Ana je bila jedna velika žena, zaljubljena u Istinu, kao što bi svaki novinar trebao da bude. Mnoga piskarala se kite ovim apelativom a zapravo se bave trivijalnim temama ili još gore propagandom. Lično uvrštavam u kategoriju pravih novinara samo one koji objelodanjuju vijesti koje bi drugi tako žarko željeli zataškati, one što se ne libe zaroniti u govna da bi iščeprkali jedno jedino zrno istine, one koji su spremni žrtvovati vlastiti život da bi saopštili tu istinu drugima, svjesni da se “drugi” dobrim dijelom svode na apatičnu gomilu, gluhu masu i nezainteresovane marionete.
Ana Politkovskaja je po antonomaziji pripadala navedenoj skupini odabranih, oglušivala je se na “dobronamjerna” upozorenja, nije uzmicala ni pred izravnim prijetnjama, bila je svjesna da neće nikada izgraditi sigurnu i dobrostojeću karijeru ako nastavi tabati odabranu stazu na uštrb autoputa koji je prolazio tako blizu i predstavljao krajnje komotnu cestu do afirmacije i mirne egzistencije. Znala je i da je indoktrinacija zajebana rabota, propaganda na državnom nivou bauk protiv kojeg je nemoguće izvojevati pobjedu, a dobila je i dokaze za to kad je se Novaja Gazeta počela sve manje prodavati diljem Rusije nakon što je krenula sa objavljivanjem članaka o zločinima ruske vojske u Čečeniji i o umiješanosti ruske mafije u najviše organe vlasti u ovoj malenoj državi ispod Kavkaza. Ljudima je jednostavno smetala druga verzija istine, nisu se željeli zamarati očiglednim dokazima, kad im je već državna mašina revnosno servirala na srebrnom pladnju propagande sve ono što su željeli čuti i znati.
Zamjerila je se mnogima sa svojim slovima oštrim poput britve, od Sergeja Lapina (oficir Omon-a) koji je (i) zahvaljujući njenim člancima i istraživanjima osuđen za zlodjela u Čečeniji i falsifikovanje dokumenata 2005te, do tadašnjeg i sadašnjeg premijera ove države Ramzana Kadyrova, kojeg je Ana otvoreno optužila za kriminalne radnje i zločine samo par dana prije smrti. Prozivala je javno u više navrata i velikog i neprikosnovenog vladara, nikoga drugog nego onoga čije se ime ne spominje. Ali ja ću ga ipak napisati, a vi gledajte da ga ne pročitate naglas. Vladimir Putin.
Zbog svojih članaka je privođena, bila zatvarana & zatrovana, čak i mučena. Jednom prilikom su njeni dželati iscenirali pravu pravcatu egzekuciju, da joj eto daju do znanja kako bi mogla završiti ako se ne opameti. Sve uzalud, nije joj ulazilo u glavu i dalje nije željela pisati diktate, nastavljala je po svome.
I tako, neizbježno dođe red i na pravu egzekuciju. Sedmog oktobra dvije i šeste ova žena koju ne smijemo zaboraviti je okončala svoje postojanje na zemlji. Zanimljivo je da je policija odmah zaplijenila njene računare, kako onaj iz stana, tako i onaj s radnog mjesta, a u redakciji Novaje Gazete tvrde da je Politkovskaja tih dana privodila kraju jednu dugu istragu o torturi u čečenskim zatvorima i bila je jako uzbuđena zbog tog članka.
Lično ne vjerujem u život poslije smrti, a samim time ni u kazne i nagrade za zemaljske zlotvore i dobročinitelje na nekom tamo drugom ili trećem svijetu. S druge strane, ubijeđen sam da osobe koje ostave nešto važno iza sebe na neki način postaju besmrtne, žive vječno kroz svoju zaostavštinu. Mnogi bi bili presretni kad bi samo jedan fragment njihovog rada predstavljao uzor za neke nove klince i buduće generacije, a već danas cijeli opus i karijera Ane Politkovskaje služe kao primjer za nadolazeće naraštaje, kako novinara tako i svih ostalih.
