Fudbalska/Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine

[Chmoljo]

Ako nešto treba ispraviti zašto onda to ne uraditi? Evo recimo meni smeta što neki neće da sjednu na slobodnu stolicu koja se nalazi na kraju tribine već sjede na stepenicama jer je eto bolji pogled. A isto mi smeta što se ne prati šta piše na karti, ali hajde ovo je već veći nivo, daj makar da ostvarimo da odeš na slobodnu stolicu, ne na stepenice.
Zasmetao mi je isto repertoar pjesama. Halid Bešlić 98%, ako nije i više.
Ne tražim ja na silu nešto negativno, vidio sam ja puno toga pozitivnog, od nasmijane raje, na hiljade i hiljade dresova i zastava, itd.

Ne znam zasto kod nas postoji takav strah od konstruktivne kritike kao da ista nipodastava sve ono sto je dobro. Kao da je sve kula od karata koja ce se srusiti ako se neko jace nakaslje.

Pa tako se ne smije reci ni ono sto ocigledno nije ok, ili ne pripada tom dogadjaju jer eto pljuvanje, narusice se atmosfera. Sve pahuljice i spremni da im osjecaji budu povrijedjeni.

Da, bilo je lijepo, bilo bi lijepo ovako svake dvije godine ispracati ih na veliko takmicenje, pretezu lijepe stvari.

Ali je grehota kada u noci prolaska papak Baho radi samoreklamu na halidovim kostima pored dubiozine pjesme koja ke legla ko kec na desetku i koja se sama od sebe nametnula. Takve pojave se trebaju adresirati da ne postanu norma, jer smradovi i bezobraznici uvijek isplivaju ali svi sute zarad nekog mira i straha od narusavanja atmosfere.

Da ne govorim kako su primjedbe vezane za neprohodnost tribina i sjedenja na stepenicama i najvaznije i kako je necinjenje po tom osnovu tragedija u najavi gdje ce se onda kada se neminovno desi, od bijesne rulje traziti krivci.

[kakabanja213]

Bravo majstore, poredis halida sa tompsonom

Sve si rekao

????? O cemu ti. Vrucina? Sve se moze poredit nesto je dobro nesto lose. Npr Karamaticu vjerovatno vise odgovaraju Geni kameni. A tebi problem sto bi ja prije Halida slusao Vivaldija.

Nisam ti ja gurao rijeci u usta, sam si povukao thompsona u kontekstu halida. To sto nicim izazvan lijecis neke dnevnopoliticke frustracije kroz utakmicu nije moj problem.

Neka bolan chmoljo. Znaci prvo kazem da se pusta ono sto publika slusa, onda kazem da bi mozda Verdi ili Vivaldi bili bolji izbor, a tek nakon toga kazem da bi u slobodarakom Sirokom, najvjetovatnije, najbolji izbor bio Tompson. Ne zapitas se da li sam uporedio Halida i Vivaldija sto bi vjerovatno logicnije bilo nego Halida o Tomspona. Ja samo kazem da postoji i Vivaldijeva i Halidova, a i Tompsova publika. Za mene je sinoc na Kosevu najvecim dijelom bila Halidova. I tu nema nikakve uvrede ni ruganja ni Vivaldiju, ni Halidu, osim Tompsonu.
I o kakvim dnevno politickim frustacijama pricas i stavljas mi ih u usta. Dnevno politicki sam davno prestao biti frustriran i tvojima i njihovima. Tu se nadjebavajte koliko god hocete po dnevno politickim temama.
A uz reprezentaciju cu uzivati i uz Halid i uz Vivaldija.

[insaneinthebrain]

pa ne trazi uefa dzaba u sluzbenim utakmicama da stepenice ostanu ciste, a i kaznjavaju kad se krsi to pravilo. al pusti ti to, kod nas je sve nece se nista desiti. dok se ne desi

[izbjeglica_iz_besmisla]

Nas narod je u prosjeku halidov nivo, i to je prosto tako. Seciranje toga na ovakav dan je meni beskorisno u potpunosti, nek sjedi ko gdje hoce i nek pusta ko sta hoce. Mi idemo na svjetsko i to je najbitnije.

