Feral Tribune
Moderator: anex
-
Prenj
- Posts: 7014
- Joined: 20/07/2004 08:59
#1 Feral Tribune
Feral Tribune, izvanredna novina koja izlazi u Splitu i koja je uzor zurnalistickog kvaliteta i hrabrosti vec par decenija.
Vec neko vrijeme pristup njihovom siteu je besplatan, uzivajte dok traje
http://www.feral.hr
Vec neko vrijeme pristup njihovom siteu je besplatan, uzivajte dok traje
http://www.feral.hr
- dalmatinka
- Posts: 2882
- Joined: 31/07/2005 22:30
- Location: Krešimirov Grad
#3
Naravno da su genijalci, pratim ih od vremena dok su bili podlistak Slobodne Dalmacije. Uh, stvarno je to bilo davno.
-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#4
Piše: Heni Erceg
A baš sam se spremala poslati telegram sućuti Miri Marković, svakako uspješnijoj polovici zločinačkog uma Slobodana Miloševića, kadli stiže vijest da je taj nježni čin već obavio najveći heroj domovinskog rata, Ante Gotovina. I to ni manje ni više nego u beogradskoj Politici, pače, na omrznutoj nam ćirilici. A budući da je Gotovina, prema tekućem i višegodišnjem mitu koji poput tople krvi cirkulira venama većine Hrvata, sve što je činio, a činio je štošta, radio isključivo u ime hrvatskoga naroda, tako sam i njegove iskaze sućuti ucviljenoj obitelji Milošević doživjela kao da ih je poslao i u moje ime.
Tim više jer je čovjek usplahirenoj javnosti, zatečenoj "čituljom" na kojoj se zajedno, onako bratski, rame uz rame, nalaze uz njegovo i imena Šljivančanina, Šešelja, Martića i brojnih drugih zločinaca s ovoga područja, jasno dao do znanja da je njegov čin duboko kršćanski, da je on uvijek postupao samo po kršćanskim načelima, ima tu još nekih trabunjanja iz Biblije, pa zatim da je on, Gotovina, dijelio s Miloševićem uzničke dane, premda je tek stigao u Haag, pa da je živio u ćeliji do Miloševićeve, pa još, kaže, kao da čita vlastitu obranu pred haaškim sucima, kako se i u ratu "ponašao u skladu s kršćanskim i humanim načelima prema vojnicima i prema civilima".
I doista nije za podcjenjivanje taj užas koji je obuzeo Hrvate zbog poteza njihova "heroja", u kojega se većina zaklinje kao u osloboditelja od toga istog Miloševića, a koji ih sada, kao ptičjom gripom, kontaminira svojom boli zbog gubitka haaškoga druga i koji svoju sućut šalje supruzi toga satrapa, kao da je riječ o nekoj priprostoj domaćici, a ne ženi za koju bolji poznavatelji kažu kako je umnogome bila idejni vođa i začetnik srpskih zločina na području bivše Jugoslavije, i koju je, uostalom, zbog udruživanja u zločin na svoju tjeralicu stavila čak i tradicionalno nacionalistička vlada Srbije.
Ali mnogo je važniju stvar od samog zajedništva u jednoj osmrtnici pokazalo to mračno društvo haaških pritvorenika, pokazali su oni svu banalnost zla što su ga na raznim stranama provodili ti danas dobri susjedi u haaškom pritvoru, pa bi tako ujedinjeni u boli zbog smrti zločinca Slobodana Miloševića, ti isti, kao heroji u većem dijelu svojih nacija, trebali i te narode ponovo ujediniti u svojevrsnom zlu kako se jedino može nazvati žaljenje zbog smrti čovjeka najodgovornijeg za krvavu dekonstrukciju čitavih područja.
Na prvu loptu, međutim, Hrvati su, unatoč svom proklamiranom kršćanstvu, ipak zanijemili od spoznaje da se njihov heroj javno solidarizira s glavnim akterom zločina na ovom području, dok su se oni, pak, koji su mit o Gotovini intenzivno stvarali svih ovih godina oglasili tipičnim kretenizmima u rasponu od opravdanja "mi smo katolici, svaka smrt je smrt", poput Gotovininog brata, do "siguran sam da je riječ o namještaljci", ili "ne mogu vjerovati da bi tako nešto učinio Gotovina, niti bilo koji hrvatski časnik", kako zblanuto izjavljuje organizator velikog mitinga potpore Gotovini u Splitu, stanoviti Strize, šef kaštelanske Hvidre. Ostali kreatori mita o Gotovini uglavnom šute kao ribe, ali zato svoju paranoju glasno izgovara Andrija Hebrang, aludirajući kako je Gotovina bio prisiljen potpisati osmrtnicu u beogradskim medijima.
Svakako je zanimljivo da bratstvo & jedinstvo Hrvata i Srba i njihov "posljednji pozdrav haaškom saborcu" nisu iskazali, niti potpisali, bošnjački i albanski haaški pritvorenici, doduše nije to učinio ni Dario Kordić, osuđen na 25 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima u srednjoj Bosni, a nije to učinio, kaže, jer on u Haagu "ne predstavlja sebe, nego hrvatski narod". Tako je, eto, i u moje ime jedan činio zločine u Bosni, drugi pak opet i u moje šalje posljednje pozdrave Slobodanu Miloševiću; u jednoj se osmrtnici odaslanoj na kraju životnog puta najvećeg zločinca s područja Balkana iskazala ujedno i sva groteska ratnih sukoba Hrvata i Srba kada se "u ime nacije" nije pitalo za cijenu ljudskog života onoga drugoga, ili kada su u ime širenja granica Hrvatske i Srbije dvojica danas mrtvih zločinaca komadala Bosnu bez milosti, da bi njihovi nižerangirani generali i vođe, danas dobri susjedi u haaškom pritvoru, javno oplakivali smrt preostaloga od njih dvojice. Zato jer su svi oni dobri kršćani!
A ja sam baš nekako u osvit smrti Miloševića gledala dokumentarac "Izvan razumne sumnje", film o masovnom istrebljenju stanovnika Srebrenice, o hangarima prepunim mrtvih tijela, sa svjedočenjima rijetkih koji su preživjeli smaknuća krijući se pod leševima ubijenih susjeda, o autobusima smrti pod tobožnjom zaštitom UNPROFOR-a koji je bio dužan suprotstaviti se onom strašnom Miloševićevom egzekutoru Ratku Mladiću koji bi se, svi se nadaju, trebao uskoro pridružiti onoj gospodi u haaškom pritvoru. I na čiju će eventualnu smrt u ćeliji do Gotovinine, ovaj poslati obitelji Mladićevoj izraze sućuti. Zbog toga jer je "kršćanin i humanist" i, kako kažu njegovi obožavatelji, čovjek osjetljiv na svako stradanje, pa je možda, a da mi to i ne znamo, isti taj Gotovina tople iskaze sućuti slao i obiteljima onih šest stotina građana srpske nacionalnosti koji su onako slučajno pobijeni nakon akcije Oluja kojom je on rukovodio.
Ili će prije biti da su zločinci zapravo pravi pobjednici balkanskih ratova, oni koje se poštuje i onda kada pripadaju tobože drugoj strani, oni koji zapuštene, otrovane nacije ujedinjuju i u svojoj smrti, pa će tako Srbi revno oplakivati svoga Miloševića, baš kao što su Hrvati plakali za svojim Tuđmanom. A žrtve? One u Vukovaru, Ahmićima, Varivodama, Srebrenici... Stotine tisuća mrtvih, milijuni raseljenih, prognanih, unesrećenih... Njih ionako nitko ništa ne pita, zbog njih tobože postoji tek taj jalovi sud u Haagu, koji dopušta da kapitalci umiru na vrijeme, bilo u svom domu kao Tuđman, bilo u Scheveningenu, kao drugar mu Milošević, prije kraja suđenja, pa dakle i bez pravedne sudske kazne. Zapravo da, sa stanovišta sudske pravde, umiru nevini.
Oni pak koji su za njih ubijali zaklinju se kako su to radili u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda, pa je tako prirodno, ma koliko morbidno bilo, da tamo u Haagu zajedno oplakuju jednog umrlog zločinca. I konačno, makar se ne zna, treba li sumnjati da je i Slobodan Milošević svoju iskrenu sućut iskazao svojevremeno ucviljenoj obitelji svoga ratnog druga, Franje Tuđmana, baš kao što bi i ovaj samo da je živ, od tamo, iz ćelije u haaškom pritvoru gdje bi sigurno bio, svoje ime pridružio onima Šešelja, Šljivančanina, Rajića... u iskazu zajedničke boli zbog smrti satrapa, a u ime najsnažnije od svih veza. One nastale u zajedničkom zločinu.
Majstorluk!
ps. stoji..ali sam mislio da se zna..

A baš sam se spremala poslati telegram sućuti Miri Marković, svakako uspješnijoj polovici zločinačkog uma Slobodana Miloševića, kadli stiže vijest da je taj nježni čin već obavio najveći heroj domovinskog rata, Ante Gotovina. I to ni manje ni više nego u beogradskoj Politici, pače, na omrznutoj nam ćirilici. A budući da je Gotovina, prema tekućem i višegodišnjem mitu koji poput tople krvi cirkulira venama većine Hrvata, sve što je činio, a činio je štošta, radio isključivo u ime hrvatskoga naroda, tako sam i njegove iskaze sućuti ucviljenoj obitelji Milošević doživjela kao da ih je poslao i u moje ime.
Tim više jer je čovjek usplahirenoj javnosti, zatečenoj "čituljom" na kojoj se zajedno, onako bratski, rame uz rame, nalaze uz njegovo i imena Šljivančanina, Šešelja, Martića i brojnih drugih zločinaca s ovoga područja, jasno dao do znanja da je njegov čin duboko kršćanski, da je on uvijek postupao samo po kršćanskim načelima, ima tu još nekih trabunjanja iz Biblije, pa zatim da je on, Gotovina, dijelio s Miloševićem uzničke dane, premda je tek stigao u Haag, pa da je živio u ćeliji do Miloševićeve, pa još, kaže, kao da čita vlastitu obranu pred haaškim sucima, kako se i u ratu "ponašao u skladu s kršćanskim i humanim načelima prema vojnicima i prema civilima".
I doista nije za podcjenjivanje taj užas koji je obuzeo Hrvate zbog poteza njihova "heroja", u kojega se većina zaklinje kao u osloboditelja od toga istog Miloševića, a koji ih sada, kao ptičjom gripom, kontaminira svojom boli zbog gubitka haaškoga druga i koji svoju sućut šalje supruzi toga satrapa, kao da je riječ o nekoj priprostoj domaćici, a ne ženi za koju bolji poznavatelji kažu kako je umnogome bila idejni vođa i začetnik srpskih zločina na području bivše Jugoslavije, i koju je, uostalom, zbog udruživanja u zločin na svoju tjeralicu stavila čak i tradicionalno nacionalistička vlada Srbije.
Ali mnogo je važniju stvar od samog zajedništva u jednoj osmrtnici pokazalo to mračno društvo haaških pritvorenika, pokazali su oni svu banalnost zla što su ga na raznim stranama provodili ti danas dobri susjedi u haaškom pritvoru, pa bi tako ujedinjeni u boli zbog smrti zločinca Slobodana Miloševića, ti isti, kao heroji u većem dijelu svojih nacija, trebali i te narode ponovo ujediniti u svojevrsnom zlu kako se jedino može nazvati žaljenje zbog smrti čovjeka najodgovornijeg za krvavu dekonstrukciju čitavih područja.
Na prvu loptu, međutim, Hrvati su, unatoč svom proklamiranom kršćanstvu, ipak zanijemili od spoznaje da se njihov heroj javno solidarizira s glavnim akterom zločina na ovom području, dok su se oni, pak, koji su mit o Gotovini intenzivno stvarali svih ovih godina oglasili tipičnim kretenizmima u rasponu od opravdanja "mi smo katolici, svaka smrt je smrt", poput Gotovininog brata, do "siguran sam da je riječ o namještaljci", ili "ne mogu vjerovati da bi tako nešto učinio Gotovina, niti bilo koji hrvatski časnik", kako zblanuto izjavljuje organizator velikog mitinga potpore Gotovini u Splitu, stanoviti Strize, šef kaštelanske Hvidre. Ostali kreatori mita o Gotovini uglavnom šute kao ribe, ali zato svoju paranoju glasno izgovara Andrija Hebrang, aludirajući kako je Gotovina bio prisiljen potpisati osmrtnicu u beogradskim medijima.
