al server kashljuca pa sam ovdje kopirao.
Akademik Filipovic Muhamed Tunjo
Apsurd naseg vremena se sastoji u tome da su ljudi prisiljeni sest godina nakon rata da jos uvijek zive u ponizavajucim uslovima, na ponizavajuci nacin , da bespomocno gledaju u prazno, da sve dublje osjecaju nedostatak bilo kakvog svog ljudskog prava i brige oko njih , kada jasno vide i osjecaju cinicnu ravnodusnost prema sebi kod ljudi koji su navodno donijeli mir, drzavu, bosnjacki identitet, i koji su na sebe preuzeli zadacu da im vrate prava. Lakse je svakako nasim sugradjanima koji su se definitivno i totalno iselili u Australiju, Ameriku, Kanadu, Skandinaviju Oni su raskinuli pupcanu vrpcu i vezu i ma kako to bilo bolno, ta definitivnost odluke i daljina na kojoj se sada nalaze, stvaraju iluziju definitivnosti i konacnosti rjesenja koje su donijeli. Ali oni koji su, zbog prevelike ljubavi prema svom rodnom kraju i varave ili neodgovorno budjene nade, da ce ljudi ipak da se pokazu ljudima, da ce njihova prava biti priznata i postovana, ostali nadomak svoje zemlje i svoje Banjaluke, oni se, upravo zbog ostatka nade i blizine svoga ideala, osjecaju trostrutko teze i evo umiru kao muhe od jedne bolesti koja nije ljudska, nije individualna i nije normalna, nego je drustvena bolest, bolest politickog medija koji ima moc da odlucuje o sudbinama ljudi, a nije sposoban za to ili to ne zeli i obmanjuje ljude u pogledu njihovih prava i njihove buducnosti. Ta teska bolest razocaranja u ljudsko, osjecanje da su prevara i laz mocniji od bilo cega ljudskog, od onoga sto smo svi godinama postovali i cemu su nas ucili i u nasim domovima i u drustvu u kojem smo zivjeli, bolest je koja se ne moze preboljeti. Tako nastaju ubistva u kojima se zna da je politika ubica, ali ona zlocin vrsi preko svojih zrtava. Oni sami umiru, umiru svojom voljom, odustaju od zivota, a ubica je skriven u bezlicno oblicje indiferencije i lazi toliko svojstvenih danasnjoj politici. bili su veliki optimisti i u najtezim prilikama, ali tada su bili svjesni da oko sebe imaju svoje drugove koji odista zele pomoci i koji brinu za njih. A sada nitko od njih nema nista, sve je prazno oko njih, a praznina i jeste smrt. Zbog toga Banjalucani umiru, zapravo bivaju ubijani evo gotovo sest godina nakon prestanka rata.
Iz lista Dnevni avaz; nedjeljni komentar, Smrt u znaku politike ; 17.09.2000.
(Tekst napisan povodom smrti Refika-Piste Bahtijarevica, jos jednog od mnogih Banjalucana koji su preselili na ahiret cekajuci, tu negdje u blizini, da se vrate i da im se vrati njihova Banja Luka.)
IRFAN HOROZOVIC
banjalucki knjizevnik
Vrbas ; mislio sam da mu je stalo. Bar njemu. Mislio sam da mu nije svejedno, sto je grad nastao, uspinjao se i razrastao bas ovdje. Mislio sam, ponekad, da u svemu tome i on ima velikog udjela. A sad mi se cini da je sve to bila velika zabluda. Izgradnja, unistenje grada, sve je to njemu posve svejedno. Istjerivanje, ubijanje
(navod iz romana Prognani grad)
KULMAHALA
Uvijek je kul kul, a mahala mahala!
Kulmahala u Mejdanu; sam joj naziv kaze da je bila nesto posebno.
Prije svega, tu su se radjali daroviti fudbaleri: Paso Becirbasic, Omer i Emir Jusic, Muhamed Fiser Ibrahimbegovic, i mozda najdarovitiji Besko Palalic, koji je fudbal, ipak, dozivljavao samo kao igru. Iz Kul-mahale je Edin Cejvan, zgodni crnomanjasti mladic, koji je na igrankama pjevao sansone, a njegova sestra doktorica Edina ucila me ponovo hodati nakon operacije kicme. Tu je zivio i Hamdija Buca, dobri covjek, kojeg je zivot potrosio na drustveni rad, profesor Eso Ekic...
