Hajmo realno - ko je kriv?

[horkesh]

Šta Haag kaže o ratovima u Jugi:

Hrvatska

Croatia declared independence on the same day as Slovenia. But while Slovenia’s withdrawal from the Yugoslav Federation was comparatively bloodless, Croatia’s was not to be. The sizeable ethnic Serb minority in Croatia openly rejected the authority of the newly proclaimed Croatian state citing the right to remain within Yugoslavia. With the help of the JNA and Serbia, Croatian Serbs rebelled, declaring nearly a third of Croatia’s territory under their control to be an independent Serb state. Croats and other non-Serbs were expelled from its territory in a violent campaign of ethnic cleansing. Heavy fighting in the second half of 1991 witnessed the shelling of the ancient city of Dubrovnik, and the siege and destruction of Vukovar by Serb forces.

BiH

The republic’s strategic position made it subject to both Serbia and Croatia attempting to assert dominance over large chunks of its territory. In fact, the leaders of Croatia and Serbia had in 1991 already met in a secret meeting where they agreed to divide up Bosnia and Herzegovina, leaving a small enclave for Muslims.

In March 1992, in a referendum boycotted by Bosnian Serbs, more than 60 percent of Bosnian citizens voted for independence. Almost immediately, in April 1992, Bosnian Serbs rebelled with the support of the Yugoslav People’s Army and Serbia, declaring the territories under their control to be a Serb republic in Bosnia and Herzegovina. Through overwhelming military superiority and a systematic campaign of persecution of non-Serbs, they quickly asserted control over more than 60% of the country. Bosnian Croats soon followed, rejecting the authority of the Bosnian Government and declaring their own republic with the backing of Croatia.

[LBVIEW]

Pa odgovor je isti na oba pitanja.
Osim ako ne mislis na Cacu i starog svata.

Je li to caco OK, a stari svat zasluzio metak u celo?

Ne pravi se mutav, znas vrlo dobro na sto sam mislio - bilo je i ubistava Bosnjaka prije ovog svata pa
rat nije poceo. Nego, vidjeh kako si postirao alternativno objasnjenje u vidu nepristajanja na "historijski sporazum".
Odlucite se vec jednom, je li svat ili je Alija, saltatate kako vam u datom trenutku odgovara.

[LBVIEW]

Sigurno ne zbog stvari koje su gore spomenute

U Hagu se o tome nije ni raspravljalo, samo danas je ocigledno da je odgovor
isti na oba pitanja, pogotovo u BiH.

[zilog]

...

[zilog]

Vjerujem da Bosnjaci ne mogu objasniti Srbima ono sto im je objasnio Hag, ili sami Srbi sebi moraju objasniti.

Kakav su motiv mogli imati Bosnjaci da zapocnu rat?
Mozda jesmo budale, ali tolike nismo.

Usput, pricom o starom svatu, Srbi amnestirase NDH. Hrvatima su ubili Stjepana Radica u sred skupstine u Beogradu. Naravno da je nidje veze, ali nebuloza je jednaka.

[zilog]

...

[kiligonzales]

Pa odgovor je isti na oba pitanja.
Osim ako ne mislis na Cacu i starog svata.

Je li to caco OK, a stari svat zasluzio metak u celo?

Ne pravi se mutav, znas vrlo dobro na sto sam mislio - bilo je i ubistava Bosnjaka prije ovog svata pa
rat nije poceo. Nego, vidjeh kako si postirao alternativno objasnjenje u vidu nepristajanja na "historijski sporazum".
Odlucite se vec jednom, je li svat ili je Alija, saltatate kako vam u datom trenutku odgovara.

Ako je historijski sporazum onaj Kutiljerov plan, likovo svjedocanstvo je u Hagu da su svi imali razloge da ga ne potpisu i hladno izjavio Srbi nisu htijeli podrzati nezavisnost BiH, Bosnjaci su je vidjeli jedino kao cijelovitu, a Hrvati su se vec tada htijeli ocesati o BH teritorij. Medjutim Srbi i dalje mantraju kako su iskljucivo Bosnjaci krivi za odbijanje toga plana.

[kiligonzales]

Vjerujem da Bosnjaci ne mogu objasniti Srbima ono sto im je objasnio Hag, ili sami Srbi sebi moraju objasniti.

Kakav su motiv mogli imati Bosnjaci da zapocnu rat?
Mozda jesmo budale, ali tolike nismo.

Usput, pricom o starom svatu, Srbi amnestirase NDH. Hrvatima su ubili Stjepana Radica u sred skupstine u Beogradu. Naravno da je nidje veze, ali nebuloza je jednaka.

Nece Srbi i Hrvati nad sobom izvrsiti defasizaciju, Tito sa KPJ nije uspio to napraviti iako se kolovodjama tadasnjeg fasizma napio krvi, neki su spas potrazili u egzilu, mnoge ustase i cetnike je jednostavno amnestirao. Mozda je trebao ko sto su Saveznici u Njemackoj, napraviti logore za fasiste, obezglaviti ih puno vise, a ostale koji su sumnjali u dijelo Ustasa i Cetnika povesti u obilazak logora po Hrvatskoj i jama zrtava cetnickog zlocina po istocnoj Bosni, ali kako bi on to sproveo kad je tokom rata amnestirao mnoge uje i cete, pa i handzarce i ostale kurce palce.

[Bodkin]

Sigurno ne zbog stvari koje su gore spomenute

U Hagu se o tome nije ni raspravljalo, samo danas je ocigledno da je odgovor
isti na oba pitanja, pogotovo u BiH.

Naravno da nije tako da su haske presude glup argument na postavljeno pitanje

[kiligonzales]

Historijski sporazum

Muhamed Filipović
15.10.2008 21:07
Prvo ću se, dakle, osvrnuti na "historijski sporazum", o kojem su vođeni pregovori tokom ljetnih mjeseci 1991. godine, da bi u ranu jesen bili grubo prekinuti od strane Alije Izetbegovića i SDA (voditelj TV emisije, u kojoj su Adil Zulfikarpašić i Nikola Koljević saopćavali javnosti preliminarni tekst sporazuma, dobio je telegram iz Centrale SDA, u kojem je odbijen ne samo tekst o kojem je postignuta određena saglasnost, nego je bila odbačena čak i sama ideja i svaka mogućnost sporazuma), čime je ova inicijativa, koja je počela davati rezultate, ne samo u toku sporazumijevanja, nego i u poboljšavanju odnosa na terenu, neslavno završila.

Pregovori su vođeni na inicijativu Adila Zulfikarpašića i moju. U njima smo učestvovali, s muslimanske strane, nas dvojica, a sa srpske strane pokojni Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik. Pregovori su započeli uz punu saglasnost Alije Izetbegovića, koji nam je dao plan da pregovaramo u ime Muslimana, jer mi nismo željeli da pregovaramo bez njegovog mandata, a srpske predstavnike je ovlastio Radovan Karadžić, koji je i sam učestvovao u prvom razgovoru prilikom otpočinjanja pregovora. Inicijativa za pregovore nastala je zbog očitog i stalnog pogoršavanja stanja u zemlji i napetih odnosa između nacionalnih stranaka, od kojih su se neke već uveliko vojno organizirale i naoružavale i ušle u sistem vojnih i policijskih organizacija susjednih država (Jugoslavije i Hrvatske), dok su Muslimani bili bez ikakve podrške sa strane, bez oružja i između čekića i nakovlja, tj. hrvatskih i srpskih želja za prisvajanjem naših teritorija i priključenjem matičnim državama. U razgovoru s Izetbegovićem smo ukazali na sve te okolnosti i krajnje zabrinjavajući tok stvari i zatražili od njega da pregovara sa Srbima, s kojima je njegova stranka bila u savezu i vladala zemljom, a s kojima je bilo najviše napetosti u odnosima. On je rekao da se slaže s nama u analizi i ocjeni da je krajnje vrijeme da se pregovara, ali da njemu Srbi više ne vjeruju, te je nas dvojicu zamolio da pregovaramo u ime Muslimana. Znajući Izetbegovićevu kolebljivost i sklonost da demantira i sebe, a kamoli nas, ja sam kazao da mi trebamo njegovu javnu izjavu da odobrava pregovore i podržava naš pregovarački plan. Mislio sam, naivno, da će to biti dovoljno da se izbjegnu moguće situacije osporavanja našeg pregovaračkog mandata.

