Osudjene ratne zlocince se predstavlja misionarima, dok se upire prstom na neke marginalne grupe ljudi koji su potencijalna prijetnja, za razliku od ovih prije koji su svoje zlocine ostvarili i cije posljedice danas zivimo.
Ne treba ekstremiste traziti po nekim pecinama i zabitim selima. Dovoljno je prosetati pojedinim gradovima i procitati crnu hroniku politike, pa da vidimo ko nam radi o glavi. Ne treba ljude plasiti nekim buducim Hilafetom, jer gradjani BiH u njenom velikom dijelu vec zive u fundamentalisticko organiziranim sredinama, gdje i policija ima svoje krsne slave, a svaka glavna osnovna skola ima naziv "Sveti Sava".
Vrlo su znakoviti i veliki krizevi kojima je obiljezena katolicka teritorija, a uopce im nije mjesto tu gledano sa vjerske strane. U to spada i onaj na Zlatistu. Jedan ce motriti na Sarajevo, drugi motri na Mostar.
Kako Darija Kordica vidi glavni urednik katolickog tjednika:
Glas Koncila; komentar Ivan Miklenić wrote:
Mediji su od petka 6. lipnja – kad se saznalo da se vraća odnosno da se vratio kući na uvjetnu slobodu Dario Kordić nakon odslužene dvije trećine kazne – vrvjeli etiketom »ratni zločinac«, a mnogi su prenijeli i druge etikete: »Sotono. Ubojico« koje je na Plesu izrekao poslani tobožnji zauzimatelj za mir. Bilo je upravo nepodnošljivo slušati i čitati te etikete koje nemaju apsolutno nikakve veze s povijesnim činjenicama jer Dario Kordić nije ni optužen ni osuđen da je osobno sudjelovao u izvršenju zločina u Ahmićima niti mu je dokazano da je on osobno zapovjedio izvršenje toga zločina. Pojedini urednici i novinari ipak su pribjegli etiketiranju jer nisu mogli odoljeti napasti političke mržnje ni napasti političkoga obračuna s čovjekom koji im se ne može suprotstaviti i koji ne može promijeniti činjenicu da ga je jedan ljudski, mnogi kažu politički, sud osudio i da je zbog toga 16 godina i osam mjeseci podnosio život u zatvorskom sužanjstvu. Oni koji tako etiketiraju za vrijeme rata prvoga političkoga čovjeka Lašvanske doline u Bosni i Hercegovini – koja je, kako svjedoče eksperti, spriječila da Armija BiH izbije na jadransku obalu, a Hrvatska bude vojno slomljena i prisiljena na povratak u nekakvu balkansku zajednicu – zapravo ne mogu prežaliti što nije uspjelo ono za što su se zauzimali i za što su se spremni zauzimati i danas. Ta etiketa koja se prišiva Kordiću zapravo je izraz mržnje prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj. Činjenica da je ta etiketa tako proširena medijima u Hrvatskoj još jednom očituje koliko su mediji protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske.
Na misi u zagrebačkoj katedrali, kamo je Kordić došao zahvaliti na grob nepravedno osuđenoga i nepravedno zatočenoga blaženika Alojzija Stepinca, pomoćni biskup Ivan Šaško uz ostalo doslovno je rekao: »Ljudski je pravorijek izrečen; ljudska je mjera ispunjena. Ali, kao kršćani, kao pripadnici hrvatskoga naroda osjećamo da je taj ljudski pokušaj ostavio mnoštvo pitanja na koja treba dati odgovor; štoviše, na koja hrvatski narod treba čuti odgovor, radi svoje budućnosti.« Te promišljene biskupove riječi otkrivaju kako odnos prema Dariju Kordiću i etiketiranje kojemu je izložen nije tek jeftin odnos prema jednom čovjeku, nego je zapravo još uvijek aktualna politika prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, prema cjelovitom hrvatskom narodu i prema hrvatskoj državi. Biskupovo podsjećanje da hrvatski narod treba čuti odgovor na mnoštvo neodgovorenih pitanja u vezi sa slučajem Kordić trebali bi najodgovornije shvatiti vodeći političari, političke stranke, znanstvenici, osobito politički i strateški analitičari i povjesničari. Poznata je i više puta i u hrvatskoj javnosti objavljena – premda tome nikad nije dana potrebna pozornost – specifična uloga Velike Britanije u hrvatsko-muslimanskom sukobu. Kako upozoravaju eksperti, britanska politika i njezine službe vojno su nadzirale i politički upravljale ratom u BiH, Britanac je bio tužitelj protiv Kordića, Britanac je bio i glavni sudac u tom slučaju, časnici britanskoga bataljuna bili su svjedoci kojima je sud vjerovao i koji su prešutjeli ofenzivne operacije Armije BiH i njezine zločine protiv Hrvata, kao i ulogu mudžahedina u Lašvanskoj dolini i u BiH općenito. Premda se presuda Kordiću više ne može promijeniti, moguće je otkriti i raskrinkati netočnosti i podvale na kojima se ona temelji, a to nije važno toliko za Kordića koliko za sudbinu Hrvata u BiH i hrvatskoga naroda u cjelini. Očito je da se iza etiketiranja krije mnogo toga što bi moralo izaći na javu jer samo istina i pravda mogu biti temelj mira te dobrih i zdravih društvenih, političkih i međunarodnih odnosa.