I kuca Mazara je tu! Herojska kuca!
U Kul mahali je odrastao i Smajo Becirbasic, vjeciti aktivista, i danas je politicar.Lafovsko ponasanje bilo je zakon za mladice iz Kulmahale.Danas je Kulmahala zaturena u sumi visokih zgrada, kafana, ulicica, dvorana... a nekad su tu jurili za loptom Nurko i Taib Dervisic i mnoga druga mejdanska djecurlija. Herc, Zeler, Suce, Truman, Buco, braca Bajrici, Mehanovici, Davidovici, Jaklici, Sasivarevici, ...
Trebalo je gledati, na Stadionu sportskih igara, jedne godine banjalucki turnir u malom nogometu; Kulmahala je sve redom sarala! Nikad jace malonogometne ekipe vise ne bi. Kulmahala je, zaista, bila nesto posebno. I zivot uz nemirni potok Djurdjevak; ambijent za djetinjstvo otvorenih ociju
Tomo Maric
Iz knjige «Banja Luko, Oprosti! «
STUDENAC
Obisao sam razne metropole i sela.
Nigdje Studenca!
Jedina lokacija koju niko nema, Banja Luka ima!
Na studencu tri pipe ima. Lijeva i desna je rezervisana za hladjenje piva i ostalih napitaka. Srednja je rezervisana za vodopije.
Studenac je vazda imao i svoja pravila. Naprimjer: ko baci opusak na beton, leti u Vrbas; ko ne moze do Suplje, ne mora ni na Studenac; ko je novi, mora litru rakije saliti i to pod zvizganom; ko probudi Buma, bice prebacen sve do Abacije; Ko dobije ''vrucu'' u BSK-u, sljedeci dan je njegov Studenac; Sataras predvece sprema onaj ko cijeli dan nije usao u Vrbas; A dnevna obaveza je da svako mora bar jedan kamicak da uzida u Ostrvo spasa, jer da nije Ostrva spasa, tihak pod Studencem bi preplavilo smece koje Vrbas nosi odozgo. Fajki je dosao na ideju da se nacini brzak pomocu ostrvceta koje svakim danom sve vise raste.
Nisam vjerovao da je taj Studenac tak'a napast; napije te, a onda opet moras na njega da te istrijezni.
A Studenac je uvijek imao i svoj ljudski inventar. Jasko, tata Studenca, Hafiz Intendant, Fajki, Kuko, Majci, Saja, Brko, Penda, Zele, Roda, Bum, Graja, Simo hirrug, Vojo pravnik, Ibac, Bego lovac na zeke, Sunka, Kesa, ...
Meni je, jednog dana u pola vrelog ljeta, vrlo obavijesten, vazan i povjerljiv covjek, cije ime iz razumljivih razloga ne navodim, telefonirao da se kako znam i umijem snabdijem sto vecim kolicinama leda, jer ga uskoro nece biti, neki problemi s strujom i jos svasta nesto. Navaljaj leda, valja ce ti i trebat ce ti kaze mi On.
Sta mi je preostalo nego da mu kazem: jebote, pa ti nikad nisi cuo za Studenac!?
Simara
Iz knjige «Banja Luko, Oprosti!»
GORNJI SEHER
Nikad nisam bio u Srpskim Toplicama.
Ali, islo se u Seher. Gornji Seher!
Naravno, u ovecim grupama, jer Seherani su bili malo nezgodni. U ranim sezdesetim, gore je bio igranjac, u Domu. Nas petnaestak, njih dvadesetak, plus Seheranki vise nego nas svih. Plus nezaobilazni vojnici!
Nezgodno je bilo i sto su Seheranke znale imati pratnju majki ili oca. Ne sve, naravno, ali zato je moralo se biti finoca, respekt.
A Seheranke seretkinje namjerno su kad se objavi «dame biraju» - birale vojnike! Za nas to je bilo ravno skandalu!
Bilo u Seheru i kino. Odmah pored Doma. Filmove pustao cuveni Rujo. Kad god smo propustili Tarzana ili Herkulesa u ''Kozari'', ''Palas'' ili ''Vrbasu'', moramo u Seher (Da li samo zbog filma!?)
