Gradonačelnik Sarajeva

[ultima_palabra]

E jaka gradonacelnika majko moja . Ja mislio Finci najgore rijesenje a oni nadjose jos goreg , poznatog islamofoba i mrzitelja svega sto ima veze sa islamom . Poznate su njegove "demokratske i kosmopolitkse izjave " da ce tuziti BiBi centar sudu u Strazburu sto ne moze jesti krmetinu i piti rakiju unutra ko danema jos stotine prodavnica i kavica po Sarajevu gdje to moze uraditi . Fuj , takvi mi se likovi gade

Eno kamion lubenica stigao za istovar, ostavi se interneta...

[OpusDei]

Fuj , takvi mi se likovi gade

A meni se gade likovi koji zive u liberalnim evropskim zemljama a prizeljkuju serijat u BiH.

[It_is_a_Leclerc]

E jaka gradonacelnika majko moja . Ja mislio Finci najgore rijesenje a oni nadjose jos goreg , poznatog islamofoba i mrzitelja svega sto ima veze sa islamom . Poznate su njegove "demokratske i kosmopolitkse izjave " da ce tuziti BiBi centar sudu u Strazburu sto ne moze jesti krmetinu i piti rakiju unutra ko danema jos stotine prodavnica i kavica po Sarajevu gdje to moze uraditi . Fuj , takvi mi se likovi gade

Poznati islamofob i mrzitelj svega što ima veze sa Islamom ?!

Na stranu to što neko misli da Bibiaj centar ima bilo kakve veze sa Islamom (Islam u šoping centru ?! Give me a break), ali - reći za čovjeka koji je cijeli rat proveo ovdje, koji je u ratu pisao Tuđmanu da zaustavi rat protiv Bošnjaka i mnoge druge stvari, da je islamofob, ne da prelazi granice dobrog ukusa, već počinje da se i kosi sa zdravim razumom.

[matematicar_teski]

nwvjerovatno ko nam je gradonacelnik
covjek se bunio za svinjetinu u privatnom objektu
isto ko da ja njega tuzim sto nema 5 tespiha i tri serdzade u svojoj kuci, sta ako mu ja navrnem u goste,a hocu da klanjam na serdzadi??

[sablja]

BBI je baš zato super, što ima mesdžid, pa čovjek ne mora žuriti kući ili u džamiju, što nema likova koji bi tu došli na 2/3 pive i da hodaju tako smrdljivi sa iskolačenim očima i puše drugu kutiju cigara...A i što odbija nepoželjne.

[Nebitan32]

Osnovni i ujedno jedini kriterij je bio : da nije Bosnjak




No doci ce opet vrijeme kad ce na tu poziciju doci neko kao sto je to bio i prvi sarajevski gradonacelnik

Mustaj-beg Fadilpašić, prvi gradonačelnik Sarajeva (1878. – 1892.)




Rođen je u Sarajevu 1830. godine. Sin je Fadil-paše Šerifovića. Odrastao je i školovao se u Carigradu. Bio je naimenovan za mulu u Carigradu, a kasnije u Egiptu, ali je dužnosti vršio preko zamjenika. Godine 1860. došao je u Sarajevo i postao član i medžilisa-idare, a od 1878. do kraja života 1892. godine bio je i gradonačelnik Sarajeva. Na ovoj dužnosti proveo je 14 godina i za to vrijeme u Sarajevu su se dogodile velike promjene. Od 1882. godine bio je i predsjednik Vakufskog povjereništva.


Priča o prvom gradonačelniku Sarajeva počinje ulaskom austrougarskih jedinica u naš grad. Bilo je to 19. augusta 1878, kada je više od 14.000 austrougarskih vojnika, vođenih generalom Josipom Filipovićem, osvojilo Sarajevo od Osmanlija.

Do kraja te godine, u ovom će gradu prvo vladati Vojna uprava koja će formirati prijeki sud, te Gradsko poglavarstvo. Sve će voditi upravo general Filipović koji i donosi naredbu da se u Sarajevu formira Općinsko vijeće, odnosno da se obnovi rad Gradskog poglavarstva, Beledije koja je uspostavljena još 1865.

