Svi naši reprezentativci

[Lakat Jebić]

Ja mislio da je Braco desni bek

Ma on samo branio nije

Pa jest dešnjak ali kontam sa njim na desnom beku bi lijevo morao igrati Papac (ne kažem da je to loša opcija ali mi se čini lošija od ove prvobitne)... A znamo svi kako je Brazzo odigrao na lijevom beku protiv Danske tako da

i nije bio stoper

bukvalno sve ostalo je odigrao

[cyprus]

Elvedin Beganović



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1997. BiH – Danska 3:0

Ovo je jedan od bivših fudbalera koji se rijetko isticao u prvi plan u bilo kom kontekstu, ali je svoje (defanzivne) zadatke na terenu uglavnom izvršavao korektno. Dakle, radilo se o relativno mirnom igraču, koji nije zatrpavao medije senzacionalnim naslovima. Elvedin Beganović je dijete Čelika, a rođen je u Zenici 7. novembra 1971. godine. U prvi tim Čelika ulazi već krajem 80-tih, ali kako je bio izrazito mlad, jako rijetko je dobivao priliku da se pokaže na terenu. Treba napomenuti da je u tim sezonama Čeliku išlo prilično loše, pa su tonuli kroz ligaški sistem bivše države. Sa početkom rata odlazi u Njemačku, a tamo je igrao za nižerazredni Remscheid. Nakon rata slijedi povratak u Bosnu i Hercegovinu, a do kraja 90-tih je najviše nastupao za Sarajevo, s tim da je imao epizode u Đerzelez Zenici i turskom Erzurumsporu. U Turskoj je odigrao solidnu sezonu, ali je ipak u dresu Sarajeva pružao najviše.

Od 2000. godine je ponovo član matičnog Čelika, u kojem će igrati gotovo u kontinuitetu sve do okončanja igračke karijere 2007. godine, uz izuzetak jedne sezone koju je proveo u Travniku. Kao već vrlo iskusan igrač, Beganović je bio od velike pomoći svojoj ekipi, u koju je unosio određenu dozu sigurnosti, posebno kada se radi o defanzivnom segmentu igre. Bio je sudionik i čuvenih Čelikovih utakmica u Intertoto kupu sa početka 2000-tih. Nakon što se oprostio od aktivnog igranja, ostao je u Čeliku kao pomoćni trener. Slijedeći niz šefova stručnog štaba koji su se izmijenjali na klupi Zeničana, 2011. godine je red došao i na Elvedina da preuzme kormilo ekipe, nakon katastrofalnog starta u novoj sezoni. Do zimske pauze je uspio izvući klub iz rezultatske krize i pozicionirati ga u gornji dio tabele, što je govorilo da se radi o mladom treneru sa solidnom perspektivom. Međutim, na zimskim pripremama došlo je do problema među igračima, koje on nije mogao kontrolisati te je dao ostavku. U protekloj sezoni se okušao na klupi Travnika, ali je dobio otkaz zbog loših rezultata. Trenutno je trener Mladosti iz Doboja kod Kaknja, prvoligaša Federacije BiH, sa kojim će teško izboriti opstanak u tom rangu.

Beganović je u reprezentaciji skupio tri nastupa, od kojih su dva u prijateljskim utakmicama. Ponajviše zahvaljujući dobrim igrama za Sarajevo, dobio je priliku da obuče reprezentativni dres krajem ljeta 1997. godine, kada ga je Muzurović pozvao za duel sa Danskom na Koševu. I ne samo da je pozvan, nego je i dobio priliku da brani državne boje na terenu, kada je u drugom poluvremenu ušao umjesto dvostrukog strijelca, Elvira Bolića. Tako je dao svoj simbolični doprinos jednoj od historijskih pobjeda naše selekcije (3:0). Kasnije, u jesen iste godine, igrao je svih 90 minuta u porazu protiv Tunisa u prijateljskoj utakmici. Pet godina kasnije se pomalo nečekivano ponovo našao na reprezentativnom (ovaj put Sliškovićevom) spisku. Radilo se o prijateljskoj utakmici protiv Hrvatske u Zagrebu, u kojoj su nas domaćini rutinski pobijedili sa 2:0. Beganović je i tad dobio nekoliko minuta igre, za konačan oproštaj od državnog dresa.

[cyprus]

Velibor Vasilić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2008. BiH – Armenija 4:1

Jedno od većih iznenađenja u historiji reprezentacije jeste poziv Ćire Blaževića za do tada prilično anonimnog igrača Zvijezde iz Gradačca, Velibora Vasilića. Vasilić je rođen u Tuzli, 13. juna 1980. godine. I veći dio života je proveo u sjeveroistočnoj Bosni, pa je tako prvo bio član ugljevičkog Rudara, a zatim i bijeljinskog Radnika. To je bilo doba kada je Radnik bio član Prve lige Republike Srpske. Kada je Radnik konačno izborio plasman u Premijer ligu, Vasilić je (interesantno) promijenio sredinu, prešavši u Zvijezdu Gradačac, koja je tada bila član Prve lige Federacije BiH, ali je počela okupljati solidan tim, u cilju ostvarenja promocije u najviši rang. Vasilić im je na tom putu svakako svojim odličnim igrama u odbrani pomogao. Tome svjedoči i statistika, prema kojoj je Zvijezda ne samo suvereno izdominirala konkurenciju u sezoni 2007/08 i pobjegla najbližem pratiocu 20 bodova, nego je i njena odbrana, čiji je stub bio upravo Vasilić, u 30 kola primila svega 11 golova. Ovaj igrač ostaje sa Zvijezdom još dvije sezone, koje je ona provela u sredini tabele (iako je prva bila značajno uspješnija od druge), a Vasilić je nastavio sa dobrim igrama postavši ljubimac domaćih navijača. Prethodno je u zimu 2007. godine, imao je kratki izlet u egzotičnu omansku ligu, ali se već do proljetne polusezone vratio u Gradačac.