Pregovori su otvoreni početkom jula jednim razgovorom, u kojem su učestvovali Adil Zulfikarpašić i ja s jedne i Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić sa druge strane. Karadžić je znao (od Izetbegovića) da smo ovlašteni da pregovaramo i zbog toga je i pristao na pregovore, u kojima su se glavna pitanja ticala naših odnosa i budućnosti Bosne i Hercegovine. Glavno pitanje je bio raspad Jugoslavije, do kojeg je već došlo zbog izlaska iz nje Makedonije, Slovenije i Hrvatske. Pitanje od kojeg su pregovori morali započeti bilo je kako će se Bosna i Hercegovina i njene glavne političke snage ponašati u toj situaciji. Budući da smo mi bili inicijatori pregovora, ja sam rekao da smo pregovore inicirali kako bismo na miran i civliziran način riješili glavno pitanje, a to je pitanje odnosa BiH prema Jugoslaviji, koje implicira i odnose između Srba i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini. Rekao sam da znam da Srbi žele pod svaku cijenu da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji. Muslimani u načelu nemaju ništa protiv toga, jer mi nismo nikada mislili o nekoj muslimanskoj nacionalnoj državi i ne smeta nam da sa Srbima i Hrvatima živimo u zajedničkoj državi, kao što smo živjeli u cijeloj svojoj historiji. Ono što mi od te zajedničke države zahtijevamo i od čega ni mi nikako nećemo odstupiti, je da Bosna i Hercegovina ostane teritorijalno cjelovita i državno suverena, a Muslimani potpuno ravnopravni, dok se o svim drugim aspektima odnosa u zajedničkoj državi može postići sporazum. S obzirom na ponašanje Srbije u zadnjih nekoliko godina i njenu želju da mijenja stanje stvari u Jugoslaviji i s obzirom na rat u Hrvatskoj, kojeg u stvari vodi Srbija i za koji vjerujem da će se slomiti na lokalnim Srbima, bez obzira na ozbiljne razloge njihovog nezadovoljstva Tuđmanovim režimom i ulaskom ostatka ustaša u taj režim, kao i ustavnim rješenjima koja sve druge narode svode na status manjina u Hrvatskoj, nije ispravno započinjati rat. To govorim zbog Srba. Oni imaju loša sjećanja na ustaški režim, zbog genocida koji su ustaše nad njima vršile, ali Srbi bi trebalo da znaju da su u toj situaciji imali i političku i moralnu podršku svih poštenih ljudi i 80% Muslimana u Bosni i Hercegovini, koji su već u ljeto 1941. godine odlučno odbili ustašku genocidnu politiku u Muslimanskim rezolucijama. Ako bi Srbi danas započeli neki novi rat, a u Bosni i Hercegovini bi taj rat bio rat protiv Muslimana, oni će biti izolirani u svijetu i neće uspjeti u ostvarenju svojih ciljeva. Zbog toga je za nas sve najbolje da postignemo sporazum o uvjetima pod kojim će Bosna i Hercegovina moći ostati u Jugoslaviji i na taj način će Srbi ostvariti svoj najbitniji cilj o ostanku u zajedničkoj državi s ostalim Srbima, a Muslimani biti zadovoljni svojim statusom i položajem Bosne i Hercegovine u budućoj zajedničkoj državi. Jugoslavije više nema i treba stvarati novu zajedničku državu i mi stojimo na stajalištu da to bude savez država koje žele ostati zajedno zbog brojnih historijskih, političkih, kulturnih, ekonomskih i strategijskih razloga, a mi i zbog velike muslimanske manjine u Srbiji i Crnoj Gori. Zulfikarpašić je govorio o tome da pregovori treba da se razlikuju od pregovora koji se kod nas uobičajeno vode i da započnemo od toga što ćemo fiksirati naše minimume, tj. ono od čega ni jedna ni druga strana neće nikako i nikada odstupiti. Mi Muslimani nećemo nikada pristati na podjelu Bosne i Hercegovine i dovođenje u pitanje njene ustavnopravne i historijske individualnosti u bilo kojoj varijanti buduće države. Za Srbe pretpostavljamo da je najvažnije da ne žele izaći iz zajedničke države s ostalim Srbima. Usvajanjem ova dva načela mi smo veoma blizu sporazumu koji može donijeti mir i sigurnost u ovoj zemlji i među nama. Radovan Karadžić je podržao pregovore i rekao da je za Srbe najvažnije da ostanu u Jugoslaviji i u nekoj formi državne veze s ostalim Srbima, ma kakva ona bila, te da je to načelo ono što određuje njihovo političko ponašanje. On podržava pregovore i uvjeren je da oni mogu doprinijeti da se situacija smiri i izbjegnu dalje komplikacije koje prijete miru u zemlji. I ostali učesnici ovih preliminarnih razgovora su izrazili zadovoljstvo zbog otpočinjanja ozbiljnih i sadržajnih razgovora o najbitnijem pitanju naših odnosa, tj. definiciji uvjeta pod kojima je Bosna i Hercegovina spremna ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, a da Muslimani budu potpuno ravnopravni u toj zajednici bez ikakvih ograničenja i diskriminacija. Zajedno smo zaključili da ćemo o toku pregovora obavještavati Izetbegovića i posebno Stjepana Kljujića, kako bi i Hrvati bili u toku i kako bi znali da ovdje nema ništa antihrvatsko, osim da mi želimo da spriječimo rat u zemlji i da ne želimo da budemo uvučeni u rat između Srbije i Hrvatske. Taj prvi razgovor mogao se ocijeniti kao veoma dobar početak. Osnovna načela su bila da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, čime bi bio realiziran najvažniji cilj srpske politke, a da Bosna i Hercegovina zadrži puni suverenitet, ostane u svojim historijskim granicama sa statusom države koja s ostalim članicama zajedničke države ima spoljnju politiku, vojsku, carine, novac i opću ekonomsku politiku, dok je u svim ostalim aspketima samostalna. U budućim pregovorima je trebalo ove elemente konkretizirati u osnovnim definicijama budućih odnosa. Koljević je zamolio da se o tome zvanično obavijesti i Slobodan Milošević, jer je u cijelu stvar involvirana i Jugoslavija. Kako mi nismo imali ništa protiv toga, to je ovaj prvi sastanak završen sa osjećanjem da smo uspješno otvorili pregovore i postavili solidnu osnovu za sporazum.

Osjećanje da je učinjeno nešto dobro imalo je svoje opravdanje u daljem toku pregovora koje smo vodili Adil i ja s Koljevićem i Krajišnikom. Oni su informirali rukovodstvo SDS-a, a mi smo informirali Izetbegovića o toku pregovora, a u potrebnoj mjeri i Stjepana Kljujića. Nije prošlo mnogo vremena, a mi smo došli do nacrta sporazuma u kojem su izraženi elementi o kojima smo se sporazumjeli. Sporazum je predviđao da smo saglasni oko toga da Bosna i Hercegovina ostane u okviru zajedničke države sa Srbijom i Crnom Gorom, uz uvjet da ima položaj potpuno ravnopravne i suverene države jednak ovim dvjema i da je neovisna i suverena u onoj mjeri u kojoj su to i one u odnosu na sopstvenu sudbinu. Bosna i Hercegovina mora ostati u svojim historijskim granicama koje su nepovredive. U njoj ne može biti nacionalno definiranih teritorija. Zajednička država će biti savez država (naš stav) ili savezna država (stav srpske strane), gdje je došlo do jedinog razmimoilaženja, a dogovor će dobiti podršku EU. U Bosni i Hercegovini neće biti unutarnjih teritorijalnih separacija. Vojska koja će biti stacionirana u Bosni i Hercegovini biće sastavljena od Bosanaca i Hercegovaca i njom će komandovati general koji je Bosanac ili Hercegovac. U zajedničkoj državi će delegacije država članica imati veto u svim pitanjima koja se tiču opstanka i vitalnih interesa njihovih nacija i država. Kada je sve ovo utvrđeno, održan je plenarni sastanak pregovarača uz učešće lidera obje strane, tj. Izebegovića i Karadžića, na kojem smo pokojni Nikola Koljević i ja izložili ono oko čega smo postigli sporazum, kao i ono oko čega se još nismo potpuno složili (savez država ili savezna država). Izetbegović, koji je prilikom dolaska iz posjete SAD, na aerodromu izjavio da zna da su pregovori u toku i da ih odobrava, sada je izjavio da smatra da su pregovori uspješni i da je nacrt teksta budućeg sporazuma dobar te predložio da "dvojica profesora" (Koljević i ja) definiraju konačnu verziju teksta. Na to sam ja upozorio da nismo došli do pune saglasnosti oko prirode buduće zajedničke države, što je on ocijenio kao marginalno. Srpska strana je tražila da pregovarači odu u Beograd i da se razgovara i s Miloševićem. To nije bilo nužno jer je on svakodnevno bivao informiran (Koljević ga je svaki dan obavještavao o toku pregovora), ali smo mi prihvatili taj zahtjev i zbog naših partnera, ali i zbog toga da ocijenimo kako se onaj koji vodi cijelu srpsku politiku odnosi prema cijelom pitanju. S Miloševićem smo razgovarali Zulfikarpašić i ja. On je bio zadovoljan postignutim i počeo je govoriti o tome kako Srbi nemaju ništa protiv Muslimana i kako u Beogradu ima 150.000 Muslimana, a u ostaloj Srbiji gotovo pola miliona, da ne računa Albance. Na to sam mu ja replicirao da je Beograd jedno, a Sandžak ili Bosna i Hercegovina drugo, a i što se tiče Muslimana u Beogradu, kad ih ima 150.000, upitao sam ga zašto im već 40 godina odbijaju zahtjev za izgradnju barem još jedne džamije nego se tiskaju u maloj Bajrakli džamiji, dok Srbi sebi grade najveći hram na Balkanu. Predložio sam da se ne razgovara o blagodeti položaja Muslimana u Srbiji nego o rješenju pitanja odnosa naših država. On se složio i odmah predožio da u smislu potvrde dobre volje i ozbiljnosti njihovog odnosa prema ovom sporazumu, kako je u Bosni i Hercergovini većina Muslimana, on predlaže da prvi predsjednik buduće države bude Alija Izetbegović, a da Bosna i Hercegovina bude jedinstvena vojna oblast u kojoj će služiti samo Bosanci i Hercegovci i da komandant te oblasti uvijek bude general koji je Musliman. Sve ovo je našlo snažnog odjeka u srpskoj, ali i bosanskoj javnosti, osobito ondje gdje Srbi i Muslimani žive pomiješani. Odnosi su relaksirali i svijet je odahnuo. Međutim, to se nikao nije svidjelo Tuđmanu, koji je Bosnu i Hercegovinu tretirao kao stratešku rezervu i želio je da Muslimani postanu tampon između Srba i Hrvata. Sa druge strane, neki desni krugovi u SDA su smatrali da je mala stranka Adila Zulfikarpašića i moja (svega tri poslanika u Skupštini) ovim pregovorima dobila silnu afirmaciju i da dobiva sve veću podršku muslimanske javnosti. Vjerojatno u tome treba tražiti razloge da se SDA i Alija Izetbegović odluče preko noći i bez ikakve najave da grubo i uz opasnost otvaranja nezaustavljive krize odnosa prekinu ove pregovore, diskvalificiraju mene i Adila i otvore onaj zloćudni tok zbivanja koji je uveo Bosnu i Hercegovinu u najteži i nakrvaviji rat u njenoj historiji. Najveća žalost je u tome što su svi učesnici rata, bez obzira na njihove planove i nade dobili mnogo manje nego su mogli dobiti ovim sporazumom.

Sporazum Karadžić-Filipović imao je osam točaka, prvi put objavljenih u Beogradu 1. kolovoza 1991., a u BiH ih je prvi puta objavilo Oslobođenje dan poslije.[3]

1.Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje povijesnih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve i kao takav biće otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.
2.Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njezinog istovjetnog ustavno-pravnog položaja s ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
3.Po našem mišljenju Jugoslavija ima puno povijesno opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajednice.
4.Suglasni smo da Bosna i Hercegovina treba biti pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, s pravnim ingerencijama na svakom dijelu svog teritorija, pod uvjetom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnova pravnog sustava zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.
5.zražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive s nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.
6.Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biti će uređeni u zajedničkom ustavu, uz korištenje europskih standarda.
7.Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i povijesnu osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcioniranja saveznih odnosno zajedničkih tijela: monetarnog sustava, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i vanjskih poslova.
8.Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslavenska zajednica ona koja obuhvaća svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituiraju takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge.