Sve kritike ispisane ovdje imaju uporiste ali je to nebitno. Ovo smo sad dozivjeli, mozda cemo opet za 4 ili tek 24 godine, ali cisto sumnjam da ce ikad vise biti ovakva totalna sreca i euforija, jer ovo sa Italijom je bilo kad se najmanje nadas.

I zato jebes sve - bitno je da idemo na svjetsko, pa nek ide halid i na pauzi u Torontu ako treba. Nemojte sebi dati da vam sitnice pokvare ovih sljedeci vmjesec dana.

Mi ovo slavimo kao Bosanci, kako god nam je nizak nivo realno barem je nas

[kakabanja213]

[Chmoljo]

????? O cemu ti. Vrucina? Sve se moze poredit nesto je dobro nesto lose. Npr Karamaticu vjerovatno vise odgovaraju Geni kameni. A tebi problem sto bi ja prije Halida slusao Vivaldija.

Nisam ti ja gurao rijeci u usta, sam si povukao thompsona u kontekstu halida. To sto nicim izazvan lijecis neke dnevnopoliticke frustracije kroz utakmicu nije moj problem.

Neka bolan chmoljo. Znaci prvo kazem da se pusta ono sto publika slusa, onda kazem da bi mozda Verdi ili Vivaldi bili bolji izbor, a tek nakon toga kazem da bi u slobodarakom Sirokom, najvjetovatnije, najbolji izbor bio Tompson. Ne zapitas se da li sam uporedio Halida i Vivaldija sto bi vjerovatno logicnije bilo nego Halida o Tomspona. Ja samo kazem da postoji i Vivaldijeva i Halidova, a i Tompsova publika. Za mene je sinoc na Kosevu najvecim dijelom bila Halidova. I tu nema nikakve uvrede ni ruganja ni Vivaldiju, ni Halidu, osim Tompsonu.
I o kakvim dnevno politickim frustacijama pricas i stavljas mi ih u usta. Dnevno politicki sam davno prestao biti frustriran i tvojima i njihovima. Tu se nadjebavajte koliko god hocete po dnevno politickim temama.
A uz reprezentaciju cu uzivati i uz Halid i uz Vivaldija.

Mozemo pustiti i da publika odabire i prvi tim, ne treba nam ni selektor. Ako cemo vec za sve podilaziti publici.

A stvarno ne prebacuj na mene ni siroki, ni karamatica ni tompsona, mogao si reci milion drugih stvari, odabrao si njih.

[kakabanja213]

Nisam ti ja gurao rijeci u usta, sam si povukao thompsona u kontekstu halida. To sto nicim izazvan lijecis neke dnevnopoliticke frustracije kroz utakmicu nije moj problem.

Neka bolan chmoljo. Znaci prvo kazem da se pusta ono sto publika slusa, onda kazem da bi mozda Verdi ili Vivaldi bili bolji izbor, a tek nakon toga kazem da bi u slobodarakom Sirokom, najvjetovatnije, najbolji izbor bio Tompson. Ne zapitas se da li sam uporedio Halida i Vivaldija sto bi vjerovatno logicnije bilo nego Halida o Tomspona. Ja samo kazem da postoji i Vivaldijeva i Halidova, a i Tompsova publika. Za mene je sinoc na Kosevu najvecim dijelom bila Halidova. I tu nema nikakve uvrede ni ruganja ni Vivaldiju, ni Halidu, osim Tompsonu.
I o kakvim dnevno politickim frustacijama pricas i stavljas mi ih u usta. Dnevno politicki sam davno prestao biti frustriran i tvojima i njihovima. Tu se nadjebavajte koliko god hocete po dnevno politickim temama.
A uz reprezentaciju cu uzivati i uz Halid i uz Vivaldija.