Onda, kakva je vec bila ta sesta decenija (skromna i oskudna), kino-aparatura je mogla da bude samo jedna i to ko zna iz kojih predratnih godina obicno njemacka, trofejna.
Nas ti Rujo pusti Herkulesa i taman kad se docepao kraljice od Sabe (ja mislio da je to neka nasa Sabina), puce traka!
Rujo, pukla taka !!! povici koje poznaju svi nostalgicari za kinom sezdesetih.
A Rujo pije kahvu u Domu. Jebe se njemu i za Herkulesa i za Sabu! A o nama i da ne govorimo. Svrati poslije pola sata, zaljempaci onaj celuloid i osteti nas za prve poljubce Stiva Rivsa i Sabe ...
U Gornji Seher se islo i zbog autobusa na sprat.
Autobusae na sprat imao je samo London (ima i sad) i Banja Luka (nema vise).
Autobusima na sprat, prvo smo isli do Trapista, pa ostanemo gore, iznad sofera, tik uz sajbu, pa sa te visine jezdimo do Sehera. Pravo u kupatila - hauze s ljekovitom vodom, sa prvim samponima od breze u kesicama plasticnim. Da se operemo ponekad i bez luksije! Tako sam naucio da se kosa treba dva puta samponirati, jer za toliko je bilo sampona u kesici..
Svi u Toplice!
Ma svi u Gornji Seher!!!
Simara
Iz knjige «Banja Luko, Oprosti!»
MUJO
Otidjite u Mostar, Beograd, Sarajevo, Zagreb, Rijeku, Varazdin, Kragujevac, Ljubljanu (ne mogu vise da nabrajam), uvijek cete vidjeti natpis:
Banjalucki cevap !
Legenda banjaluckog cevapa (zaista najboljeg na svijetu) bio je Mujo Djuzel.
Ja ga pamtim jos sa stare zeljeznicke stanice (u centru grada), cuvenog ''Teksasa'' i ''Lovca'', a poslije ''Kod Muje'', kioska gdje se osamostalio i gdje su uvijek bili redovi za «Mujine cevape». Otuda se banjalucki cevap i procuo. Ali, tesko je reci da li je Mujo imao neki svoj specijalni recept. Njegov sin Irfan je isao sa mnom u Gimnaziju, ali ni on nije znao o tome nesto reci. Danas i on u Rijeci drzi, naravno, ''Banjalucki cevap''!
Bice da je Mujo umio da pomijesa dvije-tri vrste mesa, u tajanstvenom omjeru, plus zacini, plus cumur, plus prirodna ljubaznost, plus iskustvo.
Nesto, sigurno, jeste od toga,ali ne pitajte ni njegovog sina u cemu je gvint!
Mi smo Muju postovali, ne zbog cevapa, vec sto je poznavao nasu dusu i, naravno, nase gluposti. Nikada se nije desilo da Mujo ne pocasti skolske drugove svoje djece, niti sam ikad cuo da se taj covjek posvadjao s nekim. Mozda sa sinom, ali to je normalno, je l' da!?
Jednom su novinari ''Glasa'' pitali za recept i da li tu ima neka tajna.
Mujo ce: ''Ma, hajte, djeco, perite sudje kod kuce, skuhajte nesto, ometite sobu sve ce te nauciti!''
Mujo, cevabdzija, znao je da rad, rad i samo rad, moze da nas izvuce!
Volio je FK Borac, svojevremeno svojim parama platio je da golman Jantoljak i dalje ostane i brani za Borac!
Mujo je sagorio radeci i pomazuci drugima.
Tihomir Lecic, ondasnja legenda jugoslavenskog novinarstva, u «Ninu», 2. novembra 1969.godine pise:
''Tamo sam zatekao cevabdziju Muju Djuzela. Dijelio je komsijama meso, dzabe naravno. Stotinu kila mesa, a mozda i vise. Prva pomoc ...''
Banjalucani znaju da je to bilo za katastrofalnog zemljotresa!
Simara
Iz knjige «Banja Luko, Oprosti!»
