General Mehmed Alagic (08.07.1947 - 07.03.2003) zasigurno spada u sami vrh onoga sto obicno nazivamo legendarnim u oslobodilackom bosanskom ratu. Za razliku od mnogih drugih, svoj ulazak u legendu Alagic je stekao mukotrpnim radom. Postoje, naime, heroji koji su bili blizu medijima u Sarajevu: jedan dio njih je otisao u zaborav, drugi su ostali na pola puta, treci, zasluzno, jos nose epitet heroja. Do Alagica su mediji dosli tek nakon velikih uspjeha, do tada najvecih u Bosni i Hercegovini. Medija nije bilo kada je buduci general kao obican borac stupao u redove 17. krajiske brigade, kada je ustrojavao vojsku, ili kao komandant OG "Bosanska krajina", na obicnom kljusetu, obilazio linije 1993. godine. Mehmed Alagic je, uz generala Dudakovica, prvi koji je od jednoga korpusa napravio zaokruzenu cjelinu. Sedmi korpus, sada se to moze reci, napravljen "od nade". Skupa sa nekoliko krajiskih komandanata (prije svega Fikretom Cuskicem, Sakibom Mahmuljinom, Asimom Koricicem, Rasimom Imamovicem), Alagic je "pozajmio" nekoliko brigada iz vec postojecih korpusa, i uz jezgro, 17. krajisku, oformio nekoliko novih. Korpus je ubrzo dobio naziv "krajiski", mada u njemu Krajisnici, po broju, nisu dominirali. Ali, dominirala je ogromna zelja Mehmeda Alagica, Cuskica, i svih drugih Krajisnika da se krene prema Krajini. S druge strane, Alagic je geografiju okrenuo tumbe, i pretvorio je u strategiju. Do Bosanske krajine se, logicno, dolazilo blize svuda nego iz Travnika, ali je, u Alagicevoj izrnutoj logici, bilo bas najblize preko Vlasica! Ta Alagiceva logika je toliko bila ubjedljiva da je svakom Bosnjaku bila jedina moguca! Strateski, medjutim, bilo je potpune tacnosti u svemu tome. Prostor Travnika je bio nemjerljivo strateski znacajan, na njemu su se presijecale silnice zelja Tudjmana i Milosevica. Alagic im nikad nije dopustio da ostvare svoje zelje!
Zaokruzivanje Sedmog korpusa kao cjeline Alagic je izveo brzo i energicno. Sedmi korpus jeste imao tzv. svoju zonu odgovornosti. Ali, Sedmi korpus je imao i "zaokruzenu svoju teritoriju koja je njemu odgovorna". Alagic se vodio logikom: sve za odbranu. On nije polagao racune ni opcinskim ni regionalnim ni drzavnim organima, oni su racune polagali njemu. Svi privredni resursi u regionu bili su u sluzbi i "pri ruci" Sedmom korpusu. Gotovo da nije bilo vojnosposobnog covjeka koji nije bio mobiliziran. Svaki covjek, po Alagicu, ima svoje mjesto u odbrani zemlje. U vrijeme velikih operacija, kakva je na primjer bila "Vlasic" cjelokupno stanovnistvo Travnika je bilo u sluzbi Sedmog korpusa: od vojnika, preko radnih vodova, do zena koje su spremale hranu za borce (poznata je cinjenica da je, cak , i muftija travnicki, Nusret ef. Abdibegovic, na Vlasicu posvunoc ucio dove za uspjeh). Alagic je sve utjeravao u suru, tj. u vojnicki stroj.
Sistem vlastite logistike koji je Alagic uveo u Sedmi korpus vjerovatno je kamen-temeljac svih njegovih uspjeha. Bez vlastite logistike moguca je, mozda, odbrana, ali napad - ne! Osim do utancine razraoene logistike unutar Korpusa, Alagic je, jedini u Armiji RBiH, razradio do detalja i logistiku u dijaspori. Njegovi logisticari su stizali u najmanja evropska mjestasca, i otud u Travnik dovlacili sve sto je bilo potrebno. Po unutarnjoj strukturi, Sedmi korpus je bio najustrojeniji u Armiji RBiH. Tacno profilirane jedinice, opremljeni i obuceni vojnici, razradjen sistem komandiranja, izgradjen informativni sistem, itd, itd. On je znao koje jedinice koliko mogu, u kojem vremenu, i na kojem mjestu. Od nekoliko izrazito "stojeciih" jedinica, "domobranskog tipa", Alagic je, uvodjenjem u borbu, i davanjem primjerenih zadataka, napravio jurisne jedinice spremne za izvrsavanje svakog zadatka.
General Alagic sve je to uspijevao, jer je posjedovao nekoliko osobina koje su imanentne samo vojskovodjama. Prije svega, on je par exelans - vojnik. U prijevodu to bi znacilo: spreman izvrsiti svaki zadatak, a spreman i narediti. Od vojnika u vojskovodju gradile su ga njegove osobne karakteristike: hrabrost i ustrajnost. Alagic je medju prvim komandantima pokazao da se ne plasi velike cetnicke sile. A ustrajnost mu se granicila sa tvrdoglavoscu. Sve to, medjutim, ostalo bi u jednoj vojnickoj ljusturi, da Alagic nije bio - vizionar. Njegova vizija nije bila tlapnja o "ovakvoj ili onakvoj Bosni; njegova vizija je bila konkretna: zavicaj. (Nije bez poruke bila slika vodopada Blihe u njegovoj generalskoj sobi.) Zavicaj je, medjutim, "globalna slika svijeta", u njemu se, tek, odslikavaju i domovina i drzava i drzavno okruzenje. Slika zavicaja je slika zivota koju nastojis zivjeti...
Na kraju, da bi se bilo vizionarem treba imati cehru "golubijeg srca". Alagic je Krajisnik, u bosnjackom smislu rijeci, ispod cije robusnosti treperi elementarna emocija: za zavicaj, za kucni prag, za zivot iza toga praga prepun sklada i sigurnosti.
Suza, ElFatiha i bijeli ljiljan ne mezar jednog dobrog insana i gazije
Nije ga ubilo srce, ubila ga je nepravda!