Mozemo pustiti i da publika odabire i prvi tim, ne treba nam ni selektor. Ako cemo vec za sve podilaziti publici.

A stvarno ne prebacuj na mene ni siroki, ni karamatica ni tompsona, mogao si reci milion drugih stvari, odabrao si njih.

U redu.

[last mohicans]

Ako nešto treba ispraviti zašto onda to ne uraditi? Evo recimo meni smeta što neki neće da sjednu na slobodnu stolicu koja se nalazi na kraju tribine već sjede na stepenicama jer je eto bolji pogled. A isto mi smeta što se ne prati šta piše na karti, ali hajde ovo je već veći nivo, daj makar da ostvarimo da odeš na slobodnu stolicu, ne na stepenice.
Zasmetao mi je isto repertoar pjesama. Halid Bešlić 98%, ako nije i više.
Ne tražim ja na silu nešto negativno, vidio sam ja puno toga pozitivnog, od nasmijane raje, na hiljade i hiljade dresova i zastava, itd.

Ne znam zasto kod nas postoji takav strah od konstruktivne kritike kao da ista nipodastava sve ono sto je dobro. Kao da je sve kula od karata koja ce se srusiti ako se neko jace nakaslje.

Pa tako se ne smije reci ni ono sto ocigledno nije ok, ili ne pripada tom dogadjaju jer eto pljuvanje, narusice se atmosfera. Sve pahuljice i spremni da im osjecaji budu povrijedjeni.

Da, bilo je lijepo, bilo bi lijepo ovako svake dvije godine ispracati ih na veliko takmicenje, pretezu lijepe stvari.

Ali je grehota kada u noci prolaska papak Baho radi samoreklamu na halidovim kostima pored dubiozine pjesme koja ke legla ko kec na desetku i koja se sama od sebe nametnula. Takve pojave se trebaju adresirati da ne postanu norma, jer smradovi i bezobraznici uvijek isplivaju ali svi sute zarad nekog mira i straha od narusavanja atmosfere.

Da ne govorim kako su primjedbe vezane za neprohodnost tribina i sjedenja na stepenicama i najvaznije i kako je necinjenje po tom osnovu tragedija u najavi gdje ce se onda kada se neminovno desi, od bijesne rulje traziti krivci.

Gledaj stepenica, ovako su svake bile, plus zakrčeni izlazi. Gledaj cure u cvijetu mladosti sto mezi cevape s lukom na tribini. Eto da je ne hejtamo, blurovao sam joj lice. Naravno, bilo je dosta lijepih stvari, ali zasto ne podvući ovaj dio kojem ne priliči na jednom takvom događaju.

[muha_sa]

https://www.oslobodjenje.ba/sport/iamfr ... historiji/

Kako direktor Reprezentacije Bosne i Hercegovine naplaćuje dugove historiji

Evropa je školovala djecu bh. dijaspore u svojim fudbalskim inkubatorima; direktor Reprezentacije im ne nudi novac, nego prezime, djedovinu i osjećaj da je dres porodični dokument

Fudbal na Balkanu nikada nije bio samo sport. To je geopolitika u kopačkama. Sirovi biznis. Emocija koja se prodaje kao zastava, a završava kao ugovor i nacionalni kapital. A u tom blatu punom amaterizma, sitnih interesa i vječne balkanske sklonosti da se veliki poslovi rade malim mozgom, Emir Spahić nikada nije glumio diplomatu. On je bio — i ostao — general. Njegov potpis nije fin. Nije salonski. Nije našminkan za press-konferencije i protokolarne osmijehe. Njegov potpis je oštar i ne ostavlja mnogo prostora za pregovore.



