https://inforadar.ba/kako-se-sarajevo-p ... s7UAOfr5uo
KAKO SE SARAJEVO PODIJELILO PRED NASTUP VELIKOG UMJETNIKA: Uspavanka za Gorana Bregovića
Iz perspektive Sarajeva, ne znam zna li to Brega 24 godine od kraja rata, uzeti pušku ili ne nije bila stvar izbora; mi smo, naime, od marta 1992. godine bili sistemski i nelektivno ubijani, granatirani, mučeni bez hrane, struje, vode...
Teško je biti ravnodušan prema liku i djelu Gorana Bregovića. Najvećeg sarajevskog muzičara svih vremena. Po svemu sudeći – i najpoznatijeg ex-Yu muzičara svih vremena.
Brega je jedan od onih Sarajlija koji u „krvavom ratu u BiH“ (koji je, zapravo, bio agresija na suverenu i međunarodno priznatu državu, po već poznatim presudama Međunarodnog suda pravde), kako i sam kaže, nije želio i nije mogao da zauzme stranu, jer je dijete iz miješanog braka. Pa tako u svom posljednjem intervjuu (za jedan sarajevski portal) nekoliko dana pred „spektakularni nastup“ na sarajevskoj Bijeloj tabiji (u subotu, 24. avgusta), kaže:
“Ja sam iz miješane kuće, moj otac je bio Hrvat katolik, majka mi je pravoslavna Srpkinja, a supruga muslimanka. Prema tome, ne znam prema kome bih ja u tom ratu uperio pušku. Zaista sve volim jednakim žarom i to se vidi i u mojoj muzici koja predstavlja patchwork svih nas…”
Begović, dakle, 24 godine od kraja rata (agresije na BiH) i dalje zastupa poziciju neutralnosti, jer pojašnjava kako ne zna “prema kome bi u tom ratu uperio pušku”.
Nedugo nakon toga stigao je i jedan od odgovora (a bilo ih je, nije da ih nije bilo) od također jednog sarajevskog muzičara, Nede Babovića, gitariste Bombaj Štampe, ne svjetski poznatog kao Bregović, ali u domaćim krugovima priznatog i poštovanog. On je napisao:
“Ako kreneš od pretpostavke da u ratu ne znaš prema kome uperiti pušku to automatski znači da ti je puška u ruci i da već duboko učestvuješ u sukobu. Razumijem da neko ko nije proveo ni minutu u ratu može na taj način imati simplificiranu viziju rata. Ali stvarnost rata je stotine hiljada protjeranih, ubijenih, silovanih i opljačkanih koji uglavnom nisu imali tu pušku u ruci. Većina stanovništva Bosne i Hercegovine nije imala priliku da odluči hoće li biti rata ili neće, ali kad se rat već desio svi smo individualno mogli da odlučimo hoćemo li kroz taj rat proći kao zvijeri ili kao ljudi…”
Veliki dio tih poruka su slične ili identične sadržine, a mnoge se odnose direktno na Sarajevo. Bregovićevo Sarajevo. Bregi je, dakle, odgovoreno da mnogi od nas, pogotovo mnogi od nas Sarajlija (kao i Mostaraca, Bišćana, Goraždana, Srebreničana, itd) nisu imali izbora hoće li ili neće da uzmu pušku. Od nas koji smo uopće doživjeli da je uzmemo. Puška je tako, preko noći, u rukama muzičara postala instrument, a meci note, dok je ta vrsta svirke i aranžmana bila jedina nada da ćeš preživjeti.
Iz perspektive Sarajeva, ne znam zna li to Bregović 24 godine od kraja rata, uzeti pušku ili ne nije bila stvar izbora; mi smo, naime, od marta 1992. godine bili sistemski i nelektivno ubijani, granatirani, mučeni bez hrane, struje, vode, a oni koji su se popeli na brda, kao i vikend-posjetioci iz Srbije što su se tako zabavljali, nisu birali imena, već su tamanili žene, djecu, iz zabave, šenlučeći, igrajući se našim životima, kao onomad onaj ruski pjesnik-fašista koji je s Trebevića, iz zabave, rafalao po Sarajevu sijačem smrti.
