
Forumasi... SRETNO !!
Moderator: anex
Fair Life wrote:
Forumasi... SRETNO !!
...tj. bez bacanja kesa u nama lijepe rijeke poput Bosne, Une, Sane, Miljackice ...uvjek dobar gost wrote:Pridružujem se čestitkama i pozivam na ekološku svjest prilikom teferiča !


s obzirom na meteo uvjete, mislim da i ne propustat mnogo...Gera wrote:Hajd nadam se da ce biti Fotki sa Vrela Bosne i nama koji ga "slavimo" radno....
[img]http://www.pariroma.com/images/LogosPresse/Oslobodjenje.gif[/img] wrote:Prvi maj bez hljeba, plaća, crvenih karanfila i dostojanstva
Piše: H. ARIFAGIĆ
30/04/06
![]()
Radnici pred parlamentom:
traže posao, pravdu i dostojanstvo
Radnici praznik slave plačući
Žene zaposlene u tvornici tekstila ZIKO nekoliko dana prije Prvog maja, ovogodišnjeg Međunarodnog praznika rada, sa suzama u očima pred tv-kamerama dramatično su upozorile na to da su im oduzeta ljudska i radnička prava. Ako im to može biti utjeha, nisu jedine. Broj radnika bez redovne plate, socijalnog i penzionog osiguranja iz dana u dan je veći. To je posljedica procesa u kojem se privatizacija kompanija pretvorila u pljačku imovine i onoga što radnici stvaraju svojim radom. Poslodavcima ni to nije dovoljno, pa su sve učestaliji primjeri da u svom džepu zadržavaju i dio što su ga radnici odredili za sindikalnu članarinu.
Uz to, statistika pokazuje da je broj nezaposlenih u porastu, a onih što rade u opadanju.
Ova godina je počela velikim poskupljenjima, neuspjelim ustavnim promjenama, formiranjem novih političkih stranaka... Hljeba je sve manje, administracije sa urednom plaćom sve više. Radnicima više nije ni do Prvog maja ni do bilo kakvog slavlja. Mnogi od njih vjerovatno će i zaboraviti da je ovog ponedjeljka njihov praznik - 1. maj, jer dane broje i pamte po tome koliko štrajkuju i kad su posljednji put primili platu.
Kolo istorije se ovdje vratilo na početak
“Činjenice govore da je u Bosni i Hercegovini ponovo na sceni divlji kapitalizam i novo ponižavanje radnika. Pripremaju se novi progoni sindikata i sindikalnih aktivista i umjesto da nas vode u blagodeti 21. vijeka, vraćaju nas u bijedu i tamu s kraja 19 vijeka”, ističe se u prvomajskom proglasu članovima Sindikata BiH.
Sindikalni pokret prolazi kroz jednu od najtežih faza u stogodišnjoj borbi za radničko dostojanstvo.
Predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Edhem Biber u intervjuu za sindikalno glasilo Riječ radnika uoči 1. maja upozorava da ta radnička organizacija ulazi u period u kojem će biti još velikih problema jer su ekonomske i socijalne reforme u toku. Korupcija i kriminal postaju svakodnevnica, a institucije sistema su nejake da se bore protiv toga.
“Mnogi kriminalci neće moći zadržati otetu imovinu radnika ako ne unište sindikat i zbog toga će na nas biti velikih ataka”, upozorava Edhem Biber, svjestan teškoća koje ovu organizaciju očekuju u narednim mjesecima.
Za budućnost radništva u Bosni i Hercegovini presudno je njihovo jedinstvo. U tradicionalnom prvomajskom proglasu Sindikata Bih pozvani su da ga jačaju..
“Samo se zajedno možemo suprotstaviti onima koji misle da su silni”, stoji u proglasu.
Tek kad zbiju redove, moći će da odlučuju ne samo o svojoj nego i o sudbini ove zemlje. Koliko god da je na ovim prostorima bila surova, istorija ih je na to naučila.
Prvog maja u Bijeljini
Protest zbog teškog položaja radnika
Prvog maja od 10 do 12 sati na gradskom trgu biće organizovan protestni miting pod nazivom Stop radu na crno, kako bi se ukazalo na težak položaj radnika, potvrđeno je u Opštinskom sindikatu u Bijeljini.
