Grbavica, Vraca i Kovačići pod okupacijom...

[Woody]

A, kako se moglo preći NA Grbavicu poslije 2. maja 1992?

[karanana]

gledam sinoc zavrsne rijeci na sudjenju seselju i spominju dogadjaj u sarajevu gdje je bio zaglavljen u nekom objektu u aprilu veci broj seseljevaca.
to je vjerovatno ovo 21-22 april o cemu je ins pisao. i mislim da su bili zaglavili u palmi. i ima presretnut snimak seselja kako prica sa brnetom gdje govori da ce zvati nekoga na palama da posalje pojacanja da se ovi izbave. kao ako oni nastradaju seselj povlaci sve dobrovoljce. i tuziteljica kaze da su i izbavljeni. jel to ono sa onim "jna" transporterima koji su dosli i izvukli ih?

edit: jeste to 21.4., vjerovatno palma. govore o 18 zaglavljenih.

[ins]

Karanana,

Jeste, to je to, 21.04., i borbe oko Lorisa i Palme. Nasi su tada fakticki zauzeli te dvije zgrade, posto su njih do tog trenutka pod faktickom kontrolom imali naoruzani SDS-ovci.

Tada se JNA umjesala, i izvukla cetnike.

Tog dana su nasi probali nesto i iz pravca Jevrejskog, ali nisu nista napravili.

Po meni, tada je sansa propustena da se pod nadzor stavi Grbavica II (dio oko Sopinga) i cijeli stadion Grbavica.
Po meni, Vraca su i u tom trenutku bila prejaka, glavna SDS tvrdjava, i njima se nista nije moglo

[iVar]

Tada su nasi nalazili cetike u skrinjama kako se kriju?

[Dupli_skalp]

Karanana,

Jeste, to je to, 21.04., i borbe oko Lorisa i Palme. Nasi su tada fakticki zauzeli te dvije zgrade, posto su njih do tog trenutka pod faktickom kontrolom imali naoruzani SDS-ovci.

Tada se JNA umjesala, i izvukla cetnike.

Tog dana su nasi probali nesto i iz pravca Jevrejskog, ali nisu nista napravili.

Po meni, tada je sansa propustena da se pod nadzor stavi Grbavica II (dio oko Sopinga) i cijeli stadion Grbavica.
Po meni, Vraca su i u tom trenutku bila prejaka, glavna SDS tvrdjava, i njima se nista nije moglo

I) mislim da ovo nije baš skroz tačno, po iskazima nekih od učesnika ti šešeljevci su baš taj dan upali u loris i palmu, a dotad to niko nije kontrolisao u pravom smisli značenja;

II) tako nekako, ali naši su ih pustili, tj. dogovorili se sa jna da ih ona izvuče (isto iskazi učesnika);

III) tačno;

IV) slažem se, do iseljenja kasarni maršal tito, viktor bubanj i vojne bolnice se po svim procjenama mogla uzeti i grbavica, ali nekom to nije bilo u interesu.

[ins]

Vezano za tacku I:

Nije to prava kontrola zgrade u punom smisliu bila, ali je cinjenica da ljudi iz TO sa Trga Heroja nisu mogli prici zgradi, barem po prici moje raje koji su tad bili tamo. Kazu da je bila puna ljudi iz JNA i SDS, koji su valjda naoruzani cuvali zgradu.

Mozda neko sa Trga Heroja zna vise o tome, nego ja koji sam tada bio "sa druge strane"?

[Dupli_skalp]

u onom filmu se spominje da su taj dan upali i u direkciju toplana, a to je već u unutrašnjosti trga heroja.

[karanana]

pa dobro, zgrada lorisa je tako pozicionirana da ja ne vjerujem da je tokom citavog rata neko 100% kontrolisao. sumnjam da je iko bio u onom dijelu odmah preko puta stadiona. ili su mozda bili nasi pa su zato i srusili taj dio zgrade? kako je i kada taj dio lorisa srusen? nesto pred kraj rata jelde? neko neka kolica s dinamitom gurno?

[Dupli_skalp]

pa dobro, zgrada lorisa je tako pozicionirana da ja ne vjerujem da je tokom citavog rata neko 100% kontrolisao. sumnjam da je iko bio u onom dijelu odmah preko puta stadiona. ili su mozda bili nasi pa su zato i srusili taj dio zgrade? kako je taj dio lorisa srusen?

koliko ja znam, poslije događaja opisanih u gornjim postovima, 100% je bila pod punom našom kontrolom cijeli rat. jer znam gdje su bili njhovi položani i bunkeri, a bili su tek iza prvog reda zgrada s one strane bivše milutina đuraškovića. drug mi ima stan tu na grbavici i odmah poslije reintegracije smo otišli i vidjeli gdje su im bile linije i utvrđenja. a neko je napisao da se u prvu zgradu preko puta lorisa unprofor stacionirao.

a onaj dio lorisa je miniran.