SPORTSKE PRICE
ABID-BIDA KOVACEVIC, dijete Grada i Borca, miljenik navijaca, dugogodisnji kapiten i najbolji igrac. Plavokosi umjetnik s loptom, rodjen u Banjoj Luci, zapoceo je svoju karijeru u FK Borac i jos kao junior je, svojim igrama, nagovijestio da je Banja Luka, a i tadasnja drzava dobila fudbalskog carobnjaka, nogometnog dragulja. Igrao je na poziciji lijevog krila iliti po danasnjoj terminologiji lijevi bocni napadac. S loptom je znao sve. Igrao i sutao je i lijevom i desnom nogom, tako da ni dan-danile mnogi ne bi mogli reci da li je bio rodjeni ljevak ili desnjak. Brz, ali ne i sprinter, sjajno je prolazio po lijevoj strani sve svoje cuvare, koji su ostajali u cudu nakon njegovih finti i driblinga. Protivnicke odbrane je hvatala panika od njegovih centarsuteva, a golmani su ocajavali kada je izvodio slobodne udarce u «zoni» 20-25 metara od gola. Bilo je svejedno s koje strane i kojom nogom je to cinio mreze su se cesto tresle. Lucidnim dodavanjima pocesto je izbacivao iz igre cijelu protivnicku odbranu. Tihi i mirni mladic s Mejdana je godinama odusevljavao nogometnu publiku sirom bivse drzave. Paker i strijelac, veoma je cesto bio meta grubih i pogibeljnih nasrtaja protivnickih igraca koji mu nisu bili dorasli u nogometnom umijecu. Rijetko, skoro nikada, nije nesportski reagovao na sve to. Njegov odgovor je uvijek bio sportski, fudbalski, - ponovo dribling, centarsut ili dodavanje kao rukom, precizan, tehnicki izveden sut ... Uvijek raspolozen za igru i nadigravanje, i skoro uvijek medju najboljima na terenu. Dugo godina je odbijao pozive za prelazak u klubove velike cetvorke, da bi u zrelim igrackim godinama, ipak, otisao u Dinamo iz Zagreba i svojim briljantnim igrama ocarao navijace zagrebackih modrih, a cuveni sportski reporter Ivo Tomic ga je obiljezio svojim epitetima i atributima: ... i opet lopta do Asa sa Vrbasa.... Karijeru je poslije nastavio u Grckoj, i ponovo jedan od najboljih. Za reprezentaciju bivse drzave zabiljezio je dva nastupa 1977.godine mada je, sigurno, svojim kvalitetom zasluzio i vise nastupa, ali jednostavno receno mana mu je bila sto je iz tzv. malog kluba pa su prednost dobijali igraci, cesto prosjecnog fudbalskog znanja, iz tzv. vecih i jacih klubova. Nastupao je i za mladu reprezentaciju U 21, bivse drzave. Bida, nogometni velemajstor s Vrbasa, danas, kao prognanik, zivi u USA sa suprugom Sabinom i djecom, kakve li ironije, u ne-nogometnoj Americi.
SUKRIJIN - Eso Tahirovic, Naprijedovac od glave do pete, srcem i dusom. Poceo i zavrsio karijeru u klubu s Mejdana. Nogometni znalac i borac. Htjeo, mogao, i igrao, na svim pozicijama u timu osim golmana. Poceo kao odlican i ubojit napadac, nastavio kao rasan vezni, po potrebi bio i bek i stoper. Neumorna radilica na terenu, uvijek s maksimalnim doprinosom i maksimalnom zeljom za pobjedom svog kluba. Ljubimac navijaca i saigraca. Lider ekipe godinama. Autoritet. Dijete Stupnice iz porodice cuvenih banjaluckih slasticara. Miran, tih i dobrocudan u privatnom zivotu, lav na terenu jednom rijeci prava Mejdanska raja. Igrao je nogomet samo iz ljubavi prema carobnoj bubamari i svom klubu. Znao je sve od nogometne igre odlican tehnicar, ubojita ljevica, lucidnost, asistencije, skok i duel igra, pozrtvovanje... Ma, bio je to kalibar» za mnogo vece domete i klubove, ali nije imao ni zelje, ni htjenja da to ostvari. Do kraja karijere ostao nogometni zaljubljenik ili kako to kazu - amater. Bez sumnje, ili osporavanja kvaliteta sjajnih igraca zvijezda, Naprijedovih izdanaka, Sukrijin je, sveukupno, najbolji igrac Naprijeda. I on vise ne zivi u svom rodnom gradu; sada je stanovnik Sarajeva gdje je dosao iz Rijeke Hrvatska, kao prognanik. Velemajstor i borac, miran i dobrocudan. Ide li to sve zajedno? Ide, ali kod Sukrijinog Ese Tahirovica.