Svakako je zanimljivo da bratstvo & jedinstvo Hrvata i Srba i njihov "posljednji pozdrav haaškom saborcu" nisu iskazali, niti potpisali, bošnjački i albanski haaški pritvorenici, doduše nije to učinio ni Dario Kordić, osuđen na 25 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima u srednjoj Bosni, a nije to učinio, kaže, jer on u Haagu "ne predstavlja sebe, nego hrvatski narod". Tako je, eto, i u moje ime jedan činio zločine u Bosni, drugi pak opet i u moje šalje posljednje pozdrave Slobodanu Miloševiću; u jednoj se osmrtnici odaslanoj na kraju životnog puta najvećeg zločinca s područja Balkana iskazala ujedno i sva groteska ratnih sukoba Hrvata i Srba kada se "u ime nacije" nije pitalo za cijenu ljudskog života onoga drugoga, ili kada su u ime širenja granica Hrvatske i Srbije dvojica danas mrtvih zločinaca komadala Bosnu bez milosti, da bi njihovi nižerangirani generali i vođe, danas dobri susjedi u haaškom pritvoru, javno oplakivali smrt preostaloga od njih dvojice. Zato jer su svi oni dobri kršćani!
A ja sam baš nekako u osvit smrti Miloševića gledala dokumentarac "Izvan razumne sumnje", film o masovnom istrebljenju stanovnika Srebrenice, o hangarima prepunim mrtvih tijela, sa svjedočenjima rijetkih koji su preživjeli smaknuća krijući se pod leševima ubijenih susjeda, o autobusima smrti pod tobožnjom zaštitom UNPROFOR-a koji je bio dužan suprotstaviti se onom strašnom Miloševićevom egzekutoru Ratku Mladiću koji bi se, svi se nadaju, trebao uskoro pridružiti onoj gospodi u haaškom pritvoru. I na čiju će eventualnu smrt u ćeliji do Gotovinine, ovaj poslati obitelji Mladićevoj izraze sućuti. Zbog toga jer je "kršćanin i humanist" i, kako kažu njegovi obožavatelji, čovjek osjetljiv na svako stradanje, pa je možda, a da mi to i ne znamo, isti taj Gotovina tople iskaze sućuti slao i obiteljima onih šest stotina građana srpske nacionalnosti koji su onako slučajno pobijeni nakon akcije Oluja kojom je on rukovodio.
Ili će prije biti da su zločinci zapravo pravi pobjednici balkanskih ratova, oni koje se poštuje i onda kada pripadaju tobože drugoj strani, oni koji zapuštene, otrovane nacije ujedinjuju i u svojoj smrti, pa će tako Srbi revno oplakivati svoga Miloševića, baš kao što su Hrvati plakali za svojim Tuđmanom. A žrtve? One u Vukovaru, Ahmićima, Varivodama, Srebrenici... Stotine tisuća mrtvih, milijuni raseljenih, prognanih, unesrećenih... Njih ionako nitko ništa ne pita, zbog njih tobože postoji tek taj jalovi sud u Haagu, koji dopušta da kapitalci umiru na vrijeme, bilo u svom domu kao Tuđman, bilo u Scheveningenu, kao drugar mu Milošević, prije kraja suđenja, pa dakle i bez pravedne sudske kazne. Zapravo da, sa stanovišta sudske pravde, umiru nevini.
Oni pak koji su za njih ubijali zaklinju se kako su to radili u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda, pa je tako prirodno, ma koliko morbidno bilo, da tamo u Haagu zajedno oplakuju jednog umrlog zločinca. I konačno, makar se ne zna, treba li sumnjati da je i Slobodan Milošević svoju iskrenu sućut iskazao svojevremeno ucviljenoj obitelji svoga ratnog druga, Franje Tuđmana, baš kao što bi i ovaj samo da je živ, od tamo, iz ćelije u haaškom pritvoru gdje bi sigurno bio, svoje ime pridružio onima Šešelja, Šljivančanina, Rajića... u iskazu zajedničke boli zbog smrti satrapa, a u ime najsnažnije od svih veza. One nastale u zajedničkom zločinu.
Majstorluk!
ps. stoji..ali sam mislio da se zna..
Last edited by edu on 20/03/2006 09:51, edited 1 time in total.
-
Prenj
- Posts: 7014
- Joined: 20/07/2004 08:59
#7
Da, Heni Erceg u zadnjem broju.Saian wrote:edu, majka mu stara pa potpishi zhenu kad si vec tekst zalijepio, pretpostavljam da je ovo Heni
http://feral.mediaturtle.com/look/weekl ... rSection=2
-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#8
cika pero:
Sahrana ratnog zločinca Slobodana Miloševića koji je tu prestižnu titulu stekao marljivim negovanjem ličnog ludila pretočenog u politiku s koje se još danas cedi krv – posedovala je sve neophodne elemente holivudske F-produkcije. Suspens: hoće li Vođu sahraniti u Srbiji ili u Rusiji, oblikom tropske groznice danima je tresao Miloševićeve navijače, da bi se triler nastavio novim dilemama; hoće li biti sahranjen u Beogradu, uz državne počasti, ili već negde, u srpskom Požarevcu ili crnogorskoj Lijevoj Rijeci; hoće li na sahranu doći supruga Mirjana, sin Marko ili kćer Marija; hoće li njegovo telo biti izloženo u Centru "Sava" (što je bila ingeniozna ideja dr. Voje Koštunice) ili će se u centru grada razapeti šator (!) pred kojim će "čitava Srbija tugovati", kako su tvrdili socijalisti; hoće li, konačno, država preživeti ovaj umetnički Performance – imajući u vidu da je veći deo Vlade dr. Kalašnjikova iskreno saučestvovao u ovom nacionalnom bolu, ali toliko oprezno kao da hodaju po socijalističkim jajima u obliku nagaznih mina.
Državna odluka da mrtav Milošević bude The Eksponat u Muzeju Revolucije (odakle su preko noći sklonjene izložbene postavke iz Kine i Irana, srećom ideološki bliskih zemalja koje su pokazale razumevanje za ovakvu kulturološku frku) imala je sve tipične, koštunjave simptome; navodno, sahrana je bila privatna (kad bismo se zezali), ali uz prećutno odobrenje Vlade da se pretvori u "narodni pogreb", što se primetilo onog časa kad su se haški optuženici na privremenoj slobodi (Pavković, Ojdanić u vojnoj uniformi, okićen ordenima) obreli u Požarevcu, uz upišavajuće objašnjenje iz Ministarstva pravde da im je dozvoljeno da "u toku jednog dana" budu van Beograda, što je izjavom ("Ko će još njih da prati 24 časa") plastično pojasnio potpredsednik Miroljub Labus, klasično se praveći blesav, mada je poenta baš u činjenici da budu praćeni 24 časa i da se zna gde su i šta rade!
Holivudski F-scenario nastavio se ne samo činjenicom da je Miloševićeva sahrana, de facto, trajala svega 168 sati – već i medijskim prodržavnim terorom koji nam je preko Tijanićevog RTS-a, Smajlovićkine "Politike" i Reljićevskog "KNina" poručivao ono što Koštunica, u strahu od Socijalističke Partije Srbije (koja ga u Parlamentu održava na vlasti) nije smeo da kaže javno: da je Milošević podmuklo ubijen ili likvidiran ili otrovan; da je Milošević, u stvari, sasvim nevin, praktično žrtva; da je bio i ostao Najveći Srpski Srbin ili već tako nešto; da su njegove ideje bile idealne ali realizacija loša, ukratko: Svi smo mi Slobodan!
Činjenicu da se ispred Savezne Skupštine okupilo oko sto hiljada ljudi koji su mrtvog Miloševića ispratili u Požarevac (gde mu niko od familije nije došao na pogreb), uz prisutno političko osećanje da se sad nikako nije mudro odricati Miloševićevog nasleđa – Srpska Vlast dr. Kalašnjikova pretvorila je u Uslužni Servis za SPS u kojem se, ovog časa, za vlast bore hard-core i soft-core frakcije miloševićevskih ćelija. Ono što jeste izvesno ogleda se u činjenici da čak i podeljeni SPS može da odluči hoće li Koštunica na vanredne izbore (što nikako ne bi voleo) ili će on, serijom ustupaka, amortizovati SPS-ofanzivu koja u sadejstvu s radikalima, preti da mu oduzme ono što najviše voli: premijersku fotelju.
Emocionalni prizori iz Beograda i Požarevca – klasični za populističku dijagnozu u kojoj se ljubi vozilo s mrtvim Vođom, liju suze, doživljavaju srčani udari (dvoje mrtvih pre i posle sahrane), šetaju deca u maskirnim uniformama – okončali su se tipičnim rezultatom one politike za koju je Slobodan Milošević verovao da je medicinski ispravna: njegovom je pogrebu prisustvovalo nekoliko beznačajnih Rusa (uključujući i Zjuganova, šefa Komunističke partije), nekoliko još beznačajnih Kineza za koje se nije moglo utvrditi jesu li trgovci majicama ili diplomate, dvojica Iranaca, jedan Kubanac, trojica iz Severne Koreje, Ramsey Clarke – Amerikanac već godinama aktivan u obožavanju Slobodana Miloševića... i nema više. Nije bilo ni supruge, sina ili kćerke; čak se naljutio vladika Filaret (onaj koji se u nekad miroljubivoj SPC-tradiciji slikao s mitraljezom na tenku) jer pogrebni obred nije mogao da obavi usred mrklog mraka koji je obavio Požarevac kasno uveče, kad se čak ni kanarinci ne sahranjuju po lokalnim dvorištima.
Ova paganska predstava bila je samo uvod u novi potez Srpske Vlade koja je odmah apelovala na razumevanje glede smrti njenog omiljenog Vođe; korak dalje otišao je nervozni Vuk Drašković koji je zahtevao od Evropske Unije da nam baš sad, u ovom strašnom času, pomogne tako što će nas obasuti finansijskim poklonima i odustati od potrage za Mladićem – jer će u protivnom, kaže Vuk, retrogradne snage "uzeti zamah" i Srbiju vratiti u vreme Miloševića! Prevedeno na hrvatski: ako nam besplatno date pare, dignete ruke od navodnih zločinaca, odmah nas primite u NATO, oprostićemo vam; ako nastavite da nas mučite, najebali ste... što jeste klasični srpski scenario pretnje: mi jesmo grozni, ali oni koji posle nas stižu su užasni. Pa, vi birajte!
Kako se približava 5. april kad je (navodno) stroga EU postavila rok Srbiji: ili Mladić ili pregovori o pridruživanju – za očekivati je da se ništa neće desiti. Niti ćemo mi izručiti Mladića, niti će oni insistirati na pregovorima: the show must go on, rekli bi oni u Požarevcu! I bili su u pravu! Sem ako Kapetan Dragan – pravoslavni Kep – ne ubedi hrvatsko pravosuđe golf-palicom da je sasvim nevin; pa zar se on nije u tzv. Srpskoj Krajini nije bavio samo sportom? Tko nabije, taj dobije! Ako Kapetan uspe, historija Srbija imaće novu golf-strategiju: tamo gde je požarevačka rupa – tamo je Srbija!
balkan..rupa do rupe..
..slovenija nije na balkanu..zar ne? 
Sahrana ratnog zločinca Slobodana Miloševića koji je tu prestižnu titulu stekao marljivim negovanjem ličnog ludila pretočenog u politiku s koje se još danas cedi krv – posedovala je sve neophodne elemente holivudske F-produkcije. Suspens: hoće li Vođu sahraniti u Srbiji ili u Rusiji, oblikom tropske groznice danima je tresao Miloševićeve navijače, da bi se triler nastavio novim dilemama; hoće li biti sahranjen u Beogradu, uz državne počasti, ili već negde, u srpskom Požarevcu ili crnogorskoj Lijevoj Rijeci; hoće li na sahranu doći supruga Mirjana, sin Marko ili kćer Marija; hoće li njegovo telo biti izloženo u Centru "Sava" (što je bila ingeniozna ideja dr. Voje Koštunice) ili će se u centru grada razapeti šator (!) pred kojim će "čitava Srbija tugovati", kako su tvrdili socijalisti; hoće li, konačno, država preživeti ovaj umetnički Performance – imajući u vidu da je veći deo Vlade dr. Kalašnjikova iskreno saučestvovao u ovom nacionalnom bolu, ali toliko oprezno kao da hodaju po socijalističkim jajima u obliku nagaznih mina.