Nakon što je pozivom u reprezentaciju postao poznatiji široj javnosti, mnogi domaći i strani klubovi su se počeli interesovati za ovog Zvijezdinog igrača. Tako je Vasilić prema pisanjima u medijima bio blizu potpisa za Sturm iz Graza, kao i transfera u Iran, ali od toga nije bilo ništa. Umjesto odlaska u inostranstvo, Vasilić je kao 30-godišnjak ostvario prelazak u Željezničar. To se može smatrati i vrhuncem njegove karijere, jer je postao dio najtrofejnije Željine generacije. U tri sezone u plavom dresu, Vasilić je sa svojim klubom došao do dvije titule državnog prvaka, kao i dva trofeja kupa. Posebno treba istaknuti sezonu 2011/12, u kojoj je tim sa Grbavice osvojio duplu krunu (što je prava rijetkost u našoj ligi), a Vasilić bio jedan od najstandardnijih njegovih igrača. Međutim, i pored ostvarenih uspjeha, kao i pokazane borbenosti i zalaganja, navijačima Željezničara ovaj igrač neće ostati u najboljem sjećanju zbog prilične nesigurnosti koju je pokazivao igrajući u zadnjem redu, što je rezultovalo i priličnim brojem krupnih grešaka. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Vasilić je ovog ljeta konačno ostvario inostrani transfer, i to u štajerski Hartberg, član austrijske druge lige. U njemu je također standardan.

Ćirinim preuzimanjem reprezentacije 2008. godine, u reprezentaciju se vratila pozitivna atmosfera, nakon svih loših dešavanja oko nje u prethodnom vremenu. Ipak, bilo je i dalje dosta skeptika, a jedan od njihovih prigovora Ćiri je išao i na račun uvrštavanja nepoznatog Vasilića iz novog premijerligaša na spisak reprezentativaca koji su se trebali suprotstaviti evropskom prvaku, Španiji, na početku kvalifikacija za SP u Južnoj Africi. Tako je igrač koji je do samo par mjeseci unazad igrao protiv ekipa kao što su Ozren iz Semizovca i Drinovci, 6. septembra 2008. godine u Murciji bio na klupi utakmice koju je naša reprezentacija igrala sa vjerovatno najjačom selekcijom svijeta u tom trenutku. Tada nije ušao u igru, ali je debi na terenu ostvario iste jeseni protiv Armenije u Zenici, kada je u 66. minuti utakmice ušao u igru umjesto kapitena Spahića, pri našem ubjedljivom vodstvu od 3:0. Još dva puta je nastupio u dresu Bosne i Hercegovine, ali u prijateljskim utakmicama koje je igrala B selekcija: 2009. protiv Uzbekistana i 2010. protiv Poljske. Oba meča su završena remijima, a Vasilić je pružio pristojne partije, pogotovo protiv Uzbekistana.


Kompilacija Vasilićevih najboljih poteza (uključujući njegov debi u reprezentaciji)

[cyprus]

Damir Vrančić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2012. Lihtenštajn – BiH 1:8

Damir Vrančić spada u grupu naših reprezentativaca koji nisu rođeni na tlu Bosne i Hercegovine, ali njegovo mjesto rođenja uopšte nije daleko. Tačnije rečeno, radi se o Slavonskom Brodu, hrvatskom gradu na rijeci Savi, koji leži nasuprot našem Bosanskom Brodu. U tom gradu je Damir došao na svijet 4. oktobra 1985. godine. Četiri godine kasnije je rođen i njegov brat Mario, također fudbaler, ali on nije imao priliku da nastupi u reprezentativnom dresu. Obojica su počeli svoje fudbalske karijere u omladinskom timu njemačkog Mainza, a dosadašnja karijera im se isključivo veže uz njemačke klubove. Damir, o kome je ovdje i riječ, svoj put od amaterskog do prvog tima Mainza je okončao kao 21-godišnjak. Priliku da se pokaže u elitnoj Bundesligi je dobio u sezoni 2006/07, ali u svega šest utakmica. Kako je njegov klub tad ispao u Cvajtu, Vrančić u narednoj sezoni ostvaruje nešto veću minutažu. Na ljeto 2008. godine, Damir Vrančić napušta Mainz i prelazi u Borussiju Dortmund, ali kao pojačanje za njen drugi tim, koji je nastupao u četvrtoj ligi. Bio je jedan od najboljih igrača drugog tima, sa čak sedam postignutih golova (iako je defanzivni vezni igrač), ali nikako nije dobio priliku u prvom timu. Tek je u nekoliko utakmica bio na klupi.