E sad budi realan i ocijeni koliko je ovo bilo moguce tada?

[kiligonzales]

Alija,Alija,gdje će ti duša Alija?


Ono realno...

Po meni jedna od najacih zajebancija ratnih u BiH, Sajgonci kraljevi tuzlanski , lik u srpskoj nosnji, gusla pjesmu o silnim mudzahedinima...

[dadoka84]

Evo da ja tebe pitam ko je kriv za rat.

Sjedio sam sa roditeljima i porodicom na ručku, lokacija stari grad sarajevo. Na nasu kucu su poceli da pucaju iz automatskog oruzja. Dok smo bjezali između kuća lijepo sam cuo rafale kako zvizde iznad i udaraju u komsijinu kucu. Meni je bilo 8 godina.
Sad mi reci ko to puca iz automatske jebene puske na dijete od 8 godina. Kad odgovoris na to pitanje imat ces i odgovor ko je kriv za rat. Ako ti fali informacija počni od načertanija na ovamo. Kako reče sve je lijepo dokumentovano.

[General War]

Pa odgovor je isti na oba pitanja.
Osim ako ne mislis na Cacu i starog svata.

Je li to caco OK, a stari svat zasluzio metak u celo?

Ne pravi se mutav, znas vrlo dobro na sto sam mislio - bilo je i ubistava Bosnjaka prije ovog svata pa
rat nije poceo. Nego, vidjeh kako si postirao alternativno objasnjenje u vidu nepristajanja na "historijski sporazum".
Odlucite se vec jednom, je li svat ili je Alija, saltatate kako vam u datom trenutku odgovara.

Nemam pojma na sta si ti mislio...a kad ti je to poceo rat?
A sto alternativno objasnjenje? I to srbi izmislili? to sto ti ne zelis ocito prihvatiti zajebe...vidi to na svojoj adresi.

[General War]

Historijski sporazum

Muhamed Filipović
15.10.2008 21:07
Prvo ću se, dakle, osvrnuti na "historijski sporazum", o kojem su vođeni pregovori tokom ljetnih mjeseci 1991. godine, da bi u ranu jesen bili grubo prekinuti od strane Alije Izetbegovića i SDA (voditelj TV emisije, u kojoj su Adil Zulfikarpašić i Nikola Koljević saopćavali javnosti preliminarni tekst sporazuma, dobio je telegram iz Centrale SDA, u kojem je odbijen ne samo tekst o kojem je postignuta određena saglasnost, nego je bila odbačena čak i sama ideja i svaka mogućnost sporazuma), čime je ova inicijativa, koja je počela davati rezultate, ne samo u toku sporazumijevanja, nego i u poboljšavanju odnosa na terenu, neslavno završila.

Pregovori su vođeni na inicijativu Adila Zulfikarpašića i moju. U njima smo učestvovali, s muslimanske strane, nas dvojica, a sa srpske strane pokojni Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik. Pregovori su započeli uz punu saglasnost Alije Izetbegovića, koji nam je dao plan da pregovaramo u ime Muslimana, jer mi nismo željeli da pregovaramo bez njegovog mandata, a srpske predstavnike je ovlastio Radovan Karadžić, koji je i sam učestvovao u prvom razgovoru prilikom otpočinjanja pregovora. Inicijativa za pregovore nastala je zbog očitog i stalnog pogoršavanja stanja u zemlji i napetih odnosa između nacionalnih stranaka, od kojih su se neke već uveliko vojno organizirale i naoružavale i ušle u sistem vojnih i policijskih organizacija susjednih država (Jugoslavije i Hrvatske), dok su Muslimani bili bez ikakve podrške sa strane, bez oružja i između čekića i nakovlja, tj. hrvatskih i srpskih želja za prisvajanjem naših teritorija i priključenjem matičnim državama. U razgovoru s Izetbegovićem smo ukazali na sve te okolnosti i krajnje zabrinjavajući tok stvari i zatražili od njega da pregovara sa Srbima, s kojima je njegova stranka bila u savezu i vladala zemljom, a s kojima je bilo najviše napetosti u odnosima. On je rekao da se slaže s nama u analizi i ocjeni da je krajnje vrijeme da se pregovara, ali da njemu Srbi više ne vjeruju, te je nas dvojicu zamolio da pregovaramo u ime Muslimana. Znajući Izetbegovićevu kolebljivost i sklonost da demantira i sebe, a kamoli nas, ja sam kazao da mi trebamo njegovu javnu izjavu da odobrava pregovore i podržava naš pregovarački plan. Mislio sam, naivno, da će to biti dovoljno da se izbjegnu moguće situacije osporavanja našeg pregovaračkog mandata.

Pregovori su otvoreni početkom jula jednim razgovorom, u kojem su učestvovali Adil Zulfikarpašić i ja s jedne i Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić sa druge strane. Karadžić je znao (od Izetbegovića) da smo ovlašteni da pregovaramo i zbog toga je i pristao na pregovore, u kojima su se glavna pitanja ticala naših odnosa i budućnosti Bosne i Hercegovine. Glavno pitanje je bio raspad Jugoslavije, do kojeg je već došlo zbog izlaska iz nje Makedonije, Slovenije i Hrvatske. Pitanje od kojeg su pregovori morali započeti bilo je kako će se Bosna i Hercegovina i njene glavne političke snage ponašati u toj situaciji. Budući da smo mi bili inicijatori pregovora, ja sam rekao da smo pregovore inicirali kako bismo na miran i civliziran način riješili glavno pitanje, a to je pitanje odnosa BiH prema Jugoslaviji, koje implicira i odnose između Srba i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini. Rekao sam da znam da Srbi žele pod svaku cijenu da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji. Muslimani u načelu nemaju ništa protiv toga, jer mi nismo nikada mislili o nekoj muslimanskoj nacionalnoj državi i ne smeta nam da sa Srbima i Hrvatima živimo u zajedničkoj državi, kao što smo živjeli u cijeloj svojoj historiji. Ono što mi od te zajedničke države zahtijevamo i od čega ni mi nikako nećemo odstupiti, je da Bosna i Hercegovina ostane teritorijalno cjelovita i državno suverena, a Muslimani potpuno ravnopravni, dok se o svim drugim aspektima odnosa u zajedničkoj državi može postići sporazum. S obzirom na ponašanje Srbije u zadnjih nekoliko godina i njenu želju da mijenja stanje stvari u Jugoslaviji i s obzirom na rat u Hrvatskoj, kojeg u stvari vodi Srbija i za koji vjerujem da će se slomiti na lokalnim Srbima, bez obzira na ozbiljne razloge njihovog nezadovoljstva Tuđmanovim režimom i ulaskom ostatka ustaša u taj režim, kao i ustavnim rješenjima koja sve druge narode svode na status manjina u Hrvatskoj, nije ispravno započinjati rat. To govorim zbog Srba. Oni imaju loša sjećanja na ustaški režim, zbog genocida koji su ustaše nad njima vršile, ali Srbi bi trebalo da znaju da su u toj situaciji imali i političku i moralnu podršku svih poštenih ljudi i 80% Muslimana u Bosni i Hercegovini, koji su već u ljeto 1941. godine odlučno odbili ustašku genocidnu politiku u Muslimanskim rezolucijama. Ako bi Srbi danas započeli neki novi rat, a u Bosni i Hercegovini bi taj rat bio rat protiv Muslimana, oni će biti izolirani u svijetu i neće uspjeti u ostvarenju svojih ciljeva. Zbog toga je za nas sve najbolje da postignemo sporazum o uvjetima pod kojim će Bosna i Hercegovina moći ostati u Jugoslaviji i na taj način će Srbi ostvariti svoj najbitniji cilj o ostanku u zajedničkoj državi s ostalim Srbima, a Muslimani biti zadovoljni svojim statusom i položajem Bosne i Hercegovine u budućoj zajedničkoj državi. Jugoslavije više nema i treba stvarati novu zajedničku državu i mi stojimo na stajalištu da to bude savez država koje žele ostati zajedno zbog brojnih historijskih, političkih, kulturnih, ekonomskih i strategijskih razloga, a mi i zbog velike muslimanske manjine u Srbiji i Crnoj Gori. Zulfikarpašić je govorio o tome da pregovori treba da se razlikuju od pregovora koji se kod nas uobičajeno vode i da započnemo od toga što ćemo fiksirati naše minimume, tj. ono od čega ni jedna ni druga strana neće nikako i nikada odstupiti. Mi Muslimani nećemo nikada pristati na podjelu Bosne i Hercegovine i dovođenje u pitanje njene ustavnopravne i historijske individualnosti u bilo kojoj varijanti buduće države. Za Srbe pretpostavljamo da je najvažnije da ne žele izaći iz zajedničke države s ostalim Srbima. Usvajanjem ova dva načela mi smo veoma blizu sporazumu koji može donijeti mir i sigurnost u ovoj zemlji i među nama. Radovan Karadžić je podržao pregovore i rekao da je za Srbe najvažnije da ostanu u Jugoslaviji i u nekoj formi državne veze s ostalim Srbima, ma kakva ona bila, te da je to načelo ono što određuje njihovo političko ponašanje. On podržava pregovore i uvjeren je da oni mogu doprinijeti da se situacija smiri i izbjegnu dalje komplikacije koje prijete miru u zemlji. I ostali učesnici ovih preliminarnih razgovora su izrazili zadovoljstvo zbog otpočinjanja ozbiljnih i sadržajnih razgovora o najbitnijem pitanju naših odnosa, tj. definiciji uvjeta pod kojima je Bosna i Hercegovina spremna ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, a da Muslimani budu potpuno ravnopravni u toj zajednici bez ikakvih ograničenja i diskriminacija. Zajedno smo zaključili da ćemo o toku pregovora obavještavati Izetbegovića i posebno Stjepana Kljujića, kako bi i Hrvati bili u toku i kako bi znali da ovdje nema ništa antihrvatsko, osim da mi želimo da spriječimo rat u zemlji i da ne želimo da budemo uvučeni u rat između Srbije i Hrvatske. Taj prvi razgovor mogao se ocijeniti kao veoma dobar početak. Osnovna načela su bila da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, čime bi bio realiziran najvažniji cilj srpske politke, a da Bosna i Hercegovina zadrži puni suverenitet, ostane u svojim historijskim granicama sa statusom države koja s ostalim članicama zajedničke države ima spoljnju politiku, vojsku, carine, novac i opću ekonomsku politiku, dok je u svim ostalim aspketima samostalna. U budućim pregovorima je trebalo ove elemente konkretizirati u osnovnim definicijama budućih odnosa. Koljević je zamolio da se o tome zvanično obavijesti i Slobodan Milošević, jer je u cijelu stvar involvirana i Jugoslavija. Kako mi nismo imali ništa protiv toga, to je ovaj prvi sastanak završen sa osjećanjem da smo uspješno otvorili pregovore i postavili solidnu osnovu za sporazum.

