Kako sam vec nekad gore spomenuo...ti si vjerovatno jedan od rijetkih koji tako razmisljaju...nama smetaju Brene, Tito, a ovi sto su bili u sumi i sto nam danas setaju gradom i jos nas ubjedjuju da smo sami sebi bacili granatu tog dana...da samo namjerno sami sebe granatirali da bi privukli paznju i pricaju nam kako su i oni ginuli (znam da jesu, al niko ih nije drzo pod ospadom i gadjao narod nevin) eeeee dok nam ti ne smetaju jadni smo ti mi...ja se sjecam tog dana jer su mi rodjitelji svaki dan isli na posao i kad sam cuo za to i vidjeo na TV-u znam da smo samo Boga molili da se vrate zivi i zdravi...bilo mi je uzas gledati te ljude koji su nastradali brinuci se za svoj zivot i pokusavajuci da prezive u onom paklu...al neka treba nama to sve...vec smo zaboravili, vec djeca nemaju pojma sta se desilo...kad se desilo...ko je to uradio...ja stalno moram citirati Mesu Selimovica al je covjek upravu do bola...
"Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juče smo bili ono sto danas hoćemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Džemail, ali isto tako sigurno? A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"
Jeste da sam jos uvijek bila dijete ali to je nesto sto se pamti cijeli zivot, pogotovo onaj ko je prezivio cijeli rat u Sarajevu. Ja sam od onih koja je svima sve oprostila(sva sreca pa mi niko nije poginuo u ratu pa to mogu reci), ali zaboraviti se nikako ne smije! Zao mi je samo sto nemam nekih slika iz rata i da sve sto se desavalo i sto sam prezivjela nije u nekakvoj hard kopiji.