Strategija umjesto uklizavanja

Sjećamo se svi Brazila i historijskog plasmana na Mundijal. Spahić je tada bio komandant odbrane, čovjek koji je u duel ulazio kao da mu od tog jednog uklizavanja zavisi lična karta države. Nije to bila samo igra. To je bio referendum u kopačkama. Još jedan dokaz da Bosna i Hercegovina, uprkos svemu, ipak postoji. Ali ono što Spahić radi danas, iz direktorske pozicije koja mu stoji kao vojni oklop, možda je važnije od svega što je radio na terenu. Manje je spektakularno. Nema uklizavanja. Nema krvavog koljena. Nema sudije koji pokazuje žuti karton. Ali ima nešto mnogo ozbiljnije: strategiju.

Njegova rečenica od prije nekoliko godina savršeno secira tu novu doktrinu: „Mi samo vraćamo našu djecu kući.“
Na prvi, naivni pogled, to zvuči kao čista emocija. Materijal za televizijsku patetiku, violine u pozadini i suze u prime-time terminu. Ali ako tu rečenicu skinemo s patriotskog ražnja i pogledamo je hladno, poslovno, gotovo cinično, shvatit ćemo da je to najpametnija strategija koju je bosanskohercegovački fudbal imao u posljednjih trideset godina. To nije samo romantika. To je masterclass preživljavanja.



Proizvedeno u Evropi

Ta „djeca“ o kojoj govori Spahić nisu rasla na neravnim, blatnjavim terenima oko Tešnja, Zenice, Tuzle, Mostara ili Sarajeva. Nisu učila fudbal u sistemu koji se svakih nekoliko godina iznova pravi od ničega, pa opet završi tamo gdje je i počeo - u improvizaciji. To su djeca bh. dijaspore. Genetski kodirani Balkanci, profilirani u sterilnim, visokotehnološkim inkubatorima evropskog fudbala. U Njemačkoj. Austriji. Švedskoj. Švicarskoj. Norveškoj. Nizozemskoj. I u Americi.
Njihovi roditelji su devedesetih bježali u kolonama. Prelazili granice s najlonskim kesama, djecom za ruku i nadom da će sačuvati goli život. Evropa ih je primila, nahranila, školovala i zaposlila. A onda je, ne znajući šta zapravo radi, počela ulagati milione u fudbalski razvoj njihovih sinova. Trenirala ih je. Disciplinovala. Mjerila im brzinu, puls, potrošnju kisika, eksplozivnost i psihološki profil. Od djece iz izbjegličkih porodica pravila je vrhunski evropski proizvod.
U tom trenutku na scenu stupa Emir Spahić. Nema tu klasičnog skautinga. Nema moljakanja. Nema sitnog šaputanja po hodnicima Nogometnog saveza. Spahić ne nudi ono što drugi mogu ponuditi bolje - ni novac, ni infrastrukturu, ni sistem. Za te tri stvari kod nas bi prvo trebalo raspisati potragu.
On nudi ono što nijedna Njemačka, Austrija, Italija ili Engleska ne mogu kupiti. Nudi krvnu sliku. Nudi prezime. Nudi djedovinu. Nudi osjećaj da dres nije samo sportska oprema, nego porodični dokument. I tu se otvara prava priča.



Legalna otmica kapitala

Spahić zapravo radi nešto mnogo ozbiljnije od običnog dovođenja igrača. On vodi legalnu otmicu vlastitog genetskog kapitala. Uzima gotov, poliran evropski proizvod, u koji su drugi uložili godine rada, novac, stručnjake i infrastrukturu, i vraća ga na fabričke postavke. Nazad pod našu zastavu. Nazad u zemlju iz koje su roditelji tih dječaka nekada otišli jer nisu imali izbora.
To nije humanitarna misija. To je gerila. To je hladna, pametna, patriotski upakovana poslovna operacija. I baš zato je opasno dobra. Jer put do nekog novog Mundijala, budimo brutalno iskreni, ne vodi samo kroz naš omladinski sistem. Taj sistem je preslab, prespor i previše ranjen domaćim navikama da bi sam proizveo ono što moderni fudbal traži.
Put do Mundijala vodi i kroz dijasporu. Kroz München, Beč, Malmö, Zürich, Lisabon, Oslo, Stuttgart i Göteborg. Kroz stanove u kojima se kod kuće govorilo bosanski, a na treningu njemački, švedski ili engleski. Kroz dječake koji su odrasli između dva svijeta: jednog u kojem se profesionalno postaje fudbaler i drugog u kojem se srcem ostaje nečiji sin, unuk i nasljednik.