SOJTARA - Hranimir Miro Sojtaric. Za raju i ljubitelje nogometa bilo je dovoljno samo reci Sojta, Sojtara. Plavokosi, zgodni i sarmantni, mladic s Hanista, dijete Hasana i Hadzere, junior, senior i veteran, jedan je od simbola, FK BSK-a. Izuzetno brz i snazan, hrabar i zestok, probijao je protivnicke odbrane kao silo. Solidan tehnicar, veliki borac na terenu i izvan njega. Pravi lider - omiljen kod vecine saigraca, posebno onih mladjih koji su tek pocinjali svoju karijeru, jer su znali da ce im Sojta uvijek pruziti podrsku, zastitu, ali i kritiku, opravdanu naravno. Po prirodi plahovit, jak i poprilicno ters, te vjeciti pravdoljubac i buntovnik, ali i odlican prijatelj, insan velikog srca. Takav je bio i ostao i u igri, i u privatnom zivotu. Na terenu je pruzao uvijek maksimum zalaganja pa i onda kada mu nije bas sve islo od noge. Bio je to prototip danasnjih igraca modernog, atomskog, nogometa. Iako po vokaciji napadac, za potrebe kluba i trenerskih zamisli, igrao je i u srednjem-veznom redu i u odbrani, i uvijek iskazivao svoje igracke kvalitete bez obzira na odredjenu mu poziciju u igri. Znao je on izvesti i majstorski dribling, zestoko sutnuti prema golu, efektno asistirati. Ali kad Sojta dobije, ili sam gurne, loptu u for, onda publika i protivnicki igraci imaju prilike da vide vihor na terenu. Malo ko mu je u tome bio ravan. Ma, ni rukama ga nisu mogli zaustaviti. Bio je veoma dobar jak u duel igri, na zemlji i u zraku, na terenu, a, bogami, i izvan terena. Zbog svoje plahe naravi, nogometnog umijeca i profesionalnog odnosa prema igri i klubu pocesto je bio meta protivnickih igraca i sudijskih sankcija, cesto i neopravdanih. Nije mogao a da ne reaguje na nesportske startove i nepravedne sudijske odluke, bilo direktno prema njemu, bilo prema nekom od njegovih saigraca. Svojom igrom i pristupom podsjecao je na cuvenog njemackog reprezentativca Karl Hajnc Rumenigea. Mozda bi za njegovo karijeru bilo bolje da se kasnije rodio jer njegove fizicke i fudbalske kvalitete bi tek u novijem vremenu modernog fudbala dosle do punog izrazaja. Mozda. Mozda je mogao i morao napraviti jos vise u svojoj nogometnoj karijeri, ali njegovo shvatanje zivota, njegova, hajde da kazemo, boemstina u privatnom zivotu su mozda razlog ostalih mozda. Nesumnjivo je u BSK-u bilo vecih fudbalskih znalaca, umjetnika, s loptom, zvijezda, ali kad se sumiraju svi elementi nogometne igre i odnosa prema plavom dresu svoga kluba, te da je svu svoju karijeru proveo u BSK-u, onda Sojtara ima odredjenu prednost, jer bi se slobodno moglo reci da je to bio dugogodina Simbol FK BSK-a. Sojta je morao napustiti svoj Grad i klub, te danas kao prognanik, zajedno sa svojom porodicom suprugom Vesnom i dvije prekrasne kceri Majom i Majdom, zivi i radi u Norveskoj, zemlji skijasa, ali i dobrih nogometasa. I u Norveskoj nije mogao bez svoje najvece zivotne ljubavi nogometa, pa je sve do svoje 44. godine uspjesno nastupao za mjesnog ligasa. Vjerovatno, iako u poznim igrackim godinama, je i tamo pokazao sve svoje kvalitete i umjeca, ali biologija, godine, cine svoje i tog protivnika niko jos nije savladao. Sojta mu je dugo odolijevao, ali kao i svaki sportista morao se povuci sa travnatih terena. Nastavio je raditi u nogometu kao trener-ucitelj mladjih kategorija, ali profesionalne obaveze, njegovo zaposlenje izvor egzizstencije, je omelo njegovo moguce, novo, dokazivanje u trenerskom pozivu. Bio je to odlican nogometas i jos bolji jaran, prijatelj, mnogima, pa i onima koji to objektivno nisu zasluzivali. Ljudina.