Kako napisah u uvodu, nakon nepune četiri godine su izgleda napokon uhapsili čovjeka koji je izvršio nečiju naredbu i povukao obarač čak četiri puta tog dana s početka jeseni 2006-te. Njegova braća i pomagači su uhvaćeni još u augustu 2007-me, već su prošli suđenje i oslobođeni su optužbi zbog nedostatka dokaza u februaru 2009-te, ali nakon toga je Vrhovni Sud Rusije poništio ovu presudu u junu iste godine, a sada je izvjesno da će cijeli proces biti ponovljen, na osnovu novih dokaza. Zanimljivo je da se u nijednom sudskom aktu vezanom za ovaj slučaj ne spominje riječ nalogodavac. A činjenica je da se radi o plaćenim ubicama, koje je neko iz sjene unajmio da obave prljavi posao.
Ali to je već škakljiva tema, a u Rusiji su izgleda jako škakljivi. Kažu da se u Kremlju svakodnevno čuju višesatna hihihi smjehuljenja, biće da je do ove škakljivosti...
Vjerovatno se sjećate Aleksandra Litvinenka, čiji je slučaj bio udarna vijest te iste jeseni kad je smaknuta i Ana Politkovskaja: radi se o bivšem agentu KGB-a, koji je otrovan u Londonu, gdje je i umro 23.11.2006-te. 19 oktobra, znači neposredno nakon atentata na Anu i neposredno prije svoje smrti Litvinenko je izjavio da ovako poznata ličnost poput ruske novinarke ne može biti pogubljena bez znanja i odobrenja onoga čije se ime ne izgovara naglas, ali on ga je tom prilikom izgovorio i fasovao ubrzo nakon toga.
Smatram Putina beskrupuloznim krvolokom i siguran sam da se ne ustručava koristiti KGB metode iz hladnog rata koje savršeno poznaje. Štaviše, uvjeren sam da je primjenio iste u hipten navrata i sve što sam napisao u prethodnim redovima aludira na to da ga vidim kao glavnog odgovornog za ubistvo Politkovskaje, pa moram napisati da zapravo ne mislim da je tako.
Nije to nikakvo povlačenje iz straha, jer puca Putinu kurac za mnom i mojim idejama, već prvenstveno smatram da je besmisleno direktno optuživati nekoga bez ijednog konkretnog dokaza na raspolaganju.
Baciti poneku aluziju na osnovu vlastitih ideja i petog i po’ čula je prihvatljiv potez, sve ostalo bi bilo neosnovano i samim tim i suvišno. Ana je sa svojim britkim člancima posjekla reputaciju i porezala čast mnogobrojnih članova ruske političke i vojne elite i (ne)svjesno je stvorila čitav red osvetoljubivih moćnika koji su je željeli vidjeti mrtvu, tako da postoji mogućnost da je se i manja riba iz jata odvažila na ovaj gnusni poduhvat.
Sa ovim tekstom želim samo oživjeti i osvježiti sjećanje na ovu hrabru ženu, navesti ponekog da posveti par minuta svog vremena njenom slučaju i prati sa više pažnje budući razvoj istog.
“Joj jesi nas smorio, jarane!”, “Ko me nagovori da ovo pročitam?!” – već zamišljam vaše mentalne komentare, ali nažalost moram vam objaviti da još nije kraj teksta.
Imamo i mi u komšiluku dosta sličan slučaj.