[ins]

Da Loris je bio nas od maja 1992 do kraja rata 100%, i bio je strasno bitan za odbranu Trga Heroja, prava "pancir" zgrada

[iVar]

u onom filmu se spominje da su taj dan upali i u direkciju toplana, a to je već u unutrašnjosti trga heroja.

Ja mislim da se odnosilo na direkciju u Lorisu.

[p206]

1996. nekad




26. novembar 1995.


ilijaš decembar 1995.



i djecu su zatrovali mržnjom

[HaHaHa2]

pa dobro, zgrada lorisa je tako pozicionirana da ja ne vjerujem da je tokom citavog rata neko 100% kontrolisao. sumnjam da je iko bio u onom dijelu odmah preko puta stadiona. ili su mozda bili nasi pa su zato i srusili taj dio zgrade? kako je taj dio lorisa srusen?

koliko ja znam, poslije događaja opisanih u gornjim postovima, 100% je bila pod punom našom kontrolom cijeli rat. jer znam gdje su bili njhovi položani i bunkeri, a bili su tek iza prvog reda zgrada s one strane bivše milutina đuraškovića. drug mi ima stan tu na grbavici i odmah poslije reintegracije smo otišli i vidjeli gdje su im bile linije i utvrđenja. a neko je napisao da se u prvu zgradu preko puta lorisa unprofor stacionirao.

a onaj dio lorisa je miniran.

Nasi bili do kraja rata.U srusenom dijelu Lorisa ( 1/kec ) bio do prije sat vremena prije eksplozije.Cetnici pokusali da naprave bunker u turistickoj poslovnici Montenegro (MN) odakle su imali sve kao na dlanu a do tada se do polozaja u Lorisu dolazilo nocu, preko parkinga (kasnije se neko smilovao pa naredio da se transeja iskopa).Poslije 7 dana izmjenje vatre, odustali su.Poslije toga je neki major JNA postavio eksploziv u bivsi kafic Didi a momci koji su nas zamjenili su prosli sa par ogrebotina.

[karanana]

Kako je taj major uspio preci cestu i postaviti eksploziv u dno zgrade a da ne bude vidjen ili iz lorisa ili sa trga? Pretpostavljam da je i krenuo sa zapadne tribine. Kad je ovo rusenje bilo? Ja kao da sam cuo ali vise nisam ni siguran, da je eksploziv poslan nekakvim kolicima, sankama ili tako necim.

[neki]

nekad davno mi pricao momak koji je cijeli rat proveo na liniji u lorisu, da su eksploziv na sanjkama cetnici dovukli sa stadiona pod nosive stubove, dok su dva nasa blecka spavala na strazi

[kis.napraforgo]

