Prvo sam bio protiv Hrvatske. Rezultatski, naravno. Baš kao što sam navijao za Holanđane protiv Srbije. Iz bijesa, iz rezignacije za sve njihove kolektivne istupe protiv Bosne, za sve promašene zicere, što kaže Sejo, za svu mržnju što nam mediji plasiraju da prema nama ispoljavaju, ovi naši susjedi i njihovi konstitutivni narodi. Kad sam pričao sa starim za koga ko navija na prvenstvu, on reče da navija za Srbiju i Hrvatsku. Ja, rekoh, za sve koji igraju protiv njih. Samo zbog ovih "naših" čija mržnja prema zemlji u kojoj žive je proporcionalna ljubavi kojoj ispoljavaju prema zemljama u kojoj žive "njihovi" narodi. I onda skontam da je sve to posljedica jednog usranog mentaliteta plemena koji žive na poluotoku koji se zove Balkan (koliko god se Hrvati tješili da ne žive na njemu). Uglavnom, negdje usred Bahine priče o tome kakve su šanse hrvatske reprezentacije, puknu me po čelendri misao da je jebeni Brazil na drugoj strani planete, da su, što je važnije, najveći favoriti prvenstva i da su se svi zadali oko toga ima li uopšte reprezentacije koja ih može pobjediti, a ja sam, jadan, uvijek navijao za autsajdere, pa onda skontam da mi je najbolji prijeratni jaran tamo u Berlinu, živi sad u Zagrebu, a dobar je čovjek, nije nebitna stvar, i sine mi, nek se jebu ti Brazilci, haj'mo Hrvatska!!
Izgubili na kraju.
Časno.
Onako kako bih poželio da protiv Brazila izgubi Bosna i Hercegovina na svjetskom prvenstvu.
Hrvatska: Respect!!!!!!!!!!!!!!!!
