pripadnost je ono što se naziva bosanskom Srpkinjom, a vjeroispovijest mi je pravoslavna. Nametnuto mi je da se ovog mog etniciteta „bosanska Srpkinja“ odreći ne mogu u korist nečega što osjećam, duboko intimno osjećam od kada djelujem kao, koliko – toliko, identitetom i angažovanošću u oblasti političkog osviješteno biće. To što ja intimno osjećam je pripadnost mojoj naciji koja u Ustavu ne postoji, naciji bosanskohercegovačkoj ili naciji Bosanaca i Hercegovaca. Znate, danas, kada izgovorite ovako nešto javno po kojekakvim naprednim intelektualnim i političkim kuloarima odmah vam se spočitava da ste uber obožavalac Harisa Silajdžića i njegove 100% Bosne i Hercegovine. Tim znalcima poručujem: niti je bosanskohercegovačka nacija rezervisan izum Harisa Silajdžića i njegovih savjetnika, niti je moguće, bar meni, više tolerisati decenijsku namjernu zabludu da je nacija i etnička pripadnost isto. Ljudi, to me strašno ljuti!!!! Pa, da pojednostavim. Nacija je vezana za teritoriju rodnog porijekla, a etnicitet isključivo za sličnost prema vjerskim i tradicijskim odlikama jednoj široj ili užoj društvenoj grupaciji koja može i ne mora prelaziti granice nacije. Dakle, rođena u Bosni i Hercegovini i kao takva imam pravo na svoju naciju – bosanskohercegovačku!!!! Imam ja pravo, kao i vojska vas drugih, ali sa tim pravom na MOJU NACIJU mogu, sasvim nonšalantno, obrisati guzicu!
Moj identitet, za mene temeljni u strukturi mojih identiteta, je poljuljan, formalno-pravno, ustavno je poljuljan i nedozvoljen. Stoga sebi dajem za pravo da izvršim površnu analizu ostalih identiteta u toj strukturi identiteta bosanskohercegovačkog čovjeka, pa ću prvo krenuti od bosanskosrpskog etniciteta, a završiti na bosanskobošnjačkom etnicitetu (znam, znam, ova kovanica bosanskobošnjački je istorijski nemoguća i apsurdna, ali valjda i to ima svoj duboki razlog) jer je tu najvidljivija šuma zloupotreba kako identitetom bosanskohercegovačkog Bošnjaka, tako i shvaćanjem i poštovanjem tog identiteta od strane njegovih bosanskohercegovačkih komšija druge etničke pripadnosti.
Znate, čula sam mnoge prijatelje bošnjačkog etniciteta koji su mi, na različite načine, rekli istu stvar, otprilike ovako: „Blago Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, oni su jaki jer znaju ko su, imaju istoriju i imaju rezervne države matice, a mi Bošnjaci smo potpuno sluđeni!“. Dugo sam, dugo analizirala ovakve zaključke ulazeći ili ne u raspravu, tog momenta, sa mojim prijateljima Bošnjacima koji su pripadali raznim društevno-ekonomskim grupama, od intelektualaca do vozača. Nakon analize, došla sam do sljedećeg zaključka – kada su identiteti bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata toliko poljuljani, koliko li je tek poljuljan identitet bosanskohercegovačkog Bošnjaka. Evo zašto... Jako sam nostalgična na socijalističko vrijeme i bivšu SFRJ, ali je i u njoj intelektualno i novčano inferiorniji bio, narodski rečeno, donji. Znamo koliko kasno muslimani dobijaju ono veliko M (Muslimani) i kada postaju narod, koliko kasno im se dalo pravo da postanu etnicitet. Istovremeno, Srbi ostaju Srbi, a Hrvati ostaju Hrvati. Dakle, ne postaju Pravoslavci s velikim P niti Katolici s velikim K. Zašto je tadašnjim muslimanima uskraćeno da krenu u jednu zdravu izgradnju svog etničkog identiteta, a sve neophodne karakteristike su već imali osim pukog naziva za taj etnički identitet, ja ne znam. Na to pitanje neka odgovore dosta starije, intelektualno osveštenije glavice od moje, ukoliko ih uopšte ima a da nisu kupljene jadnim dnevnicama raznoraznih međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini. U ovom kontekstu, ja ću samo postaviti pitanje: Da li je u tadašnjoj Jugoslaviji muslimanima namjerno onemogućeno da provijećaju o najboljem nazivu za imenovanje svog etničkog identiteta ili, prosto, nije bilo nikoga, unutar progresivne intelektualne muslimanske misli, ko će odgovarajući naziv smisliti? No, da se vratim na poljuljani etnički identitet bosanskohercegovačkog Srbina i Hrvata, koji ne bih mogla analizirati bez prethodne digresije. Nakon agresije i rata u Bosni i Hercegovini (da, ja koristim oba termina jer smatram da i jedan i drugi odgovaraju istini, ma šta proglasio Međunarodni sud pravde u Den Haagu) muslimani sa velikim M postaju Bošnjaci. Možda je do mojeg površnog praćenja intelektualne misli u to vrijeme i društveno-političkih kretanja, ali nisam naišla na zgodan, moćan, sočan kontraudarac nijednog bošnjačkog intelektualca na podrugljive, ponovo podrugljive izjave njihovih kolega koji pripadaju bosanskohercegovačkom intelektualnom miljeu s etničkim prefiksom srpskog i hrvatskog, a koje su, podsjetiću vas, glasile ovako: „Eno Muslimani sebi smišljaju naciju!“. Šta je mogao biti taj zgodan, moćni, sočni kontraudarac? Pa, istorijski i tradicijski, teritorijalno, kako god hoćete, svi nasljednici nekadašnjih Bošnjana su Bošnjaci. Istorija je stroga i s njom nema kompromisnih nagađanja, dakle, svi bosanskohercegovački Bošnjaci, Srbi i Hrvati jesu Bošnjani. Međutim, niti je jedan jedini bošnjački intelektualac sočno prozvao svoje kolege, bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate, što se odriču svog istorijskog, tradicijskog i nacionalnog identiteta u korist etničkog, niti je jedan jedini bosanskohercegovački srpski ili hrvatski intelektualac u to vrijeme rekao: „Ljudi, ne mogu samo muslimani sa velikim M biti Bošnjaci!“. Možda to jeste učinio Dubravko Lovrenović i njemu slični, ali sigurna sam da unutar bosanskosrpske intelektualne misli to niko nije smio, a, vrlo moguće, ni htio učiniti. Da sumiram reakciju, jedinu moguću u ovom trenutku, na zaključke mojih prijatelja Bošnjaka – nemaju samo bosanskohercegovački Bošnjaci problem sa strukturom svog identiteta, još veći problem imaju bosanskohercegovački Srbi i Hrvati koji, osim što su se površno, laički, bezobrazno odrekli svog identiteta Bošnjana u korist ispunjavanja dnevnopolitičkih ciljeva, i danas ljube i klanjaju se u Srednjem vijeku možda čistim i ponosnim obilježjima, a danas krvavim, KRVAVIM, za što su zaslužni njihovi bajni lideri.
Zašto je meni uopšte bitno da prosječni bosanskohercegovački Bošnjak zna ponosno i jasno reći ko je? Zato što ja i sve njihove komšije, bosanskohercegovački Srbi i Hrvati ne znamo ko smo dok to naši bosanskohercegovaki Bošnjaci ne znaju! Evo kako, i da potpuno pojednostavim. Kada čovjek nema gdje osim tamo gdje je, on to svoje brižljivo brani i čuva. Bosanskohercegovački Srbi, vjerujte mi na riječ, srbijansko državljanstvo izganjaće, narodski rečeno, vrlo lako i brzo. Da ne govorim o bosanskohercegovačkim Hrvatima. Dakle, za njih odstupnica uvijek postoji – rezervne i to, pazite bezobrazluka koji u medijima i javnosti vlada kao ustanjen termin i sa tim niko nema problem, MATIČNE države. Matična država je tamo gdje si rođen, bar tako piše u mojoj knjizi, jel'?!!!! Daću zato sebi pravo, ovo je ipak moj blogg, da ustvrdim – bosanskohercegovački Bošnjaci, kao kolektivitet, ne pojedinci, više vole Bosnu i Hercegovinu od svojih bosanskohercegovačkih komšija srpske i hrvatske etničke pripadnosti jer, prosto, nemaju rezervne države.