Sredoja Zekanovic
bokserska legenda
Njegova djeca, tek prohodao sin Igor i djevojcica, kcerka Ceca, spavali su na podu, a bokseri u krevetu. Nekad Batar, poslije Barbarez, kasnije Benes, zatim Josipovic, Sindolic, Dervoz... ko ce ih sve pobrojati. Njegova Ljubinka, dobra zena, skuha kazan graha, nije bas sportska hrana, ali valjalo je nekako prehraniti sve boksere. Tako je izrastala "Slavija"
Reporter prvi objavljuje vijest: Sredoja Zekanovic dobio je zlatnu medalju EABE (Evropske bokserske federacije) za zasluge "na unapredjenju i razvoju bokserskog sporta u Evropi".
Vece priznanje u boksu ne postoji.
Sredoja Zekanovic.
Covjek boksa.
A iza i ispred tako bogata zivotna i sportska prica. Cijela knjiga.
Sredoja je zaista nesto posebno.
Dosao je u Banjaluku kao siroce. Uz dobre ljude (on cesto pominje Dusana Perovica, brata cuvenog rukometasa Pere Perovica, koji mu je bio kao otac) zavrsio je tekstilni zanat. Borio se i patio kroz zivot i, tako celiceci se, izrastao u covjeka od formata i autoriteta.
U boksu je, kao sportski radnik, stekao svjetski ugled. Njegov sportski rad proslavio je i Slaviju i Banjaluku.
Stvorio je Slaviju, Benesa, Vujkovica, Josipovica...
Prvo Slavija.... Spasoja je dugo stanovao u onoj, vec oronuloj, austrougarskoj zgradi kod banjalucke poste, mali, jednosoban stan. Njegova djeca, tek prohodao sin Igor i djevojcica, kcerka Ceca, spavali su na podu, a bokseri u krevetu. Nekad Batar, poslije Barbarez, kasnije Benes, zatim Josipovic, Sindolic, Dervoz... ko ce ih sve pobrojati.
Njegova Ljubinka, dobra zena, skuha kazan graha, nije bas sportska hrana, ali valjalo je nekako prehraniti sve boksere.
Tako je izrastala Slavija.
Mi, mejdanska djecurlija, pocetkom sezdesetih isli smo u grad coporativno; nas desetak naidje pokraj starog hotela "Palas", Sredoja sjedi u basti sa Jovicom Cvijeticem, Ademom Tatarevicem, Vuzovom Tinjicem i Dusanom Muticem i kuje planove za Slaviju. Mi mu se uctivo javimo, on nas zove za stol, diskretno casti crvenkom i kutijom kenta, uz komentar: "Nek vam se nadje." Mi bismo kasnije kent dijelili na komad, castili se crvenkom, a pri povratku na Mejdan ponovo vidimo isto Sredojino drustvo u basti hotela "Palas".
Doveo je u Banjaluku Miju Andrica, bokserskog virtuoza, potom prave sampione, pokojnog Vlastu Barbareza (ljepotana na ringu) i Satka Glamoca, Edu Dervoza, bracu Pala, ali i tragao za bokserskim talentima, po cemu je sredinom pedesetih godina najpoznatiji bio Laus. Pokusavao je sa Stanojom Strpcem Ringom, Dusanom Umicevicem Pekijom, ali je tek sa Nazifom Zembom, Viktorom Homom i Mirkom Ninkovicem uspio do kraja i oni su bili udarne pesnice, a zbog njih je raja sa Lausa ispunjavala stadion sportskih igara i dvoranu "Borik".
Godine 1974. Slaviju je ispeo na tron, osvojio titulu prvaka ex-Jugoslavije, koja je tada bila evropska bokserska velesila.