Gradsko poglavarstvo je djelovalo po privremenom Gradskom statutu od 22. augusta 1878; stalni statut je dobilo 9. januara 1884, a u februaru 1899. on je nešto izmijenjen. Po njemu, grad Sarajevo je sačinjavao općinu sa sedam kotara (rejona). Za prvog načelnika gradske općine imenovan je Mustaj-beg Fadilpašić, od 1878. do1892. godine.

Fadilpašić je rođen u Sarajevu 1830, u jednoj od najuglednijih i najbogatijih porodica u gradu, ali i BiH.

Fadilpašići, prvobitnog prezimena Šerifović (Šerif=Sejid), su po rodbinskim vezama, po Fehimu nametku a i drugim istraživačima, pripadali potomcima posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda a.s.

“Smatra se da je taj broj iznosio oko 16 familija” piše dr. Fehim Nametak u svojoj knjizi o potomcima Ehli Bejta u BiH.

Prezimena koja se vežu za Ehli Bejt su:

Zildžića, Ćesrija, Šerifovići (Sarajevo), Resulbegovići i Resulovići (Trebinje), Hadžizukići (Konjic).

Školovao se u Carigradu gdje je bio imenovan za mulu, a kasnije u Egiptu. U Sarajevo se vraća 1860. godine gdje postaje član Medžilisa-idare (Upravno vijeće). Oženio je Nuri Gradaščević, koja je slovila kao najveći pojedinačni veleposjednik u Bosni i Hercegovini.

Odmah po dolasku austrougarskih vlasti, Mustaj-beg je imenovan načelnikom gradskog poglavarstva koje je prvobitno bilo smješteno u zgradi na lijevoj obali Miljacke, a kasnije u Dženetića kući na Bistriku. Još za vrijeme Mustaj-beg Fadilpašića rodila se potreba za izgradnjom objekta vijećnice kao sjedišta gradske uprave.

Urbani bum

Za vrijeme Fadilpašića - bio je gradonačelnik 14 godina, sve do svoje smrti 1892. godine - Sarajevo je doživjelo primjetne pozitivne promjene (narod ga je posebno cijenio i volio, op.a.), a donesen je i prvi regulacioni plan Sarajeva po koji je predvidio zaštitu i revitalizaciju Baščaršije.

Između Sarajeva i Ilidže je 1880. godine počeo saobraćati omnibus (vrsta kočija na konjsku zapregu), a pet godina kasnije Sarajevo je dobilo prvi tramvaj kojeg su vukli konji.

U prvoj polovini 80-ih godina devetnaestog stoljeća izgrađena je Franjevačka crkva sv. Ante Padovanskog, ustoličen prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler, te otvorena pravoslavna bogoslovija. Godine 1882. otvoren je hotel Evropa, prvi moderni hotel u Sarajevu, a dvije godine kasnije i Grand hotel.

Zgrada zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, današnja zgrada Predsjedništva BiH izgrađena je 1885. godine, a pored nje zgrada današnje Direkcija željeznica i Ministarstvo inostranih poslova.

Za vrijeme dok je Fadilpašić bio gradonačelnik u Sarajevu, osnovan je i Zemaljski Muzej Bosne i Hercegovine, kao najstarija institucija te vrste u BiH. Imao je Fadilpašić i značajnu ulogu u formiranju meteorološke stanice u gradu, na Bjelavama.

Krajem osamdesetih godina devetnaestog stoljeća izgrađena je Katedrala Srca Isusova, otvorena Šerijatska sudačka škola, te zgrada Prve gimnazije. Na mjestu stare izgrađena je nova Gazi Isa-begova banja ili Carev hamam.

Mustaj-beg Fadilpašić preminuo je u 1892. godine u Sarajevu.Sahranjen je u haremu Gazi Husref-begove džamije.