Državna odluka da mrtav Milošević bude The Eksponat u Muzeju Revolucije (odakle su preko noći sklonjene izložbene postavke iz Kine i Irana, srećom ideološki bliskih zemalja koje su pokazale razumevanje za ovakvu kulturološku frku) imala je sve tipične, koštunjave simptome; navodno, sahrana je bila privatna (kad bismo se zezali), ali uz prećutno odobrenje Vlade da se pretvori u "narodni pogreb", što se primetilo onog časa kad su se haški optuženici na privremenoj slobodi (Pavković, Ojdanić u vojnoj uniformi, okićen ordenima) obreli u Požarevcu, uz upišavajuće objašnjenje iz Ministarstva pravde da im je dozvoljeno da "u toku jednog dana" budu van Beograda, što je izjavom ("Ko će još njih da prati 24 časa") plastično pojasnio potpredsednik Miroljub Labus, klasično se praveći blesav, mada je poenta baš u činjenici da budu praćeni 24 časa i da se zna gde su i šta rade!
Holivudski F-scenario nastavio se ne samo činjenicom da je Miloševićeva sahrana, de facto, trajala svega 168 sati – već i medijskim prodržavnim terorom koji nam je preko Tijanićevog RTS-a, Smajlovićkine "Politike" i Reljićevskog "KNina" poručivao ono što Koštunica, u strahu od Socijalističke Partije Srbije (koja ga u Parlamentu održava na vlasti) nije smeo da kaže javno: da je Milošević podmuklo ubijen ili likvidiran ili otrovan; da je Milošević, u stvari, sasvim nevin, praktično žrtva; da je bio i ostao Najveći Srpski Srbin ili već tako nešto; da su njegove ideje bile idealne ali realizacija loša, ukratko: Svi smo mi Slobodan!
Činjenicu da se ispred Savezne Skupštine okupilo oko sto hiljada ljudi koji su mrtvog Miloševića ispratili u Požarevac (gde mu niko od familije nije došao na pogreb), uz prisutno političko osećanje da se sad nikako nije mudro odricati Miloševićevog nasleđa – Srpska Vlast dr. Kalašnjikova pretvorila je u Uslužni Servis za SPS u kojem se, ovog časa, za vlast bore hard-core i soft-core frakcije miloševićevskih ćelija. Ono što jeste izvesno ogleda se u činjenici da čak i podeljeni SPS može da odluči hoće li Koštunica na vanredne izbore (što nikako ne bi voleo) ili će on, serijom ustupaka, amortizovati SPS-ofanzivu koja u sadejstvu s radikalima, preti da mu oduzme ono što najviše voli: premijersku fotelju.
Emocionalni prizori iz Beograda i Požarevca – klasični za populističku dijagnozu u kojoj se ljubi vozilo s mrtvim Vođom, liju suze, doživljavaju srčani udari (dvoje mrtvih pre i posle sahrane), šetaju deca u maskirnim uniformama – okončali su se tipičnim rezultatom one politike za koju je Slobodan Milošević verovao da je medicinski ispravna: njegovom je pogrebu prisustvovalo nekoliko beznačajnih Rusa (uključujući i Zjuganova, šefa Komunističke partije), nekoliko još beznačajnih Kineza za koje se nije moglo utvrditi jesu li trgovci majicama ili diplomate, dvojica Iranaca, jedan Kubanac, trojica iz Severne Koreje, Ramsey Clarke – Amerikanac već godinama aktivan u obožavanju Slobodana Miloševića... i nema više. Nije bilo ni supruge, sina ili kćerke; čak se naljutio vladika Filaret (onaj koji se u nekad miroljubivoj SPC-tradiciji slikao s mitraljezom na tenku) jer pogrebni obred nije mogao da obavi usred mrklog mraka koji je obavio Požarevac kasno uveče, kad se čak ni kanarinci ne sahranjuju po lokalnim dvorištima.
Ova paganska predstava bila je samo uvod u novi potez Srpske Vlade koja je odmah apelovala na razumevanje glede smrti njenog omiljenog Vođe; korak dalje otišao je nervozni Vuk Drašković koji je zahtevao od Evropske Unije da nam baš sad, u ovom strašnom času, pomogne tako što će nas obasuti finansijskim poklonima i odustati od potrage za Mladićem – jer će u protivnom, kaže Vuk, retrogradne snage "uzeti zamah" i Srbiju vratiti u vreme Miloševića! Prevedeno na hrvatski: ako nam besplatno date pare, dignete ruke od navodnih zločinaca, odmah nas primite u NATO, oprostićemo vam; ako nastavite da nas mučite, najebali ste... što jeste klasični srpski scenario pretnje: mi jesmo grozni, ali oni koji posle nas stižu su užasni. Pa, vi birajte!
Kako se približava 5. april kad je (navodno) stroga EU postavila rok Srbiji: ili Mladić ili pregovori o pridruživanju – za očekivati je da se ništa neće desiti. Niti ćemo mi izručiti Mladića, niti će oni insistirati na pregovorima: the show must go on, rekli bi oni u Požarevcu! I bili su u pravu! Sem ako Kapetan Dragan – pravoslavni Kep – ne ubedi hrvatsko pravosuđe golf-palicom da je sasvim nevin; pa zar se on nije u tzv. Srpskoj Krajini nije bavio samo sportom? Tko nabije, taj dobije! Ako Kapetan uspe, historija Srbija imaće novu golf-strategiju: tamo gde je požarevačka rupa – tamo je Srbija!
balkan..rupa do rupe..
-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#9
Meni je više prepun kua terora i nasilja šta ga ja trpim doma kod kuće. Zato sam ja otišao u centar za socijalni rad za prijavit svoje roditelje. Teta na porti je mene pitala: "Šta ti, malac, oćeš?" Ja sam rekao: "Oću prijavit nasilje, zlostavljanje i teror u obitelji!" Onda je teta sa porte mene odvela kod druge tete u njenu sobu. Tamo sam ja sjeo na katrigu prekoputa stola di je sidila druga teta. Teta je mene pitala: "Koji je problem, dečko?" Ja sam rekao: "Problem je šta sam doma kod mojih roditelja izložen stravičnoj maltretaciji, zlostavljanju i teroru! Molinvas da me hitno izvadite iz tog pakla!" Teta je uzela kemijsku da će zapisivat u notes i pitala je: "A kako te to roditelji maltretiraju?" Ja sam rekao: "Prvo i prvo, najgore mi je to šta žive u istospolskoj zajednici!" Tu je teta podignila ombrve i zapiljila se u mene preko okvira od cvika. Onda je ona pitala: "Kako to misliš?" Ja sam rekao: "Fino to mislim! Moji roditelji žive u istospolskoj zajednici! A ja sam sad skužnijo da je to zakonom zabranjeno!" Teta je rekla: "Naravski da je zabranjeno!" Ja sam podviknijo: "E pa kad je zabranjeno, onda me hitno vadite iz toga pakla! Spasite moj mladi i nevini život dok je još navrime, jerbo sam zatočenik najgoreg bluda i nemorala! Jel vi imate blage kolko je to gadljivo?!" Teta je gledala u mene sa razrogačenim očima i rekla je: "Čekaj, čekaj... znači roditelji su ti homoseksualci?" Ja sam rekao: "Pa zašto bi drugo doša, božja ženo, naravski da su... kako ste rekli, hobose... holose..." Teta je rekla: "Homoseksualci?" Ja sam rekao: "Tačno! Ja sam još mali i ne kužim se u strane izraze!" Teta je popravila sa kažimprstom cvike na nosu i pitala je: "Dobro, jesu li muški ili ženski homoseksualci?" Ja sam rekao: "Pa fino ti govorim da ne kužim tu rječ hobose... holose..." Onda je teta podviknila: "Jesul ti roditelji pederčine ili lezbače?" Ja sam viknijo: "Ha! I pederčine su i lezbače! I plus su i kurbini sinovi i kurbine ćeri!" Teta je skupljala usta i piljila je u mene sa šokomicinom u očima. Onda sam ja pustijo suzice žalosnice i raskrivijo sam se: "Ajme meni jadantisaaaaaam... Oćel me iko živ iščupat monstrumima iz ruuukuuuuuu... Kolko ću još morat propatiiiiiiiiit..." Teta je nagnila se preko stola i rekla je: "Dobro, dobro, nemoj mi sad tu plakat, molimte... A koliko vas ima djece u kući?" Ja sam obrisao okice i rekao sam: "Ja i moja mala sestrica!" Teta je pitala: "A koliko ti je mala sestrica?" Ja sam rekao: "Previše mala!" Teta se počeškala po frizuri i pitala je: "I jesu roditelji... ono... jesul bili nemoralni pred vama djecom?" Ja sam rekao: "Ovkors da su nemoralni! To se više ne da izdržat! To su prizori stravične strave!" Teta je dalje češkala se po frizuri i pitala je: "Je li... ovaj... je li opće pred vama?" Ja sam nju pitao: "Kako to mislite, opće?" Teta je rekla: "Pa mislim, seksualski... mislim, ono... je li seksualski opće pred vama?" Ja sam rekao: "Naravski, čoviče! Pa šta drugo rade?!" Teta je škarpunila se po faci i znojila se po čelu. Ja sam nagnijo se prema njoj i utiho sam rekao: "Jebu se non stop! Ili se u najmanju ruku drpaju i cmaču! Ali češće se jebu!" Teta je još luđe razrogačila oči i itnila se unazad na katrigi. Onda je zarežala: "Strašno! Pred vama?!" Ja sam rekao: "Ovkors da je pred nama kad svi spavamo u istoj sobi!" Teta je poskočila na katrigi i dreknila je: "Spavate u istoj sobi sa pederčinama?!" Ja sam viknijo: "Sa pederčinama i sa lezbačama!" Teta je objesila ruke i rekla je: "Strašno!!!" Ja sam rekao: "Naravski da je strašno! Cjelo moje djetinjstvo je jedan horor film u nastavcima... Oćetel da vam tačno opišem kako se jebu?" Teta je rekla: "Nemoj, nemoj, nije potrebno..." Ja sam rekao: "Mogu ja bez problema, znam ja sve napamet!" Teta je podviknila: "Nije potrebno, rekla sam! Sve mi je savršeno jasno!" Ja sam pitao: "Oćetel me onda izvuć iz ovog roditeljskog pakla?" Teta je rekla: "Naravski da oćemo! Ovo je slučaj di triba hitno djelovat!" Ja sam rekao: "Aj fala kurcu! Spasićete jedan mladi život od užasnih tortura... Samo da znate, ja nisam jedino djete šta proživljava stravu i horore jerbo im roditelji žive u istospolskoj zajednici!" Teta je rekla: "Ma kužim te trista posto, ja ništa gadljivije dosad nisam čula... Nego, kako si se ti uopće zateka kod takvih roditelja? Jesu te usvojili? Il si nekome od njih iz bivšeg braka?" Ja sam rekao: "Neam blage! Ja se ništa ne sićam, jer pošto sam bijo mali, a oni neće da mi reknu! Samo znam da se prema meni i sestrici odnose kao da smo ispali ciganima iz kara!" Teti je uletila suzica u oko i rekla je: "A jadniče moj! Ništa se ti ne brigaj, spasićemo mi i tebe i sestricu od tih monstruma! I plus svega je nezakonito odgajat dicu u istospolskim zajednicama... Još samo da rješimo nepoznanicu jesul ti roditelji pederi ili lezbače?" Ja sam viknijo: "I pederčine su i lezbače!" Teta se nasmjehuljila i rekla je: "Dobro, dobro, ti si mali i neiskvaren, pa ne kužiš te finese... Ovako ću te pitat – je li za roditelje imaš dvi mame ili dvoje tate?" Tu sam ja najprvo u tetu gledao sa čudilom. Onda sam ja rekao: "Imam i mamu i tatu!" Teta je rekla: "Dobro, dobro, to su isto finese... Ovako ćemo – jesul ti muški ili ženski mama i tata?" Tu je meni opet uletila zbunjoza. Ja sam pitao: "Kako to mislite?" Teta je rekla: "Fino mislim! Jesul ti mama i tata muškarci ili ženskinje?" Ja sam rekao: "Pa tata je muški, a mama je ženska!" Teta je dignila ombrve i podviknila je: "Pa ako su i muški i ženski, kako su onda oni pripadnici istospolske zajednice?" Ja sam rekao: "Ali oboje su debili!"

-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#10
za one kojima je mrsko sve citati..ovaj put izdvajam..
:
PATRIOTMI
Viktor IVANČIĆ
6. travnja, 2006.
Gradsko poglavarstvo Zadra donijelo je odluku da iz proračuna uplati pola milijuna kuna Zakladi "Za istinu o Domovinskom ratu", a taj novac, između ostaloga, namijenjen je "kvalitetnoj pravnoj obrani generala Ante Gotovine i ostalih hrvatskih optuženika pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu". Pitanje glasi: Zašto je ta odluka donesena na zatvorenoj sjednici, te zašto ju je uopće donosilo Gradsko poglavarstvo, a ne, primjerice, Gradsko vijeće, kao tijelo s većim parlamentarnim legitimitetom?
