Grbavica, Vraca i Kovačići pod okupacijom...

[mist]

Prica ukljucenih sa francuske strane na Vrbanji 95 g.

[dječak sa šibicama]

Klasicni mitovi, u rangu vadjenja zdravih zuba.

Ja licno se samo sjecam, stariji su znali reci recimo moja nana kad setamo preko Soukbunara do spomen parka "da gledamo partizane" vodila bi nas djecurliju cesto, kad se dodje do jevrejskog iz nekog razloga bi spomenula "e ovdje zive Srbi". A bila jedna kuca frajer je na fasadi napisao PFC, da se zna za koga on navija taj dio vrh Travnicke valjda bili sami Srbi.
Vec tamo oko casnih sestara bilo je i muslimanskih kuca, kako su to stari znali i zasto ja to pamtim jer se spominjalo, pojma nemam. Tada mi djecurlija nismo znali ni sta su to srbi

Kad je vec pocelo sa barikadama, onda smo poceli shvatati zasto je to eto bitno. A ovi ljudi prezivjeli jedan rat, pa nisu bili bas zaludjeni bratstvom jedinstvom iako druzio se narod. Nana imala dvije jaranice tamo prema Vracama srpkinje, jedna sa posla druga nemam pojma, posjecivalo se i prijateljevalo.

[Mate_Miso_Kovac]

Sjećam se svega ... i kad su b(ij)eli orlovi upali na Trg – gledala ih sa prozora i kontala ko li su sad ovi levati sa trakama oko ruke ... sjećam se da sam na samom početku rata mislila da sam koliko-toliko „na sigurnom“ jer mi stan nije bio okrenut prema Grbavici i Vracama ... sjećam se svoje naivnosti kada sam kontala da je minobacačka granata najjača stvar sa kojom nas mogu gađati ... sjećam se i prve pancirke koja je spucala u nebodere na Trgu, profurala je jedno metar od moje malenkosti i otpremila mene i još par ljudi u bolnicu (neki nisu bili te sreće) ... sjećam se i svih ostalih pancirki ... sjećam se kada je gorjelo svih 5 nebodera, vrištanja komšija iz susjednog nebodera koje je vatra „zarobila" na balkonu (na kraju je čitava porodica izgorjela jer im se nikako nije moglo prići) ... sjećam se da mi je nakon par mjeseci "terapije" na Trgu bilo totalno svejedno da li ću doživjeti sljedeći sat/dan ili ne – poravnila totalno.

Ja se evo 34 godina kasnije sjecam mirisa zapaljenog nebodera, dok me deda iznosio iz haustora, pa u skloniste u zgradi gdje je sad La Linea. Ko da sad gori...