Danima citam ove teme oko ratnog Sarajeva i snajperista, ugusi me sve to ali nesto me i dalje vuce da citam, neka bizarna znatizelja, nemam pojma. Rat docekala sa 7 godina usred Hrasnog (tadasnja Dinarska, danas Zvornicka). Stadion, Loris, 11 plavih- sve u stotinjak metara od nase kuce. Nevjerovatno je to koliko se ja skoro svakog detalja iz tog perioda sjecam, a ne znam recimo jucer sta je bilo, a bila sam bas dijete. Prvo oni silni tenkovi i transporteri sto su nam iznad kuce tranzitom prolazili prema Vracama, mi levati mahali "nasoj JNA". Dodje onaj nesretni Bajram, bili u posjeti u Starom Gradu, docekale nas barikade dole i vratili nas. Tu noc smo prespavali maltene ispod Coline kape i granate su rokale ko u filmu, niko pojma nije imao sta se desava. Sljedeci dan smo nekako dosli kuci, i sad kad razmisljam- da se Boze nikad ne vratismo u onaj pakao sto ce nas kroz koji dan docekati. Kuca nam je ko na dlanu bila, cetalji nas dozivali sa Stadiona, svacije ime znali, koji su razred djeca, pitali kad cemo vani da se igramo u dvoristu. Strinu rani snajper, drugi dan dozivali amidzu da pitaju jel prezivjela, pa ako nije da je iznese da je dokrajce. Otac je od prvog dana bio u TO ( bili su u skoli Vladimir Nazor), i snajper ga pokosi u septembru 92 pred kucom, tek dosao s linije koji dan, gledala dok su ga izvlacili. Zivotinja mu presudi gadnim metkom u butinu, ne znam kako se zovu ti meci ali znam da mu je cijeli krvotok zatrovalo, nije mu bilo spasa. Tad smo napustili kucu mama, brat i ja, ali je ostala rodbina tu ostala u kuci sve do ovog belaja u 11 plavih, jedva zive glave izvukose. Pricalo se svasta, da su srbi zaklali jednog covjeka tu sto je radio cini mi se kao nocni cuvar u restoranu, a bio je srbin (Mašo ili tako nesto), i to ga krvnicki iskasapili jer je "izdajnik". Izvukli smo se kroz onaj tunel koji je bio prokopan ispod ceste, ono gdje i dan danas trola redovno spadne jer je ulegnuta cesta (prodavnica cilima Plavo oko). Tunel je isao do Trga, od nase kuce, pa ispod kroz poslovne prostore. Dosta raje se sjebe kad im kazem da nije ta trola slucajna, i ne znaju da je tu taj tunel bio. Danas ne zivim tu, ne mogu da zivim tu. Rodbina se vratila ali brat i ja ne mozemo. Meni je ono sve jos u glavi sruseno, vidim one rupcage, onu ulicu zatrpanu olupinama, one nekakve kao deke kojima su zaklanjali pogled cetaljima na Stadionu, a one izbusene, sve rupa do rupe, koga li zastitise...onaj crveni kamion, pa Loris kad su detonirali, gledali smo kako Stadion gori, stakla na kuci se uzarila od vreline, toliko je to bilo. Fuck...trebalo mi je da ovo sve ovako istresem. Hvala onome koji je zapoceo temu. Hvala ovim momcima, divovima, ljudskim planinama sto su cuvali Trg, Hrasno, Grbavicu, cijelo Sarajevo i Bosnu.

[jedan_dobar_dan]

Evo sad nađoh sliku popa Voje kojeg smo uvjek zezali jer nosi zelenu beretku. Predavao nam vjeronauku jedno vrijeme dok nije došla udova vojvode slavke lisice.

ovo je slikano na pijaci na grbavici, jel da ?

[iVar]

Danima citam ove teme oko ratnog Sarajeva i snajperista, ugusi me sve to ali nesto me i dalje vuce da citam, neka bizarna znatizelja, nemam pojma. Rat docekala sa 7 godina usred Hrasnog (tadasnja Dinarska, danas Zvornicka). Stadion, Loris, 11 plavih- sve u stotinjak metara od nase kuce. Nevjerovatno je to koliko se ja skoro svakog detalja iz tog perioda sjecam, a ne znam recimo jucer sta je bilo, a bila sam bas dijete. Prvo oni silni tenkovi i transporteri sto su nam iznad kuce tranzitom prolazili prema Vracama, mi levati mahali "nasoj JNA". Dodje onaj nesretni Bajram, bili u posjeti u Starom Gradu, docekale nas barikade dole i vratili nas. Tu noc smo prespavali maltene ispod Coline kape i granate su rokale ko u filmu, niko pojma nije imao sta se desava. Sljedeci dan smo nekako dosli kuci, i sad kad razmisljam- da se Boze nikad ne vratismo u onaj pakao sto ce nas kroz koji dan docekati. Kuca nam je ko na dlanu bila, cetalji nas dozivali sa Stadiona, svacije ime znali, koji su razred djeca, pitali kad cemo vani da se igramo u dvoristu. Strinu rani snajper, drugi dan dozivali amidzu da pitaju jel prezivjela, pa ako nije da je iznese da je dokrajce. Otac je od prvog dana bio u TO ( bili su u skoli Vladimir Nazor), i snajper ga pokosi u septembru 92 pred kucom, tek dosao s linije koji dan, gledala dok su ga izvlacili. Zivotinja mu presudi gadnim metkom u butinu, ne znam kako se zovu ti meci ali znam da mu je cijeli krvotok zatrovalo, nije mu bilo spasa. Tad smo napustili kucu mama, brat i ja, ali je ostala rodbina tu ostala u kuci sve do ovog belaja u 11 plavih, jedva zive glave izvukose. Pricalo se svasta, da su srbi zaklali jednog covjeka tu sto je radio cini mi se kao nocni cuvar u restoranu, a bio je srbin (Mašo ili tako nesto), i to ga krvnicki iskasapili jer je "izdajnik". Izvukli smo se kroz onaj tunel koji je bio prokopan ispod ceste, ono gdje i dan danas trola redovno spadne jer je ulegnuta cesta (prodavnica cilima Plavo oko). Tunel je isao do Trga, od nase kuce, pa ispod kroz poslovne prostore. Dosta raje se sjebe kad im kazem da nije ta trola slucajna, i ne znaju da je tu taj tunel bio. Danas ne zivim tu, ne mogu da zivim tu. Rodbina se vratila ali brat i ja ne mozemo. Meni je ono sve jos u glavi sruseno, vidim one rupcage, onu ulicu zatrpanu olupinama, one nekakve kao deke kojima su zaklanjali pogled cetaljima na Stadionu, a one izbusene, sve rupa do rupe, koga li zastitise...onaj crveni kamion, pa Loris kad su detonirali, gledali smo kako Stadion gori, stakla na kuci se uzarila od vreline, toliko je to bilo. Fuck...trebalo mi je da ovo sve ovako istresem. Hvala onome koji je zapoceo temu. Hvala ovim momcima, divovima, ljudskim planinama sto su cuvali Trg, Hrasno, Grbavicu, cijelo Sarajevo i Bosnu.