Uvidjevši da će se teško probiti do najjačeg sastava velikana iz Dortmunda, 2009. godine prelazi u trećeligaša Braunschweiga, sa kojim iz drugog pokušaja ostvaruje plasman u viši rang. Sa Braunschweigom u drugoj ligi također provodi dvije sezone prije nego što je ostvarena iznenađujuća promocija u 1. Bundesligu. Prvu od te dvije sezone, Vrančić je bio standardan i neizostavan igrač u timu (usprkos pretrpljenom potresu mozga), dočim je u jesenjoj polusezoni izgubio mjesto startera u većini susreta. Međutim, proljetni dio će postati najsvjetliji period u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Osim što je vratio mjesto u početnoj postavi, počeo je pružati sve bolje partije, a kao kruna odlične (polu)sezone je došao gol protiv Ingolstadta iz slobodnog udarca u zadnjoj minuti utakmice za 0:1, kojim je njegov klub nakon dugog niza godina osigurao povratak u društvo najboljih u Njemačkoj. To je bio moment za historiju. Nisam siguran šta se desilo u međuvremenu, ali otkad je Braunschweig član najvišeg ranga (prikovan za dno tabele), Vrančić se potpuno izgubio iz tima. Ove sezone je odigrao samo jednu utakmicu za prvi tim, te je prekomandovan u Braunschweig II.


Vrančićev gol za ulazak Braunschweiga u 1. Bundesligu

Prvo Vrančićevo pominjanje u kontekstu reprezentacije je bilo aktuelno 2007. godine, kada je postao prvotimac Mainza. Tada ga je Fuad Muzurović uvrstio na širi spisak, ali ipak nije došlo do njegovog nastupa. Nakon toga, ovaj igrač pada u zaborav javnosti, sve do 2012. godine i njegovog ulaska u formu, te ustaljivanja u startnoj postavi solidnog Braunschweiga. Sušić mu je uputio poziv i dao čitavo poluvrijeme u prijateljskoj utakmici protiv Irske. Vrančić ovu priliku nije iskoristio na najbolji način, praveći sve više grešaka kako se utakmica približavala kraju. Potom je dobio priliku i u prijateljskim utakmicama sa Meksikom i Velsom, ali sa simboličnom minutažom. Razlog zbog kojeg ga pominjem na ovoj temi je činjenica da je sa 10-tak minuta učestvovao i u minulom, historijskom kvalifikacionom ciklusu za SP u Brazilu naredne godine. Na teren je ušao u gostujućoj utakmici protiv Lihtenštajna, koju smo dobili sa visokih 1:8. Jasno je da to nije utakmica na kojoj se može procijeniti objektivan učinak defanzivno orijentisanog igrača. To je vjerovatno bila posljednja njegova reprezentativna utakmica. U krug kandidata za put u Brazil može doći samo ako povrati mjesto standardnog igrača u Braunschweigu, što je po trenutnoj situaciji teško za očekivati.

[Eborg]

Nije li jednom bio i na Sliskovicevom spisku?

[cyprus]

Nije li jednom bio i na Sliskovicevom spisku?

Ja pronađoh da je Vrančić bio pozivan 2007. godine (ako se ne varam), a koliko znam to je Muzurovićeva godina... Da li ga je i Slišković zvao, to ne znam

[svi u napad]

Cyprus veliko ti hvala (sto nas narod kaze svaka ti dala). Zista je lijepo citati ne samo fakte o nasim igracima vec i tvoja pojasnjenja. Ovo edukativno stivo treba sacuvati za mlade narastaje i zaista jos jednom od sveg srca ti hvala za tvoj trud i vrijeme koje si ulozio da nas prosvjetlis. Ziv i zdrav nam bio dragi Cypruse.

[Micaha]

Šta vam je ba? @Micaha, realno nije bilo razloga da brišeš svoje postove...

A da im je srce na mjestu... Otvorio si finu temu i fino je vodis pa sam se izmako. Samo nastavi

[cyprus]

Cyprus veliko ti hvala (sto nas narod kaze svaka ti dala). Zista je lijepo citati ne samo fakte o nasim igracima vec i tvoja pojasnjenja. Ovo edukativno stivo treba sacuvati za mlade narastaje i zaista jos jednom od sveg srca ti hvala za tvoj trud i vrijeme koje si ulozio da nas prosvjetlis. Ziv i zdrav nam bio dragi Cypruse.

Hvala tebi na ovim riječima A to što ti govoriš mi je i bila namjera... Obzirom da imam tu sreću (ili nesreću ) da sam imao priliku ispratiti sve utakmice reprezentacije u njenoj historiji, želim da ova tema ostane nekim mlađim generacijama koje bude interesovala historija reprezentacije i reprezentativaca... Njih će google dovesti upravo ovdje, obzirom da na internetu ima relativno malo informacija o ovome o čemu mistek i ja pišemo (ako zanemarimo suhu, često nepotpunu statistiku)...

Inače, nakon par dana pauze, nastavljam dalje

[DonVitoni]

Senad Brkić, Senad Repuh, Sinisa Mulina ako nisu bili.
Velimir Vidic cuvao Raula i Torresa.

