Fikhski maskulinizam
Većina knjiga o položaju, statusu i pravima žene u islamu, pored mnogih drugih različitih slabosti ima jednu zajedničku slabost: autori tih knjiga su muškarci. Ta činjenica, taj naš fikhski maskulinizam, u stanovitom smislu, govori, nažalost, više i uvjerljivije o ženi u islamu, nego sve što u tim „muškim“ knjigama piše. Preciznije, ta činjenica govori više i uvjerljivije o stvarnom položaju muslimanske žene u muslimanskom društvu i povijesti. Jer, islam i muslimanska stvarnost često ne korespondiraju. Općenito uzevši, položaj žene bolji je u Kur’anu nego u muslimanskoj pravnoj nauci - fiqhu, a u muslimanskoj pravnoj nauci njen je položaj bolji nego u društvenom i povijesnom životu muslimana. U svim našim razmatranjima ovog kao i mnogih drugih pitanja presudno je važno da razlikujemo najmanje ove tri razine. Kažem najmanje, jer i na razini kur’anskog teksta valja razlikovati dva osnovna kur’anska plana: metapovijesni, u kojem se islam koncipira kao idealitet, i povijesni, u kojem se islam koncipira u historijski aplikativnim formulama. U prvom je riječ o univerzalnom, apsolutnom, primarnom; u drugom o partikularnom, relativnom, sekundarnom.
Vrativši se našoj temi, mogli bismo kazati: u idealitetu islama, u njegovoj univerzalnoj i apsolutnoj poruci, u primarnom značenju islama, položaj, status i prava žene su određena u onim kur’anskim stavcima u kojima se kaže da nema drugog boga osim Allaha, odnosno da je Bog Jedan. Iz tog temeljnog stava proizlazi sve dalje: sloboda, dostojanstvo, vrijednosti, prava, jednakost, dužnosti. U povijesnom, sekundarnom značenju kur’anske poruke, na onoj razini čije značenje konstituira povijest (asbab an-nuzul) položaj, status i prava žene određena su u onim kur’anskim stavcima u kojima se, naprimjer, kaže kako su „muškarci zaštitnici žena“ (ar-rijalu qawwamuna ‘ala n-nisa’i – An-Nisa 34) ili kako „muškarci imaju prednost nad njima“ ( wa-lir-rijali alaihinna darajatun – Al-Baqara, 228). Ali, ako se imaju u vidu povijesni ekonomsko-socijalni uvjeti u kojima su objavljeni ovi kur’anski stavci ali i muslimasnka tumačenja (tafsir) u kojima se naglašava da muškarci (u to vrijeme) ekonomski izdržavaju žene, onda je jasno da se, za naše bosanskohercegovačke društvene prilike, radi o povijesno nadiđenim, društveno-ekonomski ‘derogiranim’ (mansuh) porukama i kategorijama. Ako i u mjeri u kojoj kod nas danas u BiH nije tako da muškarci izdržavaju žene, onda spomenuti kur’anski stavci, konsekventno muslimanskom tumačenju onoga što je raison d’être ovih kur’anskih poruka, u našim kao i mnogim drugim prilikama u svijetu, imaju važnost samo u tome što opisuju određeno vrijeme.
Naše razumijevanje kur’anske poruke određeno je nerazlikovanjem njegova dva osnovna plana. Tako se naše razumijevanje islama, zalijepljeno za ono prošlo i predstavljajući puko oponašanje, i u pitanju položaja, statusa i prava žene ispostavlja kao potpuno ahistorijsko. Mi koji radimo u Islamskoj zajednici, na različitim i značajnim pozicijama, svoje kćeri školujemo za sva društvena zanimanja i za najviše društvene pozicije, ali im u Islamskoj zajednici ne dopuštamo angažman ni na jednoj važnijoj poziciji. Mi imamo muški Rijaset IZ-e, apsolutno većinski muški Sabor IZ-e, apsolutno većinske muške medžlise IZ-e, apsolutno većinsku mušku strukturu nastavnika i profesora na svim vjerskim predmetima u našim obrazovnim institucijama. Sasvim bjelodano, riječ je o nekoj specifičnoj vrsti licemjerstva i patološke podvojenosti svijesti. Takva svijest može u hutbi navesti primjer muhe koja upadne u lonac hrane koja se potom mora baciti jer je prljava što bi trebala biti metafora za (ne)prisustvovanje muslimanskih žena na jednom od naših dovišta.
U našem društvu naše su žene, sestre i majke liječnici, sudije, advokati, profesorice. U našim ‘islamskim glavama’ one to ne mogu biti i nisu. Naša žena, sestra ili majka može biti sudija Ustavnog ili Vrhovnog suda države. Zašto ne može biti, naprimjer, muftija? Ne može, jer mi islam ne mislimo, ne osjećamo i ne živimo u ovom našem vremenu i u ovom našem svijetu.
dz.hodzic