“Ja sam išla da vidim kako taj rat izgleda uživo i prvo sam mislila da su to obične čarke, kaubojština, u kojoj će glavni akteri, kad se snimanje završi otresti prašinu sa sebe i ustati, jer to je ubijanje samo filmsko. I verovala sam da će se dogoditi čudo, da će neko odjednom reći - dosta je bilo, samo smo se šalili. Ali to šala bila nije. Mržnja je neizlečiv virus i prenosi se brzo i širi se lako. I mislila sam - nema goreg rata od onog u Hrvatskoj, pa se zapucalo i u Sarajevu. Otišla sam i tamo pa sam onda shvatila da onda više nemam snage. Da neću da pišem o tome kako se ruši grad i kako se ubijaju deca. Jer, Hrvatska je sanatorijum u odnosu na Bosnu.
Žao mi samo zato što sam spoznala, kakve su, u stvari, zveri ljudi. Kako lako čovek postane zver. Žao mi je jer sam voljom sudbine rođena ovde. A moglo je da se desi da se rodim negde drugde i provedem ceo život u srećnoj zabludi o ljudskom rodu.”
Po ekavici i po neuporedivo elegantnijoj sintaksi možete primjetiti da ove rečenice nisu mojih prstiju djelo. Napisala ih je Radislava Dada Vujasinović u jednom pismu prijateljici iz novembra 1992-ge. Dada je pisala za Dugu, beogradski list koji se osim zbog njenih tekstova po ostalom sadržaju nije puno razlikovao od drugih “usmjerenih” medija iz tog nesretnog perioda. Nakon izvještavanja sa ratišta vratila se u Beograd, gdje je ostala dosljedna svojim principima i posvetila se raskrinkavanju veza između beogradskog podzemlja i organa vlasti. Mastodontska rabota, jer je početkom devedesetih sve bilo toliko isprepleteno da je bilo gotovo nemoguće naći iole “moćnu” osobu u Beogradu koja nije imala korijene duboko usađene u tom podzemlju.
Jadni Sizif bi joj se nasmijao na ‘zaludnom trudu.
Što se tiče javnog mijenja u Srbiji devedesetih godina, vrijedi već ispričana priča za Majku Rusiju u prethodnim redovima: sveprisutno sito & rešeto indoktrinacije i zaglušljivi megafon propagande su osudili na neznanje i neosviještenost gotovo cjelokupno stanovništvo ove države. Haman pa čitav jedan frtalj vijeka ilitiga veka.
Dovoljno je pročitati neke članke koje je Dada Vujasinović pisala i sasvim je jasno da su njene šanse da zakorači u novi milenij bile ravne nuli, iako se radilo o mladoj i zdravoj ženi.
Dada Vujasinović jedna je od prvih novinarki koja je, između ostalih, pisala o licima sa kriminlnom prošlošću koja su tih godina bila preseljena na ratišta - nazivajući ih njihovim pravim imenima. Takođe, pisala je o policajcima i kriminalcima u parlamentu, o Arkanu, Mladiću, Karadžiću, Perišiću, visokim oficirima tadašnje JNA i mafijašima...
Pišući o brojnim nerasvetljenim ubistvima u Beogradu pozvala je komandanta Srpske dobrovoljačke garde, a tada i narodnog poslanika, Željka Ražnatovića Arkana i zamolila ga da komentariše taj talas nasilja. On joj je zapretio: “Ako te zanima ko je sledeći, napiši da si ti i da sam ti ja to rekao.”
"Ne znam šta ga je toliko iznerviralo, nisam pitala za kriminalce, nego za biznismene", napisala je Dada.
Šuška se da je pred samu smrt počela čačkati oko jedne jako osjetljive teme: šverc oružja preko Drine.
“Dobro jutro Kolumbo”, dobaci neko zajedljivo. “Pazi, ožeže! – Mašala, otkrio i ti toplu vodu”, odjeknu još ciničniji komentar. “Pa javna je tajna da je oružje prebacivano iz Srbije vojsci Republike Srpske odnosno tadašnje Srpske Republike BiH, ili kako je se već zvala (na kormilu iste su bili sve nekakvi pseudopjesnici i kvazipisci pa nije ni čudo da su voljeli žonglirati riječima). Zapravo čak je i status javne tajne pretjeran, to znaju i vrapci na grani”, nastaviše sa opaskama virtualni prolaznici.
