Aharon wrote:Drugovi i drugarice, vidim da je bilo dosta rasprave za vrijeme moga - opravdanoga - odsustva.
I dalje mogu primjetiti, mada sam ovlaš prošao preko postova, da se na različite načine pokušava objasniti ili relativizirati ono što sam naveo u vezi sa greškama u Kur'anu.
Još jednom, ali ovaj put verificirano do granice lanca prenosilaca, navest ću objašnjenje Abdulaha ibn-Abasa, poslanikovog rođaka i prijatelja (ashaba), poznatog kao habrul-umme (habr, jevrejska titula najistaknutijim rabinima, u arapskom se navodi ovako sa dva zamijenjena sloga ha i ba, a zapravo bi na arapskom trebalo reći bahrul-umme, more znanja islamskog umeta) i terdžumanul-Kur'an (tumač Kur'ana) o spornim ajetima.
1. Poglavlje Er-Ra'd (Grom) ajet 31.
Umjesto "يتبين znaju" Osmanov pisar je pogriješio i stavio "ييأس očajavaju"...
Dakle umjesto: "Zar ne znaju vjernici..." stoji "Zar ne očajavaju vjernici..." i u potpunosti obesmišljava ajet na način na koji sam ranije naveo.
Problem se javio u činjenici da mnogi muslimani vjeruju da je Kur'an sačuvani i autentični Božiji govor, kojem greška nije poznata i u kojem se ni najmanja pogreška ne može dogoditi, jer ako se dogodi jedna, pretpostaviti je da on gubi svoj božanski nedodirljivi status.
Imam Taberi, kao prvi tumač koji objašnjava Kur'an tradicionalnom sunijskom metodom - Kur'an u svjetlu jezika, Kur'an Kur'anom, pa hadisom, pa stavovima ashaba, pa njihovih sljedbenika koji se zovu tabi'ini, ali sve to u sjeni argumenata iz klasičnog arapskog na kojem je Kur'an napisan (sa izuzetkom posuđenih aramejskih i hebrejskih izraza), došao je do ovog ajeta i odmah rekao: - Kaže Ebu-Dža'fer: Poznavaoci arapskog jezika su se razišli u vezi sa "Zar ne očajavaju vjernici...", pa nastavlja: "Pojedinci iz Basranske škole arapskog jezika tvrde (koristi arapski glagol "jez'umune", to je kad tvrdnja nema presuđujući argument nego se radi o izolovanom mišljenju) da se sam glagol "očajavati", kod nekih arapskih plemena (Neha', opskurno arapsko pleme o kojem se ne zna ništa posebno) može koristit kao "znati", i u prilog tome pripisuju arapskom pjesniku po imenu Suhejm ibn-Vail er-Rejhani strofu u kojoj naizgled navodi glagol "očajavati" u kontekstu "znati". Međutim, on sam zatim kaže da su drugi iz iste škole tvrdili kako nije riječ o plemenu Nehe', nego o opskurnom ogranku plemena Hevazin po imenu Vehbiil, a potom zaključuje da Kufljanska škola arapskog jezika u potpunosti odbacuje ove tvrdnje pojedinaca iz Basre, te kažu kako niko nikad nije zabilježio vjerodostojno da Arapi za "znati" koriste u bilo kojoj situaciji glagol "očajavati".
Kada je iscrpio jezičku mogućnost adekvatnog objašnjenja ajeta, Taberi počinje sa "ehlu-te'vil" (tumačima) i lancima prenositelja njihovih izjava, pa kaže:
"Obavijestio me je Jakub da ga je obavijestio Hešim od Ebu-Ishaka el-Kufija od Mevla Mevla Buhejra, od Alije - Bog bio zadovoljan njime - da je on recitirao: Zar ne znaju يتبين (jetebejjen umjesto kako je u mushafu jej'es - očajavaju) vjernici."
"Obavijestio me je Ahmed ibn-Jusuf da ga je obavijestio El-Kasim da ga je obavijestio Jezid od Džerira ibn-Hazima od Zubejra ibnul-Hirrita (i od Ja'la ibn-Hakima) od 'Ikrime od Ibn-Abasa da je recitirao: Zar ne znaju يتبين (jetebejjen umjesto kako je u mushafu jej'es - očajavaju) vjernici", i da je rekao (Abdulah ibn-Abas) o ovom ajetu: -
Pisar je napisao drukčije jer je bio pospan."