Osjećanje da je učinjeno nešto dobro imalo je svoje opravdanje u daljem toku pregovora koje smo vodili Adil i ja s Koljevićem i Krajišnikom. Oni su informirali rukovodstvo SDS-a, a mi smo informirali Izetbegovića o toku pregovora, a u potrebnoj mjeri i Stjepana Kljujića. Nije prošlo mnogo vremena, a mi smo došli do nacrta sporazuma u kojem su izraženi elementi o kojima smo se sporazumjeli. Sporazum je predviđao da smo saglasni oko toga da Bosna i Hercegovina ostane u okviru zajedničke države sa Srbijom i Crnom Gorom, uz uvjet da ima položaj potpuno ravnopravne i suverene države jednak ovim dvjema i da je neovisna i suverena u onoj mjeri u kojoj su to i one u odnosu na sopstvenu sudbinu. Bosna i Hercegovina mora ostati u svojim historijskim granicama koje su nepovredive. U njoj ne može biti nacionalno definiranih teritorija. Zajednička država će biti savez država (naš stav) ili savezna država (stav srpske strane), gdje je došlo do jedinog razmimoilaženja, a dogovor će dobiti podršku EU. U Bosni i Hercegovini neće biti unutarnjih teritorijalnih separacija. Vojska koja će biti stacionirana u Bosni i Hercegovini biće sastavljena od Bosanaca i Hercegovaca i njom će komandovati general koji je Bosanac ili Hercegovac. U zajedničkoj državi će delegacije država članica imati veto u svim pitanjima koja se tiču opstanka i vitalnih interesa njihovih nacija i država. Kada je sve ovo utvrđeno, održan je plenarni sastanak pregovarača uz učešće lidera obje strane, tj. Izebegovića i Karadžića, na kojem smo pokojni Nikola Koljević i ja izložili ono oko čega smo postigli sporazum, kao i ono oko čega se još nismo potpuno složili (savez država ili savezna država). Izetbegović, koji je prilikom dolaska iz posjete SAD, na aerodromu izjavio da zna da su pregovori u toku i da ih odobrava, sada je izjavio da smatra da su pregovori uspješni i da je nacrt teksta budućeg sporazuma dobar te predložio da "dvojica profesora" (Koljević i ja) definiraju konačnu verziju teksta. Na to sam ja upozorio da nismo došli do pune saglasnosti oko prirode buduće zajedničke države, što je on ocijenio kao marginalno. Srpska strana je tražila da pregovarači odu u Beograd i da se razgovara i s Miloševićem. To nije bilo nužno jer je on svakodnevno bivao informiran (Koljević ga je svaki dan obavještavao o toku pregovora), ali smo mi prihvatili taj zahtjev i zbog naših partnera, ali i zbog toga da ocijenimo kako se onaj koji vodi cijelu srpsku politiku odnosi prema cijelom pitanju. S Miloševićem smo razgovarali Zulfikarpašić i ja. On je bio zadovoljan postignutim i počeo je govoriti o tome kako Srbi nemaju ništa protiv Muslimana i kako u Beogradu ima 150.000 Muslimana, a u ostaloj Srbiji gotovo pola miliona, da ne računa Albance. Na to sam mu ja replicirao da je Beograd jedno, a Sandžak ili Bosna i Hercegovina drugo, a i što se tiče Muslimana u Beogradu, kad ih ima 150.000, upitao sam ga zašto im već 40 godina odbijaju zahtjev za izgradnju barem još jedne džamije nego se tiskaju u maloj Bajrakli džamiji, dok Srbi sebi grade najveći hram na Balkanu. Predložio sam da se ne razgovara o blagodeti položaja Muslimana u Srbiji nego o rješenju pitanja odnosa naših država. On se složio i odmah predožio da u smislu potvrde dobre volje i ozbiljnosti njihovog odnosa prema ovom sporazumu, kako je u Bosni i Hercergovini većina Muslimana, on predlaže da prvi predsjednik buduće države bude Alija Izetbegović, a da Bosna i Hercegovina bude jedinstvena vojna oblast u kojoj će služiti samo Bosanci i Hercegovci i da komandant te oblasti uvijek bude general koji je Musliman. Sve ovo je našlo snažnog odjeka u srpskoj, ali i bosanskoj javnosti, osobito ondje gdje Srbi i Muslimani žive pomiješani. Odnosi su relaksirali i svijet je odahnuo. Međutim, to se nikao nije svidjelo Tuđmanu, koji je Bosnu i Hercegovinu tretirao kao stratešku rezervu i želio je da Muslimani postanu tampon između Srba i Hrvata. Sa druge strane, neki desni krugovi u SDA su smatrali da je mala stranka Adila Zulfikarpašića i moja (svega tri poslanika u Skupštini) ovim pregovorima dobila silnu afirmaciju i da dobiva sve veću podršku muslimanske javnosti. Vjerojatno u tome treba tražiti razloge da se SDA i Alija Izetbegović odluče preko noći i bez ikakve najave da grubo i uz opasnost otvaranja nezaustavljive krize odnosa prekinu ove pregovore, diskvalificiraju mene i Adila i otvore onaj zloćudni tok zbivanja koji je uveo Bosnu i Hercegovinu u najteži i nakrvaviji rat u njenoj historiji. Najveća žalost je u tome što su svi učesnici rata, bez obzira na njihove planove i nade dobili mnogo manje nego su mogli dobiti ovim sporazumom.

Sporazum Karadžić-Filipović imao je osam točaka, prvi put objavljenih u Beogradu 1. kolovoza 1991., a u BiH ih je prvi puta objavilo Oslobođenje dan poslije.[3]

1.Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje povijesnih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve i kao takav biće otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.
2.Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njezinog istovjetnog ustavno-pravnog položaja s ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
3.Po našem mišljenju Jugoslavija ima puno povijesno opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajednice.
4.Suglasni smo da Bosna i Hercegovina treba biti pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, s pravnim ingerencijama na svakom dijelu svog teritorija, pod uvjetom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnova pravnog sustava zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.
5.zražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive s nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.
6.Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biti će uređeni u zajedničkom ustavu, uz korištenje europskih standarda.
7.Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i povijesnu osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcioniranja saveznih odnosno zajedničkih tijela: monetarnog sustava, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i vanjskih poslova.
8.Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslavenska zajednica ona koja obuhvaća svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituiraju takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge.

E sad budi realan i ocijeni koliko je ovo bilo moguce tada?

Moguce je makar kao i danas dejtonska BiH sa minus osamdeset hiljada zrtava. Hrvatska se je bas namjerila da prenese rat u BiH po svaku cijenu.

[kiligonzales]

Historijski sporazum

Muhamed Filipović
15.10.2008 21:07
Prvo ću se, dakle, osvrnuti na "historijski sporazum", o kojem su vođeni pregovori tokom ljetnih mjeseci 1991. godine, da bi u ranu jesen bili grubo prekinuti od strane Alije Izetbegovića i SDA (voditelj TV emisije, u kojoj su Adil Zulfikarpašić i Nikola Koljević saopćavali javnosti preliminarni tekst sporazuma, dobio je telegram iz Centrale SDA, u kojem je odbijen ne samo tekst o kojem je postignuta određena saglasnost, nego je bila odbačena čak i sama ideja i svaka mogućnost sporazuma), čime je ova inicijativa, koja je počela davati rezultate, ne samo u toku sporazumijevanja, nego i u poboljšavanju odnosa na terenu, neslavno završila.

Pregovori su vođeni na inicijativu Adila Zulfikarpašića i moju. U njima smo učestvovali, s muslimanske strane, nas dvojica, a sa srpske strane pokojni Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik. Pregovori su započeli uz punu saglasnost Alije Izetbegovića, koji nam je dao plan da pregovaramo u ime Muslimana, jer mi nismo željeli da pregovaramo bez njegovog mandata, a srpske predstavnike je ovlastio Radovan Karadžić, koji je i sam učestvovao u prvom razgovoru prilikom otpočinjanja pregovora. Inicijativa za pregovore nastala je zbog očitog i stalnog pogoršavanja stanja u zemlji i napetih odnosa između nacionalnih stranaka, od kojih su se neke već uveliko vojno organizirale i naoružavale i ušle u sistem vojnih i policijskih organizacija susjednih država (Jugoslavije i Hrvatske), dok su Muslimani bili bez ikakve podrške sa strane, bez oružja i između čekića i nakovlja, tj. hrvatskih i srpskih želja za prisvajanjem naših teritorija i priključenjem matičnim državama. U razgovoru s Izetbegovićem smo ukazali na sve te okolnosti i krajnje zabrinjavajući tok stvari i zatražili od njega da pregovara sa Srbima, s kojima je njegova stranka bila u savezu i vladala zemljom, a s kojima je bilo najviše napetosti u odnosima. On je rekao da se slaže s nama u analizi i ocjeni da je krajnje vrijeme da se pregovara, ali da njemu Srbi više ne vjeruju, te je nas dvojicu zamolio da pregovaramo u ime Muslimana. Znajući Izetbegovićevu kolebljivost i sklonost da demantira i sebe, a kamoli nas, ja sam kazao da mi trebamo njegovu javnu izjavu da odobrava pregovore i podržava naš pregovarački plan. Mislio sam, naivno, da će to biti dovoljno da se izbjegnu moguće situacije osporavanja našeg pregovaračkog mandata.

