historija bez samoglasnika

Rasprave o vjerskim temama.

Moderator: Bloo

Post Reply
King Kikapu
Posts: 1163
Joined: 11/08/2005 09:56
Location: hrasno brdo

#1 historija bez samoglasnika

Post by King Kikapu » 04/12/2006 19:43

Historija bez samoglasnika

Maja Lovrenović

Tri najznačajnija grada islamskoga svijeta u proteklih pedeset godina promijenili su svoja lica do neprepoznatljivosti: Jeruzalem, Bagdad, Meka. U slučaju Jeruzalema, reći da se radi i o jednako značajnom židovskom i kršćanskom gradu, bilo bi tek puko politički korektno pobrajanje očitog i dobro znanog. Izbjegavajući ovu zamku nominalne multikulturalnosti, američki pisac Ammiel Alcalay formulira uzajamnosti semitskih naslijeđa tog dijela svijeta kao iskustvo ispleteno iz dva naroda izgrađena oko suglasnika - a koji su jedan drugom samoglasnici. Te su samoglasnike, pak, razne isključujuće ideologije političkog, vjerskog i nacionalnog čistunstva u proteklom stoljeću uspješno razdvojile i uklonile, ne samo u intelektualnom i političkom jeziku već i s fizičkog lica zemljopisa i gradova.

U svojoj knjizi Facts on the Ground, američka antropologinja Nadia Abu El-Haj daje detaljnu analizu arheološke prakse i stava prema historijskom naslijeđu Izraela/Palestine u proteklom stoljeću, s posebnim poglavljem koje se odnosi na Jeruzalem/Al-Quds, gdje se buldožer kao instrument arheologije pojavljuje prvi put u historiji te struke.

Baština i buldožer Iračka kulturna baština se u dvadesetom stoljeću također počinje susretati s buldožerom, doduše, ne kao arheološkim, već vojnim i pljačkaškim oruđem. Od iransko-iračkog rata, preko prvog zaljevskog do ovog najnovijeg, drevne spomeničke cjeline (Babilon, Samarra, Ur, Tell al-Lahm, itd.) korištene su kao vojni štitovi, osmatračnice, artiljerijske baze, rovovske linije, avionske i helikopterske piste, parkirališta za teška vojna vozila.

U proljeće 2003. godine, dok je američka vojska u Bagdadu čuvala druge strateški vrijedne objekte poput zgrade ministarstva za naftu, opljačkani su Irački nacionalni muzej i Nacionalna knjižnica i arhiva. Od tad je pljačka historijske baštine diljem iračkih arheoloških lokacija dobila gotovo industrijske proporcije, o čemu mediji vrlo rijetko izvještavaju. A iz Bagdada, nekoć veličanstvene luči islamskoga svijeta, danas stižu samo vijesti o svakodnevnim žrtvama bombaša samoubojica i kaosu na rubu građanskog rata, i da ga ubrzano napušta njegova intelektualna elita. Vakuum za njom ispunit će najvjerojatnije vjerski ekstremisti.

Ni Meku, najsvetiji islamski grad, u protekla dva desetljeća nije mimoišao buldožer kao instrument tumačenja historijskog naslijeđa. Ovaj put, ne u rukama nekog drugog, već u vlastitoj radikalnoj vjersko-političkoj izvedbi. Početkom ovog mjeseca, iz Saudijske Arabije stigle su alarmantne vijesti o građevinskoj mašineriji koja se, uz blagoslov radikalnog tumačenja islama saudijskih vjerskih vlasti, sprema prerovati samo mjesto rođenja Poslanika Muhameda. S takvim tumačenjem, koje interes za historijske građevine i mjesta vidi kao jedan oblik idolopoklonstva, u protekla dva desetljeća uništeno je oko 95 posto mekanske tisućljetne arhitekture.

Saudijski arhitekt Sami Angawi, stručnjak za oblasnu islamsku arhitekturu, početkom augusta za britanski Independent rekao je da se s Mekom i Medinom možemo pozdraviti. Od cijele bogate i višeslojne historije ta dva sveta grada, netaknuto je preostalo još samo dvadesetak građevina koje potječu iz vremena Poslanika, a i njima prijeti uništenje. Angawi kaže: "Ovo je kraj historije Meke i Medine, i kraj njihove budućnosti."