“Sve više radnika radi na crno, nemaju redovne plate, ne uplaćuju im se doprinosi, nemaju pravo na bolovanje niti godišnji odmor. Skoro sva prava po osnovu rada su prekršena”, rekao je Ratko Bobar, predsjednik Sindikata.
Primjenom Zakona o privatizaciji, 7.981 radnik u Bijeljina ostao je bez posla, dok su u sedam bijeljinskih preduzeća 192 radnika proglašena tehnološkim viškom, 234 radnika su na čekanju. Državni kapital je u većini privatizovanih preduzeća prodat, a akcionari nisu, kako su najavljivali, pokrenuli proizvodnju, povezali staž radnicima niti izmirili poreske obaveze.
Radnicima Stolara, Kurjaka, Zenita i drugih preduzeća duguju po ovom osnovu oko 10 miliona maraka, istakao je Bobar, dodavši da zbog ovakvog stanja u maju Sindikat neće organizovati ni Osme radničke sportske igre. V. Du.
Stotine hiljada američkih radnika, sve odlučniji da se odupru potčinjavanju kapitalističkoj moći, navalili su u mladu radničku organizaciju “Vitezovi Rada”.
Od 1. maja 1886. oni su izašli na ulice da bi zahtijevali opšte prihvatanje osmosatnog radnog dana. Čikago je bio centar pokreta. Radnici su mjesecima apelovali za osmosatno radno vrijeme, i uoči 1. maja njih 50.000 je već bilo u štrajku. Novih 30.000 pridružilo im se sljedećeg dana; to je dovelo veći dio čikaške proizvodnje do zastoja.
Strah od nasilnih klasnih sukoba obuzeo je grad. Nasilja nije bilo u subotu i nedelju 1. i 2. maja. Ali u ponedeljak, 3. maja tuča u kojoj su učestvovale stotine izbila je u Mek Kormik Reperu (McCormick Reaper) između radnika članova sindikata, koji su spriječeni da dođu na posao i onih koji nisu pripadali sindikatu koje je Mek Kormik zaposlio umjesto njih. Mnogobrojna i dobro naoružana policija brzo se palicama i vatrenim oružjem umiješala kako bi povratila red. Ubili su 4 člana sindikata, a povrijeđenih je bilo mnogo.
Pobjesnjeli zbog zločina policije, grupa anarhista, predvođena Avgustom Spajsom (August Spies) i Albertom Parsonsom, pozvala je radnike da se i sami naoružaju i u utorak uveče (4. maj) učestvuju u masovnim demonstracijama na Trgu Hajmarket (Haymarket). Izgledalo je da su demonstracije sa samo 3.000 bile potpuni promašaj. Ali pred kraj, osoba čiji identitet nikad nije utvrđen (moguće da je u pitanju policijski agent, provokator), bacila je bombu koja je ubila 7 i ranila 67 policajaca.
Histerične gradske i državne vlasti pohapsile su osam anarhista, optužile ih za ubistvo i osudile na smrt.
11. novembra 1887. četvorica, uključujući Parsonsa i Spajsa, su pogubljeni. Svi pogubljeni zagovarali su oružanu borbu i nasilje kao revolucionarne metode, ali njihovi tužioci nisu našli nikakve dokaze da je iko od njih stvarno bacio bombu. Umrli su zbog svojih riječi, ne zbog svojih postupaka.
250.000 ljudi postrojilo se duž ulica Čikaga dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju posramljenost ovim velikim sudskim promašajem.
Za radikale i sindikaliste širom sveta, Hajmarket je postao simbol potpune nejednakosti i nepravde kapitalističkog društva. Do današnjeg dana kako u našoj zemlji, tako i u cijelom svijetu taj dan se obilježava u spomen mučenicima sa trga Hajmarket.
Tokom proteklih godina komunističke vladavine, kada je 1. maj slavljen kao veliki državni praznik u SFRJ, stanovništvo ovih prostora uglavnom i dalje ne zna šta tog dana obilježava, a sindikalne birkokrate mu sramno okreću leđa kao ostatku prevaziđenog komunističkog naslijeđa, svesrdno saučestvujući u neo-liberalnim reformama.