Profesor Šakir, koji je komentirao ovo izdanje Taberijevog tefsira, kaže da je ovo predanje nezgodno kritikovati svim tumačima Kur'ana sunijske tradicije jer su svi prenosioci iz njega
Buharijini prenosioci. Profesor Šakir, štaviše, navodi kratku biografiju svih spomenutih prenosilaca, pa saznajemo da je El-Kasim, El-Kasim ibn-Selam, fekih (pravnik) i kadija (sudija) koji je bio imam svoga vremena.......
U komentaru prof. Šakir kaže:
"Čudim se da niko osim Taberija nije naveo ovo predanje i pitam se zašto su ga izostavili Ahmed u svome Musnedu i drugi."
Ja još manje znam, ali ustvrdio bih da je to zato što ga ne mogu objasniti, a ne mogu ga objasniti jer se radi o najobičnijoj ljudskoj grešci - nenamjernoj, maloj, ali grešci...
ljudskoj.
Prof. Šakir navodi da je Ibn-Kesir (kao klasični sunijski hanbelijski, dakle redukcionistički, tumač) zabilježio i objašnjenje i Taberijevo predanje, i da ga najvjerovatnije nije komentirao jer se radi o klasičnim Buharijinim prenosiocima, tako da ih ne može optužiti za laganje i potvoru, a objašnjenja u jezičkom smislu nema.
Eh, sad bih ja mogao likovati jer sam u klasičnom smislu dokazao postojanje greške, naveo sam sa lancima prenosilaca kako su druga dva ashaba, Alija i Ibn-Abbas, recitirali, i naveo sam sa Buharijinim lancem prenosilaca komentar Abdulaha ibn-Abasa....
Ali neću, navest ću i jednog jedinog tumača Kur'ana, koji je hladno odbacio mišljenje Abdulaha ibn-Abasa i "stilski" pokušao objasniti ajet - pod stilski mislim na jezičku vratolomiju kojoj je pribjegao, a koja nije "jasni arapski jezik" pa čak ni "klasični arapski jezik"... Radi se o čuvenom mu'tezili Zamahšeriju u njegovom "Kešafu" (Otkrovenju).
On kaže ovako: "Potovora!" Doslovce, samo kaže: "مرية Mirjetun!" - mada nije jasno da li je optužio Ibn-Abasa za potvoru, ili samo kaže ovaj stav je potvora; jasno je da se ne slaže sa objašnjenjem.
Pa nastavlja - parafraziram po sjećanju: - Kur'an je savršeno stilsko djelo i u tom smislu, a radi pojačanog značenja kroz mistiku, Bog nam se obraća izostavljajući dio teksta, koji se podrazumijeva a kojeg bi mi morali sami po sebi shvatiti, tako da ajet glasi u svjetlu tumačenja:
"Zar (izostavljeni dio koji se "podrazumijeva": ne znaju vjernici da je Allah učinio jasnim ajete svoje pa su ih nevjernici odbacili i zato neka) ne očajavaju vjernici... do kraja ajeta.
Zamahšeri je mu'tezila, i on ne vjeruje da je Kur'an oduvijek-zauvijek, istinski Božiji govor u bukvalnom smislu, ali on je nešto važnije od toga: zaljubljenik u arapsku stilistiku do granice da taj jezik proglašava svetim. Meni je taj osjećaj oduševljenja arapskim stilom i jezikom poznat, odnosno semitistikom u cjelini... Za njega je nepojmljivo da postoji i jedna greškica u klasičnom arapskom stilu, a posebice u Kur'anu. Nažalost, u manjini je, njegovo objašnjenje nije uvjerljivo u skladu sa pravilima arapskog jezika...
2. Poglavlje En-Nur (Svjetlost) 27. ajet o traženju dopuštenja prije nego se uđe u tuđu kuću.
U Kur'anu, kojeg danas imamo (Osmanovom mushafu, dakle) stoji حتى تستأنسو hatta teste'nisu (dok se prisno ne izdružite). Taberi na isti način uočava nelogičnost u jezičkom smislu pa prelazi na "ehlu-te'vil" (tumače) sa lancima prenosilaca, pa kaže:
"Obavijestio me je Ja'kub ibn-Ibrahim da ga je obavijestio Hešim od Ebu-Bešira od Seida ibn-Džubejra od Ibn-Abasa da je recitirao: "حتى تستأذنوا hatta teste'zinu (dok dopuštenje ne zatražite)" - a ne حتى تستأنسو hatta teste'nisu (dok se prisno ne izdružite) - i da je rekao: "Greška pisara".