[cyprus]

Alen Škoro



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2006. BiH – Grčka 0:4

Spominjao sam već ona ovoj temi čuvenu generaciju Sarajeva koja se na sceni pojavila krajem 90-tih i koja je obećavala mnogo, a Alen Škoro je zasigurno bio njen predvodnik. To je igrač kojem se često daje epitet najtalentovanijeg igrača iz domaće lige nakon rata. Međutim, Škorina inostrana karijera je bila skromnija nego što se očekivalo, zbog čega se može povući paralela sa karijerom Albina Pelaka, bez obzira što se Škoro kud i kamo bolje pokazao vani. On se ipak, kao rijetko koji fudbaler može pohvaliti da je bio član klubova iz čak osam država: Bosne i Hercegovine, Slovenije, Francuske, Švicarske, Austrije, Hrvatske, Poljske i Meksika. Krenimo redom: Alen Škoro je rođen 30. marta 1981. godine u Sarajevu, a sa 16 godina je postao najmlađi fudbaler u historiji kluba sa Koševa koji je dospio do prvog tima. Evidentno je bilo da se radi o vanserijskom talentu. Sa 18 godina je već postao standardan, a sa 19 je načinio možda i preuranjen korak – odlazak u inostranstvo. Potpisao je za ljubljansku Olimpiju, koja je bila tek prelazna faza za mnogo veći transfer, onaj u francuski Marseille. Velika stvar je bila naći se kao tinejdžer u tom francuskom velikanu, kojem istina i tom periodu nisu cvjetale ruže. Naš Alen je uspio zabilježiti i nekoliko nastupa za tim sa Velodromea. Međutim, bilo se teško nametnuti u jakoj konkurenciji svjetski poznatih igrača, pa je završio na posudbi u švicarskom Servetteu, gdje se također nije naigrao. Uslijedio je povratak na Koševo 2002. godine, što se pokazalo kao sjajan potez. Škoro je naredne dvije sezone proveo u bordo dresu, tokom njih je ostavio veliki i neizbrisiv trag. Taj period se možda može okarakterisati kao najsvjetliji u njegovoj karijeri. Sarajevo nije moglo do trofeja, iako je Škoro briljirao, posebno u sezoni 2003/04, kada je bio najbolji strijelac lige sa 20 golova.

Fantastične partije u bordo dresu su mu donijele novi transfer vani. Doveo ga je austrijski šampion GAK, u kojem će provesti naredne tri sezone. To je bilo njegovo najduže zadržavanje na jednom mjestu. U Austriji nije bio u takvoj golgeterskoj formi kao u našoj ligi, ali se njegovi nastupi za GAK mogu okarakterisati kao uspješni. Treba spomenuti i da je imao mjesto u startnoj postavi svog kluba u domaćem meču trećeg pretkola Lige prvaka protiv Liverpoola 2004. godine, koji je te sezone sjeo na evropski klupski tron. Nakon što je njegov klub zbog finansijskih problema ispao iz prve lige, bilo je vrijeme da potraži novi klub. Nova stanica je bila Rijeka, utočište brojnih bosanskohercegovačkih fudbalera u posljednje dvije decenije. Nakon prosječne epizode na Kantridi i promašaja u vidu transfera u poljsku Jagielloniju, slijedi treći povratak na Koševo 2009. godine. Za Sarajevo je opet pružio odlične partije, ali stanje u klubu nije bilo sjajno, pa je 2010. godine otišao u daleki Meksiko, tačnije klub Queretaro. Nije puno nedostajalo da od tamo pređe i na treći kontinent (Južnu Ameriku), ali se ipak vratio u Evropu. Novi povratak u FK Sarajevo je bio prilično izvjesan. Međutim, zbog nesuglasica da upravom ovog kluba, Škoro se odlučuje za prelazak u Austriju iz Klagenfurta, člana austrijske treće lige. Ovo se nije nimalo dopalo navijačima Sarajeva, te mu je tako opao ugled koji je uživao među ovom populacijom. Prošle godine je došao u Olimpic, ali nakon prilično blijede polusezone se odlučio oprostiti od fudbala u 32. godini. Za glavni razlog je naveo činjenicu da je isto koljeno operisao čak pet puta u karijeri i da su povrede učinile svoje. Povrede su generalno jedan od najvećih razloga zašto nije uspio ostvariti zapaženiju ulogu na međunarodnom planu.


Kompilacija Škorinih golova za Sarajevo

Alen Škoro je jedan od najmlađih igrača koji su se našli na spisku za utakmice naše najjače selekcije. Kada je sjedio na klupi u kvalifikacionim utakmicama protiv Škotske i Češke, imao je samo 18 godina. Ipak, svoj prvi nastup će zabilježiti tek pet godina kasnije, u prijateljskoj utakmici protiv Finske u Zenici 2004. godine. Nakon toga ga ponovo neće biti u reprezentaciji duže vrijeme (čitav jedan ciklus), sve do jeseni 2006. godine, kada je kao igrač GAK-a dobio priliku da se pokaže na terenu u reprezentativnom duelu protiv Grčke u Zenici. Ta prilika mu se ukazala uslijed činjenice da je kapiten Barbarez imao parne žute kartone, a selektor Slišković nije imao drugih solucija u napadu. Tako je Škoro odigrao svih 90 minuta u katastrofalnom porazu od 0:4 (kojem je istina u značajnoj mjeri kumovao i sudija), praktično bez ikakvog učinka. Ti dani će biti posljednji u reprezentaciji i za Barbareza, i za Sliškovića, ali i za Škoru. On će istina kasnije dobiti priliku da u okviru B sastava odigra protiv Japana i Uzbekistana prijateljske utakmice, ali u suštini to je bilo sve što je ova nekada velika nada postigla u reprezentaciji. Nažalost.