Ja sam rat proveo u trecok zgradi od Lorisa (onih pet u nizu). Znam i za tunel (prolazio kroz njega kada sam isao na Hrasno) i za snajperistu tzv. Pantelija jer je i zivotinje gadjao. Sjecam se i kada su ljudi gubili glavu radi drva od one barake gdje je sada plavo oko... Svaki dan se sjetim kako nas borac, momak, pogide kada je ispaljivao tromblon, pa umjesto corka bio metak, to se desilo kod bivse Casablanke (kineski restoran, woodoo)... Poslije rata kamion propao u taj tunel, ali sreca da nije kabinom nego tovarnim dijelom. Trebalo im je dugo da zatvore tunel i da asfaltiraju ta 2-3 metra koliko je tunel bio sirok...

[saravara]

Evo sad nađoh sliku popa Voje kojeg smo uvjek zezali jer nosi zelenu beretku. Predavao nam vjeronauku jedno vrijeme dok nije došla udova vojvode slavke lisice.

ovo je slikano na pijaci na grbavici, jel da ?

pop žućo tako ga zovu i sad je u onoj crkvi u Donjim Miljevićima i naravno veliki četnik. Nakon što sam vidio sliku ovog jada zapitam se kako je teško bilo NAŠIM ljudima kad se pojavi spodoba pop žućo..

[O'zone]

Evo sad nađoh sliku popa Voje kojeg smo uvjek zezali jer nosi zelenu beretku. Predavao nam vjeronauku jedno vrijeme dok nije došla udova vojvode slavke lisice.

ovo je slikano na pijaci na grbavici, jel da ?

Jeste, ispred prostora gdje je sad Azel.

[jedan_dobar_dan]

posebno mi je sjecanje prelazak na grbavicu u onom periodu pred reintegraciju.
prvo punkt kod ekonomske pa zatim onaj drugi kod pumpe.

i odjednom grbavica, nakon toliko vremena.
mislim da je to bio februar 1996.godine. kraj februara.

osjecala sam se kao da sam dosla, ma ne znam gdje, sirom otvorene oci,
nista treptanje, samo sam buljila.

tamo haos, narod se seli. sve nekako drugacije nego ono iz mog sjecanja.

i sjedim kod komsinice u svojoj zgradi, slusam je kako prica,
sve izgleda kao da sam dosla na mars.
sve znam, zenu, zgradu, park, sve je poznato, a opet kao pala s neba.

mama je htjela da odemo na groblje, jer joj je prijateljica poginula
na grbavici u toku rata, tamo na grbavici 1. kod male poste,
snajper. kad sam sve vidjela, rekoh, neka hvala, da mi pricekamo neka bolja vremena.

[nellington]

Evo sad nađoh sliku popa Voje kojeg smo uvjek zezali jer nosi zelenu beretku. Predavao nam vjeronauku jedno vrijeme dok nije došla udova vojvode slavke lisice.

Znači postojala su dvojica Slavka Lisica u VRS? Pošto onaj kog ja znam nije baš bio vojvoda, nego komandant koji je ratovao gore na sjeveru... i živ je.