Naplata duga historiji

Spahić to razumije bolje od mnogih. Zato on nije samo direktor reprezentacije. On je u ovoj priči ultimativni balkanski skupljač dugova. Ne dugova u novcu. Nego dugova historiji. Svaki put kada neki mladi „Švabo“, „Austrijanac“, „Šveđanin“ ili „Švicarac“ sa „ić“ na kraju prezimena obuče dres Bosne i Hercegovine, Spahić je naplatio još jednu ratu. Svaki put kada dijete koje je Evropa fudbalski školovala stavi ruku na srce dok svira himna zemlje njegovih roditelja, zatvara se jedan krug.
Rat je rasuo ljude. Evropa je odgojila njihovu djecu. A Bosna i Hercegovina ih sada, kroz fudbal, vraća kući. To je krv. To je znoj. To je dijaspora. I to je, koliko god zvučalo cinično, savršen biznis. Zapad je platio razvoj. Bosna i Hercegovina uzima profit. Savršen zločin. Savršena naplata.
Novinar Hajrudin Redžović autor je knjige "Operacija Cardiff - Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji", koja za nekoliko dana izlazi iz štampe

[avetinja]

Čini mi se da je u prodaju pušteno više karata nego što je trebalo. U takvom slučaju ljudi nemaju gdje nego na stepenice, a za to je savez kriv.

Nijemci jedu kobasice na stadionu, Amerikanci jedu picu u kinu, možemo i mi ćevape.

[muha_sa]

Čini mi se da je u prodaju pušteno više karata nego što je trebalo. U takvom slučaju ljudi nemaju gdje nego na stepenice, a za to je savez kriv.

Nijemci jedu kobasice na stadionu, Amerikanci jedu picu u kinu, možemo i mi ćevape.

Nekad smo na Koševu cugali, mezeili i uz obavezan tranzistor slušali prenose sa drugih terena

[avetinja]

Čini mi se da je u prodaju pušteno više karata nego što je trebalo. U takvom slučaju ljudi nemaju gdje nego na stepenice, a za to je savez kriv.

Nijemci jedu kobasice na stadionu, Amerikanci jedu picu u kinu, možemo i mi ćevape.

Nekad smo na Koševu cugali, mezeili i uz obavezan tranzistor slušali prenose sa drugih terena

Bili smo Zapad prije Zapada.

[kakabanja213]

Evo ga. Piano na terenu finala Lige prvaka. Samo da jos saznamo sta se jede. Gulas, ili paprikas. Zaljeva se Pepsijem ili Hajnekenom.

[Chmoljo]

Evo ga. Piano na terenu finala Lige prvaka. Samo da jos saznamo sta se jede. Gulas, ili paprikas. Zaljeva se Pepsijem ili Hajnekenom.

Cudo nisi spomeno ozujsko.

[kakabanja213]

Evo ga. Piano na terenu finala Lige prvaka. Samo da jos saznamo sta se jede. Gulas, ili paprikas. Zaljeva se Pepsijem ili Hajnekenom.

Cudo nisi spomeno ozujsko.

Kad stave petokraku mozda ga i spomenem.