Da se vratim sada na inspiraciju za ovaj tekst, nastup Fatmira Alispahića. Ima mnogo stvari, isuviše stvari koje mu zamjeram, a koje je iznosio i iznosi, jer, prosto, nisu istina. Međutim, čovjek je u jednom u pravu, a ja bih to prevela na ovaj način: bosanskohercegovački Bošnjaci ne smiju dopustiti da se rupe u zaokruživanju njihovog identiteta ispunjavaju megapopularnom tezom o islamskom terorizmu i radikalizmu u srcu Evrope. Uvezene islamske radikalne misli u Bosni i Hercegovini ima, da se razumijemo, prije je bilo nije u toj količini i to je tačno. Ali, uvoz takve misli i dogme očigledna je posljedica, reakcija na agresiju i rat, srebrenički genocid na koncu. I to slaba, sabur reakcija, ako ćemo istinito analizirati namjeru, krvavo osvetničko i provokatorsko ponašanje kod druga dva konstitutivna etniciteta u Bosni i Hercegovini. Kroz svoj profesionalni angažman zaključila sam jedno i u drugo me niko, bar trenutno, ne može ubijediti – nešto što zovemo dijelovima međunarodne zajednice, elementima, sistemski potpiruje težnju dijela bosanskohercegovačkog naroda da budu samo ponosni Srbi i ponosni Hrvati sa rezervnim državama, a, kada je riječ o bosanskohercegovačkim Bošnjacima, uvozi i medijski širi negdje daleko kreirani cilj da je Bosna i Hercegovina srce islamskog terorizma na evropskom tlu.
Poruku, na kraju ovog teksta, neću uputiti ni tim elementima unutar međunarodne zajednice, ni bosanskohercegovačkim bošnjačkim, srpskim i hrvatskim političkim liderima, a posebno ne bosanskohercegovačkoj intelektualnoj misli (čast izuzecima) jer su, u većini, potkupljivi, zaista jadni, prijezira vrijedni ljudi koji nemaju nimalo odgovornosti prema istoriji i istini, a što im je poziv. Poruku ću uputiti bosanskohercegovačkom čovjeku kojeg sam prisiljena podijeliti (za divno čudo, ne na tri dijela):
1. bosanskohercegovačkim Bošnjacima, običnim, prosječnim Bošnjacima koje molim da ne zaborave svoje stradanje i da iz njega izvuku lekcije koje će ih politički, istorijski i tradicijski uobličiti u jasan identitet jednog evropskog naroda sa ponosnim i autohtonim zrncima istočne mudrosti na što odavno imaju pravo. Ljudi, obrazujte se, plaćajte školovanje za svoju djecu kako znate i umijete i to ne, u većini, po obrazovnim ustanovama s islamskim prefiksom jer se tamo nećete suočiti sa islamofobijom u praksi, a trebate je osjetiti da biste znali ko je istinski neprijatelj i zašto to čini. Iako, kao kolektivitet, imate najviše prava na nasilnu reakciju na sve što se dešava, ne pribjegavajte joj, jer postoje mnogi elementi unutar međunarodne zajednice koji islam preziru, ne žele priznati njegove progresivne i reformatorske misli u ukupnoj civilizaciji i samo čekaju da se tako nešto desi radi slamanja bosanskohercegovačke državnosti i suvereniteta;
2. bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima, bar onima što im je stalo da njihove komšije budu jak i prosperitetan narod i što znaju da bez jakih Bošnjaka nema ni jake Bosne i Hercegovine, koje molim da djeluju unutar svojih lokalnih zajednica (svjesna sam, uglavnom, jednoetničkim) na način da raspravljaju sa svojim prijateljima, kroz vaspitanje u porodici i obrazovanjem u školi zaluđenim velikosrpskim i velikohrvatskim zlom, i nude argumente zašto im mora biti u većem interesu da njihov komšija Bošnjak bude zadovoljan čovjek u odnosu na nešto što će se dopasti nekom Srbijancu ili Hrvatu iz Hrvatske.
Ljude, generalno, dijelim isključivo na dobre i loše iako i tu Bog ili vrijeme (kako kome odgovara) izriče konačan sud, a u ovom kontekstu, i na one koji znaju da bez dobra kod njegovog komšije nema dobra za zemlju u kojoj je rođen i živi.

Uzdravlje!!!!


Preuzeto od Sion

[sodom]

aj skrati post fakat