Doktrina Sauda Kuća Sauda je svoju apsolutnu nasljednu monarhiju u Saudijskoj Arabiji postavila početkom dvadesetog stoljeća, no već generacijama prije dolaska na vlast imala je veze i bila oblikovana političko-vjerskom doktrinom koja je danas nametnuta kao jedino ispravno i izvorno tumačenje islama. Ova doktrina poznata je pod imenom vehabizam, iako se sami sljedbenici radije biraju zvati selefijama nego vehabijama, pozivajući se na prve generacije muslimana nakon Poslanika i povratak izvornom islamu iz toga doba.

Začetnik ove doktrine, Ibn Abd al-Wahhab, sklopio je savez s Muhammadom Ibn Saudom 1744. godine, prema kojem su imali podupirati jedan drugog u ostvarenju svojih analognih vjerskih i političkih ambicija na Arapskom poluotoku - al-Wahhab je imao postati imam, vjerski vođa, dok je Ibn Saud imao biti amir, politički vođa.

Međutim, kako Alma Imamović naglašava u svome magistarskom radu Wahhabism in Bosnia and Herzegovina, potrebno je razlučiti između vehabizma osamnaestog stoljeća i (neo)vehabizma u dvadesetom: "Dok se vehabizam 18. stoljeća smatra reformističkim pokretom i opskurnom pojavom u zabačenom kraju Osmanskog Carstva, (neo)vehabizam 20. stoljeća jest politička ideologija, prerasla u međunarodni fenomen."

Veliki broj stručnjaka za međunarodne odnose slaže se s konstatacijom da bi ovakva vjersko-politička doktrina najvjerojatnije ostala tek obilježje jedne pustinjske sekte, kao antropološki i teološki kuriozitet, da nije došlo do otkrića nafte na Arapskom poluotoku. Zahvaljujući velikim bogatstvima stečenim od eksploatacije nafte u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, i prestižu zbog prevlasti nad svetim islamskim gradovima, vehabizam/selefizam stekao je moć da se i izvan Saudijske Arabije promovira kao jedini valjani islam.

No, Andras Riedlmayer, stručnjak za osmansku historiju i islamsku arhitekturu na univerzitetu Harvard, također ističe: "Shvaćanje da su vehabije 'konzervativni' muslimani jest pogrešno. Samu srž konzervativnosti čini poštivanje historije i tradicije i nastojanje da se očuvaju tradicionalne vrijednosti. Vehabije nisu konzervativci, već radikali, koji - poput američkih fundamentalističkih protestanata - preferiraju primitivno, bukvalno čitanje Svete Knjige nad onim što oni nazivaju 'beskorisnim proučavanjem knjiga', i žele otkloniti tisuću godina islamske historije i običaja. Zapravo, među svim muslimanima, jedino su vehabije oni koji prilično novotarski (što je riječ koje se oni gnušaju) tvrde da tijekom 1.100 godina prije al-Wahhaba i kuće Sauda nitko nije shvatio islam kako treba."

Osvajanje osmanskog Iraka Jedno takvo doslovno vjersko tumačenje tradicionalnih islamskih mjesta i običaja kao opasnosti koja vodi k idolopoklonstvu, pratilo je politički uspon kuće Sauda na Arapskom poluotoku od početka devetnaestog stoljeća. Ustajući protiv Osmanskog Carstva 1801. godine, dok se ono branilo od Napoleonove invazije u Egiptu i Palestini, saudijsko-vehabijska vojska osvojila je osmansku provinciju Irak, a među islamskim svetištima uništenim i oštećenim u tom pohodu bila je i kupola na grobu imama Huseina, Poslanikova unuka, u Karbali.