Sa šire strane uzglavnog nišana (nadgrobni spomenik), sa turbanom, uklesan je natpis u pjesmi na turskom jeziku:

“Ah, smrti.
Ugledna ličnost Sarajeva, potomak esrafa (plemstva),
Prezivao se Fadilpašić i bio vrlo pobožna osoba,
Emir Mustafa Hajrudin bijaše cijenjen i poštovan.
Kada mu stiže poziv ‘vrati se’, rado se odazvao glasu,
Jer je za života prikupio opskrbu za Vječnost,
I predao dušu, neka mu je mjesto u raju.
A Gospodar (Bog) nek mu oprosti grijehe i osvijetli grob.
Pa da tako trajno uživa u zaštićenom raju.
Pomoli se učeći Fatihu za sve muslimane
I pomisli da ćeš i ti smrtnu čašu popiti.
Nahife, izreci dževher tarih (ukrašeni natpis) i ovako zamoli:
Bože, Mir-Hajrudina primi svojoj milosti.
Godina 1310.”

(Akos.ba

[theTruePath]

bitno je da nije na nekoj bitnijoj funkciji

[Banksy]

Najzad glas razuma ...



U gradu koji nema ulicu Gorana Čengića i Kike Sarajlića, gdje je jedini nobelovac kojeg je ova šuga od grada izrodila dobio čikmu prema gradskoj deponiji u Doglodima ...

24. april 2013.

Šta je nama Toše Proeski?

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba


Rami Rexepi, pedesetdvogodišnji makedonski diplomata sa iskustvom službovanja u Mađarskoj i Češkoj, trenutni ambasador Republike Makedonije u Sarajevu, predložio je na sastanku sa gradonačelnikom bosanskohercegovačke prijestolnice,Ivom Komšićem, da se jedna ulica, neki trg ili kakav dom kulture u glavnom gradu BiH nazove imenom pokojnog Toše Proeskog.

Da je Komšić ozbiljan gradonačelnik, sačekao bi da sa Rexepijem ostane nasamo i lijepo ga upitao: „Jarane, jesi ti normalan?“; ili mu makar predložio da se jedna ulica, neki trg ili kakav dom kulture u Rexepijevom rodnom Tetovu, nazove imenom Zije Rizvanbegovića Valentina. Naravno, tek za nekih osamdeset godina, kada, navodno, Ziji ističe rok trajanja.

Ivo Komšić je, međutim, jedan neozbiljan gradonačelnik, pa je prihvatio prijedlog i rekao da će učiniti koliko može da jedna ulica, neki trg ili kakav dom kulture u glavnom gradu BiH ponese ime pokojnog Toše Proeskog.

Sreća da Komšić nije primio i Senada Hadžića, prvog pješaka Banovića, koji najavljuje da će, nakon što je hodao do Mekke, Vukovara i Trebinja, sada lagano, nogu za nogom, do Makedonije, na grob poginulog pjevača. Mislim, bilo bi baš neugodno da gradonačelnik, recimo, Berlina, dođe u Sarajevo, a da ga kolega ne može primiti zato što šamara cestu prema Kruševu.

Dom kulture


Todor Toše Proeski, rođen je 25. januara 1981. godine. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 16. oktobra 2007. Bio je, nesumnjivo, sjajan pjevač. Bio je i UNICEF-ov ambasador dobre volje, humanista nagrađen Statuom Majke Tereze... Bio je, kažu, a tako je i izgledao, dobar čovjek. Za dvadeset šest godina života i jedanaest karijere, napravio je puno: snimio nekoliko albuma, prošao kroz kadar u filmu sa Nicole Kidman, punio velike dvorane, nastupao jednako uspješno u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Skoplju... Toše Proeski je, sve u svemu, bio pop zvijezda, makedonska koliko i postjugoslavenska. Da je pjevao ono što je, obzirom na dar i školovan glas mogao, znali bi ga svi balkanski ljubitelji opere, a takvih je, ipak, puno manje od onih što su kupovali karte da čuju kako uživo zvuči djevojački san iz Kumanova. No, dobro: to em nije važno, em više govori o društvima od Vardara pa do Zagreba, nego o Proeskom.