“Hmm. Da. Ali u ovom slučaju se navodno radilo o prodaji oružja Armiji BiH." Puno nezgodnija tema. I eklatantnija vijest, koja bi svakako odjeknula da je procurila u javnost. Konjanici srpstva koji su se u to vrijeme šepurili Beogradom i busali se o maljava prsa i zlatne lance slušajući samo hvalospjeve o svojim junačkim podvizima nisu mogli dopustiti da njihova imena budu dovedena u vezu sa tako nečasnim komercom. Sva voda Dunava bi teško sprala sličnu ljagu.
Istini za volju, to bi bio samo još jedan u nizu dokaza da novac nema boju: interesi uvijek tuku ideale otkad se igra prvenstvo i teško je naći ijedan duži rat u kojem nije bilo trgovine i šverca između zaraćenih strana.
Ali sva sreća pa je Dada odlučila da prekrati muke silnim kriminalcima i nemoralnim političarima koje je spominjala u svojim tekstovima i počinila je samoubistvo.
Samoubistvo?
8. aprila 1994. godine u svom stanu u Trećem bulevaru broj 118 u Novom Beogradu pronađena je mrtva Radislava Dada Vujasinović, novinarka lista Duga. Kao zvaničan uzrok smrti tadašnje vlasti navele su samoubistvo.
Samoubistvo?
Sumnju u zvaničnu verziju uzroka smrti Dadine smrti prva je izrazila njena porodica pošto su na mjestu Dadine smrti pronađeni tragovi uzoraka krvi dvije različite krvne grupe što je pouzdano utvrdio i sudski vještak Mirjana Štajner. Navedene sumnje potvrđuju i nalazi vještačenja po kojima je Dadin leš bio pomjeran. Porodica Vujasinović još 1994. godine Okružnom javnom tužilaštvu dostavila je izveštaj stručnjaka za sudsku medicinu Rastislava Lazarevića i balističara Zorana Jovanovića, prema kojima Dada Vujasinović nikako nije mogla sama sebi da nanese smrtne povrede od kojih je izgubila život.
Postoji cijela serija indicija, odnosno pravih pravcatih dokaza da je neko navukao jagnjeću kožu na vuka i predstavio očigledno ubistvo kao samoubistvo:
U večeri ubistva iz još uvijek neobjašnjivih razloga policija nije uzela otiske prstiju s lovačke puške iz koje je pucano, kao ni pramenove iščupane kose nađene pored njenog tijela. Također na njenim rukama i truplu nisu pronađeni tragovi barutnih čestica. Slike koje su napravljene na mjestu zločina su crno bijele, iako to više nije bila praksa već nekoliko godina. Odjeća u kojoj je Dada ubijena je uništena, a ne postoji ni zapisnik o stvarima koje su iznesene iz njenog stana ─ iako su Dadini roditelji primjetili nestanak zelene fascikle i audio kasete koju je Dada neizostavno nosila sa sobom.
Srpsko tužilaštvo je tek krajem januara 2009-te uvažilo dugogodišnje i uporne žalbe Dadine porodice i saopštilo da pokreće pretkrivični postupak za ubistvo Dade Vujasinović, počinjeno davnog 8. aprila 1994.
Da ovi ljudi nisu ovako hrabro i tvrdoglavo ustrajali u zahtjevima za istinom i pravdom, vjerovatno bi cijeli slučaj već davno bio zaboravljen i kupio bi prašinu negdje u arhivu.
Svakako je žalosno da i nakon 17 godina nije napravljen ni jedan jedini korak ka rješavanju zločina koji je se mogao blagovremeno procesuirati, ali nadati je se da će biti pronađen izvršioc ovog gnusnog čina i još važnije naručioc istog.
Kao što vidite, prolozi u oba slučaja su prilično slični. Obeshrabrujuće je da su prošle godine, a još nismo odmakli od prologa. Raspletu se danas možemo samo nadati, epilog samo sanjati.