Formalno, članovi Poglavarstva imaju pravo raspolagati iznosima do 700 tisuća kuna iz gradskoga proračuna, a da o tome ne obavijeste Gradsko vijeće. Neformalno, objašnjenje je dao zadarski gradonačelnik Živko Kolega: "To je politička odluka i za takve smo odluke, među ostalim, i dobili mandat. Ona se nekima možda neće svidjeti, ali smo svjesni da bi se neki najradije i 1991. godine bili predali i prepustili nekome drugome zemlju na upravljanje, kao i 1918. i puno puta u povijesti."
Split ne daje
Kolega hoće reći da su svi koji bi se eventualno protivili odluci o uplati pola milijuna kuna na račun Zaklade za pomoć Gotovini – uz činjenicu da Vlada već obilnim mjesečnim iznosima financira njegovu obranu – zapravo "Jugoslaveni", tipovi koji bi 1991., kao što su to učinili i 1918., prepustili zemlju tuđinu. To je vjerojatni razlog što je kod donošenja odluke izbjegnuto Gradsko vijeće – ne zato što odluka ne bi prošla, pošto Kolegini partijski istomišljenici u tome tijelu imaju većinu, već zato što bi se prilikom glasanja moguće deklarirao neugodno visok postotak predstavnika "Jugoslavena". Pitanje glasi: Zašto se Živko Kolega srami biti gradonačelnik grada u kojemu ima, recimo, 40-tak posto osvjedočenih "Jugoslavena"?
Kako bi se ova neugodna razvrstavanja izbjegla, a svi su izgledi da bi ona mogla biti još neugodnija, smišljena je metoda prisilnoga upražnjavanja hrvatskog patriotizma – prema kriteriju materijalne lojalnosti optuženiku za ratne zločine, razumije se – pri čemu će Zadar odigrati ulogu avangarde. Večernji list objavio je početak velike akcije koja se spontano rađa u lokalnim zajednicama i na prvoj stranici objavio naslov: "Nakon Zadra, uplata iz Zagreba, Split ne daje ništa". Činjenica da "Split ne daje ništa" voljenome generalu, istaknuta na naslovnoj stranici, ima posebnu važnost glede onih Koleginih "Jugoslavena" i njihove eventualne prevlasti u administrativnome središtu Dalmacije.
Večernjak, međutim, priređuje prozivku, gradi pretpostavke za neku vrstu veselog patriotskog reketa, te traži od lokalnih čelnika da se izjasne, što ovi uglavnom i čine: Bandić hoće, Puljić neće, Pintarić hoće, Čehok neće, Šuica hoće, Drandić neće... Što hoće odnosno neće? Hoće odnosno neće našu lovu iz lokalnoga proračuna diskrecijskim pravom uplatiti u Zakladu za pomoć Gotovini (čiji su odvjetnici već plaćeni iz državnoga proračuna) kako bi potvrdili da nismo odnosno jesmo "Jugoslaveni".
Pitanje glasi: Ako je broj žiro-računa famozne Zaklade javno objavljen i agresivno medijski promoviran još prije dva mjeseca, a ogromna većina hrvatskih građana dosad na taj račun nije uplatila ni lipe, znači li to da 99 posto Hrvata zasad čine "Jugoslaveni"? Ovako od oka, postotak izgleda kardinalan i u stvarnosti je vjerojatno manji, ali – avaj! užas! pomagaj! – zasigurno ne i mnogo manji. Da bi se ta nacionalna sramota i moralna katastrofa izbjegla, potrebno je proizvesti prisilne Hrvate: takve koji o svojim financijskim izdvajanjima za domoljubnu stvar neće imati priliku osobno odlučivati. Istodobno, količina povampirenih "Jugoslavena" administrativnim će se mjerama suzbiti na zanemarivi minimum.
Rodoljubni nesporazum
Istini za volju, Večernji list je u aktivističkome zanosu proveo i istraživanje javnoga mnijenja, na reprezentativnom uzorku od 400 (!) građana. Na pitanje "Biste li pristali da vaš grad Zakladi donira po jedan euro za svakog građanina?" potvrdno je odgovorilo nešto manje od 54 posto anketiranih (uz nezanemarivih 46 posto "Jugoslavena"), ali još je uzbudljivije drugo pitanje – "Hoćete li osobno donirati Zakladu za istinu o Domovinskom ratu?" – na koje je potvrdno odgovorilo nešto manje od 40 posto ispitanika (tu su već "Jugoslaveni u izrazitoj premoći).
Kako god bila aranžirana, anketa pokazuje da je nešto tragično trulo u korpusu hrvatskoga rodoljublja, ili je barem riječ o čudnovatom nesporazumu - blizu 40 posto građana ove zemlje anketno obećava kako će uplatiti nešto sitnine za pomoć Gotovini, a dosad to nije učinio praktički nitko! A Večernjak je sve lijepo izračunao: svatko po jedan mizerni euro, i eto začas četiri milijuna eura za odvjetnički tim i ostale pružatelje usluga, uključujući Vrdoljaka i njegovu slikopisnu mašineriju.
Pitanje glasi: Zašto se Hrvati u razmjerno velikom postotku izjašnjavaju da su voljni uplatiti novac za pomoć obrani generala Gotovine, a taj novac ustvari ne uplaćuju? Zato što su patrioti, mogao bi glasiti fakultativni odgovor, a patriotizam i nije ništa drugo nego laž, osim kad se njeguje metodama administrativne stege. Politički šerifi, koji uglavnom i žive od trženja lažnih domoljubnih čuvstava, bolje od drugih su razumjeli da imaju posla s deklarativnom nacijom, te da će Hrvati realizirati svoje iskrene rodoljubne porive neverbalnim putem jedino ako ih se ne to natjera. To utjerivanje rodoljublja u Hrvatskoj se zove politikom, odnosno, kako bi rekao Živko Kolega, "političkom odlukom".
Pitanje glasi: Zašto se smatra kako Hrvatima nije dovoljno da nekakva Zaklada objavi broj svoga žiro-računa, pa da oni mogu samostalno uplaćivati novac ako to žele, te tako pomoći mnogoljudnoj ekipi svojeg nacionalnog heroja, nego im se novac mora prisilno uzeti iz proračuna i uplatiti u njihovo ime? Najbanalnije rečeno – zato što neku lovu ipak treba prikupiti, smatraju ideolozi i pragmatičari okupljeni oko Zaklade, a za paradno razmetanje hrvatstvom uvijek imamo dovoljno medijskoga prostora. Najosvješteniji hrvatski rodoljubi pokazuju najviše iskrenosti kada ne vjeruju u hrvatsko rodoljublje: bilo bi tako neodgovorno i strateški glupo dopustiti da se ono upražnjava (samo) na dobrovoljnoj osnovi.
Moralne ucjene
Tako je osmišljen mehanizam prisilnog patriotizma. Novac namijenjen takozvanoj obrani generala Gotovine praktički će se otimati građanima koji su ga izdvojili za sasvim druge svrhe, što će – međutim – ujedno biti i dokaz da građani baš žele da taj novac ode u Gotovininu Zakladu, tj. da među njima nema nepristojno mnogo "Jugoslavena". Pritom građani i njihovi predstavnici neće moći sudjelovati u odlukama koje podupiru tu njihovu žarku želju. A ako u ponekom gradu zbilja ne žele s eurom po glavi pomoći Gotovini i "istini o Domovinskom ratu", Večernji list će rutinski posegnuti za reketom i moralnom ucjenom: istaknut će ih na naslovnoj stranici kao na visokotiražnome stupu srama.
Pitanje glasi: Zašto idealan patriot mora biti osoba lišena slobodne volje i samostalnog odlučivanja?
Zlobnici bi odgovorili – zato jer tako izbjegava da ga se goni po zapovjednoj odgovornosti.
PATRIOTMI
Viktor IVANČIĆ
6. travnja, 2006.
Gradsko poglavarstvo Zadra donijelo je odluku da iz proračuna uplati pola milijuna kuna Zakladi "Za istinu o Domovinskom ratu", a taj novac, između ostaloga, namijenjen je "kvalitetnoj pravnoj obrani generala Ante Gotovine i ostalih hrvatskih optuženika pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu". Pitanje glasi: Zašto je ta odluka donesena na zatvorenoj sjednici, te zašto ju je uopće donosilo Gradsko poglavarstvo, a ne, primjerice, Gradsko vijeće, kao tijelo s većim parlamentarnim legitimitetom?
Formalno, članovi Poglavarstva imaju pravo raspolagati iznosima do 700 tisuća kuna iz gradskoga proračuna, a da o tome ne obavijeste Gradsko vijeće. Neformalno, objašnjenje je dao zadarski gradonačelnik Živko Kolega: "To je politička odluka i za takve smo odluke, među ostalim, i dobili mandat. Ona se nekima možda neće svidjeti, ali smo svjesni da bi se neki najradije i 1991. godine bili predali i prepustili nekome drugome zemlju na upravljanje, kao i 1918. i puno puta u povijesti."
Split ne daje
Kolega hoće reći da su svi koji bi se eventualno protivili odluci o uplati pola milijuna kuna na račun Zaklade za pomoć Gotovini – uz činjenicu da Vlada već obilnim mjesečnim iznosima financira njegovu obranu – zapravo "Jugoslaveni", tipovi koji bi 1991., kao što su to učinili i 1918., prepustili zemlju tuđinu. To je vjerojatni razlog što je kod donošenja odluke izbjegnuto Gradsko vijeće – ne zato što odluka ne bi prošla, pošto Kolegini partijski istomišljenici u tome tijelu imaju većinu, već zato što bi se prilikom glasanja moguće deklarirao neugodno visok postotak predstavnika "Jugoslavena". Pitanje glasi: Zašto se Živko Kolega srami biti gradonačelnik grada u kojemu ima, recimo, 40-tak posto osvjedočenih "Jugoslavena"?
Kako bi se ova neugodna razvrstavanja izbjegla, a svi su izgledi da bi ona mogla biti još neugodnija, smišljena je metoda prisilnoga upražnjavanja hrvatskog patriotizma – prema kriteriju materijalne lojalnosti optuženiku za ratne zločine, razumije se – pri čemu će Zadar odigrati ulogu avangarde. Večernji list objavio je početak velike akcije koja se spontano rađa u lokalnim zajednicama i na prvoj stranici objavio naslov: "Nakon Zadra, uplata iz Zagreba, Split ne daje ništa". Činjenica da "Split ne daje ništa" voljenome generalu, istaknuta na naslovnoj stranici, ima posebnu važnost glede onih Koleginih "Jugoslavena" i njihove eventualne prevlasti u administrativnome središtu Dalmacije.
Večernjak, međutim, priređuje prozivku, gradi pretpostavke za neku vrstu veselog patriotskog reketa, te traži od lokalnih čelnika da se izjasne, što ovi uglavnom i čine: Bandić hoće, Puljić neće, Pintarić hoće, Čehok neće, Šuica hoće, Drandić neće... Što hoće odnosno neće? Hoće odnosno neće našu lovu iz lokalnoga proračuna diskrecijskim pravom uplatiti u Zakladu za pomoć Gotovini (čiji su odvjetnici već plaćeni iz državnoga proračuna) kako bi potvrdili da nismo odnosno jesmo "Jugoslaveni".
Pitanje glasi: Ako je broj žiro-računa famozne Zaklade javno objavljen i agresivno medijski promoviran još prije dva mjeseca, a ogromna većina hrvatskih građana dosad na taj račun nije uplatila ni lipe, znači li to da 99 posto Hrvata zasad čine "Jugoslaveni"? Ovako od oka, postotak izgleda kardinalan i u stvarnosti je vjerojatno manji, ali – avaj! užas! pomagaj! – zasigurno ne i mnogo manji. Da bi se ta nacionalna sramota i moralna katastrofa izbjegla, potrebno je proizvesti prisilne Hrvate: takve koji o svojim financijskim izdvajanjima za domoljubnu stvar neće imati priliku osobno odlučivati. Istodobno, količina povampirenih "Jugoslavena" administrativnim će se mjerama suzbiti na zanemarivi minimum.
Rodoljubni nesporazum
Istini za volju, Večernji list je u aktivističkome zanosu proveo i istraživanje javnoga mnijenja, na reprezentativnom uzorku od 400 (!) građana. Na pitanje "Biste li pristali da vaš grad Zakladi donira po jedan euro za svakog građanina?" potvrdno je odgovorilo nešto manje od 54 posto anketiranih (uz nezanemarivih 46 posto "Jugoslavena"), ali još je uzbudljivije drugo pitanje – "Hoćete li osobno donirati Zakladu za istinu o Domovinskom ratu?" – na koje je potvrdno odgovorilo nešto manje od 40 posto ispitanika (tu su već "Jugoslaveni u izrazitoj premoći).