[LovableF34]

Sjećam se svega ... i kad su b(ij)eli orlovi upali na Trg – gledala ih sa prozora i kontala ko li su sad ovi levati sa trakama oko ruke ... sjećam se da sam na samom početku rata mislila da sam koliko-toliko „na sigurnom“ jer mi stan nije bio okrenut prema Grbavici i Vracama ... sjećam se svoje naivnosti kada sam kontala da je minobacačka granata najjača stvar sa kojom nas mogu gađati ... sjećam se i prve pancirke koja je spucala u nebodere na Trgu, profurala je jedno metar od moje malenkosti i otpremila mene i još par ljudi u bolnicu (neki nisu bili te sreće) ... sjećam se i svih ostalih pancirki ... sjećam se kada je gorjelo svih 5 nebodera, vrištanja komšija iz susjednog nebodera koje je vatra „zarobila" na balkonu (na kraju je čitava porodica izgorjela jer im se nikako nije moglo prići) ... sjećam se da mi je nakon par mjeseci "terapije" na Trgu bilo totalno svejedno da li ću doživjeti sljedeći sat/dan ili ne – poravnila totalno.

[GTR R34]

Imao sam priliku da nekad poslije rata ja mislim 1996 prodjem kroz tadasnji loris.Loris koji je bio sav izbusen a s druge strane isprobijan rupama u stanovima.To je bio nacin da se prodje iz jednog ulaza u drugi.

Mislim da negdje Vikicev specijalac na svom blogu spominje grbavicu i loris i snajperisanje po grbavici.Pa ako moze nek neko ubaci u ovu temu i to.Kada je s nekim prijateljem pucao iz hrasnog s nebodera po stadionu sa onim velikim snajperom kalibra 50. ispravite me ako grijesim za kalibar.

[bach]

Sjećam se svega ... i kad su b(ij)eli orlovi upali na Trg – gledala ih sa prozora i kontala ko li su sad ovi levati sa trakama oko ruke ... sjećam se da sam na samom početku rata mislila da sam koliko-toliko „na sigurnom“ jer mi stan nije bio okrenut prema Grbavici i Vracama ... sjećam se svoje naivnosti kada sam kontala da je minobacačka granata najjača stvar sa kojom nas mogu gađati ... sjećam se i prve pancirke koja je spucala u nebodere na Trgu, profurala je jedno metar od moje malenkosti i otpremila mene i još par ljudi u bolnicu (neki nisu bili te sreće) ... sjećam se i svih ostalih pancirki ... sjećam se kada je gorjelo svih 5 nebodera, vrištanja komšija iz susjednog nebodera koje je vatra „zarobila" na balkonu (na kraju je čitava porodica izgorjela jer im se nikako nije moglo prići) ... sjećam se da mi je nakon par mjeseci "terapije" na Trgu bilo totalno svejedno da li ću doživjeti sljedeći sat/dan ili ne – poravnila totalno.

Nekim ljudima jednostavno ne možeš objasniti neke stvari. Recimo da neboderi na tadašnjem Trgu Pere Kosorića nisu izgorjeli sami. Neko ih je zapalio. Mi znamo ko.

"KULA VAVILONSKA



„Ko je, od Biblije do Korana,mogao potpuno da zadovolji moju potrebu za istinom?Zašto se bogovi bore vekovima, ako ne samo da bi razdvojili ljude?





Tri dana već, U Sarajevu sam. Ali se još nisam ni približila mom neboderu. Tamo, u naselju Hrasno, Na Trgu Pere Kosorića broj 10, beše moj dom. U ratu se neboder pretvorio u Pakleni toranj. Tako paklen ostao je kad sam uspela da napustim grad.

Krenula sam tih ratnih dana, sa mojim bratom Boletom, koji me je pratio iz Novog Sarajeva prema sinagogi.. A sinagoga je kod mosta Drvenija. Odatle je polazio jevrejsko konvoj, kojim se, zahvaljujući doktoru Vladimiru Lukiću, izbavih iz sarajevskog užasa.