[cyprus]

Senad Brkić, Senad Repuh, Sinisa Mulina ako nisu bili.
Velimir Vidic cuvao Raula i Torresa.

Brkić, Repuh, Mulina i Vidić će bit

A Vidiću nije baš loše išo taj zadatak

[Eborg]

Inače, Škorin debitantski ulazak protiv Finske (na Hibićevoj oproštajnoj utakmici) je propraćen strašnim zvižducima zbog činjenice da je (bio) bitan igrač FK Sarajeva, kluba iz glavnog grada kao jednog od dva najveća rivala Čelika. Vjerovatno najgori prijem nekog domaćeg igrača u njenoj historiji. To je još uvijek bio period kada su reprezentaciju na stadionu najviše pratili Zeničani jer karte nisu bile problem kao danas a nije ni reprezentacija bila trend za svakakav polusvijet.

[cyprus]

Inače, Škorin debitantski ulazak protiv Finske (na Hibićevoj oproštajnoj utakmici) je propraćen strašnim zvižducima zbog činjenice da je (bio) bitan igrač FK Sarajeva, kluba iz glavnog grada kao jednog od dva najveća rivala Čelika. Vjerovatno najgori prijem nekog domaćeg igrača u njenoj historiji. To je još uvijek bio period kada su reprezentaciju na stadionu najviše pratili Zeničani jer karte nisu bile problem kao danas a nije ni reprezentacija bila trend za svakakav polusvijet.

Interesantan detalj, ja ga se ne sjećam

[Bosanski_kralj]

Inače, Škorin debitantski ulazak protiv Finske (na Hibićevoj oproštajnoj utakmici) je propraćen strašnim zvižducima zbog činjenice da je (bio) bitan igrač FK Sarajeva, kluba iz glavnog grada kao jednog od dva najveća rivala Čelika. Vjerovatno najgori prijem nekog domaćeg igrača u njenoj historiji. To je još uvijek bio period kada su reprezentaciju na stadionu najviše pratili Zeničani jer karte nisu bile problem kao danas a nije ni reprezentacija bila trend za svakakav polusvijet.

Polusvijetom možeš nazvati samo te koji su zviždali igraču vlastite reprezentacije, samo za to što je igrao za Sarajevo, a nikako ove koji to ne čine.

[Eborg]

Dobro znas sta mislim pod tim. Od Selme Bajrami i fejzbucara pa nadalje.

[jeza u ledja]

Da dam i ja mali doprinos temi, a ponukala me vjecita rasprava o tome koji je nas najbolji sastav ikada.
Malo sam se zadeverao i napravio timove prvih 11, sa 3 izmjene, a zasnovano iskljucivo na minutazi koju su igraci imali u odredjenim kvalifikacijama. Prvih 11 sa najvecom minutazom sam stavio u prvi tim, te jos 3 sljedeca u izmjene.
Pored imena igraca sam stavio najjaci tim u kojem su ti igraci igrali u periodu dok su igrane odredjene kvalifikacije, sto bi eto kao mogao biti neki pokazatelj njihove trenutne jacine.
Pa sad, vi zakljucke o tome koji nam je najjaci tim izvlacite sami:


SP 1998 (Muzurović)

Dedić (Sarajevo)
Salihamidžić (Hamburg)
Konjić (Monaco)
Katana (Anderlecht)
Jašarević (Zwickau)
Beširević (Osijek)
Šabić (Osijek)
Halilović (Karabukspor)
Baljić (Bursaspor)
Bolić (Fenerbahce)
Kodro (Tenerife)
---------------------
Glavaš (Fortuna)
Varešanović (Olympiacos)
Mujčin (Dinamo Zagreb)


==================================

EP 2000 (Mušović - Hadžibegić)

Dedić (Sarajevo)
Halilović (Istanbulspor)
Konjić (Monaco)
Hibić (Sevilla)
Varešanović (Bursaspor)
Beširević (Osijek)
Barbarez (Dortmund)
Kapetanović (Wolfsburg)
Baljić (Real Madrid)
Topić (Monza)
Bolić (Fenerbahce)
---------------------
Šabić (Croatia Zagreb)
Salihamidžić (Bayern)
Mujčin (Croatia Zagreb)


==================================

SP 2002 (Smajlović)

Piplica (Energie)
Varešanović (Austria Wien)
Hibić (Atletico)
Hujdurović (Energie)
Musić (Antalyaspor)
Salihamidžić (Bayern)
Šabić (Croatia Zagreb)
Akrapović (Energie)
Baljić (Real Madrid)
Bolić (Rayo)
Barbarez (Hamburg)
---------------------
Bešlija (Genk)
Mujčin (Dinamo Zagreb)
Konjić (Coventry)


==================================

EP 2004 (Slišković)

Hasagić (Željezničar)
Salihamidžić (Bayern)
Konjić (Coventry)
Hibić (Atletico)
Musić (Modena)
Bešlija (Genk)
Bajramović (Freiburg)
Grujić (Borac)
Baljić (Galasaray)
Barbarez (Hamburg)
Bolić (Rayo)
---------------------
Hrgović (Wolfsburg)
Spahić (Zagreb)
Papac (Karnten)



==================================

SP 2006 (Slišković)