U narednim godinama, vojska Sauda bin Abdul Aziza osvojila je svete gradove Meku i Medinu, a nova vlast krenula je u opsežno pročišćavanje islamskoga naslijeđa. U sistematskom uklanjanju svakog islamskog mauzoleja, svetišta i nadgrobnog spomenika, uništene su i kuće gdje su rođeni Poslanik, njegova kćer Fatima, zet Ali, i prva dva kalifa Ebu Bekr i Omer. Pošteđene su bile samo Ka'ba u Meki i Džamija Poslanika (s njegovim grobom) u Medini. Sljedećih sedam godina, muslimanima na hadžu bio je zabranjen pristup svetim gradovima ukoliko ne bi pristali slijediti vehabijsku doktrinu. Osmansko Carstvo vratilo je svete gradove 1813. godine, no stoljeće kasnije, po njegovu raspadu nakon Prvog svjetskog rata, plaćena i naoružana britanskim novcem, u njih ponovno ulazi saudijska vojska.

Od tad, 1920. godine, do danas, u nastavku sistematskog uklanjanja islamskih historijskih mjesta i spomenika, uništena su, među ostalim, groblja Džennet ul-Mualla u Meki, s grobom Hatidže, prve Poslanikove supruge (i njezina kuća u gradu), i Džennet ul-Baki u Medini, s grobovima brojnih islamskih historijskih ličnosti; gotovo svi izvori vode i bunari na kojima je Poslanik obavljao ritualno pranje, uključujući i ono u bašti njegova pratioca Selmana Farisija, koja je i sama sravnjena sa zemljom, a posljednje od tri stotine palmi što ih je Poslanik u njoj posadio, posječene su krajem sedamdesetih godina; grob hazreti Havve (Eve) u Džidi, grob Poslanikova oca, te grob i kuća Džafera Sadika (šestog imama iz Poslanikove porodice) u Medini, i kuće prvih imama Hasana i Huseina u Meki; historijske palače; brojne džamije i svetišta svih onih saudijskih nevehabijskih islamskih zajednica...

Samo u protekle četiri godine, sa zemljom je sravnjen historijski Dar ul-Erkam (kuća u kojoj su se okupljali prvi Poslanikovi sljedbenici), kao i historijske džamije el-Fadih i Benat un-Nedžar, a džamija hazreti Fatime, jedna od historijskih Sedam džamija, zatvorena. I njoj uskoro prijeti rušenje. Od svih ovih vrijednih historijskih "samoglasnika", iz jezika islamskog pamćenja zauvijek izbijenih buldožerima vehabijske ideologije i zamijenjenih prostranim parkiralištima, supermarketima i javnim toaletima, možda prošlogodišnji slučaj osmanske historijske utvrde Edžijad u Meki pruža najplastičniji primjer.

Ona je, kao i cijelo brdo na kojem se stoljećima uzdizala odmah u blizini Velike džamije, sravnjena sa zemljom, s objašnjenjem da je potrebno napraviti mjesta sve većem broju hodočasnika. A za komfor hadžija pobrinut će se poznata Bin Laden Group, koja na tom mjestu namjerava napraviti milijardu i pol dolara vrijedan kompleks Al-Bait: hotele s pet zvjezdica, robne kuće, parkiralište za 2.000 vozila i stambene tornjeve na trideset katova i s gotovo pet tisuća stanova. Smješten na najznačajnijoj gradskoj arteriji Meke, Al-Bait projekt predstavlja se kao "jedinstvena slika arhitektonske revolucije u Svetome Gradu".

Izvoz nafte i vehabizma Velika naftna bogatstva omogućila su saudijskim sljedbenicima vehabijske doktrine da je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća počnu izvoziti jednako uspješno kao i naftu. S misionarskom dinamikom - u historijskoj analogiji s onom europskom, te nešto kasnije američkom, u Južnoj Americi i Africi - vehabizam je, prateći razne humanitarne (ali i terorističke) pravce, uz novac, hranu i ostalu pomoć siromašnim ili ratom razorenim sredinama, stigao i u druge krajeve svijeta.

U Afganistanu, talibani su ga, po dolasku Osame bin Ladena nakon što je bio protjeran iz Saudijske Arabije, zdušno prihvatili i nakalemili na svoje tumačenje islama, deobandizam, a novo shvaćanje o kulturno--historijskom naslijeđu potvrdili 2001. godine pred očima cijeloga svijeta, dinamitirajući poznate afganistanske kipove Buddhe. No, ono se ne odnosi samo na kulturno-historijska naslijeđa drugih.