Pregovori su otvoreni početkom jula jednim razgovorom, u kojem su učestvovali Adil Zulfikarpašić i ja s jedne i Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić sa druge strane. Karadžić je znao (od Izetbegovića) da smo ovlašteni da pregovaramo i zbog toga je i pristao na pregovore, u kojima su se glavna pitanja ticala naših odnosa i budućnosti Bosne i Hercegovine. Glavno pitanje je bio raspad Jugoslavije, do kojeg je već došlo zbog izlaska iz nje Makedonije, Slovenije i Hrvatske. Pitanje od kojeg su pregovori morali započeti bilo je kako će se Bosna i Hercegovina i njene glavne političke snage ponašati u toj situaciji. Budući da smo mi bili inicijatori pregovora, ja sam rekao da smo pregovore inicirali kako bismo na miran i civliziran način riješili glavno pitanje, a to je pitanje odnosa BiH prema Jugoslaviji, koje implicira i odnose između Srba i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini. Rekao sam da znam da Srbi žele pod svaku cijenu da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji. Muslimani u načelu nemaju ništa protiv toga, jer mi nismo nikada mislili o nekoj muslimanskoj nacionalnoj državi i ne smeta nam da sa Srbima i Hrvatima živimo u zajedničkoj državi, kao što smo živjeli u cijeloj svojoj historiji. Ono što mi od te zajedničke države zahtijevamo i od čega ni mi nikako nećemo odstupiti, je da Bosna i Hercegovina ostane teritorijalno cjelovita i državno suverena, a Muslimani potpuno ravnopravni, dok se o svim drugim aspektima odnosa u zajedničkoj državi može postići sporazum. S obzirom na ponašanje Srbije u zadnjih nekoliko godina i njenu želju da mijenja stanje stvari u Jugoslaviji i s obzirom na rat u Hrvatskoj, kojeg u stvari vodi Srbija i za koji vjerujem da će se slomiti na lokalnim Srbima, bez obzira na ozbiljne razloge njihovog nezadovoljstva Tuđmanovim režimom i ulaskom ostatka ustaša u taj režim, kao i ustavnim rješenjima koja sve druge narode svode na status manjina u Hrvatskoj, nije ispravno započinjati rat. To govorim zbog Srba. Oni imaju loša sjećanja na ustaški režim, zbog genocida koji su ustaše nad njima vršile, ali Srbi bi trebalo da znaju da su u toj situaciji imali i političku i moralnu podršku svih poštenih ljudi i 80% Muslimana u Bosni i Hercegovini, koji su već u ljeto 1941. godine odlučno odbili ustašku genocidnu politiku u Muslimanskim rezolucijama. Ako bi Srbi danas započeli neki novi rat, a u Bosni i Hercegovini bi taj rat bio rat protiv Muslimana, oni će biti izolirani u svijetu i neće uspjeti u ostvarenju svojih ciljeva. Zbog toga je za nas sve najbolje da postignemo sporazum o uvjetima pod kojim će Bosna i Hercegovina moći ostati u Jugoslaviji i na taj način će Srbi ostvariti svoj najbitniji cilj o ostanku u zajedničkoj državi s ostalim Srbima, a Muslimani biti zadovoljni svojim statusom i položajem Bosne i Hercegovine u budućoj zajedničkoj državi. Jugoslavije više nema i treba stvarati novu zajedničku državu i mi stojimo na stajalištu da to bude savez država koje žele ostati zajedno zbog brojnih historijskih, političkih, kulturnih, ekonomskih i strategijskih razloga, a mi i zbog velike muslimanske manjine u Srbiji i Crnoj Gori. Zulfikarpašić je govorio o tome da pregovori treba da se razlikuju od pregovora koji se kod nas uobičajeno vode i da započnemo od toga što ćemo fiksirati naše minimume, tj. ono od čega ni jedna ni druga strana neće nikako i nikada odstupiti. Mi Muslimani nećemo nikada pristati na podjelu Bosne i Hercegovine i dovođenje u pitanje njene ustavnopravne i historijske individualnosti u bilo kojoj varijanti buduće države. Za Srbe pretpostavljamo da je najvažnije da ne žele izaći iz zajedničke države s ostalim Srbima. Usvajanjem ova dva načela mi smo veoma blizu sporazumu koji može donijeti mir i sigurnost u ovoj zemlji i među nama. Radovan Karadžić je podržao pregovore i rekao da je za Srbe najvažnije da ostanu u Jugoslaviji i u nekoj formi državne veze s ostalim Srbima, ma kakva ona bila, te da je to načelo ono što određuje njihovo političko ponašanje. On podržava pregovore i uvjeren je da oni mogu doprinijeti da se situacija smiri i izbjegnu dalje komplikacije koje prijete miru u zemlji. I ostali učesnici ovih preliminarnih razgovora su izrazili zadovoljstvo zbog otpočinjanja ozbiljnih i sadržajnih razgovora o najbitnijem pitanju naših odnosa, tj. definiciji uvjeta pod kojima je Bosna i Hercegovina spremna ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, a da Muslimani budu potpuno ravnopravni u toj zajednici bez ikakvih ograničenja i diskriminacija. Zajedno smo zaključili da ćemo o toku pregovora obavještavati Izetbegovića i posebno Stjepana Kljujića, kako bi i Hrvati bili u toku i kako bi znali da ovdje nema ništa antihrvatsko, osim da mi želimo da spriječimo rat u zemlji i da ne želimo da budemo uvučeni u rat između Srbije i Hrvatske. Taj prvi razgovor mogao se ocijeniti kao veoma dobar početak. Osnovna načela su bila da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, čime bi bio realiziran najvažniji cilj srpske politke, a da Bosna i Hercegovina zadrži puni suverenitet, ostane u svojim historijskim granicama sa statusom države koja s ostalim članicama zajedničke države ima spoljnju politiku, vojsku, carine, novac i opću ekonomsku politiku, dok je u svim ostalim aspketima samostalna. U budućim pregovorima je trebalo ove elemente konkretizirati u osnovnim definicijama budućih odnosa. Koljević je zamolio da se o tome zvanično obavijesti i Slobodan Milošević, jer je u cijelu stvar involvirana i Jugoslavija. Kako mi nismo imali ništa protiv toga, to je ovaj prvi sastanak završen sa osjećanjem da smo uspješno otvorili pregovore i postavili solidnu osnovu za sporazum.

Osjećanje da je učinjeno nešto dobro imalo je svoje opravdanje u daljem toku pregovora koje smo vodili Adil i ja s Koljevićem i Krajišnikom. Oni su informirali rukovodstvo SDS-a, a mi smo informirali Izetbegovića o toku pregovora, a u potrebnoj mjeri i Stjepana Kljujića. Nije prošlo mnogo vremena, a mi smo došli do nacrta sporazuma u kojem su izraženi elementi o kojima smo se sporazumjeli. Sporazum je predviđao da smo saglasni oko toga da Bosna i Hercegovina ostane u okviru zajedničke države sa Srbijom i Crnom Gorom, uz uvjet da ima položaj potpuno ravnopravne i suverene države jednak ovim dvjema i da je neovisna i suverena u onoj mjeri u kojoj su to i one u odnosu na sopstvenu sudbinu. Bosna i Hercegovina mora ostati u svojim historijskim granicama koje su nepovredive. U njoj ne može biti nacionalno definiranih teritorija. Zajednička država će biti savez država (naš stav) ili savezna država (stav srpske strane), gdje je došlo do jedinog razmimoilaženja, a dogovor će dobiti podršku EU. U Bosni i Hercegovini neće biti unutarnjih teritorijalnih separacija. Vojska koja će biti stacionirana u Bosni i Hercegovini biće sastavljena od Bosanaca i Hercegovaca i njom će komandovati general koji je Bosanac ili Hercegovac. U zajedničkoj državi će delegacije država članica imati veto u svim pitanjima koja se tiču opstanka i vitalnih interesa njihovih nacija i država. Kada je sve ovo utvrđeno, održan je plenarni sastanak pregovarača uz učešće lidera obje strane, tj. Izebegovića i Karadžića, na kojem smo pokojni Nikola Koljević i ja izložili ono oko čega smo postigli sporazum, kao i ono oko čega se još nismo potpuno složili (savez država ili savezna država). Izetbegović, koji je prilikom dolaska iz posjete SAD, na aerodromu izjavio da zna da su pregovori u toku i da ih odobrava, sada je izjavio da smatra da su pregovori uspješni i da je nacrt teksta budućeg sporazuma dobar te predložio da "dvojica profesora" (Koljević i ja) definiraju konačnu verziju teksta. Na to sam ja upozorio da nismo došli do pune saglasnosti oko prirode buduće zajedničke države, što je on ocijenio kao marginalno. Srpska strana je tražila da pregovarači odu u Beograd i da se razgovara i s Miloševićem. To nije bilo nužno jer je on svakodnevno bivao informiran (Koljević ga je svaki dan obavještavao o toku pregovora), ali smo mi prihvatili taj zahtjev i zbog naših partnera, ali i zbog toga da ocijenimo kako se onaj koji vodi cijelu srpsku politiku odnosi prema cijelom pitanju. S Miloševićem smo razgovarali Zulfikarpašić i ja. On je bio zadovoljan postignutim i počeo je govoriti o tome kako Srbi nemaju ništa protiv Muslimana i kako u Beogradu ima 150.000 Muslimana, a u ostaloj Srbiji gotovo pola miliona, da ne računa Albance. Na to sam mu ja replicirao da je Beograd jedno, a Sandžak ili Bosna i Hercegovina drugo, a i što se tiče Muslimana u Beogradu, kad ih ima 150.000, upitao sam ga zašto im već 40 godina odbijaju zahtjev za izgradnju barem još jedne džamije nego se tiskaju u maloj Bajrakli džamiji, dok Srbi sebi grade najveći hram na Balkanu. Predložio sam da se ne razgovara o blagodeti položaja Muslimana u Srbiji nego o rješenju pitanja odnosa naših država. On se složio i odmah predožio da u smislu potvrde dobre volje i ozbiljnosti njihovog odnosa prema ovom sporazumu, kako je u Bosni i Hercergovini većina Muslimana, on predlaže da prvi predsjednik buduće države bude Alija Izetbegović, a da Bosna i Hercegovina bude jedinstvena vojna oblast u kojoj će služiti samo Bosanci i Hercegovci i da komandant te oblasti uvijek bude general koji je Musliman. Sve ovo je našlo snažnog odjeka u srpskoj, ali i bosanskoj javnosti, osobito ondje gdje Srbi i Muslimani žive pomiješani. Odnosi su relaksirali i svijet je odahnuo. Međutim, to se nikao nije svidjelo Tuđmanu, koji je Bosnu i Hercegovinu tretirao kao stratešku rezervu i želio je da Muslimani postanu tampon između Srba i Hrvata. Sa druge strane, neki desni krugovi u SDA su smatrali da je mala stranka Adila Zulfikarpašića i moja (svega tri poslanika u Skupštini) ovim pregovorima dobila silnu afirmaciju i da dobiva sve veću podršku muslimanske javnosti. Vjerojatno u tome treba tražiti razloge da se SDA i Alija Izetbegović odluče preko noći i bez ikakve najave da grubo i uz opasnost otvaranja nezaustavljive krize odnosa prekinu ove pregovore, diskvalificiraju mene i Adila i otvore onaj zloćudni tok zbivanja koji je uveo Bosnu i Hercegovinu u najteži i nakrvaviji rat u njenoj historiji. Najveća žalost je u tome što su svi učesnici rata, bez obzira na njihove planove i nade dobili mnogo manje nego su mogli dobiti ovim sporazumom.