Na ovaj način, nadam se, pojasnio sam da mišljenje o grešci - ne različitom kiraetu ili slično, koji neko nestručan ne razumije - nije moje proizvoljno mišljenje, nego verificirano i zabilježeno mišljenje ashaba u prvom velikom leksikografskom kur'anskom tefisru. Ove greške su uočljive i ako ste osrednji korisnik arapskog jezika, jer su blatantne, nisu greške u gramatici i stilu, nego klasične zamjene i "brljavljenje" pisara, ako se tako može nazvati.
Za sve koji se pitaju odakle meni ovi tekstovi, evo jedne korisne informacije, ako nemate u "hard-copyju" ove tefsirske izvornike, ja imam 4, možete ih sa lakoćom nabaviti u elektronskom formatu sa automatskim pretraživanjima. Dobri ljudi
iz Ureda solidarnosti - Rijad, potrudili su se napraviti aplikaciju u Appleovom Storeu - samo je spustite i na raspolaganju vam je cijelih 5880 klasičnih arapskih djela (od prije 1300 godina pa do danas) što teološke što druge provenijencije. S napomenom da su teološka djela samo i isključivo sunijska i poznata mu'tezilijska djela, jer je Saudija pokrovitelj, tako da nema šiizma i sufizma nikako.
Vidim da neki, u smislu nekakve argumentacije, pitaju šta sam ja? Dakle, sumnjaju da sam šejtan na kojeg je neko upozorio, pa ako jesam, da kažem svima da znaju kako da se brane od mene i sl.
Da, svi ste već shvatili, radi se o jednom prosječnom šejtanu, u najmanju ruku iblisovom drugu i spletkarošu; zato zanemarite sve argumente, najvažnije je da znate ko sam, bit će vam lakše, šta li...
Morao sam se vratiti nekoliko stranica unazad.
Prije svega da te pozdravim @Aharon, ili VerticalHairFactor (VHF) i da pohvalim kvalitetu tvojih postova, kojima si podigao ovu temu na viši nivo, uprkos nekim osuđujućim komentarima.
Pristupajući problematici službene recenzije Kur'ana, za koje se veže ime halife Osmana, moraju se konstatirati dvije krajnje tačke: Objava, što je usmeno iskazuje Muhammed, i pismeno složeni konačni tekst za vrijeme Osmana. To podrazumijeva tri momenta: da se, da bi se utvrdio službeni tekst, koriste u početku nepotpuni spisi; da Muhammed nije izvršio vlastitu konačnu recenziju qur'anskog teksta; da se, za dugo, moralo stalno oslanjati na pamćenje i usmene navode, da bi se ublažili nedostaci grafičkog sistema i nepromjenljivog teksta.
Kada 632. godine umire Muhammed, odmah se nameće, među njegovim najuglednijim pristašama, pitanje sudbine Objave. Stanje nije bilo zadovoljavajuće. Rijetki pojedinci su znali cijeli tekst napamet, više njih znalo je za manje ili veće dijelove, a golema masa, posebno beduina znala je poneki
ajet; ponegdje se povezanost u surama gubila, a javljale su se i razlike u recitiranju (učenju). S druge strane, postojale su manje zbirke pojedinih dijelova Kur'ana. U množini primjeraka primjećivala su se odstupanja koja su bila djelo kopista. A i bez toga, pa i pri pretpostavci da se pismeno utvrdio red stavaka (
ajeta) u surama, kao i broj i mjesto riječi, osrednja vrijednost grafičkog sistema i ortografska nesigurnost podržavali su sve varijante u vokalizmu i zamjeni jednih pojava drugima. I tada, još više nego za Muhammedova života, pamćenje je pravi čuvar Objave i jamac njenog pismenog prijenosa.
Posljedice bitke kod
Aqraba-a, početkom 633. godine, kada gine veliki broj onih koji su znali napamet Kur'an, potiče
Omera da se zauzme kod halife
Ebu Bekra za konačnu i potpunu pismenu recenziju Kur'ana. Tada to ovaj nalaže Medincu,
Zeid ibn Thabitu (Sabitu), koji je bio Poslanikov pisar i smatralo se da zna napamet Sveti tekst u cjelini. Prenosi se da je mladić zapanjen tim zadatkom uzviknuo:
"Kako da učinim ono što Allahov Poslanik nije učinio ?", kao i :
"Lakše bi mi bilo prenijeti planinu nego učiniti to što se traži od mene". Pa ipak je on, uz silne napore, skupio, a zatim prekopirao na "listove" (
suhuf) sve tekstove što su već bili zapisanina ravnom kamenju, crijepovima, plećkama od ovce ili deve. Uz to je dodao i neke odlomke Objave što su ih zapamtili poneki vjernici. Po tradiciji, ta zbirka je bila pohranjena kod Ebu Bekra, zatim je, nakon njegove smrti, prešla u vlasništvo Omera, koji je to ostavio svojoj kćeri Hafsi.
