Recenzije: Edo Maajka – Stig'o ćumur - nakon soundtracka revolucije
Muzika za pauze u revolucionarnom radu
Edin Osmić, nažalost, po svemu sudeći, neće završiti kao autentični krik (ne samo) svoje generacije (i jednog temeljno sjebanog prostora) nego tek kao (ne baš najbolje shvaćeni) izuzetak od pravila. Suradnik Dana recenzira treći studijski album najpoznatijeg rapera Balkana, koji snagom svoga djela pokušava mobilizirati zakržljale mase
Samir Šestan
"Ideje postaju materijalna sila tek kad ih preuzmu mase", stara je mudrost.
No šta kad je masa sastavljena od mediokriteta, konformista, kukavica, turbo-idiota, zombija ispranih mozgova i omladine koja nikad nije čula Pankrte kako grme Mladost ne opravdava besvest! Brutalan i vulgaran onoliko koliko se to mora biti u ovakvom svijetu da bi bio ozbiljno shvaćen, Edo Maajka je već svojim drugim albumom stvorio savršeni soundtrack revolucije (a novim ga je samo dopunio "muzikom za pauze u revolucionarnom radu"), zvučnu kulisu za protestne marševe i demonstracije (i bjesomučne partyje nakon njih). Muziku koja pumpa adrenalin u vene i provocira pobunu (a u "pauzama" garantuje dobar sex).
Mobiliziranje masa
On nije "pjesnik flore i faune", kako je svojevremeno Abdulah Sidran posprdno krstio pjesnike koji bježe od društveno relevantnih tema u sigurnost "lijepe umjetnosti". On pripada moralnoj vertikali angažovanih umjetnika, koji snagom svoga djela pokušavaju mobilizirati mase (a ako im to ne pođe za rukom, to nije do njih i njihova djela nego do (ne)kvaliteta mase) i čak i kad govori o intimnim stvarima (a novi album je krcat samoanalizama i preispitivanjima svoga života i stavova, odnosa prema ljudima i društvu u cjelini, ideja i ideala), iz pozadine se obavezno probije neka minijatura društveno-kritičkog razvaljivanja.
Muzika ovdje nije sama sebi svrha, ona je samo medij za prenošenje ideje. Oružje za masovno uništavanje, bojni otrov koji opasni virus razmišljanja i kritičkog sagledavanja stvarnosti pokušava proširiti na ovdašnju besvjesnu, priglupu masu, koju nacionalni čuvari drže u dobro zaštićenom (blindiranom?) karantinu. Sredstvo borbe, dakle. "Intimno-intelektualne" (za zdravlje duha) i "društveno-operativne" (protiv političkog establišmenta koji zagađuje sve oko sebe i uništava osnovnu supstancu života na ovim prostorima).
No (a izgleda da se to pred snimanje novog albuma zapitao i Edo) čemu soundtrack, kad ni režisera ni glumaca ni za lijeka (mada bi se producent još i dao naći), i kad taj film, po svemu sudeći, nikad nećemo gledati? (Sa narodom kakav ima, ova vlast ne mora da brine za svoju budućnost, da parafraziramo malo i druga Josipa.) I tako se sve, kao i toliko usamljeničkih pokušaja do sada, razbija o zid intelektualne lijenosti, sveprisutne apatije, sluganskog mentaliteta i genetskog primitivizma. Dio publike se, naime, opire i grčevito čuva svoje pravo na glupost.
Što možda govori u prilog tezi da je Edo trebao ostati gerilac i ne počinjati (frontalnu) bitku koju ne može dobiti. Masovnost publike (a bogami ni Komunističke partije, rekao bi drug Raif) nikome nije donijela ništa dobro (hm... osim u finansijskom smislu, naravno) i vrlo često je neko djelo dovodila u pitanje ili čak do njegovog obesmišljavanja. "Revolucije su postale nemoguće", govorio je, doduše, još podavno Valery. "Al' dobar sex, šućur dragom Alahu, još nije", kao da i nas i sebe na novom albumu tješi Edo. No, nisu samo revolucije postale nemoguće. Izgleda da je postalo teško i biti ozbiljno shvaćen. Ili kako to veli Pušenje iz svoje šejtanske faze, ko će slušat' tuđu muku / raja hoće nešto veselo.
E, prinuđen, što zahtjevima publike, što potrebom održanja psihičkog zdravlja (ne može čovjek bit' stalno u kurcu) i nepadanja u patetiku (ako raja hoće da jede govna, nek' jede, ne mogu se ja sad ubijat' zbog toga), Edo ekvilibrira između te dvije krajnosti - zabave i krika. Nekad je više jednog, a nekad drugog. No, u načelu, i u najžešćoj zabavi Edi se otrgne krik - jer se inteligentni i društveno svjesni ljudi nikad ne mogu u potpunosti opustiti i zaboraviti na mrak oko sebe (zato i postoje "stimulativna sredstva", jebiga) i nagomilane frustracije iz njih provale često na najčudnijim, najneočekivanijim mjestima - a s druge strane mu je "vrištanje" (čak i kad je na ivici plača ili mržnje) upakovano u zabavne bitove. Sve je to, dakle, uvijek i istovremeno prisutno. I međusobno se ne isključuje (osim u filmu Sex - partijski neprijatelj broj 1).
