HC Metal - Majčina motorka - kad me kući neće, odoh vani!

[fyshek]

«Mother's chainsaw», ili «Majčina motorka»! Dobro, ma dobro upamtite ovo ime.

Opća latentnost i dosada domaće glazbene scene pati od tolikog sivila i mraka da se povremene iskre koje se kvalitetno izdižu iz vrlo nisko postavljene norme mediokriteta koji kancerogeno vlada domaćom scenom, jednostavno ugase u njemu. Tom činjenicom vođeni, govoriti o heavy i hard core metal sceni kod nas je utopija. Iako tu gravitiraju ponajbolji gitaristi, bubnjari, basisti, itd., nedostatak prostora i vremena u ambijentu u kojem živimo ne daje im nikakve egzistencijalne nade. Iz tog i takvih razloga većinom bendovi propadaju, članovi odlaze ili postaju zanatlije, stvari koje sviraju i vole ekipa koja dolazi iza njih malo ili nimalo vjerojatno nikad neće čuti. No, možda ipak nisu svi osuđeni na propast.

Mothers chainsaw, ili po naški, Majčina motorka, po mišljenju većine nas utopista koji slušaju i razumiju metal, sa razlogom uživa reputaciju ponajboljeg BH metalskog benda. Svaka njihova gaža i koncert danima nakon ne silaze s misli i priča onih koji su bili prisutni na njima. Njihova interpretacija Metallice, Pantere, Slayera, i ostalih pulena hard core metala, slovi ponajboljom na ovim prostorima. Svojim svirkama stvorili su si malu, ali vrlo brojnu i vjernu publiku koja ih prati svukuda, od Sarajeva, Uskoplja, do Mostara, Posušja u Širokog. Nakon nekoliko godina na klupskoj sceni, više se nego obligatorno postavilo pitanje pravljenja njihovih autorskih stvari. Tako je nastao single «Dying slow (but for sure)», čiji demo možete skinuti sa ovog linka:

http://www.vrisak.info/index.php?option ... &Itemid=35

Inače skeptičan prema autorskim radovima naših metal bendova, moram priznati, nisam odavno niti na europskoj metal sceni čuo bolji front single. Izvrsne gitarske improvizacije, bubnjarske ritamski segmenti koji u kontinuitetu mijenjaju svoj izgled i u varijacijama koje iz tri četvrtinskih, prelaze u dvo i tro šestinske, da bi na kraju, maidenovski, završile u četiri četvrtine. Osjeti se dah Slayera i Panthere, ali originalnost djela ne pokazuje ni trun njihove nadute prezuntuoznosti, ali niti lažne skromnosti nekog vrlo nadarenog početničkog benda. Dodati autohtoni hercegovački melos i ritam u hard core metal stvar je ludost ili izvrsnost, ovisno o onome koji to prakticira. «Dying slow» od ludosti ima samo smjelost u izradi, dok krajnje djelo nema ništa za zavidjeti suvremenoj europskoj sceni. Agresivna vokalna izvedba, originalan aranžman, teško reintepretirana solaža, samo su dio od epiteta koji bi se mogli atribuirati ovoj stvari.

Neslužbeno doznajemo, kako je bend bio skoro pa pred razlazom, kad je sinula ideja da ipak studijski snime makar jedan single, što se ispostavilo odličnom idejom. Naravno, sve bh produkcijske kuće su materijal odbile, ali ne i jedna vrlo poznata njemačka diskografska koju na frontmanov zahtjev ne smijem odati, jer još uvijek nisu potpisali nikakav ugovor. Naime, po predugovoru moraju snimiti makar još četiri stvari za demo single album. Grupa već marljivo radi na snimanju novih stvari. U međuvremenu, dobili su menadžera i vizualni identitet benda koji je odradio The Nile, kojeg se već može vidjeti na njihovim plakatima. Grupa će nakon snimanja materijala ići na promociju istog po klubovima u Hrvatskoj, Njemačkoj i Italiji.

Vraćajući se na diskurs s početka priče, najveće su prilike da će siva bh glazbena scena, uz sve poskočice, narodnjačice i ostale jebačice, postati još sivlja, pogotovo kada nadareni glazbenici su prinuđeni svoje umijeće nuditi van svoga doma. Ništa drugo se nema reći nego, momci idite dalje i ne okrećite se!

(kopirano sa vrisak.info)