Kad se vratio iz Svetozareva gdje je Slavija u revansu izborila 7:13 (u Banjaluci je bilo 14:6), iako je ponoc davno bila minula, ispred hotela "Palas" docekalo ga je nekoliko hiljada ljudi.
Klicalo se Slaviji, i isto tako Sredoji.
Te junske noci, cini mi se, izmedju Slavije i Sredoje stavljen je znak jednakosti i to traje
do danas.
Pa Benes... Govorio je od prvog dana, kada je Marijana iz Tuzle sezdeset i osme doveo u Banjaluku, da ce izrasti u bokserskog velikana i sampiona. Svaki njegov mec u amaterskoj bokserskoj konkurenciji, Sredoja je isplanirao do u detalj. Tacno se znalo kada Marijan treba da boksuje sa Ljubinkom Veselinovicem, kada sa Zvonkom Vujinom, a kada da ide na medjunarodne turnire. Bio je uz Marijana kada je 1973. u Beogradu pobijedio Rusa Kamnjeva i postao prvak Evrope u amaterskom boksu. Sve se ponovilo i kada je savladan Francuz Koen, a Benesu je pripao sampionski pojas profesionalnog prvaka Evrope.
Bio sam sa Perom Bojanicem svjedok kako je Sredoja prezivljavao mec protiv Koena i tada cuo, prvi put, njegovu originalnu zivotnu i sportsku pricu. Nas trojica, dok Banjaluka grmi od poklica i ovacija, zaputili smo se iz "Borika" "alejom zaljubljenih". Korak po korak stigli smo do naselja Borik.
Sredoja otvori i dusu i srce: "Pocnem ja tamo '67. stvarati pravu Slaviju za koju sam vjerovao da moze biti evropski klub. Nisu svi u gradu bili naklonjeni boksu. Jedan mi je gradski funkcioner, nije medju zivima zato mu ne pominjem ime, rekao: 'Ma, pusti boks. Osim tebe, koga to u Banjaluci interesuje.' Ionako se tesko zivjelo, jos da nadjes pare za boks. Medjutim, izdrzalo se i vidi ti dokle je to veceras stiglo, sav svijet zna za Marijana, Banjaluka je grad o kome veceras govori cijela Evropa."
Orosile se Sredoji oci, sve bi da sakrije: "Kad je Marijanovoj majci Mariji receno da ga vodim u Banjaluku, ona me gleda cudno: 'Kako ce on bez mene.' Nista vi ne brinite, kazem ja njoj, on ce imati brigu i paznju kao moja djeca. I sad nesto razmisljam: Mozda je upravo on bio onaj uteg na vagi koji je Slaviju iz prosjecnosti vinuo do evropskih visina. Badava svi drugi odlicni bokseri - Marijan je stvorio atmosferu, oko kluba su se poceli okupljati uticajni ljudi, onda stampa, radio, televizija... O Slaviji se pocelo svugdje govoriti."
Sredoja brise vlazno lice i prica dalje: "Vi znate da ja svaki mec gledam stojeci, i nikada ne prilazim blizu ringa. Veceras sam bio najblize ringu otkako sam u boksu. Na metar, odmah iza Marijanovog menadzera Zelera. Znate zasto? Bojao sam se za Marijana. Prije nego sto cemo poci u dvoranu, on me zove i kaze: Tata, ako slucajno padnem, prvo cu tebe traziti pogledom. Po reakcijama cu sve znati. Isto kao u Beogradu, kada me je srusio Kamnjev, a ti miran samo doviknu - ustaj! Poslije sam samljeo Kamljeva. Budi veceras blizu mene. Ja se gotovo popeo Zeleru na ledja, a sav drhtim. Nikada kao veceras nisam osjecao strah. Medjutim, kada je Marijan u trecoj rundi zakacio Koena znao sam da je kraj, jer samo on moze odapeti onaj udarac sa pete. Niko drugi na svijetu."
Kako je relacija-Sredoja vodja, a Benes sampion, godinama funkcionisala?
Nije islo sve glatko. Mladost nosi i oholost, ponekad nestrpljivost da se sve rijesi preko noci; Sredoja je, opet, bio oprezan, svjestan da se mora ici korak po korak. Znao se Marijan nerijetko i buniti, joguniti, kao i u svakoj vezi gdje se unose emocije, bilo je i vatre, ali Sredojina je bila posljednja.