Pre odlaska želela sam da bar još jednom vidim moj neboder. U „Ne plači za Sarajevom“ o tome sam napisala: „Idem preko Dolacmalte. Okrećem se desno. Gledam preko Miljacke. Tamo je moje naselje Hrasno. Moj Trg Pere Kosorića. Moj neboder. Još se puši. Nikad više tamo. Zar baš nikad više!“

Ovo moje „nikad više“, evo, zagubilo se. Nestalo. Isparilo. Svejedno šta bi s njim. Ali ja dođoh. U izgubljeni grad. I spremam se da idem tamo gde mi beše dom. Sama pomisao da ću koračati trgom, razbila je moju ravnodušnost, sa kojom sam krenula i stigla u Sarajevo. U meni je zatitralo neko osećanje nalik seti.. Ili je, možda, više sličilo na tremu. Tako nekako sam se osećala kad bih pred vratima profesorskog kabineta čekala da uđem i polažem neki ispit. Trema prestaje, bar kod mene, čim ispit počne. Čim se suočim sa onim što me muči – sve ide lakše. Zato, žurno izlazim iz kuće. Dosta brzo idem prema trolejbusu. Onako kao da već kasnim na neki zakazani sastanak. Samo što ne pogledujem na sat. Utrčavam u trolejbus. Ima dosta mesta. Ali ja ne sedam. Pojma nemam zašto. Najverovatnije, nesvesno tražim ima li koga poznatog. Nema. Sve je neki drugi svet. Neki drugi ljudi. Sakupljeni pred početak rata. I tokom rata. Ko zna odakle. A mi smo sada, posle mnogo potucanja, ne neki drugi, ali drugačiji smo. Prošli smo mnoga sela i gradove. Neki su stizali i na druge kontinente. Mnogi su odlučili da tamo ostanu zauvek. Poneko se i vratio. Kad se sretnemo, jedni drugima smo drugačiji. A neki su i drugi. Takvi se, međusobno, nismo poznavali. Nekad.

Zvoni nečiji mobilni. Ili, kako u Sarajevu kažu, mobitel. Jedna devojka, ili je žena, blizu mene, javlja se: „Ma, evo me, ba, u troli. Ma u troli. Kako ne ćuješ? Doči ču ti za po sata. Aj` vozdra.“

Tipični sarajevski govor i izgovor.

Trolejbus se približava mom naselju. Već vidim gornje spratove mog nebodera. I ostalih nebodera oko njega. Ima ih šest.

I evo, posle osam godina, stojim pored mog tornja. Mislila sam, kako rekoh, nikad više. Ali, evo, stojim. „Nikad više“ se pretvorilo u SADA. U ponovni susret. Kao što se Pakleni toranj pretvorio u kulu vavilonsku.

Kula vavilonska ili moj neboder, kako hoćete, pusta je. Stoji kao uklet. Kao da je ničiji. Zjapi put neba.

Gledam u moje nekadašnje prozore i balkon. Sve je tamno. Sve obgorelo. Nemo. Ne mogu da verujem da sam, tamo gore, na trinaestom spratu, živela. Da je gore, dom moj bio, moj zemaljski raj.

Ćutim. Pozadugo ćutim.

Ali nekako kao da mu se obraćam. Njemu, neboderu. Kao da pričam s njim: „I takav kakav jesi, čekaš me. Potamneo. Obgoreo. Ali stojiš uspravno. Samo što u tebi i oko tebe ništa nije na svom mestu. Umoran si. Kao i ja. Pust. I dalek. Jer si dgugačiji. Bez topline. Bez svetlosti. Bez zavesa na prozorima. Bez cveća na balkonima. Izranjavljen. Izubijan.

Spolja!

Baš kao i ja koja ti se vraćam: bez osmeha, bez radosti. Néma. Sa produbljenim borama na licu. Sa prašinom na obući pokupljenoj sa raznih puteva.

Kakav li si iznutra?

Ulaznih vrata nemaš. Imaš samo daske. Zakovane na ulazu. Da niko ne može ući. Rane da ti povređuje.

A ja mislim da su te prvo očerupali.

Iznutra.

Ako je išta, iza vatre, na nekom spratu ostalo da se očerupa. A onda te zakovali.

A ti? Kao da nisi shvatio kolika se pustoš na tebe slegla. Ili se ne daš! Da. Možda nam je i to zajedničko – da se ne damo! Zbog toga, valjda, nekako nisi mrtav, čoveče!

To osećam. Kao što osećam da se, u meni, nešto pokreće. Oživljuje. Iako je mnogo vremena minulo. Mora biti da se, tuda negde, mota stara ljubav. Pa mi, dok stojim nema, u susretu sa tobom, evo, potekoše uspomene. Ili je to samo moja čežnja? Za onim što je bilo. I što nikad više biti neće.

Bilo je lepo pripadati gradu na Miljacki! Ponosila sam se zajedništvom. Beše to iluzija koja je umela da me uljuljka. Mislila sam da je Sarajevo grad u kom mogu da žive ljudi. Bez obzira u što veruju. I ko su.

A sada – sve je tako tiho. I pusto.

Hoće li tako i ostati?