Općenitost stava vehabijske ideologije prema običajima tradicije i mjestima historijskog značaja, koji čini njezin sastavni dio još od sredine osamnaestog stoljeća, dobila je 1994. godine svoj definitivni oblik u fetvi - poznatijoj pod brojem 16.626 - što su je izdale vrhovne saudijske vjerske vlasti, o zabrani veličanja historijskih mjesta i građevina. U njoj stoji: "Takve djelatnosti mogu dovesti do mnogoboštva, jer ljudi mogu pomisliti da mjesta imaju duhovnu vrijednost. A Poslanik (neka je Božiji mir njemu) zabranio je građevine na grobovima i molitve nad njima, jer je to jedan oblik mnogoboštva."

Koncem minulog rata, sa saudijskom novčanom pomoći, ova misionarsko-pročišćavajuća učenja stigla su i u Bosnu i Hercegovinu i na Kosovo, čiji su se gradovi, duhovna i kulturno-historijska topografija na kraju dvadesetog stoljeća već bili našli na meti jednog agresivnog historijskog revizionizma, i buldožera, dinamita i artiljerije kao instrumenata jednog čistunskog stava prema tradiciji i naslijeđu.

O posljedicama prihvaćanja takve vrste pomoći po bosanske islamske tradicije još prije četiri godine upozoravao je Senad ef. Agić, glavni imam Islamske zajednice u Chicagu (SAD), u svome intervjuu u magazinu Dani: "Mislim da je kratkovidno primati takve donacije i misliti da se to neće odraziti na sliku islama u BiH."

Dvije godine ranije, u jesen 1999., kada su Dani donosili tekst o gradnji novih džamija nauštrb obnove starih i ulozi donacija iz arapskih zemalja, tadašnji muftija kosovski Rexhep Boja pokušavao je skrenuti pažnju na iste probleme u svojoj sredini: "Albanci su muslimani već preko pet stotina godina i nisu im potrebni stranci ŠArapiĆ da im kažu koji je pravi način prakticiranja islama." A da je pomoć itekako stigla u paketu s prosvjetiteljskim nastojanjima, govori i izvještaj za medije Saudijskog komiteta za pomoć Kosovu, izdan u septembru 1999. godine - polovica od ukupno četiri miliona saudijskih rijala (oko milion američkih dolara), potrošenih u prva tri mjeseca po završetku rata, bila je označena za troškove saudijskih vjerskih misionara na Kosovu.

Kosovo Ukoliko se ovi problemi gledaju kroz prizmu obnove uništenih islamskih vjerskih historijskih objekata kojoj je sponzorirana saudijskim donacijama, te gradnje onih novih, moglo bi se reći da je saudijska arhitektonska revolucija stigla i u jugoistočnu Europu. Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu predstavlja samo jedan primjer s nešto sretnijim ishodom. Bombardirana i izvana oštećena tijekom opsade Sarajeva, unutrašnjost Begove džamije u poslijeratnoj "restauraciji" ogoljena je od svojih kaligrafskih i glaziranih ukrasa, te prekrečena u bolnički bijelo, da bi joj se tek od ljeta 2002. godine počela vraćati neka izvorna obilježja.

Historijska cjelina Hadum džamije iz 16. stoljeća u kosovskoj Đakovici, jedan od značajnijih spomenika osmanskog naslijeđa na Balkanu, nije bila te sreće. Iako je srpska vojska tijekom 1999. godine spalila trijem i granatirala minaret džamije, veliki dio ove historijske cjeline, koji obuhvaća mekteb i medresu iz 16. stoljeća, te knjižnicu iz 1733. godine, preživio je da dočeka obnovu što su je u ljeto 2000. godine zamislile i provele saudijske organizacije. Tom prilikom buldožerima su prerovane fasada knjižnice i zgrade stoljetnih škola, a s mezarja uz džamiju pokušalo se ukloniti i nišane koji također potječu iz osmanskog razdoblja - da se napravi mjesta novom islamskom centru. Pokušaj UNMIK-ovog odjela za kulturu da intervenira zaustavio se nakon što su im radnici saudijske organizacije za obnovu pokazali službene dozvole za svoj posao.