Kako god bila aranžirana, anketa pokazuje da je nešto tragično trulo u korpusu hrvatskoga rodoljublja, ili je barem riječ o čudnovatom nesporazumu - blizu 40 posto građana ove zemlje anketno obećava kako će uplatiti nešto sitnine za pomoć Gotovini, a dosad to nije učinio praktički nitko! A Večernjak je sve lijepo izračunao: svatko po jedan mizerni euro, i eto začas četiri milijuna eura za odvjetnički tim i ostale pružatelje usluga, uključujući Vrdoljaka i njegovu slikopisnu mašineriju.
Pitanje glasi: Zašto se Hrvati u razmjerno velikom postotku izjašnjavaju da su voljni uplatiti novac za pomoć obrani generala Gotovine, a taj novac ustvari ne uplaćuju? Zato što su patrioti, mogao bi glasiti fakultativni odgovor, a patriotizam i nije ništa drugo nego laž, osim kad se njeguje metodama administrativne stege. Politički šerifi, koji uglavnom i žive od trženja lažnih domoljubnih čuvstava, bolje od drugih su razumjeli da imaju posla s deklarativnom nacijom, te da će Hrvati realizirati svoje iskrene rodoljubne porive neverbalnim putem jedino ako ih se ne to natjera. To utjerivanje rodoljublja u Hrvatskoj se zove politikom, odnosno, kako bi rekao Živko Kolega, "političkom odlukom".
Pitanje glasi: Zašto se smatra kako Hrvatima nije dovoljno da nekakva Zaklada objavi broj svoga žiro-računa, pa da oni mogu samostalno uplaćivati novac ako to žele, te tako pomoći mnogoljudnoj ekipi svojeg nacionalnog heroja, nego im se novac mora prisilno uzeti iz proračuna i uplatiti u njihovo ime? Najbanalnije rečeno – zato što neku lovu ipak treba prikupiti, smatraju ideolozi i pragmatičari okupljeni oko Zaklade, a za paradno razmetanje hrvatstvom uvijek imamo dovoljno medijskoga prostora. Najosvješteniji hrvatski rodoljubi pokazuju najviše iskrenosti kada ne vjeruju u hrvatsko rodoljublje: bilo bi tako neodgovorno i strateški glupo dopustiti da se ono upražnjava (samo) na dobrovoljnoj osnovi.
Moralne ucjene
Tako je osmišljen mehanizam prisilnog patriotizma. Novac namijenjen takozvanoj obrani generala Gotovine praktički će se otimati građanima koji su ga izdvojili za sasvim druge svrhe, što će – međutim – ujedno biti i dokaz da građani baš žele da taj novac ode u Gotovininu Zakladu, tj. da među njima nema nepristojno mnogo "Jugoslavena". Pritom građani i njihovi predstavnici neće moći sudjelovati u odlukama koje podupiru tu njihovu žarku želju. A ako u ponekom gradu zbilja ne žele s eurom po glavi pomoći Gotovini i "istini o Domovinskom ratu", Večernji list će rutinski posegnuti za reketom i moralnom ucjenom: istaknut će ih na naslovnoj stranici kao na visokotiražnome stupu srama.
Pitanje glasi: Zašto idealan patriot mora biti osoba lišena slobodne volje i samostalnog odlučivanja?
Zlobnici bi odgovorili – zato jer tako izbjegava da ga se goni po zapovjednoj odgovornosti.
-
El-Vedex
- Posts: 151
- Joined: 16/06/2005 02:53
- Location: Iz Dubine
#11
Auuuu covjece pa potpuno sam zaboravio na Feral . . . , valjda danak pregoleme informatizacije i viska elektricne energije...edu wrote:Meni je više prepun kua terora i nasilja šta ga ja trpim doma kod kuće. Zato sam ja otišao u centar za socijalni rad za prijavit svoje roditelje. Teta na porti je mene pitala: "Šta ti, malac, oćeš?" Ja sam rekao: "Oću prijavit nasilje, zlostavljanje i teror u obitelji!" Onda je teta sa porte mene odvela kod druge tete u njenu sobu. Tamo sam ja sjeo na katrigu prekoputa stola di je sidila druga teta. Teta je mene pitala: "Koji je problem, dečko?" Ja sam rekao: "Problem je šta sam doma kod mojih roditelja izložen stravičnoj maltretaciji, zlostavljanju i teroru! Molinvas da me hitno izvadite iz tog pakla!" Teta je uzela kemijsku da će zapisivat u notes i pitala je: "A kako te to roditelji maltretiraju?" Ja sam rekao: "Prvo i prvo, najgore mi je to šta žive u istospolskoj zajednici!" Tu je teta podignila ombrve i zapiljila se u mene preko okvira od cvika. Onda je ona pitala: "Kako to misliš?" Ja sam rekao: "Fino to mislim! Moji roditelji žive u istospolskoj zajednici! A ja sam sad skužnijo da je to zakonom zabranjeno!" Teta je rekla: "Naravski da je zabranjeno!" Ja sam podviknijo: "E pa kad je zabranjeno, onda me hitno vadite iz toga pakla! Spasite moj mladi i nevini život dok je još navrime, jerbo sam zatočenik najgoreg bluda i nemorala! Jel vi imate blage kolko je to gadljivo?!" Teta je gledala u mene sa razrogačenim očima i rekla je: "Čekaj, čekaj... znači roditelji su ti homoseksualci?" Ja sam rekao: "Pa zašto bi drugo doša, božja ženo, naravski da su... kako ste rekli, hobose... holose..." Teta je rekla: "Homoseksualci?" Ja sam rekao: "Tačno! Ja sam još mali i ne kužim se u strane izraze!" Teta je popravila sa kažimprstom cvike na nosu i pitala je: "Dobro, jesu li muški ili ženski homoseksualci?" Ja sam rekao: "Pa fino ti govorim da ne kužim tu rječ hobose... holose..." Onda je teta podviknila: "Jesul ti roditelji pederčine ili lezbače?" Ja sam viknijo: "Ha! I pederčine su i lezbače! I plus su i kurbini sinovi i kurbine ćeri!" Teta je skupljala usta i piljila je u mene sa šokomicinom u očima. Onda sam ja pustijo suzice žalosnice i raskrivijo sam se: "Ajme meni jadantisaaaaaam... Oćel me iko živ iščupat monstrumima iz ruuukuuuuuu... Kolko ću još morat propatiiiiiiiiit..." Teta je nagnila se preko stola i rekla je: "Dobro, dobro, nemoj mi sad tu plakat, molimte... A koliko vas ima djece u kući?" Ja sam obrisao okice i rekao sam: "Ja i moja mala sestrica!" Teta je pitala: "A koliko ti je mala sestrica?" Ja sam rekao: "Previše mala!" Teta se počeškala po frizuri i pitala je: "I jesu roditelji... ono... jesul bili nemoralni pred vama djecom?" Ja sam rekao: "Ovkors da su nemoralni! To se više ne da izdržat! To su prizori stravične strave!" Teta je dalje češkala se po frizuri i pitala je: "Je li... ovaj... je li opće pred vama?" Ja sam nju pitao: "Kako to mislite, opće?" Teta je rekla: "Pa mislim, seksualski... mislim, ono... je li seksualski opće pred vama?" Ja sam rekao: "Naravski, čoviče! Pa šta drugo rade?!" Teta je škarpunila se po faci i znojila se po čelu. Ja sam nagnijo se prema njoj i utiho sam rekao: "Jebu se non stop! Ili se u najmanju ruku drpaju i cmaču! Ali češće se jebu!" Teta je još luđe razrogačila oči i itnila se unazad na katrigi. Onda je zarežala: "Strašno! Pred vama?!" Ja sam rekao: "Ovkors da je pred nama kad svi spavamo u istoj sobi!" Teta je poskočila na katrigi i dreknila je: "Spavate u istoj sobi sa pederčinama?!" Ja sam viknijo: "Sa pederčinama i sa lezbačama!" Teta je objesila ruke i rekla je: "Strašno!!!" Ja sam rekao: "Naravski da je strašno! Cjelo moje djetinjstvo je jedan horor film u nastavcima... Oćetel da vam tačno opišem kako se jebu?" Teta je rekla: "Nemoj, nemoj, nije potrebno..." Ja sam rekao: "Mogu ja bez problema, znam ja sve napamet!" Teta je podviknila: "Nije potrebno, rekla sam! Sve mi je savršeno jasno!" Ja sam pitao: "Oćetel me onda izvuć iz ovog roditeljskog pakla?" Teta je rekla: "Naravski da oćemo! Ovo je slučaj di triba hitno djelovat!" Ja sam rekao: "Aj fala kurcu! Spasićete jedan mladi život od užasnih tortura... Samo da znate, ja nisam jedino djete šta proživljava stravu i horore jerbo im roditelji žive u istospolskoj zajednici!" Teta je rekla: "Ma kužim te trista posto, ja ništa gadljivije dosad nisam čula... Nego, kako si se ti uopće zateka kod takvih roditelja? Jesu te usvojili? Il si nekome od njih iz bivšeg braka?" Ja sam rekao: "Neam blage! Ja se ništa ne sićam, jer pošto sam bijo mali, a oni neće da mi reknu! Samo znam da se prema meni i sestrici odnose kao da smo ispali ciganima iz kara!" Teti je uletila suzica u oko i rekla je: "A jadniče moj! Ništa se ti ne brigaj, spasićemo mi i tebe i sestricu od tih monstruma! I plus svega je nezakonito odgajat dicu u istospolskim zajednicama... Još samo da rješimo nepoznanicu jesul ti roditelji pederi ili lezbače?" Ja sam viknijo: "I pederčine su i lezbače!" Teta se nasmjehuljila i rekla je: "Dobro, dobro, ti si mali i neiskvaren, pa ne kužiš te finese... Ovako ću te pitat – je li za roditelje imaš dvi mame ili dvoje tate?" Tu sam ja najprvo u tetu gledao sa čudilom. Onda sam ja rekao: "Imam i mamu i tatu!" Teta je rekla: "Dobro, dobro, to su isto finese... Ovako ćemo – jesul ti muški ili ženski mama i tata?" Tu je meni opet uletila zbunjoza. Ja sam pitao: "Kako to mislite?" Teta je rekla: "Fino mislim! Jesul ti mama i tata muškarci ili ženskinje?" Ja sam rekao: "Pa tata je muški, a mama je ženska!" Teta je dignila ombrve i podviknila je: "Pa ako su i muški i ženski, kako su onda oni pripadnici istospolske zajednice?" Ja sam rekao: "Ali oboje su debili!"
![]()
Feral , Feral cu da citam
-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#12
ivancic!
Jedna sasvim demokratska dilema: Zašto bi policija sprječavala Luku Podruga u tome da bude kreten? Druga demokratska dilema: Zašto bi policija, kada se već Luka Podrug s javne govornice deklarira kao ordinarni kreten, tome njegovom kretenizmu davala posve neodgovarajuću težinu? Treća demokratska dilema: Što uopće radi policija u blizini javnih govornica?
Vijest glasi da "incident na skupštini Viteškog alkarskog društva održanog u Sinju u subotu istražuje i splitska policija". Policijski inspektori, kaže se dalje u vijesti, rade na utvrđivanju prekršajne ili kaznene odgovornosti za nekog od sudionika skupa, a ponajprije Luke Podruga – splitskog neofašista, gradskog vijećnika i psihijatrijskog pacijenta koji uporno odbija terapiju – koji je u svome govoru predsjednika Republike Stjepana Mesića nazvao "veleizdajnikom".
Vijest je potvrdila i glasnogovornica splitske policije, onim živopisnim redarstvenim jezikom: "Prikupljamo informacije i saznanja o događaju, nakon čega će se utvrditi ima li elemenata za prekršajnu ili kaznenu prijavu." Štoviše, izgleda da je informativni razgovor s Podrugom već obavljen, i to ne u policijskoj stanici, već – prema pisanju jednih novina – u kafiću, tako da cijela stvar ostane na adekvatnoj razini. Četvrta demokratska dilema: Zašto policijsko ispitivanje Luke Podruga, koje prethodi nekoj od prijava, kaznenoj ili prekršajnoj, nitko u Hrvatskoj ne smatra skandalom?
Silovanje mikrofona
Demokracija znade biti neudobna poput nerazgažene cipele. Malo je nezgodna činjenica da danas svaka mrcina može izaći za govornicu i predsjednika države nazvati "veleizdajnikom", ali – baš to je pravo koje mu demokracija jamči, a da pritom rečena mrcina bude pošteđena pritisaka državnih organa represije. Predsjednik države, pak, ima pravo da, kao i bilo koji drugi građanin, eventualno pokrene sudsku parnicu i zatraži zadovoljštinu. Ako mu se na mrcinu dade trošiti vrijeme i živce.
