HomeArt wrote:
Zašto bi bilo ko vozio linijama koje se ne isplate!? Jedan od razloga zasto GRAS ima ogroman manjak i jesu te linije.
Ja se izvinjavam da to moram reci direktno ali ovo je definitivno najgluplje pitanje sezone...
Sto osamdeseti osmi ili deveti put:
ŠTA JE FUNKCIJA GRADSKOG SAOBRAĆAJA:
Biti toliko atraktivan i privlačan za putnike da ostave automobile kući. Odnosno šikanirati vozače opsjednute svojim automobilom koji bi najradije i unutar kafane ušli za volanom (naplata ulaska u centar grada za automobile). Ali mora se pružiti solidna alternativa - kvalitetan javni saobraćaj.
ZAŠTO?
Da grad stalno ne tone u gužvama.
Da nije prekriven jastukom od smoga, izduvnih gazova, prašine i karcinogenih supstancija koje se stvaraju paljenjem benzina i nafte u desetinama hiljada motora.
Da nije potrebno ulagati milijarde u gradske transverzale, longitudale, zaobilaznice, rušiti kuće, uklanjati zelenilo i parkove.
Jer u jednom automobilu prosječno putuju nepune dvije osobe i taj automobil zauzima veliku površinu za kretanje i parkiranje.
Jer, kada napraviš računicu, ona izgradnja i održavanje gradskih autoputeva koštaju na kraju puno više nego neki tramvajski prevoz itd.
Naravno, naši istočnoevropski političari obožavaju automobilizaciju. Za one papke u foteljama je vlasništvo automobila statusni simbol napretka i blagostanja. Općenito jesmo otprilike 50 godina iza Amerikanaca koji su ukinuli sav javni prevoz osim par velikih gradova i sada plaču gledajući evropske gradove. Osim toga, u ogromnim građevinskim poduhvatima se lahko gube pare namijenjene za jaranske džepove. To je VEOMA BITAN razlog za beskrajno forsiranje takvih ogromnih građevina. KORUPCIJA I PLJAČKANJE JAVNIH BUDŽETA.
Primjera radi, "civiliziran" Prag:
2006. godine je počela izgradnja gradskog autoputnog tunela Blanka (podzemna zaobilaznica centra).
Dužina od 6,5 km. Trebao je koštati oko 1,5 milijarde KM.
Trebao je biti gotov 2011. godine.
Danas je već izvjesno da će koštati NAJMANJE 3,1 milijarde KM.
Imamo 2015. godinu i puštanje u funkciju nije moguće zbog niza katastrofalnih tehničkih rješenja. Izgleda da će mu trebati generalni remont već prije otvorenja.
Dakle ti imaš pravo da beskrajno voziš svoju guzicu u automobilu bez obzira na bilo šta i bilo koga drugog.
Onda će tvoj grad izgledati ovako:
Ili će biti razvijan javni saobraćaj i grad će izgledati ovako:
ili ovako:
U prethodnim postovima se pričalo o SUBVENCIJAMA i GUBICIMA.
Dakle:
Javni saobraćaj je odgovornost i obaveza lokalnih vlasti. One odlučuju o obimu usluga (linije, intervali, kapacitet vozila, saobraćajno sredstvo). Napravi se kalkulacija koliko to košta. Prevoznik kaže kakva je njegova cijena za taj obim usluga. Prevoznik je obavezan da što više zaradi na prodaji karata i drugim djelatnostima ali to NIKAD NIJE dovoljno. Evo izgooglao: Beč: Prevoznik zaradi 420 miliona € godišnje prodajom karata. Da bude na nuli mora gradska vlast dodati još oko 210 miliona € SUBVENCIJA.
GUBITAK je rezultat ili lošeg poslovanja, ili nedovoljnih subvencija, ili neplaniranih promjena nafte, struje, tehnike, ili pada broja putnika.
Obaveza prevoznika jeste da bude gubitak nula.
Prva pretpostavka je da naručilac saobraćaja - lokalna vlast- PLAĆA UGOVORENE SUBVENCIJE što Kanton Sarajevo ne poštuje nikako.
Druga pretpostavka, da prevoznik ne služi kao deponija glasača, jarana i rođaka nego da posluje transparentno i zna opravdati trošenje svakog feninga.
Treća pretpostavka, javni saobraćaj je toliko atraktivan da broj putnika - ukoliko ne raste - barem se ne smanjuje! Mada cilj mora biti u suštini da broj putnika RASTE.

BEČ: Jedan od razloga zašto Beč jeste jedan od najugodnijih gradova za život: Sve manje smrde automobili. Ovaj graf pokazuje strukturu kretanja / putovanja u gradu, 1993. godina / 2011. godina:
Anteil - udio
Pkw - auto
Öffentlicher Verkehr - javni saobraćaj (metro, tramvaj, autobus)
Zu Fuß - pješke
Fahrrad - bicikao
Njihov cilj jeste do 2025. godine SMANJITI broj putovanja automobilima na 20 posto i POVEĆATI broj putovanja javnim prevozom na 40 posto ukupnih putovanja.
Naravno može se desiti da u toku godine rastu cijene energenata, rezervnih dijelova itd. Tako da se mora trošiti više nego što se planiralo za određenu količinu. I to mora biti opravdano i obrazloženo i taj gubitak operativno sanira parama lokalna uprava - ili se traži reorganizacija prevoznika - ili se smanji obim usluga, dakle ukidanje linija, povećanje cijena karata, duži intervali i manje vozila na linijama.
Ne znam jeste li nekad čuli šta se desilo tokom četrdesetih u SAD-u.
Svaki grad je nekad imao svoje tramvaje, trolejbuse, međugradske željeznice. Ove firme su ispočetka bile čisto privatne i radile su čisto na komercijalnoj bazi. To je bilo moguće, cijene vozila itd. nisu bile astronomske, konkurencija u obliku automobila slaba. Negdje sam čitao da je bilo moguće putovati iz Bostona sve do Washingtona D. C. tramvajem, uz bezbroj presjedanja, ali cijela regija na obali je bila međusobno povezana.
Veliki proizvođači automobila i opreme za automobile i benzina su tražili način kako da povećaju profite.
Onda su osnivali firme koje su kupovale lokalne prevoznike.
Brzo je stigla odluka: Eto bolan tramvaj puno košta i malo zarađuje na pola linija, moramo povećati intervale da ne vozimo toliko puno.
Nakon toga: E putnika ima sve manje (jer njima taj mršavlji saobraćaj ne odgovara), moramo ukinuti linije i neke ćemo zamijeniti modernim i lijepim autobusima.
Nakon toga: E niti one autobuske linije ne daju dobar pazar, nismo socijalna ustanova, moramo ostaviti samo jednu u gradu i ostale ukinuti. Žao nam je, ali ne isplati se.
Dakle stanovništvo više NIJE IMALO NIKAKVE ALTERNATIVE nego da uzme kredit ili uštedevine i kupi automobile da uopće stigne do doktora, u prodavnice, na posao!!!! Prodaja automobila i svega što je potrebno za njih je lijepo rasla i rasla...
Danas je Amerika promijenjena toliko da bez automobila u većini države ne možete niti KIFLU da kupite, jer je nemoguće negdje stići pješke, na biciklu, vozom, tramvajem. Prosječan Amerikanac gubi 111 sati godišnje (skoro pet dana) za volanom svog ljubimca u gužvama. Godišnje pogine na američkim putevima u nesrećama više Amera nego što ih je poginulo u cijelom ratu u Vietnamu.