I za sada mu to spajanje, dogmaticima nespojivog, uspijeva, i, čini se, da još uvijek nije prodao dušu đavolu. On pravi i (samo) zabavne pjesmice, ali ne upada u isprazne samim-sebi-smisao provokacije eminemskog tipa. On je, u idejnom smislu, mnogo bliži rodonačelnicima žanra Public Enemy, nego pomenutoj vulgarnoj verziji Britney Spears. Edin (povremeni) milozvučni radikalizam i verbalne provokacije nisu tu iz (samo)reklamerskih-senzacionalističkih razloga (kao kod žutoglavog miljenika svjetske pubertetske scene), nego su proizvod ozbiljne analize društvenih odnosa i pokušaj uspostavljanja kritičkog diskursa spram bolesne stvarnosti.
Munkovski krik
Nije rep muzika za drkadžije, niti poligon za isfuravanje pubertetskih frustracija i kompleksa (naravno da postoji, ali je čitav taj "vidi mene, jesam zajeban" i "gdje ste pičke da vas karam" podsegment repa, koji ga, na lokalnom terenu, dovodi u ravan sa turbo-folkom, jadan i imbecilan, čak i kad ga izvode američki crnci, a kamoli naši idioti) i teško nagriza taj potencijalno najmoćniji i najinteligentniji dio ovdašnje... pa, usudio bih se reći - kulturne scene. I mada je taj ego-macho momenat kod Ede sveden na minimum, pitanje je koji će mu kurac i to. On svoju nadmoćnu poziciju na sceni nema potrebe braniti samoveličanjem i javnim nipodaštavanjem "konkurenata" (koje, osim ostalog, čak i zvuče lažno i isforsirano, nasilu - jer je evidentno da on nije takav tip, nego da to radi iz "kulturoloških razloga", kao žrtvu koju podnosi običajima scene kojoj pripada).
No, koketiranje sa potrebama priglupe mase željne "šege i šore" (svi putevi vode u Rim) moglo bi dugoročno da uništi Maajku. Obesmisli. Samom sebi zgadi u jednom trenutku (kad se jedno jutro pogleda u ogledalo, a tamo - Severina?). Pa, ili će postati cinik koji je odlučio da unovči nekadašnje ideale (kao Bob Dilan, recimo) ili komercijalizovani anarhista u fraku (kao Džoni Roten, koji je nedavno potpisao ugovor kojim daje neograničeno pravo na komercijalizaciju imena i djela Sex Pistolsa) ili će se, zgađen svim, nakon neuspjelih pokušaja da glavom razvali zid, naprosto povući u samoizolaciju (kao Džoni, npr.).
Priče Ede Maajke (one "ozbiljne") zapinju u funkcionisanju na istom mjestu na kojem zapinje i demokratija (i inače, a pogotovo u tranzicijskim društvima). Može se sve reći, ali to nikome nije važno. Ili bar ne toliko da bi išta promijenilo. Zato i seciranje društvene stvarnosti i borba protiv sveprisutnih negativnosti i zala (Edina ili bilo čija) ne završavaju promjenama nego munkovskim krikom.
U novom (ne)sistemu (ne)vrijednosti Edo Maajka, na žalost, po svemu sudeći, neće završiti kao autentični krik (ne samo) svoje generacije (i jednog temeljno sjebanog prostora) nego tek kao (ne baš najbolje shvaćeni) izuzetak od pravila. Ili, možda još gore, kao preživjeli relikt, duh jednog drugog vremena i načina razmišljanja (suprotnog vladajućem "u se - na se - i poda se").
No, ako ništa drugo, Edo nam (onima koji žele čuti o čemu on zapravo govori) daje bar iluziju boljeg svijeta (ne, ne onog u kojem teče med i mlijeko i puši se dobar joint u bašti lokalnog kafića, i koji priželjkuje ovdašnja intelektualna bijeda i dobar dio Edine publike, nego onog u kojem se ljudi bore za sebe i svoja prava) i nameće potrebu oživljavanja utopizma (pa makar unaprijed znali da su ti pokušaji osuđeni na neuspjeh).
Svijet nije mjesto naklonjeno idealnim rješenjima, no nije zabranjeno maštati. U mom snu o idealnom rješenju, svaki album Ede Maajke (ako je već odlučio da mu drugi ne bude posljednji), bez obzira na koncept i odnos "zabavnih" i "angažovanih" pjesama, završava istom pjesmom i istim riječima, upućenim političkom establišmentu: Mater vam jebem! A ima (u mom snu) mjesta i za Frenkija, pa da svi zajedno zapjevamo Haj'mo ih rušit! I ne samo zapjevamo.
a uvrede sigurno nisu nacin. ne kontam samo kakve veze ima kafa, nepridruzivanje, i mile kitic... to ti je ono standardno, daj da kazem nesto ruzno, pa stagod.
:D:D a mozes uzet hurmasicu s mojim imenom 