Epilog: bezbroj medalja, titula i trofeja, i pet odbrana profesionalnog prvaka Evrope.
Kako je i Marijan kasnije sve to vracao Sredoji?
Kako kada, ali u dubini duse volio ga je kao oca i bio mu je zahvalan.
Potom Ante Josipovic... Za njega, jos poletarca, zimi u mokrim patikama sangajkama dolazio je iz Motika na trening u staru baraku na Paskolinoj ciglani, tvrdio je da ce nadmasiti slavu svih svojih prethodnika. Prvo momacko odijelo Sredoja je kupio Josipovicu. I njega je vodio, varljivom i neizvjesnom bokserskom arenom, mic po mic. Prvo najbolji u Jugoslaviji, onda prvak Balkana, pa onda na vrh Olimpa olimpijsko zlato.
Kada se Josipovic, kao mega zvijezda, ovjencan slavom olimpijskih bogova vratio iz Los Andjelesa, na surcinskom aerodromu okacio je Sredoji zlato oko vrata: "Ono pripada tebi koliko i meni." Josipovic je u njemu gledao drugog oca. Kada je ovih ratnih godina prvi put stigao u Banjaluku bio sam u kaficu Napoleon i izbliza gledao njihov susret. Pri pomisli na taj cin i danas uzdrhtim... Josipovica okruzilo staro banjalucko drustvo, ko god udje u kafic prilazi da se pozdravi, a Ante prica: "Sve u zivotu mozes da zaboravis, ali svoj grad ne mozes. E, prijatelji, kakve su besane noci. A ti onda vratis svoj film: Slavija, Sredoja, Banjaluka... Kad sam prvi put dosao u salu, bio sam najmanji i fizicki najslabiji, oni jaci navukli rukavice, hoce da me biju, ne da Sredoja, vice onim jacim od mene: 'Vidjecete vi kad on bude sampion, onda cete se hvaliti da ste boksovali s njim....' Sa zvucnika oglasio se Bajaga i "Voz za Harkov". Svi pjevamo i cekamo.
Koga? Polako, ni svi u Napoleonu ne znaju koga cekaju.
"Evo ga", ote se Anti.
Na vratima Sredoja, rasirio ruke, Ante skoci. Dugo su ostali u zagrljaju. Kada su ponovo stali jedan naspram drugog, Sredoja pokazuje rukom mjereci od poda: "Ovoliki si bio kad si dosao u Slaviju." Nas desetak pretvorilo se u uvo, konobar Ranko utisao muziku, cuje se muva.
Kaze Sredoja: "Da popijemo u to ime."
Narucujemo redom, doslo do Josipovica, umjesto konobaru on se obraca Sredoji: "Mogu li prvi put u zivotu pred tobom naruciti pice i prvi put u zivotu necu te persirati?" "Moze, ali samo jedno", smije se Sredoja, prostodusno od srca. "Moze Ante, moze duplo pice...", govori jos, a niz lice mu se otkide i skliznu suza.
Kad je u Banjaluci ucinjen najprljaviji zlocin, pucanjem u Josipovica, deset dana, i isto toliko noci, Sredoja je proveo u bolnici.
Ono sto onda nije receno neka se sada kaze: Sredoja je nabavljao i svojim parama placao specijalne infuzije koje je Josipovic dobijao, a one mu, kasnije se pokazalo, spasile zivot...
Jedan ljudski zivot, a tri zivotna djela. Ne pominjem brojne titule i trofeje, ni cinjenicu da je bio najuspjesniji direktor reprezentacije Jugoslavije. Gdje bi me to odvelo.
I danas, iako vec narusenog zdravlja, pritisnut i godinama, Sredoja Zekanovic je na bokserskom peronu. Hoce ponovo da stvori veliku Slaviju.
Podrzavam ga i vjerujem da on to moze, kao sto sam bezgranicno vjerovao svakoj njegovoj rijeci, jos kao momcic, kad je mene i moju generaciju ocinski savjetovao da je zivot pun zamki i da samo najjaci ostaju. Otuda je njegova zivotna prica, u stvari, najmanje prica o njemu samom, a mnogo vise o ljudima iz njegove okoline. Takav je Sredoja.
Bio ljudina, to i ostao.
TOMO MARIC