U ovome slučaju tipično je što je policija reagirala na uvrede upućene predsjedniku države, a ne – recimo – na činjenicu da je Podrug u isto vrijeme organizirao javnu proslavu "10. travnja", dana uspostave fašističke NDH, uz obrazloženje kako "Deseti travnja slavi svaki normalan Hrvat". Budući da je u Hrvatskoj zakonom zabranjeno veličanje ustaške ideologije, organi gonjenja bili su čak obvezni reagirati, pa to ipak nisu učinili, ali su se pokazali agilnima u fiktivnoj zaštiti vladara, koji je – uzgred – optužbom za "veleizdaju" od jednog deklariranog fašista zapravo doživio pohvalu.
Cijeli je niz sličnih paradoksa kada je o Luki Podrugu riječ. Na primjer: kada su članovi njegove stranke (HČSP) istaknuli monumentalni plakat "heroja a ne zločinca" preko romaničke heksafore na ulazu u Dioklecijanovu palaču – što je bila jedna od upečatljivijih kulturoloških legitimacija hrvatske desnice uopće - policija mjesecima na to nije obraćala pažnju, premda se radilo o eklatantnom slučaju skrnavljenja spomenika kulture, inače zaštićenog zakonom. Ili: nakon što je Podrug, praćen zdrugom izbrijanih zaštitara, pljunuo Feralova urednika Vladimira Matijanića, protiv njega nije podignuta ni kaznena ni prekršajna prijava.
No, pljuvanje u mikrofon njegovo je demokratsko pravo. Dobar dio sadržaja onoga što nazivamo demokracijom sastoji se upravo u tome – budala pronalazi najkraći put do javnog ozvučenja i podaruje nas obiljem svojeg duhovnog ništavila. To je neugodno, jasna stvar, cipela žulja i iritira, ali nećemo valjda zbog toga odlučiti hodati bosi. Jedina moguća korist od inače degutantnog prizora u kojemu budala siluje mikrofon sadržana je u činjenici što to može činiti nekažnjeno. Uspostave li se drugačija pravila igre, izvjesno je da će i pamet dijeliti sudbinu gluposti.
Pretpostavimo da Luka Podrug, kao deklarirani fašist, jednom postane predsjednik države ili kakav drugi bitan politički faktor (nemojte se mrštiti, nije to baš tako nezamislivo u zemlji gdje Anto Đapić, također lik iz proustaškog miljea, biva izabran za gradonačelnika i uglednog saborskog zastupnika). Eventualnost da toga pretpostavljenog Podruga, ušančenog dakle u strukturi državne vlasti, ne bismo i dalje mogli nazivati fašistom, pritom još i psihijatrijskim pacijentom koji uporno odbija terapiju, jer će nam u protivnom policija zakucati na vrata, bila bi ravna katastrofi.
Mentalni kaos
Prije desetak godina kolegi Marinku Čuliću i meni upriličeno je suđenje u Zagrebu zato jer smo pokojnoga Franju Tuđmana nazvali frankistom. Razlika u odnosu na sadašnji slučaj (osim što su policijski inspektori Podruga ispitali u kafiću, a vjerojatno mu i platili piće u znak tihe solidarnosti) u tome je što pokojni Tuđman jest bio uvjereni frankist - štoviše, bio je naprosto fasciniran Caudillom i njegovim grobničko-pomirbenim strategijama, pa je to u više navrata javno isticao – dok predsjednik Mesić svakako nije "veleizdajnik". Međutim, to ne znači da je Luka Podrug, koji stvarnost propušta kroz filter svoga mentalnog kaosa, suštinski lagao: za njega je "veleizdajnik" svatko tko ne obilježava 10. travnja i ne veliča fašističku NDH, tj. svatko tko nije "normalan Hrvat".
Optužba za "veleizdaju" općenito je ideološka dimna bomba i produkt zarobljenog uma, a rabili su je uglavnom policajci duha, ovlaštene hijene totalitarnih režima koje su s tim krimenom kao formalnim pokrićem punili koncentracione i radne logore. S obzirom na ideje koje su ih rukovodile, "izdaja" je bila najčasnija odstupnica žrtava. Uostalom, kada bi Hrvatska bila skrojena prema Podrugovim političkim zamislima, vrijedilo bi je jedino veleizdajnički podrivati i rušiti.
Revijalnim policijskim pritiskom na Podruga (odmah nakon 10. travnja, uz kavicu i zdravicu) jednoj se neiživljenoj bitangi osigurava žrtvena aura i pridaje važnost koju će ovaj prihvatiti s dužnim ushićenjem, pa se čini kao da netko "u sustavu" svojski podupire izgradnju njegove krezube "karizme". Ali ono što mnogo više brine je neka vrsta nagonske prakse, nešto što, makar prešućeno, nalikuje sistemskoj devizi: nećemo goniti Podruga zato što, primjerice, periodično vrijeđa nacionalne manjine, ali ćemo to činiti kada uvrijedi nacionalnu veličinu!
Udvornički aparat
Malo je teže povjerovati da se Mesić osobno založio za pokretanje istrage, nego će prije biti da se radi o policijskome refleksu, potrebi aparata da udvornički opslužuje političke vođe i nagađa njihove želje. Ti manevri povremeno se mogu doimati higijenski ispravnima, no dok god je na snazi uvjerenje kako organi gonjenja imaju biti politički servis vlasti, realan je i strah od situacije koja je ista ali suprotna, naime, kada na vlast dolazi nekakav Podrug sa svojim urođenim talentom za detekciju "veleizdajnika".
Ali Podrug koji divlje i uzaludno opći s mikrofonom, kolutajući očima i tražeći suputnike u histeriji, pa potom neometan odlazi kući i druguje s vlastitom nesrećom, dvojeći jesu li njegove psovke otprhnule s južnim ili sjevernim vjetrom, čekajući reakcije "režima" kojih niotkuda nema, to je prizor koji zadovoljava sve bolje civilizacijske standarde.
Fašistoidna bagra, uglavnom siromašna duhom, što će reći glupa, primitivna i retorički plitka, sastavni je dio demokracije, poput mulja u jezeru. Zna se što s takvima valja činiti. Umjesto represiji tužilaštva i policije, treba ih izložiti brutalnoj sili našeg podsmijeha, ruganja i ignorancije.
nekako u ovoj zadnjoj recenici prepoznah i poneko "zachatavanje" sa ovog foruma..
Jedna sasvim demokratska dilema: Zašto bi policija sprječavala Luku Podruga u tome da bude kreten? Druga demokratska dilema: Zašto bi policija, kada se već Luka Podrug s javne govornice deklarira kao ordinarni kreten, tome njegovom kretenizmu davala posve neodgovarajuću težinu? Treća demokratska dilema: Što uopće radi policija u blizini javnih govornica?
Vijest glasi da "incident na skupštini Viteškog alkarskog društva održanog u Sinju u subotu istražuje i splitska policija". Policijski inspektori, kaže se dalje u vijesti, rade na utvrđivanju prekršajne ili kaznene odgovornosti za nekog od sudionika skupa, a ponajprije Luke Podruga – splitskog neofašista, gradskog vijećnika i psihijatrijskog pacijenta koji uporno odbija terapiju – koji je u svome govoru predsjednika Republike Stjepana Mesića nazvao "veleizdajnikom".
Vijest je potvrdila i glasnogovornica splitske policije, onim živopisnim redarstvenim jezikom: "Prikupljamo informacije i saznanja o događaju, nakon čega će se utvrditi ima li elemenata za prekršajnu ili kaznenu prijavu." Štoviše, izgleda da je informativni razgovor s Podrugom već obavljen, i to ne u policijskoj stanici, već – prema pisanju jednih novina – u kafiću, tako da cijela stvar ostane na adekvatnoj razini. Četvrta demokratska dilema: Zašto policijsko ispitivanje Luke Podruga, koje prethodi nekoj od prijava, kaznenoj ili prekršajnoj, nitko u Hrvatskoj ne smatra skandalom?
Silovanje mikrofona
Demokracija znade biti neudobna poput nerazgažene cipele. Malo je nezgodna činjenica da danas svaka mrcina može izaći za govornicu i predsjednika države nazvati "veleizdajnikom", ali – baš to je pravo koje mu demokracija jamči, a da pritom rečena mrcina bude pošteđena pritisaka državnih organa represije. Predsjednik države, pak, ima pravo da, kao i bilo koji drugi građanin, eventualno pokrene sudsku parnicu i zatraži zadovoljštinu. Ako mu se na mrcinu dade trošiti vrijeme i živce.
U ovome slučaju tipično je što je policija reagirala na uvrede upućene predsjedniku države, a ne – recimo – na činjenicu da je Podrug u isto vrijeme organizirao javnu proslavu "10. travnja", dana uspostave fašističke NDH, uz obrazloženje kako "Deseti travnja slavi svaki normalan Hrvat". Budući da je u Hrvatskoj zakonom zabranjeno veličanje ustaške ideologije, organi gonjenja bili su čak obvezni reagirati, pa to ipak nisu učinili, ali su se pokazali agilnima u fiktivnoj zaštiti vladara, koji je – uzgred – optužbom za "veleizdaju" od jednog deklariranog fašista zapravo doživio pohvalu.
Cijeli je niz sličnih paradoksa kada je o Luki Podrugu riječ. Na primjer: kada su članovi njegove stranke (HČSP) istaknuli monumentalni plakat "heroja a ne zločinca" preko romaničke heksafore na ulazu u Dioklecijanovu palaču – što je bila jedna od upečatljivijih kulturoloških legitimacija hrvatske desnice uopće - policija mjesecima na to nije obraćala pažnju, premda se radilo o eklatantnom slučaju skrnavljenja spomenika kulture, inače zaštićenog zakonom. Ili: nakon što je Podrug, praćen zdrugom izbrijanih zaštitara, pljunuo Feralova urednika Vladimira Matijanića, protiv njega nije podignuta ni kaznena ni prekršajna prijava.
No, pljuvanje u mikrofon njegovo je demokratsko pravo. Dobar dio sadržaja onoga što nazivamo demokracijom sastoji se upravo u tome – budala pronalazi najkraći put do javnog ozvučenja i podaruje nas obiljem svojeg duhovnog ništavila. To je neugodno, jasna stvar, cipela žulja i iritira, ali nećemo valjda zbog toga odlučiti hodati bosi. Jedina moguća korist od inače degutantnog prizora u kojemu budala siluje mikrofon sadržana je u činjenici što to može činiti nekažnjeno. Uspostave li se drugačija pravila igre, izvjesno je da će i pamet dijeliti sudbinu gluposti.
Pretpostavimo da Luka Podrug, kao deklarirani fašist, jednom postane predsjednik države ili kakav drugi bitan politički faktor (nemojte se mrštiti, nije to baš tako nezamislivo u zemlji gdje Anto Đapić, također lik iz proustaškog miljea, biva izabran za gradonačelnika i uglednog saborskog zastupnika). Eventualnost da toga pretpostavljenog Podruga, ušančenog dakle u strukturi državne vlasti, ne bismo i dalje mogli nazivati fašistom, pritom još i psihijatrijskim pacijentom koji uporno odbija terapiju, jer će nam u protivnom policija zakucati na vrata, bila bi ravna katastrofi.
Mentalni kaos
Prije desetak godina kolegi Marinku Čuliću i meni upriličeno je suđenje u Zagrebu zato jer smo pokojnoga Franju Tuđmana nazvali frankistom. Razlika u odnosu na sadašnji slučaj (osim što su policijski inspektori Podruga ispitali u kafiću, a vjerojatno mu i platili piće u znak tihe solidarnosti) u tome je što pokojni Tuđman jest bio uvjereni frankist - štoviše, bio je naprosto fasciniran Caudillom i njegovim grobničko-pomirbenim strategijama, pa je to u više navrata javno isticao – dok predsjednik Mesić svakako nije "veleizdajnik". Međutim, to ne znači da je Luka Podrug, koji stvarnost propušta kroz filter svoga mentalnog kaosa, suštinski lagao: za njega je "veleizdajnik" svatko tko ne obilježava 10. travnja i ne veliča fašističku NDH, tj. svatko tko nije "normalan Hrvat".
Optužba za "veleizdaju" općenito je ideološka dimna bomba i produkt zarobljenog uma, a rabili su je uglavnom policajci duha, ovlaštene hijene totalitarnih režima koje su s tim krimenom kao formalnim pokrićem punili koncentracione i radne logore. S obzirom na ideje koje su ih rukovodile, "izdaja" je bila najčasnija odstupnica žrtava. Uostalom, kada bi Hrvatska bila skrojena prema Podrugovim političkim zamislima, vrijedilo bi je jedino veleizdajnički podrivati i rušiti.