Sporazum Karadžić-Filipović imao je osam točaka, prvi put objavljenih u Beogradu 1. kolovoza 1991., a u BiH ih je prvi puta objavilo Oslobođenje dan poslije.[3]

1.Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje povijesnih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve i kao takav biće otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.
2.Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njezinog istovjetnog ustavno-pravnog položaja s ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
3.Po našem mišljenju Jugoslavija ima puno povijesno opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajednice.
4.Suglasni smo da Bosna i Hercegovina treba biti pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, s pravnim ingerencijama na svakom dijelu svog teritorija, pod uvjetom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnova pravnog sustava zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.
5.zražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive s nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.
6.Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biti će uređeni u zajedničkom ustavu, uz korištenje europskih standarda.
7.Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i povijesnu osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcioniranja saveznih odnosno zajedničkih tijela: monetarnog sustava, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i vanjskih poslova.
8.Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslavenska zajednica ona koja obuhvaća svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituiraju takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge.

E sad budi realan i ocijeni koliko je ovo bilo moguce tada?

Moguce je makar kao i danas dejtonska BiH sa minus osamdeset hiljada zrtava. Hrvatska se je bas namjerila da prenese rat u BiH po svaku cijenu.

Upravo zbog uticaja Hrvatske na BiH takvo sto nije bilo moguce, a i Srbima bi ta prica i dogovaranje posluzilo za lakse zavodjenje svoje samovolje u BiH i sirenja svoje dominacije i nametanje kontrole nad Bosnjacima i Hrvatima.

Da su Srbi htijeli zajednicku drzavu ravnopravnih naroda, nebi im Jugoslavija bila paravan za stvaranje Srboslavije.

Sve sto su Srbi zeljeli ogleda se u rezultatima njihove politike prema nesrbima, pa i Srbima koji su im bili protivnici.

[Sanjarko]

Nego niko neodgovori na onaj moj post. Ko je najveca zrtva.

[kiligonzales]

Nego niko neodgovori na onaj moj post. Ko je najveca zrtva.

Ne brini se tesko im pada da kazu da su to prvenstveno Bosnjaci.

[cyprus]

Nego niko neodgovori na onaj moj post. Ko je najveca zrtva.

Ne brini se tesko im pada da kazu da su to prvenstveno Bosnjaci.

Matero draga, čitajte:

Zakuhalo se Nije baš da sam ovako zamislio temu, ali mogao sam pretpostaviti kako će izgledati i da će nastati kakofonija... Mislim da neki nisu dobro razumjeli šta sam mislio reći i pitati kroz uvodni post...

1) Tema nije samo početak rata, nego i njegov čitav tok...

2) Tema nije usmjerena na to da samo otkrije ko je najveći krivac, nego i da li ima imalo (makar bobu) krivice i kod druga dva naroda...

3) Te pite ne predstavljaju broj ljudi koji misle ovako ili onako, nego generalnu percepciju kolika je krivica kojeg naroda (ovo posebno za haznadara)...


A sada kako sam rekao, ide moje viđenje, za koje sam nastojao da bude maksimalno objektivno... O tome vrlo često razmišljam - da li bih ja imao isto mišljenje da nisam to što jesam, i da moja lična iskustva i subjektivni dojmovi nisu takvi kakvi jesu... Volim misliti da bih...

Dakle, kako JA vidim rat i ono što mu je prethodilo?


Ja smatram da bilo kome ko je imalo objektivan teško osporovati da najveću odgovornost i krivicu za ono što se dešavalo pri raspadu Jugoslavije, a naročito u Bosni i Hercegovini snosi srpska politika, za kojom se povela većina srpskog naroda... Protivljenje osamostaljivanju Bosne i Hercegovine i drugih republika možda jeste bio legitiman politički stav, ali zanemarivanje volje većine građana tih republika, kao i sprovođenje zločinačke politike koje je uslijedilo, sigurno je da nemaju nikakvog uporište, niti u legalnosti, niti u legitimnosti... Čak i ako prihvatimo da je oružani otpor srpskog naroda novim okolnostima razumljiv (što je opet teško), nemoguće je ni na koji način opravdati masovne zločine i etničko čišćenje, koje se ogledalo u desetinama hiljadama ubijenih i mučenih civila i zarobljenika, neselektivnom granatiranju civilnih ciljeva, zatiranju tragova o svemu što je bošnjačko i hrvatsko na prostoru koje su bile pod kontrolom vlasti i vojske Republike Srpske... Vrhunac svog tog ludila je bila masovna egekucija Srebreničana, koja je dobila pravnu kvalifikaciju genocida... Ipak, ono što se ne smije zanemariti jeste da je i pored Srebrenice učinjen čitav niz zločina... To što oni nisu dobili kvalifikaciju genocida, ne znači da nije riječ o monstruznim djelima, kojih se čitavo čovječanstvo treba stiditi... Počevši od Prijedora, preko Foče, Višegrada, Rogatice, Zvornika, Sarajeva, Kotor Varoši, Vlasenice, Nevesinja, Sarajeva, Korićanskih stijena i još brojnih krvavih toponima, čije bi nabrajanje zaista mnogo potrajalo... Sve je to sramota koju srpska nacionalna politika i oni koji je baštine nosi na sebi... Za bilo kakav održiv proces pomirenja, neohodno je da se većina pripadnika ovog naroda suoči sa ovim ČINJENICAMA, jer ne mogu očekivati da Bošnjaci i Hrvati, a Bošnjaci posebno, pređu preko tih strahota kao da se nikada nisu desile... Posebno se to odnosi na prestanak negiranja genocida u Srebrenici, te veličanja Mladića i Karadžića... Bez toga svaka priča o pomirenju i pružanju ruke je ništa drugo nego provokativni cinizam... Ovim naravno ne tvrdim da svi Srbi kao širok kolektiv snose krivicu za ono što se dešavalo, jer veliki broj je ni luk jeo, ni luk mirisao, a postojali su i još postoje mnogi visoko moralni i odvažni pojedinci u srpskom narodu, koji su podigli glas protiv ovakve zločinačke politike... Međutim, svaki pripadnik srpskog naroda ima moralnu odgovornost da se ogradi od zločina koji su pravljeni, između ostalog, i u njegovo ime... Neutralan stav također nije prihvatljiv...

Što se tiče hrvatske nacionalne politike, jasno je da je i ona imala za konačni cilj zaokruživanje teritorija na kojima Hrvati žive u jednu državu, bez obzira na ''cijenu''... A cijena je uklanjanje desetina hiljada ne-hrvatskih stanovnika koje su im se kao smetnja našle na putu, dal kroz "humane" metode (protjerivanje), dal kroz mnogo manje humane (Dretelj, Heliodrom, Mostar, Ahmići, Stupni Do, Prozor, Vrbanja itd.)... Prosječnom Hrvatu je teško razumjeti da je Herceg Bosna u periodu 93-94 bila otprilike isto što i Republika Srpska Krajina, ali to je istina sa kojom će se bosanskohercegovački Hrvati morati kad-tad pomiriti... Presuda o udruženom zločinačkom poduhvatu je tu, i neće nigdje otići... Ostaje za sve generacije da se suočavaju sa njom, a što se prije suoče, to će bolji rezultat biti za sve, pa i za Hrvate... Naravno, razmjere hrvatskih zločina nikada nisu dostigle, niti su se približile onim srpskim, zbog čega ih ja nikada ne bih stavljao u taj koš, posebno ako znamo da je hrvatska politika imala i svoju dobru i konstruktivnu stranu spram Bosne i Hercegovine ('elem, nije stvar crno-bijela)... Ali Hrvatima ostaje pouka da ogranizovanje isključivih monoetničkih projekata nije prihvatljiv način vojno-političkog djelovanja, a dok ne shvate da je Bosna i Hercegovina njihova primarna država, brojnost Hrvata ovdje će se sve više smanjivati...

I na kraju dolazim do Bošnjaka i njihove uloge u ludilu 90-tih... Naravno, bezobrazno je tvrditi da Bošnjaci nisu podnijeli daleko najveće žrve u proteklom ratu... Nije utemeljeno tvrditi niti da su Bošnjaci imali puno izbora kada je u pitanju proglašavanje nezavisnosti za Bosnu i Hercegovinu - tu je samo bilo pitanje - da li će ratovati protiv Srba ili Hrvata? Njima je rat zaista nametnut, na šta ukazuje i velika disproporcija u naoružavanju i organizovanosti na početku rata... Međutim, treba imati i ovo u vidu - bošnjačka nacionalna politika, kreirana od strane SDA, a podržana od većine Bošnjaka, svjesno ili ne (dalo bi se diskutovati) je već 1990. godina počela raditi na mentalnom razdvajanju naroda zajedno sa SDS-om i HDZ-om, te na taj način pomogla Karadžićevom cilju o fizičkom razdvajanju... Ista politika je kasnije doprinijela da borba za multietničku Bosnu i Hercegovinu dobije oblik jednonacionalne islamizirane borbe, u kojoj nije bilo puno mjesta za ne-Bošnjake... Kada su u pitanju zločini, njih je bilo, a mišljenja sam da se ni Bošnjaci nisu na odgovarajući način još uvijek suočili sa istima... Nisam mišljenja da su oni bili organizovani i podržani od strane političkog i vojnog vrha, ali jesu najblaže rečeno bili tolerisani... Trusina, Dusina, Kazani, Trnovo 92 (posebno Ledići i Presjenica), Bradina, Čelebići, Križančevo Selo, Šušanj, Bugojno, Grabovica, Uzdol itd. (lista nije konačna) se jesu desili i ne mogu se opravdati ili relativizirati zločinima sa druge strane, bez obzira što su isti bili neuporedivo veći i organizovaniji... Također, u Podrinju je bilo i stradanja civilnog srpskog stanovništva, kao i zarobljenih vojnika VRS, i nije prihvatljivo o istim se odnositi na način na koji se do sada odnosilo... Dakle, nije baš da se Bošnjaci nemaju s čime suočavati...