Iste godine, saudijske agencije obnovile su i Hamam džamiju u Peći, izvana ožutile i ustaklile, a iznutra okrečile u bijelo, tako da danas na njoj više ništa ne signalizira da se radilo o četiri stotine godina staroj osmanskoj bogomolji. U Prištini je tako, početkom 2001. godine, nestala Kater Llula džamija iz 18. stoljeća, neoštećena u minulom ratu na Kosovu, da se oslobodi mjesto za novu građevinu koja uključuje i supermarket u prizemlju. Naredbe za prekid uništavanja Kater Llula džamije, koje su stizale iz prištinskog Instituta za zaštitu historijskih spomenika, bile su potpuno ignorirane. Institut je do 2003. godine izdao 45 takvih naredbi na Kosovu, od toga ih je bilo uvaženo samo sedam. U Rahovcu je također staru džamiju iz 17. stoljeća smijenila nova od armiranog betona.

Bosna i Hercegovina Problem prihvaćanja ovakvih donacija najuže je povezan s katastrofalnim ekonomskim i egzistencijalnim poslijeratnim okolnostima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, gdje se čini da nema previše mogućnosti biranja. Na to je skrenuo pažnju i reisul--ulema Mustafa ef. Cerić u svome prošlogodišnjem intervjuu za berlinski Die Tageszeitung, izjavivši da je "Bosni potrebna pomoć i da stoga nije u mogućnosti odbiti novac iz Saudijske Arabije, koja, u svakom slučaju, ostaje saveznik Zapada", dodajući da je od zapadnih zemalja samo Švedska dala novac za obnovu nekih od 1.000 džamija uništenih u ratu. Neki primjeri, pak, govore da pomoć za obnovu može doći i bez "arhitektonske revolucije" ili ideološke prtljage: donacije koje je malezijska vlada dala za obnove džamija na Kosovu i u BiH (posebice Bijele, tj. Hadži Skender-begove džamije u Srebrenici, u njezinu tradicionalnom stilu), ili, recimo, ona koju su za obnovu džamije u Shqiponju/Jablanici kod Đakovice na Kosovu zajedno prikupile američka židovska organizacija American Jewish Joint Distribution Committee i prizrenska katolička biskupija...

A Bosna? Dovoljno je proći njome, kroz gradove... Kulturno-historijski i tradicionalni njezin zemljopis iz rata je izišao gotovo do neprepoznatljivosti izmijenjen u programu sistematskog razaranja historijskih i vjerskih građevina, spomenika i urbanih cjelina kao kulturne i duhovne potke njezina društva, a koji je bio ancilarna pratnja političkom i vojnom programu etničkog čišćenja i fizičkog uništenja države. Nakon rata, posljedice i tragovi tih programa preselili su se u ispolitizirani etničko--vjerski diskurs čistog i izvornog nacionalnog naslijeđa, i osobito njegove obnove. U toj obnovi i izgradnji, novo, veće i izvornije smjenjuje nekadašnje "samoglasnike" što su vezivali "suglasnike" jezika bosanskohercegovačkoga tradicionalnog urbanog krajolika. Pitanje je koliko on još uopće pamti bosanski.

Atak na mezare


Ni Vučitrn, prvo osmansko sandžačko sjedište iz 15. stoljeća, nije bolje prošao. Početkom 1999. godine, Arkanovi su sljedbenici, nakon pokolja i pljačke, tenkovima gađali minarete gradskih džamija i buldožerima sravnili vučitrnske konake iz 18. i 19. stoljeća, i osmansku Čaršijsku džamiju. Na njezinu mjestu trebala je biti izgrađena pravoslavna crkva, no te planove pomrsila je američka intervencija na Kosovu. Odmah po intervenciji, u pomoć stanovništvu Vučitrna priskočila je organizacija iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Čudesno preživjeli divljaštva Arkanovih sljedbenika, mezari i nišani pored džamije Gazi Ali-bega, utemeljitelja Vučitrna, što su od 15. stoljeća svojom kaligrafijom u kamenu ispisivali historiju mjesta, krajem iste 1999. godine osvanuli su razbijeni u komade.