Hasagić (Gaziantepspor)
Bajić (Partizan)
Spahić (Torpedo Moskva)
Milenković (Lierse)
Musić (Torino)
Bešlija (Genk)
Bajramović (Schalke)
Grlić (Duisburg)
Misimović (Bochum)
Bolić (Genclerbirligi)
Barbarez (Hamburg)
---------------------
Berberović (Litex)
Papac (Austria Wien)
Tolja (Bregenz)


==================================

EP 2008 (Slišković-Muzurović)

Gušo (Pandurii)
Radeljić (Slaven Belupo)
Bajić (Koblenz)
Nadarević (Zagreb)
Hrgović (Hajduk)
Maletić (Partizan)
Rahimić (CSKA Moskva)
Misimović (Bochum)
Berberović (Kuban)
Džeko (Wolfsburg)
Muslimović (Parma)
---------------------
Damjanović (Hajduk)
Bajramović (Scalke)
Musić (Torino)


==================================

SP 2010 (Blažević)

Hasagić (Istanbul BB)
Jahić (AEK)
Nadarević (Eskisehirspor)
Spahić (Montpellier)
Salihović (Hoffenheim)
Ibričić (Hajduk)
Muratović (Sturm)
Rahimić (CSKA Moskva)
Misimović (Wolfsburg)
Džeko (Wolfbsurg)
Ibišević (Hoffenheim)
---------------------
Berberović (Denizlispor)
Supić (Politechnica Timisoara)
Damjanović (Kaiserslautern)


==================================

EP 2012 (Sušić)

Hasagić (Istanbul BB)
Mujdža (Freiburg)
Spahić (Sevilla)
Papac (Rangers)
Lulić (Lazio)
Pjanić (Lyon)
Medunjanin (Maccabi Tel-Aviv)
Rahimić (CSKA Moskva)
Misimović (Galatasaray)
Ibišević (Hoffenheim)
Džeko (Manchester City)
---------------------
Begović (Stoke)
Zahirović (Spartak Nalchik)
Pandža (Mechelen)


==================================

SP 2014 (Sušić)

Begović (Stoke)
Mujdža (Freiburg)
Spahić (Leverkusen)
Zahirović (Bochum)
Lulić (Lazio)
Pjanić (Roma)
Misimović (Dinamo Moskva)
Medunjanin (Gaziantepspor)
Salihović (Hoffenheim)
Ibišević (Stuttgart)
Džeko (Manchester City)
---------------------
Vranješ (Krasnodar)
Vršajević (Hajduk)
Bičakčić (Braunschweig)

[Lakat Jebić]

Inače, Škorin debitantski ulazak protiv Finske (na Hibićevoj oproštajnoj utakmici) je propraćen strašnim zvižducima zbog činjenice da je (bio) bitan igrač FK Sarajeva, kluba iz glavnog grada kao jednog od dva najveća rivala Čelika. Vjerovatno najgori prijem nekog domaćeg igrača u njenoj historiji. To je još uvijek bio period kada su reprezentaciju na stadionu najviše pratili Zeničani jer karte nisu bile problem kao danas a nije ni reprezentacija bila trend za svakakav polusvijet.

sjecam se ovog ko juce da je bilo, dok sam citao cyprusov tekst bas kontam hocel spomenuti taj detalj

[IcedMFEarth]

EP 2012, čini mi se da je ovo najjači tim, šteta što stanje u repki nije bilo malo normalnije.

[cyprus]

Inače, Škorin debitantski ulazak protiv Finske (na Hibićevoj oproštajnoj utakmici) je propraćen strašnim zvižducima zbog činjenice da je (bio) bitan igrač FK Sarajeva, kluba iz glavnog grada kao jednog od dva najveća rivala Čelika. Vjerovatno najgori prijem nekog domaćeg igrača u njenoj historiji. To je još uvijek bio period kada su reprezentaciju na stadionu najviše pratili Zeničani jer karte nisu bile problem kao danas a nije ni reprezentacija bila trend za svakakav polusvijet.

sjecam se ovog ko juce da je bilo, dok sam citao cyprusov tekst bas kontam hocel spomenuti taj detalj

Ja iz nekog razloga bolje pamtim utakmice iz 90-tih, nego one iz protekle decenije Jel to treba tako bit?

[Lakat Jebić]

Inače, Škorin debitantski ulazak protiv Finske (na Hibićevoj oproštajnoj utakmici) je propraćen strašnim zvižducima zbog činjenice da je (bio) bitan igrač FK Sarajeva, kluba iz glavnog grada kao jednog od dva najveća rivala Čelika. Vjerovatno najgori prijem nekog domaćeg igrača u njenoj historiji. To je još uvijek bio period kada su reprezentaciju na stadionu najviše pratili Zeničani jer karte nisu bile problem kao danas a nije ni reprezentacija bila trend za svakakav polusvijet.

sjecam se ovog ko juce da je bilo, dok sam citao cyprusov tekst bas kontam hocel spomenuti taj detalj

Ja iz nekog razloga bolje pamtim utakmice iz 90-tih, nego one iz protekle decenije Jel to treba tako bit?

s obzirom na tvoje godine, treba

i ja se recimo bolje sjecam utakmica s poceta 00tih nego nekih od prije 4-5 godina, sto opet nikako nema smisla

[cyprus]