Ukoliko Makedonci žele da se u Sarajevu nešto zove po Toši, to nešto trebaju i napraviti. Da sazidaju kakav dom kulture, ne bi im se moglo zamjeriti što mu hoće dati ime po svom pjevaču. Prihvatiti i dom i prijedlog, bio bi gest zahvalnosti. Sve drugo je estradizacija pokojnika do pola – da se ne lažemo, najviše što makedonski ambasador u Sarajevu uopće može uraditi, jeste da dobije neki sokak za Proeskog; ostale obaveze su mu, obzirom da se ne zna koja je država lohotnija, da dolazi na posao – i od pola potpuno odsustvo svijesti o, pored ostaloga, važnosti funkcije gradonačelnika i imena po kojima se zovu ulice glavnog grada.

Ne treba imati iluzija o tome da je Komšić svjestan kakvu je budalaštinu kazao. On je, bez obzira na stranačku pripadnost, isti kao i njegovi prethodnici iz SDP-a, kojima uopće nije bilo jasno zašto ih je jedna relevantna, u svijetu priznata sarajevska umjetnica pitala kako su pomirili socijaldemokratsko opredjeljenje sa protokolarnom obavezom odlaska na otvaranje McDonaldsovog restorana.

Drag gost

Gradonačelniku zato treba crtati: možda je Proeski, kako je rekla jedna tamošnja novinarka, najbolje što se Makedoniji dogodilo u posljednjih pedesetak godina, ali je on u Sarajevu bio isto što je Halid Bešlić u Beogradu: fakat drag gost koji ne otaljava koncerte, već na njima vidno uživa. E ako se zbog toga dobija ulica, trg ili dom kulture, nema druge nego po Bonu Voxu nazvati Begovu džamiju. Posthumno, normalno.

I Rexepijev prijedlog i Komšićeva podrška, osvježavajuće su karikaturalni u društvu u kojem se, recimo tako, oko svakog bitnog pitanja živi prvo konsultiraju s grobovima. Ko zna, možda je Rexepi i skontao kako nema boljeg mjesta na svijetu za obožavanje mrtvih od glavnog grada države u kojoj grobovi upravljaju i živima i životom. Naš je problem, u ovom slučaju, što Ivo Komšić nije mislio nikako i ništa. Barem se nadamo. Jer ako, ne daj bože, jeste, valja početi graditi još jedno Sarajevo. Čisto da se ima ulica, trgova i domova kulture za po nekome nazvati. Kandidata će biti. Samo Makedonci imaju Vlatka Stefanovskog, Petra Naumoskog, Darka Pančeva... Odnosno, imat će ih kada biologija učini svoje.

[Opetja033]

Najzad glas razuma ...



U gradu koji nema ulicu Gorana Čengića i Kike Sarajlića, gdje je jedini nobelovac kojeg je ova šuga od grada izrodila dobio čikmu prema gradskoj deponiji u Doglodima ...

24. april 2013.

Šta je nama Toše Proeski?

Piše: Emir Imamović za --- NO LINKS ---


Rami Rexepi, pedesetdvogodišnji makedonski diplomata sa iskustvom službovanja u Mađarskoj i Češkoj, trenutni ambasador Republike Makedonije u Sarajevu, predložio je na sastanku sa gradonačelnikom bosanskohercegovačke prijestolnice,Ivom Komšićem, da se jedna ulica, neki trg ili kakav dom kulture u glavnom gradu BiH nazove imenom pokojnog Toše Proeskog.

Da je Komšić ozbiljan gradonačelnik, sačekao bi da sa Rexepijem ostane nasamo i lijepo ga upitao: „Jarane, jesi ti normalan?“; ili mu makar predložio da se jedna ulica, neki trg ili kakav dom kulture u Rexepijevom rodnom Tetovu, nazove imenom Zije Rizvanbegovića Valentina. Naravno, tek za nekih osamdeset godina, kada, navodno, Ziji ističe rok trajanja.

Ivo Komšić je, međutim, jedan neozbiljan gradonačelnik, pa je prihvatio prijedlog i rekao da će učiniti koliko može da jedna ulica, neki trg ili kakav dom kulture u glavnom gradu BiH ponese ime pokojnog Toše Proeskog.