Nadam se da neće. Jer dužni smo. Jedno drugom. Ja tebi, ti meni, kulo vavilonska.

Mada ne mogu da razaberem šta jedno drugom dugujemo. Ti si sada meni samo moje zgarište. A ja tebi – neko ko te voleo. I, evo, izgleda, tu ljubav sačuvao.

Mene ne mogoše iznutra očerupati. To branim svim silama. Valjda zato sada i stojim pored tebe.

U stvari, znam šta jedno drugom dugujemo.

Obnavljanje!

Ti – da dobiješ novo ruho. A ja – dušu da udahnem jednom kutku. Gore, na trinaestom spratu.

To je to!

Najteže je što nisu samo kuće zgarišta. Sagorela su i mnoga srca. Tako mnogi nose zgarišta u grudima. Kuće će biti sagrađene. I ti ćeš ponovo zablistati. Ali zgarišta u grudima? Mogu li se obnoviti, ikad?

Znaš, nešto duboko u meni, tamo gde stanuju osećaji, tišti me. Kao što tebe tište prikovane daske. Zabranjen ulaz. Umesto širom otvorenih vrata. Slegla se na tebe neka daleka, tupa i teška bol.

Neki to zovu božjom voljom. Ja ne bih rekla. To je volja prokletnika. Onih koji pripadaju ljudskom rodu.

Kružim oko tebe. Zagledam te sa svih strana.

Do prikovanih dasaka na ulazu, stoji tabla sa novim nazivom trga. Sad se tvoj trg zove – Trg heroja. A označili su te brojem 16. Promenili su ti ime i prezime. Kao da si sad neko drugi.

Drugi nisi.

Drugačiji jesi.

Što se tiče tih heroja po kojima je tvoj trg dobio ime, ja ih ne priznajem. One paklene noći, kad si goreo, kad smo svi ostali bez krova nad glavom, i bez svega drugog, u rano jutro su me uhapsili. Samo zato što sam tražila pomoć od UNPROFORa. Da. Samo zbog toga su me uhapsili, izvređali i prebili. Tog istog jutra tvoj trg nazvaše Trgom heroja. E, ako su heroji oni koji hapse žene, što traže spasenje iz pakla, a ni krive ni dužne (ali zato Srpkinje), ko su onda kukavice?

Za mene, zauvek stojiš na Trgu Pere Kosorića. A što se tiče tog čemernog ratnog jutra i tih kukavica što su me mučili, tu odvratnu priču ću da zakopam. Neću sada da se opterećujem tako teškim stvarima. Sada su me sustigle neke druge uspomene. A od gorkih uspomena pokušaću da se nekako odbranim. Ako ikako budem mogla.

Sad te ne vidim kao pakleni toranj. Nego kao kulu vavilonsku.

Biblija kaže da su se ljudi dogovorili da u ravnici podignu grad sa visokom kulom usred njega. Postaće poznati i nikad ih niko neće „raspršiti“

U to vreme svi su ljudi govorili istim jezikom. Ali Gospod je sišao s neba. Da vidi ovu građevinu. I bio je jako nezadovoljan. On nije hteo da svi ti ljudi žive na istom mestu. Zato učini da ljudi počnu govoriti raznim jezicima. Graditelji nisu mogli da završe izgradnju grada, niti visoke kule. Jer više nisu mogli da razumeju jedni druge. Zbog „jezičke pometnje“. Mnogi su otišli u druge oblasti. I govorili su drugim jezicima. Nezavršeni grad je nazvan Vavilon. Ili Vrata Boga. To je drevni grad u Mesopotamiji. Na Eufratu. Prestonica Vavilonije. A kula je, dakako, vavilonska.

Sve to beše nekoliko vekova pre nove ere. A ti si, moja kulo vavilonska, zidana u dvadesetom veku nove ere. Htela si da budeš najviša u Sarajevu. I da se u tebe naselimo mi, Sarajlije, kojima ni vera ni jezik nisu bili prepreka.

Ali, tako ne bi.

Nekako, među nas ubaciše jabuku razdora. Pa nas skoli međusobno nerazumevanje. Zasmetasmo jedni drugima – mi u dvadesetom veku nove ere. Isto kao što beše u vavilonskoj kuli pre nove ere.