Valja primijetiti da su se ovi dragocjeni "listovi" veoma rano prestali spominjati i da se za njih više ne zna. A jednako da ni sve okolnosti nisu sasvim jasne niti precizne. Postoje, naime, tradicije koje su suprotne ovoj i po kojima je Ebu Bekr prvi od onih koji su sakupili Kur'an u sveske. A i datum: još je samo 15 mjeseci do smrti prvog halife, upućuje da za to vrijeme takvo golemo djelo nije moglo biti dovršeno. No sve to ne mijenja činjenicu da je takva prva potpuna zbirka postojala.
Pokraj ove, u neku ruku službene redakcije, postojale su mnoge individualne zbirke, djelo vlastite inicijative poznatih Muhammedovih ashaba. One se nisu dugo održale i već ih se do kraja IV.-og stoljeća po hidžri (X. vijek), nalazi veoma rijetko i veoma manjkave.
Tako se npr. govori o recenziji
Salim ibn Ma'qila. Ali on živi samo godinu dana duže od Poslanika. A i ono malo podataka omogućuje pomisliti da ju čine zapravo usmene varijante, a ne jedan
corpus koji bi odstupao od osmanske recenzije.
Zato je nedvojbeno da je Muhammedov bliski rođak,
Abdullah ibn Abbas (umro oko 68. g. po hidžri - 687/8. god.) napravio vlastitu zbirku teksta. Ima osnova smatrati da je ona bila bliska zbirkama
'Ubayy-a i
Ibn Mas'uda (Ibn Mesuda), budući da su u njoj navedena dva sureta (dvije sure):
al-Hal' (Odricanje) i
al-Hafd (Tok), a ona postoje samo u zbirci prvoga (Ibn Abbasa). Ova zbirka je izgubljena, a kao medinska recenzija veoma je rano nadmašena recenzijom Ebu Bekra.
I Muhammedov drug,
'Uqba ibn Amir (umro 678/79 god.), guverner Egipta, priskrbio je sebi jednu recenziju, za čiji se jedan primjerak zna još 925. godine, ali koji je nestao zauvijek.
Ni o recenziji, zvanoj
"sirijska", jer se najviše tamo koristila, za koju je vezano ime također jednos slavnog Ashaba (Druga),
al-Miqdada (umro 653. god.), gotovo se ništa ne zna.
Poznata je, međutim, recenzija
Ebu-Musa al-Aš'ari-ja (um. 672. god.), Ali'-jevog (Alijinog) odanog pristaše. Koristila se osobito u Basri, a bila je nalik na one 'Ubayy-a i Ibn Mesuda.
I
Ali' (Alija), koji je umro 661. godine je raspolagao svojom recenzijom, kojoj ši'itska tradicija pridaje najviše značenje. Istina je da su Muhammedova naklonost prema njemu, kao i njegova uloga pisara pripomogli da on sastavi vlastiti
corpus Kur'ana. U svakom slučaju, recenzije, njemu pripisivane, poznate su u prvo doba, ali nisu istovjetne. U nekim su sure drugačije raspoređene nego u službenom Kur'anu, a smatralo se da je napravljen po vremenskom redu; neke se toga reda uopšte ne drže; u Ya'qubi-jevom izvještaju, postoje i one u kojima se sure razvrstavaju na sedam grupa od 15. do 16. poglavlja, a svakom je na čelu jedno kasnije, tj. medinsko sure. Danas se više ne raspolaže rukopisima u kojima bi se očuvale ove 'alijevske recenzije, jer ih je, začudo, veoma rano zasjenila službena recenzija.
Zbirka
'Ubayy ibn Ka'ba (um.- 643. god.), iz Medine, imala je veću trajnost. Po tradiciji bio je pisar kod Poslanika za Objavu, a i za poslanice raznim plemenima. Osim toga, bio je jedan od malo onih što su znali cijeli tekst napamet. U Damasku se, neposredno pred stvaranje službene recenzije, koristilo njegovo čitanje Kur'ana, a vjerovatno i njegov tekst koji se održava sve do kraja X.-og vijeka n.e...Od njega nema više ništa osim nekih rasutih kasnijih podataka.
Sure su u ovoj zbirci bile drugačije svrstane nego u službenoj recenziji, iako i to varira prema primjercima. I naslovi su izmijenjeni: tako umjesto
al-Mugadala (al-Mudžadela) stoji
az-Zihar. Ukupan broj sura je bio 116, a ne 114, a unesene su i dvije molitve kojih nema u službenom Kur'anu: Odricanje i Tok.