Ljudima u Vučitrnu objašnjeno je kako su nadgrobni spomenici neislamska tradicija koja treba biti uklonjena prije početka humanitarnih aktivnosti, a lokalnom hodži, na mjestu oštećene džamije utemeljitelja grada, obećana je nova, "još veća, još islamskija". Početkom ovog mjeseca, pak, kosovski list Koha Ditore javlja o novim pokušajima uništavanja drevnih nišana u selima u okolici Prištine.

Cenzurirani izvještaji


Pored opsežne dokumentacije o uništavanju kulturno-historijske baštine Bosne i Hercegovine i Kosova, koju su u godinama nakon rata sastavljali stručnjaci poput Andrewa Herschera, Andrasa Riedlmayera, Michaela Sellsa, i drugih, o ulozi saudijskih organizacija i posljedicama njihovih donacija u obnovi, ne samo na Balkanu već i drugdje u svijetu, izvještavao je i Saïd Zulficar, egipatski stručnjak koji je vodio UNESCO-ovo odjeljenje za svjetsku baštinu, a danas vodi svoju organizaciju Patrimoine sans frontieres (Naslijeđe bez granica) sa sjedištem u Parizu. U februaru 2000. godine, njegov kritički izvještaj o Kosovu i BiH na engleskom jeziku objavio je egipatski list Cairo Times - pod umivenim naslovom "Mosques in the Balkans" ("Džamije na Balkanu") i potpuno cenzuriran u onim dijelovima teksta koji spominju uništenja historijske Meke i Medine, kao i onima koji su posebno kritički prema saudijskom utjecaju na Balkanu. Izvorni izvještaj objavljen je godinu dana kasnije, na francuskom jeziku, u novinama Al-Ahram Hebdo, Le Courrier International i Le Monde, pod svojim pravim naslovom "Alerte aux iconoclastes!" ("Uzbuna zbog ikonoklasta!"), a njegove završne rečenice glase: "Saudijski komitet za pomoć narodu Kosova službeno je nevladina organizacija. U stvarnosti, to je paradržavna agencija, ustanovljena kraljevskom uredbom i financira se velikim dijelom iz vladinih kredita. U težnji da prošire svoju ideološku hegemoniju na Bosnu i Kosovo, te da primijene svoju ikonoklastičnu viziju na povijesnu arhitektonsku baštinu, vehabije, preko svojih organizacija za humanitarnu pomoć, izazivaju propast tradicije tolerancije u Bosni i na Kosovu, a uz to nesvjesno pridonose politici uništenja kulturnoga identiteta i dovršenju velikosrpske nacionalne politike u tim zemljama."


Piramidos
Posts: 434
Joined: 01/11/2005 16:15
Location: Doljnja Vratnica
Contact:

#2

Post by Piramidos » 06/12/2006 11:38

Odlicno napisano nemeres pera odbiti, samo steta sto ga kaurkinja napisa.

KOGOD KADGOD
Posts: 789
Joined: 17/11/2006 02:53

#3

Post by KOGOD KADGOD » 07/12/2006 00:37

Piramidos wrote:Odlicno napisano nemeres pera odbiti, samo steta sto ga kaurkinja napisa.
Veoma podroban i poucan tekst.

Ko je "kaur" a ko nije, to nije na nama da presudjujemo.

Mnogi koji studiraju teologiju imaju OBJEKTIVNIJI pristup predmetu bas zato sto mu pristupaju BEZ PREDRASUDA.

Da se ne bi, kao sto biva, pocelo "raspravljati" sa Majom koja nije tu da nam da detalje, neka se forumas koji je naveo citat ukljuci u diskusiju - inace nema svrhe.

Mozemo se samo sloziti sa tekstom i osuditi primitivizam unistavanja historijskih bastina koje ne pripadaju ni jednoj vladi vec su bastina cijelom covjecanstvu... Kao piramide itd.

Post Reply