Po ovome izgleda da se vremena ne menjaju. Nego se ponavljaju. Valjda zato što je ćud čovečija ista u svim vremenima. Divlja. I opaka. Što se vremena tiče, pa ne stvara se ono samo po sebi. Bila su to teška vremena – uobičava se reći. Pa čovek, ljudski rod, učinio ih je takvima (kao što može i lepim da ih učini, naravno). Nevolja je u čoveku. A ne u vremenu. Mi stvaramo vreme. Mi mu dajemo boju, miris, ukus. Dušu. Koliko će vreme biti dobro ili loše, od ljudskog bića zavisi. Kako da iskoristimo vreme, ni to od vremena ne zavisi. Nego od nas. Najverovatnije, vreme uvek stoji. A zla i dobra prolaze.

Često kažu: izgubili smo tolike godine. Nismo mi izgubili nijednu godinu. Izgubili smo vreme. A godine dobili. Iako su ih odneli vetrovi rata. A sve zarad naklapanja čiji je Bog bolji.“Moj Bog je bolji od tvog Boga.“ Kao da je Bog neki artikal. Pa ga poredimo. I vagamo. Ne znam samo šta je sa onom tvrdnjom da je Bog samo jedan. I da svi ljudi imaju istog oca – Boga jedinoga. Ako je jedan Bog svima otac, znači da su sve bogove izmislili ljudi. Pa se, sada, zbog vlastitih izmišljotina, tuku. Oči jedni drugima povadiše. Jer, zaboga, vera zavisi samo od toga u čijoj se kući rodite. Tu vas pripremali da verujete u „svoga“ Boga.

Čovek je zaista moćan. Reč je samo o tome u kom pravcu usmerava svoju moć. To je cela priča.

Na ovom svetu ipak je najveće zlo – taj isti čovek! Da ne poveruješ, kulo moja vavilonska!

Svi mi pravimo vavilonske kule. Ali nadgledaju ih oni koji zamišljaju da su bogovi. Pa ne daju da ih dovršimo. I da nam traju. U ovom ratu, na primer, „zbrkaše nam jezike“. U ovom slučaju vere. Pa se sad Srbi, Hrvati i muslimani „ne razumeju“. Bez obzira na to što muslimani i Hrvati imaju mnogo sličnosti sa Srbima.

Prosto zato što potiču sa istoga stabla – slovenskog. Koren stabla behu Srbi. Ali grane stabla verama se razdvojiše. A stablo je lepo šumelo. Prirodnom harmonijom.

No, šta se ja sad ovim zamajavam, kulo moja vavilonska. Možda zato što su razni jezici, nekad davno, davno upropastili lepu zamisao o kuli vavilonskoj. Onoj u Mesopotamiji.

Sa ovim turobnim mislima, zaobilazim nisku zgradu ispred nebodera. To je ona zgrada u koju smo uleteli kad smo uspeli da se izbavimo iz plamene buktinje kakav je, to veče, bio pakleni toranj. Svi prozori u niskoj zgradi behu polupani. A vetar je duvao koliko može. Kroz razlupane prozore. I unosio kišu. Smrzavali smo se u toj zgradi.

Idem iza te niske zgrade. Prema onoj u kojoj su me prebijali. Moram da se suočim sa svim ovim mestima. I pojedinostima. Da me ne saleću ko aveti.

Sa jedne strane te zgrade sada je velika kafana. Sa baštom. Sa druge, neke radnjice. Na spratu ove zgrade jedan ludak je repetirao pištolj da me ubije. Spasio me, u deliću sekunde, njegov pretpostavljeni: „Ima vremena za to. Sad ćemo je voditi u policiju.“

Na uglu ove zgrade su me, onako isprebijanu, ugurali u auto, uz odvratno dobacivanje gomile, koja se tu beše okupila.

Sad je ovde tiho. Prođe poneko. Sa kesom u ruci. Mnogo više prolaze automobili. Automobili kakvi nikad nisu prolazili sarajevskim ulicama. Veoma luksuzni. Baš je rat mnogima brat.

Pokušavam da oteram ove grozne misli. Zato se, evo, sa njima i suočavam. Da bih ih se lakše oslobodila. Pa kružim. Ovuda po Trgu Pere Kosorića, gde su se i događale. Jer se nadam da ću ih tako smestiti u nepovrat. Mada sam svesna da nikad celu tugu ne možemo pobediti.Uvek, kolikotoliko ostaje tuge i bola u nama.

Danas su se u meni ružni ratni dani uzburkali. Pa nije baš lako. Ali se nadam da će mi, bar malo, pomoći i to što je sada tiho.

No, uzalud mi nada. Tišina mi ne pomaže mnogo. Puna je odjeka. Jer sadašnjost uvek vuče odjeke iz prošlosti."