[pemanapemani]

https://www.oslobodjenje.ba/sport/iamfr ... historiji/

Kako direktor Reprezentacije Bosne i Hercegovine naplaćuje dugove historiji

Evropa je školovala djecu bh. dijaspore u svojim fudbalskim inkubatorima; direktor Reprezentacije im ne nudi novac, nego prezime, djedovinu i osjećaj da je dres porodični dokument

Fudbal na Balkanu nikada nije bio samo sport. To je geopolitika u kopačkama. Sirovi biznis. Emocija koja se prodaje kao zastava, a završava kao ugovor i nacionalni kapital. A u tom blatu punom amaterizma, sitnih interesa i vječne balkanske sklonosti da se veliki poslovi rade malim mozgom, Emir Spahić nikada nije glumio diplomatu. On je bio — i ostao — general. Njegov potpis nije fin. Nije salonski. Nije našminkan za press-konferencije i protokolarne osmijehe. Njegov potpis je oštar i ne ostavlja mnogo prostora za pregovore.



Strategija umjesto uklizavanja

Sjećamo se svi Brazila i historijskog plasmana na Mundijal. Spahić je tada bio komandant odbrane, čovjek koji je u duel ulazio kao da mu od tog jednog uklizavanja zavisi lična karta države. Nije to bila samo igra. To je bio referendum u kopačkama. Još jedan dokaz da Bosna i Hercegovina, uprkos svemu, ipak postoji. Ali ono što Spahić radi danas, iz direktorske pozicije koja mu stoji kao vojni oklop, možda je važnije od svega što je radio na terenu. Manje je spektakularno. Nema uklizavanja. Nema krvavog koljena. Nema sudije koji pokazuje žuti karton. Ali ima nešto mnogo ozbiljnije: strategiju.

Njegova rečenica od prije nekoliko godina savršeno secira tu novu doktrinu: „Mi samo vraćamo našu djecu kući.“
Na prvi, naivni pogled, to zvuči kao čista emocija. Materijal za televizijsku patetiku, violine u pozadini i suze u prime-time terminu. Ali ako tu rečenicu skinemo s patriotskog ražnja i pogledamo je hladno, poslovno, gotovo cinično, shvatit ćemo da je to najpametnija strategija koju je bosanskohercegovački fudbal imao u posljednjih trideset godina. To nije samo romantika. To je masterclass preživljavanja.



Proizvedeno u Evropi

Ta „djeca“ o kojoj govori Spahić nisu rasla na neravnim, blatnjavim terenima oko Tešnja, Zenice, Tuzle, Mostara ili Sarajeva. Nisu učila fudbal u sistemu koji se svakih nekoliko godina iznova pravi od ničega, pa opet završi tamo gdje je i počeo - u improvizaciji. To su djeca bh. dijaspore. Genetski kodirani Balkanci, profilirani u sterilnim, visokotehnološkim inkubatorima evropskog fudbala. U Njemačkoj. Austriji. Švedskoj. Švicarskoj. Norveškoj. Nizozemskoj. I u Americi.
Njihovi roditelji su devedesetih bježali u kolonama. Prelazili granice s najlonskim kesama, djecom za ruku i nadom da će sačuvati goli život. Evropa ih je primila, nahranila, školovala i zaposlila. A onda je, ne znajući šta zapravo radi, počela ulagati milione u fudbalski razvoj njihovih sinova. Trenirala ih je. Disciplinovala. Mjerila im brzinu, puls, potrošnju kisika, eksplozivnost i psihološki profil. Od djece iz izbjegličkih porodica pravila je vrhunski evropski proizvod.
U tom trenutku na scenu stupa Emir Spahić. Nema tu klasičnog skautinga. Nema moljakanja. Nema sitnog šaputanja po hodnicima Nogometnog saveza. Spahić ne nudi ono što drugi mogu ponuditi bolje - ni novac, ni infrastrukturu, ni sistem. Za te tri stvari kod nas bi prvo trebalo raspisati potragu.
On nudi ono što nijedna Njemačka, Austrija, Italija ili Engleska ne mogu kupiti. Nudi krvnu sliku. Nudi prezime. Nudi djedovinu. Nudi osjećaj da dres nije samo sportska oprema, nego porodični dokument. I tu se otvara prava priča.