Revijalnim policijskim pritiskom na Podruga (odmah nakon 10. travnja, uz kavicu i zdravicu) jednoj se neiživljenoj bitangi osigurava žrtvena aura i pridaje važnost koju će ovaj prihvatiti s dužnim ushićenjem, pa se čini kao da netko "u sustavu" svojski podupire izgradnju njegove krezube "karizme". Ali ono što mnogo više brine je neka vrsta nagonske prakse, nešto što, makar prešućeno, nalikuje sistemskoj devizi: nećemo goniti Podruga zato što, primjerice, periodično vrijeđa nacionalne manjine, ali ćemo to činiti kada uvrijedi nacionalnu veličinu!
Udvornički aparat
Malo je teže povjerovati da se Mesić osobno založio za pokretanje istrage, nego će prije biti da se radi o policijskome refleksu, potrebi aparata da udvornički opslužuje političke vođe i nagađa njihove želje. Ti manevri povremeno se mogu doimati higijenski ispravnima, no dok god je na snazi uvjerenje kako organi gonjenja imaju biti politički servis vlasti, realan je i strah od situacije koja je ista ali suprotna, naime, kada na vlast dolazi nekakav Podrug sa svojim urođenim talentom za detekciju "veleizdajnika".
Ali Podrug koji divlje i uzaludno opći s mikrofonom, kolutajući očima i tražeći suputnike u histeriji, pa potom neometan odlazi kući i druguje s vlastitom nesrećom, dvojeći jesu li njegove psovke otprhnule s južnim ili sjevernim vjetrom, čekajući reakcije "režima" kojih niotkuda nema, to je prizor koji zadovoljava sve bolje civilizacijske standarde.
Fašistoidna bagra, uglavnom siromašna duhom, što će reći glupa, primitivna i retorički plitka, sastavni je dio demokracije, poput mulja u jezeru. Zna se što s takvima valja činiti. Umjesto represiji tužilaštva i policije, treba ih izložiti brutalnoj sili našeg podsmijeha, ruganja i ignorancije.
nekako u ovoj zadnjoj recenici prepoznah i poneko "zachatavanje" sa ovog foruma..
-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#13
pise: ivan lovrenovic
Među zemljama iz okvira nekadašnje Jugoslavije, Bosna i Hercegovina se politički razlikuje po mnogim što daytonskim što povijesno naslijeđenim “specifičnostima”, od kojih nažalost ni jedna ne predstavlja nikakvu komparativnu prednost. A jedna od takvih poslijeratnih, baš daytonskih specifičnosti potpuni je bosanski unikum, i ponaša se kao najopasniji društveni karcinom, koji ometa konsolidaciju na svim razinama života – od svakodnevnice do glavnih političkih procesa. Riječ je o novostvorenom odnosu etničkih manjina i većina, koji je u praksi, prešutno, postao nemilosrdno sveodređujućim faktorom i kriterijem. I ne samo to, nego se, poput prave socijalne metastaze, već pretvorio u više-manje standardnu crtu kolektivnoga mentaliteta. Ona djeluje tako da “većinac” više i ne osjeća ništa neprilično ni nepravedno u uživanju većih, kao bogomdanih prava, odnosno, ne osjeća ništa neprilično ni nepravedno u podređenosti “manjinaca” u svojoj sredini. To ima i svoje naličje: obrnutu pojavu da “manjinac” bez prevelikoga roptanja pristaje na podređenost kao na modus vivendi, u skladu sa sumornom starinskom devizom “veži konja gdje ti aga kaže”.
Često se mogu čuti tvrdnje da je u Bosni i Hercegovini uglavnom već dovršen proces etničke teritorijalizacije, te da je zemlja praktično razdijeljena na tri manje-više homogena etnička teritorija. Da te tvrdnje nisu lišene temelja, najbolje pokazuje etnički sastav Republike Srpske, u kojoj je nasilnim i krvavim sredstvima udio nesrpskoga stanovništva smanjen na simboličnu mjeru, a povratak nepoželjnih inovjeraca i inonarodnika se uspješno onemogućava sve do danas. No, istini za volju, Republika Srpska samo je najdrastičniji i najsuroviji, ali ne i jedini primjer. Mnoge lokalne sredine pa i cijeli areali u Federaciji Bosne i Hercegovine također su etnički prekomponirani i homogenizirani, u hrvatskom ili u bošnjačkom smislu, te danas imaju posve drukčije etničko-demografsko lice nego što su ga imali do 1991/92. (Najkrupniji primjer takve prekomponiranosti, s apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom, upravo je glavni grad države – Sarajevo.)
Pogled "odozdo"
Iako uglavnom točna s nekoga politički apstraktnog i statističkog gledišta, ova predodžba ipak zahtijeva jednu važnu korekciju. Da bi se u potpunosti razumjela sva težina stvarnosti koju ovdje pokušavamo opisati, treba sliku pogledati “odozdo”, iz konkretne perspektive svakoga mjesta, svake sredine. Tada slika postaje mnogo složenija i dramatičnija, jer u njoj najedanput ugledate ljudske sudbine i situacije, a ne više statističke rubrike. A to što vidite govori da, i pokraj sve masovnosti i upornosti najrazličitijih vrsta etničkih čišćenja, ona nigdje nisu uspjela “idealno”, nego su svugdje, manje ili više, ostavila za sobom jedan broj drugih, i svugdje se stvorio povijesno novi odnos većine i manjine. (Od toga su “pošteđene” samo neke manje zone koje su uvijek i bile etnički skoro potpuno homogene.) Na taj način je nastala vrlo komplicirana i razvedena slika, u kojoj se od mjesta do mjesta i od regije do regije pojedine etničke zajednice, odnosno nacije, smjenjuju u ulogama većina i manjina: svaka je svakoj negdje većina, negdje manjina. Po CIA-inim procjenama danas u Bosni i Hercegovini ima ukupno 3,921.000 stanovnika, u odnosu na 4,377.033 s popisa iz 1991. godine.
Bošnjaci su po tim procjenama na razini Bosne i Hercegovine danas najbrojnija nacija (čak 48 posto, u odnosu na prijeratnih 43,5% ), ali su u manjinski podređenom položaju raspoređeni na velikom prostoru i u mnogim mjestima. Srba po istim procjenama ima 37,1 posto (spram prijeratnih 31,2%), apsolutno dominiraju na 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine (Republika Srpska), ali ni oni nisu pošteđeni manjinskih situacija i frustracija. (Sarajevo je, na primjer, prije rata bilo jedan od dva-tri ne samo najveća, nego i identitetno najvažnija srpska grada na svijetu; sada su u njemu i kao broj i kao faktor svedeni na – demokratski ukras i zanemarljivu veličinu.) Hrvati su, sa svojih katastrofalnih 14,3 postotaka (u odnosu na prijeratnih 17,4) i brojčano i tendencijski apsolutna manjina, ali čak i takvi, imaju neka svoja većinska mjesta i područja, a globalna manjinska i degradirajuća pozicija ne smeta im da u nekim od tih mjesta prakticiraju najrigidniju većinsku dominaciju i diskriminaciju.
O cijeloj toj novoj slici Bosne i Hercegovine ponešto možemo znati samo empirijski, a pravi njezin izgled i dinamiku mogao bi dati samo službeni, valjano obavljen popis stanovništva, te stručne i dugoročne analize koje bi na osnovi njega mogle biti pravljene.
Ljudi i postotci
Ako je općenito aksiomatski prihvaćeno da o vrijednosti i kvaliteti društvenoga života i demokratičnosti neke sredine govori položaj i tretman manjinskih zajednica u njoj, tada je lako shvatiti zašto je za stvarni, dubinski uvid u stvarnost Bosne i Hercegovine relevantna ova druga, “donja” perspektiva. Osobito zbog spomenutoga povijesnog novuma u odnosu etničke većine i manjine. O novumu, ali regresivnom, može se govoriti u tom smislu što u cijeloj modernoj povijesti ove zemlje (a to otprilike znači, barem normativno: od trenutka kada je otomanska vlast morala priznati građansku jednakost svim stanovnicima Carstva 1856. godine) nikada kao danas etnička pripadnost nije tako presudno i sveobuhvatno određivala čovjekov položaj i mogućnosti, dramatično ako je u poziciji pripadnika manjine. Odmah nakon rata, pišući o drami tzv. “manjinskih povrataka” (strašni izraz koji je skovala međunarodna administracija, kao da je njime htjela, i uspjela, ukleti cijeli proces povratka), poslužio sam se usporedbom iz obiteljske historije poslije Drugoga svjetskog rata.
Da, i onda se etnički ubijalo i progonilo i svakojako stradavalo, a mnogi su gradovi i naselja znali biti potpuno ispražnjeni. Također, ni taj rat nije završio nikakvom idealnom pravdom. Bilo je mnogo prerušenih đavola među pobjednicima-anđelima, bilo je mnogo nepravedno stradalih na poraženoj strani, a sve to nije bilo nimalo lišeno vjersko-etničkih implikacija. I, bilo je veoma mnogo divljaštva u trijumfu. No, evo što je bitno za našu usporedbu: ljudi, koji su se vraćali u svoje kuće, nisu podlijegali nikakvim etničkim “koeficijentima”, nisu bili etnički klasificirani ni kvantificirani. Kada se je moj djed vraćao iz banjalučko-zagrebačkoga muhadžerluka 1945. u svoju kuću u Mrkonjić-Varcar, jest došao na zgarište i pred namrgođenu novu vlast, i jest uskoro ostao bez krvavo stjecanoga imanja, ali je došao kao individua i građanin, s jednakim virtualnim i stvarnim pravima pred novim zakonom. Isto su se tako vraćali u svoje kuće njegovi komšije varcarski Srbi, koje je prethodno ustaški režim bio protjerao u Srbiju, kao i Muslimani, koji su se pred silnim vojskama sklanjali kod prijatelja i rodbine, kamo su prije mogli i stigli, u sigurnijim bosanskim gradovima. I tada je bilo raznoraznih oblika i razloga da se ljudi osjećaju, osobito u prvo poratno vrijeme, nesigurnima i ugroženima, ali nisu svrstavani u kategorije manjinskoga naroda, niti im je po tomu određivan status, pravo, i krojena sudbina. Moj djed je proživio cijeli svoj dugi vijek u Varcaru, u kojemu njegovih, kao vjere i etnosa, nikad nije bilo više od desetak posto, a uvijek je imao gordu i stamenu psihologiju onoga tko je svoj na svome, i kad imao i kad nemao. Nikad nije upoznao osjećaj pripadanja nekakvom manjinskom narodu.
A ogroman broj današnjih stanovnika Bosne i Hercegovine, njezinih državljana (pripadnika svatri “konstitutivna naroda”!), doveden je u poziciju da bude etnička manjina – u vlastitoj zemlji! I da priču zaokružimo – oni drugi, koji su u većini, uglavnom ne osjećaju političku apsurdnost i ljudsku skandaloznost toga stanja. To se najjasnije manifestira u egoističnom i autističnom obliku ponašanja, kada predstavnici nacionalno-vjerskih elita u javnosti iznose ocjene, podatke i pritužbe o neravnopravnom položaju i ugroženosti njihovih etničkih zajednica, a da pri tomu uopće ne uzimaju u obzir cjelokupni kontekst niti analogne teškoće onih drugih.
Kršenje prava
Tako će, nedavno, u povodu Vaskrsa, mitropolit dabrobosanski Nikolaj (Mrđa) zavapiti protiv “napada i sve učestalijih kleveta na pravoslavni srpski narod u Bosni i Hercegovini”, te pledirati za primjenu “jednakog odnosa prema svim građanima i poštivanje ljudskih prava”, ni ne osvrćući se na obimna i ogromna kršenja tih istih ljudskih prava što se kontinuirano događaju tamo gdje se u Bosni i Hercegovini apsolutno vlada i upravlja u ime njegovoga “pravoslavnog srpskog naroda”. Jeremijade kardinala Puljića nad neravnopravnim političkim položajem Hrvata i prijetećim demografskim trendom nisu, naravno, faktički netočne, ali bi i u etičkom, a bogme i u političkom smislu bile mnogo uvjerljivije i efektivnije kada bi u njih na jasan i odrešit način bila ugrađena (auto)refleksija o nepravdama koje se čine drugima tamo gdje su manjine u okolnostima hrvatske i katoličke većine.
