Za razliku od brata Žarka, Miša je oduvek bio ono što se naziva dobrim detetom. Sagovornica "Vremena", koja je išla u istu školu s njim, kaže da se ni po čemu nije izdvajao od druge dece, da je bio odeven kao i drugi, da ga nikada nije pratilo nikakvo obezbeđenje. Naprotiv, u nekim je situacijama bio čak i skromniji od ostalih: tokom posete jednoj vojvođanskoj fabrici slatkiša, drugovi iz razreda ustupili su mu najbolju vindjaknu, kako ih ne bi brukao u gostima. Zajedno sa Žarkovom decom Josipom i Zlaticom, Miša je svoje beogradske dane proveo u Titovom susedstvu, a brigu o njima vodila je jedna rođaka. Isto tako običan i skroman život vodio je i u Zagrebu: "Kad sam došao na studij u Zagreb, privremeno su me smjestili u veliku zgradu u Visokoj ulici, što je za mene bio najgori period, jer u zgradi u kojoj bi se moglo smjestiti nekoliko stotina ljudi ja sam bio sam. U svakom hodniku i salonu otkucavali su satovi, a u mojoj sobi kako bi vjetar puhao lupao je jedan oluk koji nije bio pričvršćen. Nije baš bila ugodna atmosfera", prisećao se Miša za "Globus". "Onda sam se preselio u Novakovu, u jednu adaptiranu garsonijeru, i tamo sam proveo sljedećih skoro 10 godina. Kad sam došao u Zagreb, nisam imao auto, imao sam motocikl koji sam dopremio iz Beograda, i koji sam pet-šest godina ranije dobio na poklon od grčkoga kralja. Negdje nakon dvije godine tata mi je poklonio fiću, kojeg je on dobio od Zastave, i to s komentarom – da nikad ne smijem zaboraviti da moji prijatelji idu tramvajem i pješice i da sam ja ipak privilegiran što imam auto. Fiću sam vozio deset godina, dok mi se jedne zime jedan auto nije zaletio u njega ispred kuće i razbio ga."
Miša Broz završio je Pravni fakultet, ali njegova radna biografija pokazuje da Tito nije uticao na zaposlenje svog sina. Prema zvaničnim podacima, radio je kao šef Odjela za izvoz i direktor vanjske trgovine u "Prvomajskoj", kao direktor sektora uvoza-izvoza u naftnoj kompaniji INA, u Komitetu za odnose s inozemstvom Vlade Republike Hrvatske, da bi tek u periodu od 1983. do 1993. zauzeo više funkcije u svojoj nekadašnjoj firmi INA. Od 1993. polako napreduje u Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske, gde je najpre savetnik ministra, a zatim opunomoćeni ministar u ambasadi Hrvatske u Moskvi, Kairu i Džakarti – takvoj karijeri verovatno je doprinela činjenica da govori pet jezika.
Žarko Broz, Titov sin iz braka s Pelagijom Bjelousovom, rođen je 1924. godine. Pošto je od 1928. Tito bio u zatvoru, a Pelagija se vratila u SSSR, Žarko detinjstvo i ranu mladost provodi u Moskvi. Legende kažu da je u to doba bio prilično problematično dete, odnosno da je sa sinom Palmira Toljatija vodio maloletničku bandu "Zlatni zub". Zbog toga je, takođe na osnovu legendi, Tito 1935. došao u SSSR i izvukao ga iz popravnog doma. Do kraja Drugog svetskog rata, Žarko je živeo u Sovjetskom Savezu, borio se kao oficir Crvene armije, bio je dva puta odlikovan i teško ranjen (prilikom ranjavanja izgubio je ruku). Otac i sin ponovo su se sreli tek 1944, na ostrvu Visu, gde je u to vreme bilo vojno središte nove Jugoslavije.
Posle oslobođenja, 1945, Žarko je iz SSSR doveo svoju veliku ljubav, Tamaru Veger, s kojom je 1947. dobio sina Josipa – Jošku, a 1949. ćerku Zlaticu.
Deca mu još nisu bila ni stasala, kada je Žarko počeo da švrlja i ponovo pokazuje svoju mangupsku prirodu. Zbog njegove afere s Terezom Kujundžić angažovana je čak i UDBA (koja ju je u više navrata udaljavala iz Beograda), a Tito dugo vremena nije ni govorio sa svojim sinom. Kako bilo, već 1951. Žarko je u braku s Terezom dobio sina Edvarda. Samo četiri godine kasnije, bio je u braku s trećom suprugom i dobio ćerku Svetlanu. U međuvremenu, nisu mu bile nepoznate ni kafane, ni provod, ni sva druga životna zadovoljstva.
Živeo je u kući u Lackovićevoj ulici na Dedinju, od sovjetske vojne penzije, a od oca je nasledio vinograd u Kumrovcu. Umro je 1995. godine.
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=863733