Marijo Dodik



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2001. BiH – Lihtenštajn 5:0

Marijo Dodik je igrač koji se isuviše rijetko spominje u našim medijima, tako da se može reći da je praktično pao u zaborav, a ja ovom temom želim i da igrače poput njega dostojno predstavim. Ovaj napadač je rođen u Sarajevu 18. februara 1974. godine. U Sarajevu je i proveo rat, postavši član Željezničara. Sa završetkom rata je uspio pronaći inostrani angažman i nikada se više nije vratio u domaću ligu. Iako je popis klubova za koje je od tad igrao prilično dug, zapravo su njegovu karijeru obilježili prvenstveno nastupi za jedan tim – Slaven Belupo, u kome je i proveo najveći dio svojih igračkih godina. Ipak, prije dolaska u Koprivnicu, nastupao je za belgijski Mechelen i turski Sakaryaspor. Belgijska epizoda je bila dosta uspješnija za njega. U Mechelenu je bio standardan igrač, a posebno je dobre nastupe pokazao nakon što je njegov klub ispao u drugu ligu. Prelazak u Sakaryaspor se pokazao kao loš potez, jer je u turskom klubu igrao daleko manju ulogu nego u Mechelenu.

Iz Turske dolazi u Slaven Belupo početkom 1999. godine i tu će ostati sve do 2007. godine. U Slavenu će postati jedan od najboljih igrača kluba u historiji. Već od početka se nametnuo kao odlična solucija u napadu koprivničke ekipe. U svojoj drugoj sezoni u Slavenu je postao najbolji klupski strijelac, što će ponoviti i u trećoj. Ta sezona, 2000/01, ostat će specifična po tome što je bio drugi strijelac lige sa 16 golova (iza Tomislava Šokote), kao i po postavljenom rekordu koji je još uvijek aktuelan. Naime, tada je u utakmici protiv Varteksa uspio postići čak šest golova, što nikom drugom u historiji Prve HNL nije pošlo za rukom/nogom/glavom. Dodik će nakon toga u još dvije sezone biti najbolji klupski golgeter. Slaven Belupo je za to vrijeme postao stabilan prvoligaš, koji je u čak pet navrata bio učesnik Intertoto kupa. Dodik je bio raspoložen i u ovom takmičenju, postigavši ukupno 14 golova, čime je postao jedan od najboljih (ako ne i najbolji) strijelaca svih vremena ovog bivšeg UEFA-inog takmičenja. Kada su ga već godine sustigle, a ambicije kluba porasle, jedina realna opcija za našeg igrača je postala promjena sredine. Tako je upisao po jednu sezonu za još dva hrvatska prvoligaša – Cibaliju i Inter Zaprešić. Kada se sve zbroji, Marijo Dodik zauzima visoku devetu poziciju na vječnoj listi najboljih strijelaca Prve HNL, a vodeći je među stranim igračima. Nakon odlaska iz Zaprešića, on se posvetio igranju na amaterskom nivou, promijenivši nekoliko nižerazrednih klubova, uglavnom iz sela u okolini Koprivnice, u kojoj se izgleda trajno skrasio.

Analizirajući suhu statistiku, moglo bi se reći da je Marijo Dodik najuspješniji strijelac naše reprezentacije. On je naime iz jednog nastupa u kvalifikacijskim utakmicama postigao jedan gol, što mu donosi prosjek od jednog gola po utakmici. Međutim, kada se dodaju i tri prijateljske utakmice u kojima nije bio strijelac, jasno je da prosjek spada na ne baš spektakularan nivo. Kao član Mechelena je dobio poziv za prijateljsku utakmicu sa Argentinom pred SP 1998. godine, što je i bio njegov debi. Možda bolje da nije, jer se radilo o najtežem porazu naše reprezentacije u dosadašnjoj historiji (5:0). Zbog sjajnih igara u Slavenu, Dodik je ponovo zaslužio poziv u reprezentaciju 2001. godine. Prvo je nastupio u drugom poluvremenu prijateljske utakmice protiv Malte na Grbavici, a zatim je uslijedila i kvalifikaciona utakmica protiv Lihtenštajna na Bilinom Polju. Nju je odigrao u cjelosti i bio je jedan od najzaslužnijih igrača za visoku pobjedu od 5:0. Prvo je nakon njegovog šuta glavom jedan lihtenštajnski igrač gol spasio rukom, što je značilo crveni karton za njega, te penal za nas, a u finišu utakmice Dodik je i sam postigao gol na Baljićevu asistenciju. Nakon toga je još jednom nastupio za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, i to na Sliškovićevom debiju protiv Makedonije 2002. godine.


Naši golovi protiv Lihtenštajna 2001. godine (Dodikov gol pri kraju klipa)

[cyprus]