PS Ako mi ko bude replicirao u smislu neslaganja sa napisanim, volio bih da to bude argumentovano, a ne ad-hominem metodom ili bespotrebnim ironisanjem, kako to uobičajeno biva...

[Sanjarko]

Nego niko neodgovori na onaj moj post. Ko je najveca zrtva.

Ne brini se tesko im pada da kazu da su to prvenstveno Bosnjaci.

Znam. Najvece smo mi imali zrtve pa Srbi, ne znam ko dalje da li Albanci ili Hrvati.

[Sanjarko]

...

Nisam na tebe ni mislio Kipar. Nego da se zna, da drugi znaju, jer se trubi druga prica, znas dobro koja.

[TRANCE]

Za rat je kriva velikosrpska politika; svi Srbi u jednoj nacionalnoj državi i ta sranja na nivou 19. vijeka.
Bolje bi bilo pitanje ko je kriv što nije spriječio rat? Uz međunarodnu zajednicu, Slobu i Karadžića, veliku krivicu snosi i Alija.
Prvi razlog: vidio belaje na Kosovu, pa onda rat u Sloveniji zbog nezavisnosti, rat u Hrvatskoj zbog nezavisnosti, i uđe totalno nespreman u priču o nezavisnosti BiH bez ikakvog plana i pripreme, a narodu priča bajku "mirno spavajte, rata neće biti" Moglo se pričekati 10 godina u krnjoj Jugoslaviji i kasnije gospodski s Crnom Gorom održati referendum o nezavisnosti. Bilo bi malo uličnih protesta kao i kod njih, ali bi na kraju imali normalnu državu bez entiteta, kantona i ratnih žrtava.
Drugi razlog: proglašena nezavisnost, BiH pred ratom, međunarodna zajednica ponudila Carrington–Cutileiro mirovni plan, potpisali Boban i Karadžić, Alija potpisao, pa kasnije povukao potpis iz samo njemu znanih razloga. Rezultat: nakon 4 godine rokanja i desetine hiljada mrtvih, dobio Ključ i Ilijaš što se tiče mjesta u kojima su Bošnjaci većina, a izgubio Prijedor, Doboj, Brčko, Zvornik, Bratunac, Vlasenicu, Miliće, Srebrenicu, Rogaticu, Višegrad, Ustipraču, Foču, dio Sarajeva, dio Mostara i dio Stoca, što se tiče mjesta u kojima su Bošnjaci bili većina, što fino prikazuje ova mapa tog plana:

[kiligonzales]

Nego niko neodgovori na onaj moj post. Ko je najveca zrtva.

Ne brini se tesko im pada da kazu da su to prvenstveno Bosnjaci.

Matero draga, čitajte:

Zakuhalo se Nije baš da sam ovako zamislio temu, ali mogao sam pretpostaviti kako će izgledati i da će nastati kakofonija... Mislim da neki nisu dobro razumjeli šta sam mislio reći i pitati kroz uvodni post...

1) Tema nije samo početak rata, nego i njegov čitav tok...

2) Tema nije usmjerena na to da samo otkrije ko je najveći krivac, nego i da li ima imalo (makar bobu) krivice i kod druga dva naroda...

3) Te pite ne predstavljaju broj ljudi koji misle ovako ili onako, nego generalnu percepciju kolika je krivica kojeg naroda (ovo posebno za haznadara)...


A sada kako sam rekao, ide moje viđenje, za koje sam nastojao da bude maksimalno objektivno... O tome vrlo često razmišljam - da li bih ja imao isto mišljenje da nisam to što jesam, i da moja lična iskustva i subjektivni dojmovi nisu takvi kakvi jesu... Volim misliti da bih...

Dakle, kako JA vidim rat i ono što mu je prethodilo?


Ja smatram da bilo kome ko je imalo objektivan teško osporovati da najveću odgovornost i krivicu za ono što se dešavalo pri raspadu Jugoslavije, a naročito u Bosni i Hercegovini snosi srpska politika, za kojom se povela većina srpskog naroda... Protivljenje osamostaljivanju Bosne i Hercegovine i drugih republika možda jeste bio legitiman politički stav, ali zanemarivanje volje većine građana tih republika, kao i sprovođenje zločinačke politike koje je uslijedilo, sigurno je da nemaju nikakvog uporište, niti u legalnosti, niti u legitimnosti... Čak i ako prihvatimo da je oružani otpor srpskog naroda novim okolnostima razumljiv (što je opet teško), nemoguće je ni na koji način opravdati masovne zločine i etničko čišćenje, koje se ogledalo u desetinama hiljadama ubijenih i mučenih civila i zarobljenika, neselektivnom granatiranju civilnih ciljeva, zatiranju tragova o svemu što je bošnjačko i hrvatsko na prostoru koje su bile pod kontrolom vlasti i vojske Republike Srpske... Vrhunac svog tog ludila je bila masovna egekucija Srebreničana, koja je dobila pravnu kvalifikaciju genocida... Ipak, ono što se ne smije zanemariti jeste da je i pored Srebrenice učinjen čitav niz zločina... To što oni nisu dobili kvalifikaciju genocida, ne znači da nije riječ o monstruznim djelima, kojih se čitavo čovječanstvo treba stiditi... Počevši od Prijedora, preko Foče, Višegrada, Rogatice, Zvornika, Sarajeva, Kotor Varoši, Vlasenice, Nevesinja, Sarajeva, Korićanskih stijena i još brojnih krvavih toponima, čije bi nabrajanje zaista mnogo potrajalo... Sve je to sramota koju srpska nacionalna politika i oni koji je baštine nosi na sebi... Za bilo kakav održiv proces pomirenja, neohodno je da se većina pripadnika ovog naroda suoči sa ovim ČINJENICAMA, jer ne mogu očekivati da Bošnjaci i Hrvati, a Bošnjaci posebno, pređu preko tih strahota kao da se nikada nisu desile... Posebno se to odnosi na prestanak negiranja genocida u Srebrenici, te veličanja Mladića i Karadžića... Bez toga svaka priča o pomirenju i pružanju ruke je ništa drugo nego provokativni cinizam... Ovim naravno ne tvrdim da svi Srbi kao širok kolektiv snose krivicu za ono što se dešavalo, jer veliki broj je ni luk jeo, ni luk mirisao, a postojali su i još postoje mnogi visoko moralni i odvažni pojedinci u srpskom narodu, koji su podigli glas protiv ovakve zločinačke politike... Međutim, svaki pripadnik srpskog naroda ima moralnu odgovornost da se ogradi od zločina koji su pravljeni, između ostalog, i u njegovo ime... Neutralan stav također nije prihvatljiv...

Što se tiče hrvatske nacionalne politike, jasno je da je i ona imala za konačni cilj zaokruživanje teritorija na kojima Hrvati žive u jednu državu, bez obzira na ''cijenu''... A cijena je uklanjanje desetina hiljada ne-hrvatskih stanovnika koje su im se kao smetnja našle na putu, dal kroz "humane" metode (protjerivanje), dal kroz mnogo manje humane (Dretelj, Heliodrom, Mostar, Ahmići, Stupni Do, Prozor, Vrbanja itd.)... Prosječnom Hrvatu je teško razumjeti da je Herceg Bosna u periodu 93-94 bila otprilike isto što i Republika Srpska Krajina, ali to je istina sa kojom će se bosanskohercegovački Hrvati morati kad-tad pomiriti... Presuda o udruženom zločinačkom poduhvatu je tu, i neće nigdje otići... Ostaje za sve generacije da se suočavaju sa njom, a što se prije suoče, to će bolji rezultat biti za sve, pa i za Hrvate... Naravno, razmjere hrvatskih zločina nikada nisu dostigle, niti su se približile onim srpskim, zbog čega ih ja nikada ne bih stavljao u taj koš, posebno ako znamo da je hrvatska politika imala i svoju dobru i konstruktivnu stranu spram Bosne i Hercegovine ('elem, nije stvar crno-bijela)... Ali Hrvatima ostaje pouka da ogranizovanje isključivih monoetničkih projekata nije prihvatljiv način vojno-političkog djelovanja, a dok ne shvate da je Bosna i Hercegovina njihova primarna država, brojnost Hrvata ovdje će se sve više smanjivati...

I na kraju dolazim do Bošnjaka i njihove uloge u ludilu 90-tih... Naravno, bezobrazno je tvrditi da Bošnjaci nisu podnijeli daleko najveće žrve u proteklom ratu... Nije utemeljeno tvrditi niti da su Bošnjaci imali puno izbora kada je u pitanju proglašavanje nezavisnosti za Bosnu i Hercegovinu - tu je samo bilo pitanje - da li će ratovati protiv Srba ili Hrvata? Njima je rat zaista nametnut, na šta ukazuje i velika disproporcija u naoružavanju i organizovanosti na početku rata... Međutim, treba imati i ovo u vidu - bošnjačka nacionalna politika, kreirana od strane SDA, a podržana od većine Bošnjaka, svjesno ili ne (dalo bi se diskutovati) je već 1990. godina počela raditi na mentalnom razdvajanju naroda zajedno sa SDS-om i HDZ-om, te na taj način pomogla Karadžićevom cilju o fizičkom razdvajanju... Ista politika je kasnije doprinijela da borba za multietničku Bosnu i Hercegovinu dobije oblik jednonacionalne islamizirane borbe, u kojoj nije bilo puno mjesta za ne-Bošnjake... Kada su u pitanju zločini, njih je bilo, a mišljenja sam da se ni Bošnjaci nisu na odgovarajući način još uvijek suočili sa istima... Nisam mišljenja da su oni bili organizovani i podržani od strane političkog i vojnog vrha, ali jesu najblaže rečeno bili tolerisani... Trusina, Dusina, Kazani, Trnovo 92 (posebno Ledići i Presjenica), Bradina, Čelebići, Križančevo Selo, Šušanj, Bugojno, Grabovica, Uzdol itd. (lista nije konačna) se jesu desili i ne mogu se opravdati ili relativizirati zločinima sa druge strane, bez obzira što su isti bili neuporedivo veći i organizovaniji... Također, u Podrinju je bilo i stradanja civilnog srpskog stanovništva, kao i zarobljenih vojnika VRS, i nije prihvatljivo o istim se odnositi na način na koji se do sada odnosilo... Dakle, nije baš da se Bošnjaci nemaju s čime suočavati...