Sreća da Komšić nije primio i Senada Hadžića, prvog pješaka Banovića, koji najavljuje da će, nakon što je hodao do Mekke, Vukovara i Trebinja, sada lagano, nogu za nogom, do Makedonije, na grob poginulog pjevača. Mislim, bilo bi baš neugodno da gradonačelnik, recimo, Berlina, dođe u Sarajevo, a da ga kolega ne može primiti zato što šamara cestu prema Kruševu.

Dom kulture


Todor Toše Proeski, rođen je 25. januara 1981. godine. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 16. oktobra 2007. Bio je, nesumnjivo, sjajan pjevač. Bio je i UNICEF-ov ambasador dobre volje, humanista nagrađen Statuom Majke Tereze... Bio je, kažu, a tako je i izgledao, dobar čovjek. Za dvadeset šest godina života i jedanaest karijere, napravio je puno: snimio nekoliko albuma, prošao kroz kadar u filmu sa Nicole Kidman, punio velike dvorane, nastupao jednako uspješno u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Skoplju... Toše Proeski je, sve u svemu, bio pop zvijezda, makedonska koliko i postjugoslavenska. Da je pjevao ono što je, obzirom na dar i školovan glas mogao, znali bi ga svi balkanski ljubitelji opere, a takvih je, ipak, puno manje od onih što su kupovali karte da čuju kako uživo zvuči djevojački san iz Kumanova. No, dobro: to em nije važno, em više govori o društvima od Vardara pa do Zagreba, nego o Proeskom.

Ukoliko Makedonci žele da se u Sarajevu nešto zove po Toši, to nešto trebaju i napraviti. Da sazidaju kakav dom kulture, ne bi im se moglo zamjeriti što mu hoće dati ime po svom pjevaču. Prihvatiti i dom i prijedlog, bio bi gest zahvalnosti. Sve drugo je estradizacija pokojnika do pola – da se ne lažemo, najviše što makedonski ambasador u Sarajevu uopće može uraditi, jeste da dobije neki sokak za Proeskog; ostale obaveze su mu, obzirom da se ne zna koja je država lohotnija, da dolazi na posao – i od pola potpuno odsustvo svijesti o, pored ostaloga, važnosti funkcije gradonačelnika i imena po kojima se zovu ulice glavnog grada.

Ne treba imati iluzija o tome da je Komšić svjestan kakvu je budalaštinu kazao. On je, bez obzira na stranačku pripadnost, isti kao i njegovi prethodnici iz SDP-a, kojima uopće nije bilo jasno zašto ih je jedna relevantna, u svijetu priznata sarajevska umjetnica pitala kako su pomirili socijaldemokratsko opredjeljenje sa protokolarnom obavezom odlaska na otvaranje McDonaldsovog restorana.

Drag gost

Gradonačelniku zato treba crtati: možda je Proeski, kako je rekla jedna tamošnja novinarka, najbolje što se Makedoniji dogodilo u posljednjih pedesetak godina, ali je on u Sarajevu bio isto što je Halid Bešlić u Beogradu: fakat drag gost koji ne otaljava koncerte, već na njima vidno uživa. E ako se zbog toga dobija ulica, trg ili dom kulture, nema druge nego po Bonu Voxu nazvati Begovu džamiju. Posthumno, normalno.

I Rexepijev prijedlog i Komšićeva podrška, osvježavajuće su karikaturalni u društvu u kojem se, recimo tako, oko svakog bitnog pitanja živi prvo konsultiraju s grobovima. Ko zna, možda je Rexepi i skontao kako nema boljeg mjesta na svijetu za obožavanje mrtvih od glavnog grada države u kojoj grobovi upravljaju i živima i životom. Naš je problem, u ovom slučaju, što Ivo Komšić nije mislio nikako i ništa. Barem se nadamo. Jer ako, ne daj bože, jeste, valja početi graditi još jedno Sarajevo. Čisto da se ima ulica, trgova i domova kulture za po nekome nazvati. Kandidata će biti. Samo Makedonci imaju Vlatka Stefanovskog, Petra Naumoskog, Darka Pančeva... Odnosno, imat će ih kada biologija učini svoje.

[JoseMujica]

[theTruePath]

Hajde da se i ja po prvi put slozim s tobom

[cadburry]