Muamer Svraka



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2012. Lihtenštajn - BiH 1:8

Muamer Svraka Tika Taka. Za razliku od mnogih bivših reprezentativaca za koje nema mnogo dostupnih izvora informacija, o Svraki ih ima i previše, što fudbalskih, što jet-seterskih. Rođen je na Dan zaljubljenih, 14. februara 1988. godine u Sarajevu, a fudbal je počeo trenirati naravno na Grbavici. Dok je bio u pionirima, trenirao ga je Amar Osim, što mu je dobro došlo u kasnijoj profesionalnoj karijeri. Nakon što je prošao sve Željine uzraste, do prvog tima je dogurao 2008. godine, ali je ubrzo otišao na posudbu u Travnik, a njegov ostanak u klubu sa Grbavice je bio pod znakom pitanja. U Travniku je proveo jednu polusezonu i to mu je bila jedina promjena sredine u dosadašnjoj karijeri. Nakon što je u ljeto 2009. godine Osim preuzeo vođenje Željezničara po drugi put, Svraka se našao u najužoj konkurenciji za udarni sastav, budući ga je Amar cijenio kao vrijednog igrača, koji trudom može napraviti dosta. Tako je on u šampionskoj sezoni 2009/10 odigrao većinu susreta i dao svoj doprinos povratku titule u ''dolinu ćupova''. Ipak, nije se naročito isticao u timu. Profilirao se poziciji zadnjeg veznog, iako on nije klasični igrač za te pozicije, obzirom da posjeduje i značajne ofanzivne kvalitete. U sljedećoj sezoni je učvrstio svoju poziciju u početnih 11 tima sa Grbavice, tj. već je bio vidno njegovo napredovanje u kvaliteti. Posebno se to odnosilo na proljetni dio sezone. Željo međutim nije uspio odbraniti titulu, ali sezona nije prošla bez trofeja - osvojen je kup.

Svrakin status standardnog Željinog igrača više nije dolazio u pitanje, ali on se i dalje nije isticao u prvi plan, te je čak u nekim utakmicama izgledalo da je on jedna od najslabijih karika u timu. To će se drastično promijeniti 2012. godine. Proljeće prošle godine je bilo kao iz snova za Željezničar (dupla kruna), ali i za Svraku. Jednostavno eksplodirao i postao uz Zajka Zebu glavna uzdanica plavih. U proljetnoj polusezoni je postigao čak devet golova i tako postao drugi strijelac lige za sezonu 2011/12, što je sjajno postignuće za igrača koji igra na poziciji zadnjeg veznog. Svoju možda i najbolju utakmicu u karijeri je odigrao protiv Slobode u gostima, koju je Željo dobio sa 0:4, uz njegov hat-trick. Nedugo nakon te utakmice uslijedio je i poziv u reprezentaciju. U međuvremenu je postao i kapiten svog kluba. Nakon toga se sve češće spominje negov odlazak u inostranstvo, što bi bio neki logičan slijed u njegovoj karijeri. Svoje interesovanje su iskazivali brojni evropski klubovi (spominjali su se Celtic, Mersin, Metalist, Hajduk itd.), ali nakon svakog prelaznog roka, Svraka bi i dalje ostajao na Grbavici, uglavnom zato što čelnici kluba nisu pristajali da ode za male pare. To je jedan od faktora koji su uticali na opadanje njegove, što je bilo primjetno već prošle sezone (2012/13), a postalo prilično evidentno u tekućoj sezoni, u kojoj je izgubio standardno mjesto u ekipi, te sve češće ulazi sa klupe. Osim toga, na njegovu silaznu putanju su uticale i povrede, npr. potres mozga koji ga je zadesio proljetos. Budućnost će nam pokazati da li će ovaj igrač smoći snage da se vrati u nekadašnju formu i pokaže da zaista kvalitetom odskače od ostatka Premijer lige, odnosno da se nije radilo samo o jednom bljesku.

Svraka je odigrao samo jednu kvalifikacijsku utakmicu za reprezentaciju, i to onu prvu u minulom ciklusu, protiv Lihtenštajna u gostima. Teško je izvesti generalnu ocjenu za 11 minuta koliko je proveo na terenu, pogotovo s obzirom na odnos kvalitete među suprotstavljenim selekcijama. Ipak, njegov doprinos reprezentaciji je mnogo veći kroz prijateljske utakmice. Ako zanemarimo njegovo igranje za tzv. olimpijsku selekciju BiH 2010. godine, Safet Sušić ga je premijerno uvrstio na spisak u proljeće prošle godine za utakmice protiv Irske i Meksika. I pored toga što je bio u sjajnoj formi, poziv je za javnost bio prilično iznenađenje, a mnogi se nisu slagali sa Papetovom odlukom, jer su smatrali da i u samom Željezničaru ima igrača koji bi bili korisniji reprezentaciji. Bez obzira na to, Svraka je debitovao protiv Meksika, a nekoliko mjeseci kasnije je dobio priliku i protiv Velsa. U obje utakmice je pružio prosječnu igru, uz određen broj grešaka. Međutim, ustalio se na selektorovom spisku, te je u novembru prošle godine došao do svog trenutka slave u reprezentativnom dresu. U susretu protiv Alžira, koji se igrao u skoro nemogućim uslovima (poplavljen teren), pogotkom u sudijskoj nadoknadi je donio pobjedu našoj reprezentaciji. U listu strijelaca se upisao i protiv Slovenije ove godine, u visokoj gostujućoj pobjedi od 0:3. Ova dva gola su mu značajno digla cijenu (650 000 evra na transfermarktu), ali i simpatije brojnih navijača. Naredne dvije utakmice kvalifikacija (Grčka i Latvija) je presjedio na klupi, a kako je ove sezone upao u veliku krizu forme, više nije dobio poziv.


Sažetak utakmice Alžir - BiH 0:1 (Svrakin gol pri kraju)

[Lakat Jebić]

nija ba svraka 89. mora stariji biti. jesil siguran?

[jeza u ledja]

88o kaze wikipedija