Legalna otmica kapitala

Spahić zapravo radi nešto mnogo ozbiljnije od običnog dovođenja igrača. On vodi legalnu otmicu vlastitog genetskog kapitala. Uzima gotov, poliran evropski proizvod, u koji su drugi uložili godine rada, novac, stručnjake i infrastrukturu, i vraća ga na fabričke postavke. Nazad pod našu zastavu. Nazad u zemlju iz koje su roditelji tih dječaka nekada otišli jer nisu imali izbora.
To nije humanitarna misija. To je gerila. To je hladna, pametna, patriotski upakovana poslovna operacija. I baš zato je opasno dobra. Jer put do nekog novog Mundijala, budimo brutalno iskreni, ne vodi samo kroz naš omladinski sistem. Taj sistem je preslab, prespor i previše ranjen domaćim navikama da bi sam proizveo ono što moderni fudbal traži.
Put do Mundijala vodi i kroz dijasporu. Kroz München, Beč, Malmö, Zürich, Lisabon, Oslo, Stuttgart i Göteborg. Kroz stanove u kojima se kod kuće govorilo bosanski, a na treningu njemački, švedski ili engleski. Kroz dječake koji su odrasli između dva svijeta: jednog u kojem se profesionalno postaje fudbaler i drugog u kojem se srcem ostaje nečiji sin, unuk i nasljednik.



Naplata duga historiji

Spahić to razumije bolje od mnogih. Zato on nije samo direktor reprezentacije. On je u ovoj priči ultimativni balkanski skupljač dugova. Ne dugova u novcu. Nego dugova historiji. Svaki put kada neki mladi „Švabo“, „Austrijanac“, „Šveđanin“ ili „Švicarac“ sa „ić“ na kraju prezimena obuče dres Bosne i Hercegovine, Spahić je naplatio još jednu ratu. Svaki put kada dijete koje je Evropa fudbalski školovala stavi ruku na srce dok svira himna zemlje njegovih roditelja, zatvara se jedan krug.
Rat je rasuo ljude. Evropa je odgojila njihovu djecu. A Bosna i Hercegovina ih sada, kroz fudbal, vraća kući. To je krv. To je znoj. To je dijaspora. I to je, koliko god zvučalo cinično, savršen biznis. Zapad je platio razvoj. Bosna i Hercegovina uzima profit. Savršen zločin. Savršena naplata.
Novinar Hajrudin Redžović autor je knjige "Operacija Cardiff - Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji", koja za nekoliko dana izlazi iz štampe

[Edin H.]

Jes, ako neces halida moras vivaldija slusati.



Hljebe...

Čuveni Vivaldi

[Chmoljo]

Jes, ako neces halida moras vivaldija slusati.



Hljebe...

Čuveni Vivaldi

Jedno od Cetiri godisnja doba. U meni jesen je

[Edin H.]

Jes, ako neces halida moras vivaldija slusati.



Hljebe...

Čuveni Vivaldi

Jedno od Cetiri godisnja doba. U meni jesen je

Dobar

[BarbaDue]

Znači 6 pozicija

[izbjeglica_iz_besmisla]

Zar nismo vec bili 65., nakon baraza?

[izvrsni direktor]

Znači 6 pozicija

Pobjede u grupi na svjetskom nam donose od oko 25 do 33 boda. Sa tri pobjede skacemo makar 10 mjesta.

[BarbaDue]

Zar nismo vec bili 65., nakon baraza?

Možda su neki poput mene tek sada primijetili

[SmokingMan]

Trebalo bi se korigovati ovo bodovanje u slabijim kv. zonama gdje su protivnici obično smešni.

[Edin H.]

Zar nismo vec bili 65., nakon baraza?

Možda su neki poput mene tek sada primijetili