Treba Bregi pojasniti taj dio, možda čovjek uistinu ne razumije, jer nije lako sve ove godine živjeti u Parizu i skladati remek-djela (pri čemu umjetnik, htio-ne htio, izgubi dodir sa stvarnošću), nama, Sarajlijama, ljudima koji su branili svoje porodice i naš način života, a s nama i onih 15 do 20 posto Srba i Hrvata (a što je značajan ekvivalent iz Bregovićeve perspektive), uperiti pušku prema onima koji su načičkali haubice, topove i minobacače (sveukupno ispaljeno 50.000 tona samo topničkih prijektila na grad!) ka sarajevskoj kotlini i „svjetini“ kojoj je namijenjeno istrebljenje bio je jedini mogući način opstanka civilizacije koju poznaješ.
Suživota koji Bregović, Nele Karajlić, Haris Džinović i sve ostale Sarajlije „što nisu znale šta se dešava ni ’koju stranu da zauzmu’“, itekako dobro poznaju. Jer su oni u tom i takvom Sarajevo postali planetarne zvijezde. I bogati ljudi.
Mi koji smo ostali dijeleći sudbinu svojih
sugrađana tako smo danas dovedeni pred dilemu. A dilema jeste velika, o toj dilemi na društvenim mrežama i portalima već sedmicama bruje mnoge javne ličnosti, umjetnici, civilni aktivisti, „obični“ građani, ali i neki političari.
Kako se postaviti prema Bregi? Onom Goranu Bergoviću koji je kod „novinara“, fašiste i ksenofoba Milomira Marića u njegovom TV-odronu Ćirilica ispričao kako je Radovana Karažića jednom prilikom početkom rata pitao: „Kako stoji naša stvar“, a da mu je ovaj odgovorio: „Sto posto pobjeđujemo“.
Da li da ga upravo tako tretiramo, kao Karadžićevog druga u „zajedničkoj stvari“? Da li da ga ingoriramo? Da li da ga poštujemo kao velikog umjetnika bez obzira na sve? Da li da njegovu popularnost turistički i iskoristimo u korist našeg grada? Da li da mu povlađujemo? Ili da nas, naprosto, nije briga i da smo ravnodušni?
Istina, Sarajevo nikada nije podnosilo zvijezde, svoje zvijezde, sugrađane koji bi vlastitim talentom postigli nešto u životu. Sjećam se tako anegdote kad su se za Sašom Lošićem Lošom, na vrhuncu njegove karijere, u vrijeme kada je s Plavim Orkestrom prodavao platinaste tiraže i bio najveća muzička teen atrakcija bivše Jugoslavije (koja je brojala 22 miliona stanovnika), znali na ulici proderati: „Halo, pjevač!“
No, ovdje nije riječ o nepriznavanju Breginog umjetničkog autoriteta, njegove veličine i vještine (pa i one zahvaljujući kojoj je plagirao mnoga djela i od njih napravio remek-djela). Ovdje je tek riječ o onome što je Bregović personificirao u ratu, nakon rata, i danas. Jednako kao što danas Karajlića, Džinovića ili Kusturicu gledamo kao predratne poznate Sarajlije koji su jasno „zauzeli stranu“ i otišli iz svog grada koji je potom četiri godine krvario, u kojem je nakon toga s brda pobijeno više od 1.600 djece i oko 14.000 Sarajlija. Neki od njih (Kusturica i Karajlić) nisu mogli čak ni da odšute, pa su, u vrijeme srednjovjekovne barbarske opsade (koja je trajala tri puta duže od opsade Staljingrada), svoj grad i prijatelje koje su ostavili dodatno verbalno ubijali, pričajući o njima najveće gadosti i blasfemije.
Nije nikakva tajna da svi oni danas pate za Sarajevom. Možda jedino ne tek Bregović. Njemu je uvijek novac bio na prvom mjestu. Pokretačka snaga svih njegovih umjetničkih ostvarenja.
Zbog toga će uvijek postojati sukobi mišljenja s osnovnom podjelom između onih koji kažu da je Brega najpoznatiji Sarajlilja, koji i dalje pronosi slavu svog grada, i onih drugih, koji ga smatraju ljigavcem. Ili kako to Sarajlije vole reći – šupkom.
Također uvijek će postojati i oni treći, poput mene, koje naprosto briga šta će, kako i gdje Bregović. Iako su odrasli uz njegovu muziku, danas im je potpuno nebitan.