PS Ako mi ko bude replicirao u smislu neslaganja sa napisanim, volio bih da to bude argumentovano, a ne ad-hominem metodom ili bespotrebnim ironisanjem, kako to uobičajeno biva...

Nemoj se ljutiti , ali cemu potreba da se ovoliko prica o necijem neprihvatanju istine, pogotovo onih grupa unutar srpskog i hrvatskog naroda koji su okrenuti sovinizmu, nacionalizmu i fasizmu? Ne mozemo ih mi natjerati koji nismo pobjedili u ovome ratu da tu istinu prihvate sami, niti da rade na svojoj katarzi. Jesmo li mi krivi sto su oni sami podlegli propagandi i fasizmu i njihovom nesuocavanju sa sopstvenim fasizmom, rezimima, dijelom naroda koji je sve to podrzao vecinski i nespremnoscu da prihvate rezultate te politike i istinu o tome rezimu i svima koji su mu podrsku davali ?

Tema na momente izgleda amnestirajuce za dva rezima, njihovu politiku i rezultate te politike iako je istina utvrdjena u dobroj mjeri. Nije ovo nikakav atak na tebe, vec na sve one koji bi relativizirali tu istinu. Na kraju zrtve nisu sudile toj politici vec MZ i njen krivicni sud. Mi rat nismo dobili da bi im mogli suditi, a pitanje je kako bi prosli mnogi srpski i hrvatski politicari i vojno rukovodstvo zbog rezultata njihove politike i tezine zla kojeg su napravili, ovako leze dozivotne i velike kazne, a sud o tome je donjela MZ, za sta je nekad Albert Pierrepoint britanski izvrsitelj smrtnih kazni nad nacistima vjesao pomenute danas srpski i hrvatski fasisti odmaraju kukove u dobro opremljenim celijama Haga.

Evo ovi hrvatski UZP i ratni zlocinci su ubrzo slobodni ljudi. Kome je to pravedno, nek se zamisli nad ubijenim civilima sela Ahmici kojeg vise nema zbog njihovoga zlocinackog poduhvata i zlocina planski provedenog i sistemski podrzanog.

[zilog]

Za rat je kriva velikosrpska politika; svi Srbi u jednoj nacionalnoj državi i ta sranja na nivou 19. vijeka.
Bolje bi bilo pitanje ko je kriv što nije spriječio rat? Uz međunarodnu zajednicu, Slobu i Karadžića, veliku krivicu snosi i Alija.
Prvi razlog: vidio belaje na Kosovu, pa onda rat u Sloveniji zbog nezavisnosti, rat u Hrvatskoj zbog nezavisnosti, i uđe totalno nespreman u priču o nezavisnosti BiH bez ikakvog plana i pripreme, a narodu priča bajku "mirno spavajte, rata neće biti" Moglo se pričekati 10 godina u krnjoj Jugoslaviji i kasnije gospodski s Crnom Gorom održati referendum o nezavisnosti. Bilo bi malo uličnih protesta kao i kod njih, ali bi na kraju imali normalnu državu bez entiteta, kantona i ratnih žrtava.
Drugi razlog: proglašena nezavisnost, BiH pred ratom, međunarodna zajednica ponudila Carrington–Cutileiro mirovni plan, potpisali Boban i Karadžić, Alija potpisao, pa kasnije povukao potpis iz samo njemu znanih razloga. Rezultat: nakon 4 godine rokanja i desetine hiljada mrtvih, dobio Ključ i Ilijaš što se tiče mjesta u kojima su Bošnjaci većina, a izgubio Prijedor, Doboj, Brčko, Zvornik, Bratunac, Vlasenicu, Miliće, Srebrenicu, Rogaticu, Višegrad, Ustipraču, Foču, dio Sarajeva, dio Mostara i dio Stoca, što se tiče mjesta u kojima su Bošnjaci bili većina, što fino prikazuje ova mapa tog plana:

Cijeli rat mi je ova karta bila pred ocima, dok nisam skontao da je samo trebala posluziti da Alija pristane na etnicku podjelu, a bila bi uvod u rat oko teritorija. Uopste nije predvidjala vezu RSK sa Srbijom. Srbi su plan prvobitno i odbili crtajuci svoju kartu koja je drzala 70% BiH. Kutiljero je ostavio otvorenu opciju, da se karta moze mjenjati.

[LBVIEW]

Nemam pojma na sta si ti mislio...a kad ti je to poceo rat?
A sto alternativno objasnjenje? I to srbi izmislili? to sto ti ne zelis ocito prihvatiti zajebe...vidi to na svojoj adresi.

Trazi se bilo sta, izgovor, opravdanje kako bi se k'o biva dokazalo da su svi drugi, osim Srba offource, krivi za rat.
Pa je jednom svat, drugi put odbijanje "historijskog" sporazuma, treci Lisabon, itd, itd. Ovaj sporazum do kojeg se nije doslo je posebno glup primjer pokusaja pranja od odgovornosti za pocetak rata u stilu;" sta je, sta ocete, Sloba je Aliji dao ponudu, a ovaj izabrao rat", gdje se tipicno srpski bezobrazno stavlja znan jednakosti iznedju rezultata poitickih pregovora, a biti spekulacija i ispipavanja terena i biranja ratne opcije. Da ne pominjem kako Sloba nije bio Mahatma vec srpski Hitler, tako da situacija najvise podsjeca na njemacko-poljske "pregovore" pred II Svjetski rat.
Btw. pola covik pola medjed ti javno, u sred Skupstine najavi i rat i genicid i ti bi se jos radpravljao o krivici?

[horkesh]

Cijeli rat mi je ova karta bila pred ocima, dok nisam skontao da je samo trebala posluziti da Alija pristane na etnicku podjelu, a bila bi uvod u rat oko teritorija. Uopste nije predvidjala vezu RSK sa Srbijom. Srbi su plan prvobitno i odbili crtajuci svoju kartu koja je drzala 70% BiH. Kutiljero je ostavio otvorenu opciju, da se karta moze mjenjati.

Karta nikad nije bila utanačena. Jedini cilj tog plana bio je dogovoriti princip da se Bosna dijeli po etničkim linijama. Karadžić tu mapu ne bi ni u ludilu prihvatio, a to je i govorio suradnicima u to vrijeme.

Njemu je bilo ključno da je MZ rekla da se Bosna dijeli.

Čitav dogovor bio je samo osnova za dalje pregovore, kakav mirovni sporazum.

Evo šta je Karadžić rekao u NSRS 18. marta:

"Sva je suština u tome da je pobijen princip da je BiH nedjeljiva po etničkom principu. BiH je djeljiva po etničkom kriteriju i djeljiva je na tri.
Sve ostalo je pitanje tehnike."

U svom obraćanju Skupštini, Karadžić je naglasio privremeni karakter geografske karte, ali je izrazio zadovoljstvo što su pregovori došli do karata na kojima se ucrtava podjela umjesto da se drže debate o tome da li je podjela poželjna.

"Prvi put su u opticaju mape koje su postale sastavni dio dokumenta. I one su podložne daljim dogovorima, ali je činjenica da smo do mapa došli i da su postale sastavni dio našeg rada.

Bio je zadovoljan time što nije potpisao sporazum.

"Papir je prihvaćen kao baza, kao osnova za dalje pregovore. Taj papir nije potpisan, niti bismo dopustili nešto da potpišemo da se o tome ne dogovorimo."

Da bi to naglasio, on je doslovce pročitao ključne pasuse iz sporazuma:

"Pozadi velikim slovima piše: Ovaj papir je baza za dalje pregovore", pročitao je na kraju.

Mit o tome da je Alija kriv za rat jer je odbio taj sporazum koji su, eto, svi drugi prihvatili iznio je sam Karadžić u uvodnoj riječi svoje odbrane u Haagu 2010. godine. Karadžiću je oduvijek bilo stalo da se Srbi ne prikažu krivcima za rat kojeg je planirao povesti, uvijek je čekao, ma i najmanju, provokaciju druge strane i onda bi zauzimao stav da je on primoran da reagira i da se brani.

Tada je znao da bi taj prijedlog išao na referendum i znao je da bi ga Srbi odbili, kao što je kasnije izmanipulirao i referendum o Vance-Owenovom planu. Nije smio sam da odbije, nego je svalio na čitav srpski narod odbijanje.

Čim je dogovoren načelni sporazum, naredio je SDS-u da jednostrano preuzme vlast u svim srpskim općinama po tom planu, kasnije i u mnogim drugim.

O Filipovićevim razgovorima s Miloševićem znamo samo ono što je sam Filipović rekao, no čak i on je iznio par stvari.

Prvo, Milošević je odbio mogućnost međunarodnog nadzora ili garancije za provođenje sporazuma i, uopšte, nije ponudio nikakve garancije da će zaista ispuniti sva obećanja. Osim toga, Milošević je i tada zagovarao centraliziranu federaciju.

Opet, govorimo o Miloševiću, osobi poznatoj svima po kršenju datih obećanja.

Drugo, BiH nakon toga ne bi imala nikakvu pravnu osnovu za otcjepljenje. Kakvo poređenje s Crnom Gorom, ne bi oni nikad pustili ni Crnu Goru ni Kosovo da nisu bili primorani, i to primorani zbog svega što su uradili u Bosni.

Da nije bilo rata u BiH, krvavog kakav je bio, Bošnjaci bi bili potlačena manjina na rangu kosovskih Albanaca devedesetih. Ne bi im ni vojska trebala, samo policija.

Karadžić je u obraćanju NSRS-u rekao da je u jesen 1991. godine apelirao na savezno predsjedništvo da JNA pretvori u srpsku vojsku i da "proglasimo ujedinjenje, stanemo na granice, proglasimo ratno stanje. Odbranićemo se, imamo resurse, imamo tehniku, imamo sve."