Napokon, postojao je i corpus
Abdullaha ibn Mesuda (um. 650. god.), iz Meke. Budući da je, služeći Poslanika, živio u njegovoj neposrednoj blizini, hvalio se, a to nije niko osporio, da je od samog Poslanika načio šezdeset i nekoliko sura i da Kur'an zna bolje od bilo koga. Zna se da je znao pisati i stoga postoji mišljenje da je njegova zbirka bila rezultat diktata.
Od kraja X.-og vijeka, u rukopisima se narušava red sura. Tako su izostavljene sure: 1, 113 i 114 službene verzije. Ne zna se da li je učinio to sam Ibn Mesud. I imena sura su izmijenjean. Kufa je bila mjesto u kojem je ova zbirka prevladala. Već od kraja X.-og vijeka, ova zbirka se nalazi rijetko, a danas joj nema traga.
Znatne su razlike između četiri glavne zbirke: Ebu Bekra, 'Ubayy-a, 'Alija i Ibn Mesuda, a tiču se reda sura i nekih detalja teksta.
Što se tiče službene recenzije, tradicija pripisuje tu inicijativu
'Utman-u (Osmanu) (um. 656. god.). Neposredni poticaj dao je emir Hudaifa koji je, pred vojnu protiv Armenije (oko 650. god.), bio zapanjen razlikama u recitiranju Svetog teksta. On se obratio halifi Osmanu:
"Pomozi ovoj zajednici prije nego što njeni članovi budu, u pogledu Knjige, u neslozi sličnoj onoj Židova i Kršćana". Osman se, tada, obratio Hafsi da mu ustupi "listove" njenog oca (Omera), a dobivši ih, stvara posebnu komisiju kojoj je zadatak bio izraditi novu recenziju Objave. Buhari je prenio njen sastav:
Zeid ibn Sabit, Abdullah ibn az-Zubair (Zubejr), Sa'id ibn al-As i Abdurrahman ibn al-Haris, kao i nalog da se uvaži mekanski dijalekt na kojem je Kur'an i bio objavljen. Tradicija prenosi da su "listovi", nakon što je svezak (
mushaf) bio prekopiran, bili vraćeni Hafsi. Osman je poslao jedan svezak koji je izvučen iz onog što su "sabirači" prekopirali, tj. iz izvornog rukopisa, a dao je nalog da se, od Kur'ana, spali sve što je izvan njega na nekom listu ili nekom svesku.
Po dogotovljenju recenzije, Osman je četiri (po nekima sedam) izrađenih kopija uputio u glavna središta islamskog carstva: Meka, Kufa, Basra, Damask. Službeni tekst nije bio ni tako jednoglasno, a ni tako zdušno prihvaćen. U Meki i Medini nije bilo problema. Zna se da su qur'anskim rukopisima raspolagale ugledne osobe kao što su
Umm Salma (Um Seleme), Hafsa, A'iša (Aiša), az-Zubejr. Kaže se da je i 'Ali (Alija) bio dobrohotan:
"Da Osman nije to učinio, učinio bih ja sam." - citira ga Tradicija.
Ibn Mesud, obrnuto, bio je krajnje ozlovoljen i odbio je prihvatiti djelo Zaida koji je, kada je on vladao Kur'anom,
"nosio dječje pređice i zabavljao se igračkama". Da je to tako, dokazuje, uostalom, održanje drugih recenzija i nakon službene verzije.
Principijelno je i praktički sa službenom Osmanovom recenzijom ostvaren golemi napredak. Ebu Bekrova recenzija je tako bila dopunjena i poboljšana, a i zajednica je dobila kanon koji se ne može mijenjati.
Ipak je bilo očito da je broj primjeraka bio suviše mali za prostrano Carstvo. Osim toga, onaj koji recitira (uči), osobito kada to čini napamet, mogao je biti uzrok suglasničkih razlika, vokalizma, oznaka kraja rečenica i od njih su se mogle uvući neke dijalektalne posebnosti. A s vremenom su se množili i rukopisi koji su bili kopije prvotnog osmanskog teksta, kao što je onaj iz početka X.-og vijeka u Kairu za kojeg su sami savremenici smatrali da nije izvoran. A u razdoblju od pada 'Alija 661. god., pa do emevijskog halife
'Abd-al-Malik-a (Abd-ul Melika) 685. godine, pojavljuje se teorija
"recitiranja po smislu" (
al-qira'atu bi-l-ma'na) koja opravdava opasni nemar spram Svetog teksta.