Znam da moj tekst ne predstavlja iglu u srcu čvora već samo iglu u plastu sijena i svjestan sam da neće ni najmanje doprinijeti da se klupko razmrsi, ali makar se nadam da sam nekima osvježio sjećanje na ove dvije neustrašive i prkosne žene, to je sve što sam u stanju uraditi.
P.S.
Još par (ne)vezanih stvari, koje bi mogle nekog zanimati:
Press Freedom Index 2010
Guglajući nabasah u par navrata na ime Veselin Vukotić, koje mi je bilo samo površinski poznato. Malo sam se zadao u čeprkanje po internetu i nevjerovatno kakve su sve intrige vezane za jednog običnog pijuna. Što bi Dada rekla, sve podsjeća na loš špijunski film. Samo što je taj film mnoge koštao života, ona kaseta u japanskom horroru The ring je talašika u poređenju.
Nepojmljivo je koliko toga ne znam(o), a vjerovatno je i bolje da je tako.
Tekst iznad sam upravo objavio na blogu u mene. Pošto to tamo niko ne čita, a i ja svejedno ne želim diskutovati na blogu, zakačih ga ovdje.
Svrha objavljivanja teksta je sažeta u rećenici poviš’ post scriptuma, ali ako neko ima dodatne ili drugačije informacije od iznesenih, neka ih napiše. Pogotovo me zanima tema o prodaji oružja iz Srbije Armiji BiH, pošto na ovom forumu ima članova koji su direktno učestvovali u ratu, pa je moguće da je neko nešto primjetio. Nisu klikeri, pa da se tako lako može sve sakriti, ha ja.
Naravno i sam sam se informisao, a danas to više i nije tabù tema tako da je moguće naći dosta svjedočenja koja potvrđuju sumnje Dade Vujasinović s početka devedesetih. Ipak, priče iz prve ruke su uvijek zanimljive za pročitati, bez obzira na činjenicu da forumi baš i nisu najpouzdaniji izvori za prikupljanje informacija. Dalje - volim da sam u toku, ali nažalost iz objektivnih razloga više čitam stranu štampu nego našku, tako da imam prilično krnjavu percepciju što se tiče bh medija. Ali ipak sam stekao utisak (nepotpun i bez čvrstog temelja, kako rekoh) da nemamo izobilje vrsnih novinara, koji istražuju na terenu i hrabro iznose dokaze u javnost. Npr. postoji toliko korupcijskih afera čak i na najvišim nivoima vlasti koje bi se mogle lako objelodaniti, ali niko ništa ne poduzima. Neki skandinavski ili britanski novinar bi se sve udarao nogama u guzicu, ne znajući odakle da počne.
Naravno nisam naivan, znam da je cijeli sistem u poodmakloj metastazi i da ljudi spokojno prihvataju korupciju i raznorazne malverzacije kao sasvim normalne pojave. Većina bi se oglušila i na vapaje najboljeg novinara na svijetu. Također je razumljivo da nijedan novinar nema poticaj da objavi neku priču, koliko god bila super detaljna i obilno potkrijepljena dokazima, ako zna da sa tim činom može puno izgubiti a malo zaraditi: siguran je da će navući na sebe bijes moćnika, a s druge strane nije ni najmanje izvjesno da će ta istraga pobuditi interes uspavane javnosti. Ali svejedno mislim da bi se moglo napraviti više, Ana i Dada su dokazi za to. Mrtvi dokazi, valjda sve i počiva u neudobnom sanduku tog atributa. 
Ispravite me ako griješim i naravno navedite imena novinara koji su svojim radom zaslužili vaše poštovanje, rado ću ih čitati.
Ima tu još par stvari, ali mrsko mi više pisati. Eto, ne znam jedino da li bi tema trebala ići u politiku ili u medije, ili ne bi uopšte trebala postojati, pa nek’ moderatori odluče.