Kada Šaćir Filandra, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod, nedavno saopćava u poprilično alarmantnom tonu da su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini politički neravnopravni (jer su, kaže, “manjina na 70 posto prostora Bosne”) i socijalno najsiromašniji, on doduše mnogo “zasluga” za to adresira na bošnjačke političare. No, pri tomu demonstrira istu vrstu potpune odsutnosti intelektualnoga i etičko-političkog refleksa, koji bi nalagao da se taj odnos sagleda i u obrnutom ogledalu – s obzirom na položaj drugih u većinski bošnjačkim sredinama.
bas me cudi da se ivan nije zapitao zasto je situacija u sarajevu takva kakva jeste..cudi me da mu nije palo na um ko je glavni krivac za to da je sarajevo grad sa "apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom" (na osnovu cega on to tvrdi?..istrazivanja? kojeg?..popisa stanovnistva?..kojeg?...)..ako je vec obrazlozio zasto je "etnički sastav Republike Srpske, u kojoj je nasilnim i krvavim sredstvima udio nesrpskoga stanovništva smanjen na simboličnu mjeru, a povratak nepoželjnih inovjeraca i inonarodnika se uspješno onemogućava sve do danas"..zasto to isto nije uradio i sa primjerom sarajeva..ako ga je vec izdvojio..(jer nije izdvaj'o ni banja luku..!?)..ko je palio vlastite stanove prilikom reintegracije nekih dijelova grada 95. godine?..ko je vadio kosti svojih najblizih?..da li neko nekome brani povratak u sarajevo?..dosta je pitanja na koja je ivan mogao dati odgovore..samo da je htio...
Među zemljama iz okvira nekadašnje Jugoslavije, Bosna i Hercegovina se politički razlikuje po mnogim što daytonskim što povijesno naslijeđenim “specifičnostima”, od kojih nažalost ni jedna ne predstavlja nikakvu komparativnu prednost. A jedna od takvih poslijeratnih, baš daytonskih specifičnosti potpuni je bosanski unikum, i ponaša se kao najopasniji društveni karcinom, koji ometa konsolidaciju na svim razinama života – od svakodnevnice do glavnih političkih procesa. Riječ je o novostvorenom odnosu etničkih manjina i većina, koji je u praksi, prešutno, postao nemilosrdno sveodređujućim faktorom i kriterijem. I ne samo to, nego se, poput prave socijalne metastaze, već pretvorio u više-manje standardnu crtu kolektivnoga mentaliteta. Ona djeluje tako da “većinac” više i ne osjeća ništa neprilično ni nepravedno u uživanju većih, kao bogomdanih prava, odnosno, ne osjeća ništa neprilično ni nepravedno u podređenosti “manjinaca” u svojoj sredini. To ima i svoje naličje: obrnutu pojavu da “manjinac” bez prevelikoga roptanja pristaje na podređenost kao na modus vivendi, u skladu sa sumornom starinskom devizom “veži konja gdje ti aga kaže”.
Često se mogu čuti tvrdnje da je u Bosni i Hercegovini uglavnom već dovršen proces etničke teritorijalizacije, te da je zemlja praktično razdijeljena na tri manje-više homogena etnička teritorija. Da te tvrdnje nisu lišene temelja, najbolje pokazuje etnički sastav Republike Srpske, u kojoj je nasilnim i krvavim sredstvima udio nesrpskoga stanovništva smanjen na simboličnu mjeru, a povratak nepoželjnih inovjeraca i inonarodnika se uspješno onemogućava sve do danas. No, istini za volju, Republika Srpska samo je najdrastičniji i najsuroviji, ali ne i jedini primjer. Mnoge lokalne sredine pa i cijeli areali u Federaciji Bosne i Hercegovine također su etnički prekomponirani i homogenizirani, u hrvatskom ili u bošnjačkom smislu, te danas imaju posve drukčije etničko-demografsko lice nego što su ga imali do 1991/92. (Najkrupniji primjer takve prekomponiranosti, s apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom, upravo je glavni grad države – Sarajevo.)
Pogled "odozdo"
Iako uglavnom točna s nekoga politički apstraktnog i statističkog gledišta, ova predodžba ipak zahtijeva jednu važnu korekciju. Da bi se u potpunosti razumjela sva težina stvarnosti koju ovdje pokušavamo opisati, treba sliku pogledati “odozdo”, iz konkretne perspektive svakoga mjesta, svake sredine. Tada slika postaje mnogo složenija i dramatičnija, jer u njoj najedanput ugledate ljudske sudbine i situacije, a ne više statističke rubrike. A to što vidite govori da, i pokraj sve masovnosti i upornosti najrazličitijih vrsta etničkih čišćenja, ona nigdje nisu uspjela “idealno”, nego su svugdje, manje ili više, ostavila za sobom jedan broj drugih, i svugdje se stvorio povijesno novi odnos većine i manjine. (Od toga su “pošteđene” samo neke manje zone koje su uvijek i bile etnički skoro potpuno homogene.) Na taj način je nastala vrlo komplicirana i razvedena slika, u kojoj se od mjesta do mjesta i od regije do regije pojedine etničke zajednice, odnosno nacije, smjenjuju u ulogama većina i manjina: svaka je svakoj negdje većina, negdje manjina. Po CIA-inim procjenama danas u Bosni i Hercegovini ima ukupno 3,921.000 stanovnika, u odnosu na 4,377.033 s popisa iz 1991. godine.
Bošnjaci su po tim procjenama na razini Bosne i Hercegovine danas najbrojnija nacija (čak 48 posto, u odnosu na prijeratnih 43,5% ), ali su u manjinski podređenom položaju raspoređeni na velikom prostoru i u mnogim mjestima. Srba po istim procjenama ima 37,1 posto (spram prijeratnih 31,2%), apsolutno dominiraju na 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine (Republika Srpska), ali ni oni nisu pošteđeni manjinskih situacija i frustracija. (Sarajevo je, na primjer, prije rata bilo jedan od dva-tri ne samo najveća, nego i identitetno najvažnija srpska grada na svijetu; sada su u njemu i kao broj i kao faktor svedeni na – demokratski ukras i zanemarljivu veličinu.) Hrvati su, sa svojih katastrofalnih 14,3 postotaka (u odnosu na prijeratnih 17,4) i brojčano i tendencijski apsolutna manjina, ali čak i takvi, imaju neka svoja većinska mjesta i područja, a globalna manjinska i degradirajuća pozicija ne smeta im da u nekim od tih mjesta prakticiraju najrigidniju većinsku dominaciju i diskriminaciju.
O cijeloj toj novoj slici Bosne i Hercegovine ponešto možemo znati samo empirijski, a pravi njezin izgled i dinamiku mogao bi dati samo službeni, valjano obavljen popis stanovništva, te stručne i dugoročne analize koje bi na osnovi njega mogle biti pravljene.
Ljudi i postotci
Ako je općenito aksiomatski prihvaćeno da o vrijednosti i kvaliteti društvenoga života i demokratičnosti neke sredine govori položaj i tretman manjinskih zajednica u njoj, tada je lako shvatiti zašto je za stvarni, dubinski uvid u stvarnost Bosne i Hercegovine relevantna ova druga, “donja” perspektiva. Osobito zbog spomenutoga povijesnog novuma u odnosu etničke većine i manjine. O novumu, ali regresivnom, može se govoriti u tom smislu što u cijeloj modernoj povijesti ove zemlje (a to otprilike znači, barem normativno: od trenutka kada je otomanska vlast morala priznati građansku jednakost svim stanovnicima Carstva 1856. godine) nikada kao danas etnička pripadnost nije tako presudno i sveobuhvatno određivala čovjekov položaj i mogućnosti, dramatično ako je u poziciji pripadnika manjine. Odmah nakon rata, pišući o drami tzv. “manjinskih povrataka” (strašni izraz koji je skovala međunarodna administracija, kao da je njime htjela, i uspjela, ukleti cijeli proces povratka), poslužio sam se usporedbom iz obiteljske historije poslije Drugoga svjetskog rata.
Da, i onda se etnički ubijalo i progonilo i svakojako stradavalo, a mnogi su gradovi i naselja znali biti potpuno ispražnjeni. Također, ni taj rat nije završio nikakvom idealnom pravdom. Bilo je mnogo prerušenih đavola među pobjednicima-anđelima, bilo je mnogo nepravedno stradalih na poraženoj strani, a sve to nije bilo nimalo lišeno vjersko-etničkih implikacija. I, bilo je veoma mnogo divljaštva u trijumfu. No, evo što je bitno za našu usporedbu: ljudi, koji su se vraćali u svoje kuće, nisu podlijegali nikakvim etničkim “koeficijentima”, nisu bili etnički klasificirani ni kvantificirani. Kada se je moj djed vraćao iz banjalučko-zagrebačkoga muhadžerluka 1945. u svoju kuću u Mrkonjić-Varcar, jest došao na zgarište i pred namrgođenu novu vlast, i jest uskoro ostao bez krvavo stjecanoga imanja, ali je došao kao individua i građanin, s jednakim virtualnim i stvarnim pravima pred novim zakonom. Isto su se tako vraćali u svoje kuće njegovi komšije varcarski Srbi, koje je prethodno ustaški režim bio protjerao u Srbiju, kao i Muslimani, koji su se pred silnim vojskama sklanjali kod prijatelja i rodbine, kamo su prije mogli i stigli, u sigurnijim bosanskim gradovima. I tada je bilo raznoraznih oblika i razloga da se ljudi osjećaju, osobito u prvo poratno vrijeme, nesigurnima i ugroženima, ali nisu svrstavani u kategorije manjinskoga naroda, niti im je po tomu određivan status, pravo, i krojena sudbina. Moj djed je proživio cijeli svoj dugi vijek u Varcaru, u kojemu njegovih, kao vjere i etnosa, nikad nije bilo više od desetak posto, a uvijek je imao gordu i stamenu psihologiju onoga tko je svoj na svome, i kad imao i kad nemao. Nikad nije upoznao osjećaj pripadanja nekakvom manjinskom narodu.
A ogroman broj današnjih stanovnika Bosne i Hercegovine, njezinih državljana (pripadnika svatri “konstitutivna naroda”!), doveden je u poziciju da bude etnička manjina – u vlastitoj zemlji! I da priču zaokružimo – oni drugi, koji su u većini, uglavnom ne osjećaju političku apsurdnost i ljudsku skandaloznost toga stanja. To se najjasnije manifestira u egoističnom i autističnom obliku ponašanja, kada predstavnici nacionalno-vjerskih elita u javnosti iznose ocjene, podatke i pritužbe o neravnopravnom položaju i ugroženosti njihovih etničkih zajednica, a da pri tomu uopće ne uzimaju u obzir cjelokupni kontekst niti analogne teškoće onih drugih.
Kršenje prava
Tako će, nedavno, u povodu Vaskrsa, mitropolit dabrobosanski Nikolaj (Mrđa) zavapiti protiv “napada i sve učestalijih kleveta na pravoslavni srpski narod u Bosni i Hercegovini”, te pledirati za primjenu “jednakog odnosa prema svim građanima i poštivanje ljudskih prava”, ni ne osvrćući se na obimna i ogromna kršenja tih istih ljudskih prava što se kontinuirano događaju tamo gdje se u Bosni i Hercegovini apsolutno vlada i upravlja u ime njegovoga “pravoslavnog srpskog naroda”. Jeremijade kardinala Puljića nad neravnopravnim političkim položajem Hrvata i prijetećim demografskim trendom nisu, naravno, faktički netočne, ali bi i u etičkom, a bogme i u političkom smislu bile mnogo uvjerljivije i efektivnije kada bi u njih na jasan i odrešit način bila ugrađena (auto)refleksija o nepravdama koje se čine drugima tamo gdje su manjine u okolnostima hrvatske i katoličke većine.
Kada Šaćir Filandra, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod, nedavno saopćava u poprilično alarmantnom tonu da su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini politički neravnopravni (jer su, kaže, “manjina na 70 posto prostora Bosne”) i socijalno najsiromašniji, on doduše mnogo “zasluga” za to adresira na bošnjačke političare. No, pri tomu demonstrira istu vrstu potpune odsutnosti intelektualnoga i etičko-političkog refleksa, koji bi nalagao da se taj odnos sagleda i u obrnutom ogledalu – s obzirom na položaj drugih u većinski bošnjačkim sredinama.
bas me cudi da se ivan nije zapitao zasto je situacija u sarajevu takva kakva jeste..cudi me da mu nije palo na um ko je glavni krivac za to da je sarajevo grad sa "apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom" (na osnovu cega on to tvrdi?..istrazivanja? kojeg?..popisa stanovnistva?..kojeg?...)..ako je vec obrazlozio zasto je "etnički sastav Republike Srpske, u kojoj je nasilnim i krvavim sredstvima udio nesrpskoga stanovništva smanjen na simboličnu mjeru, a povratak nepoželjnih inovjeraca i inonarodnika se uspješno onemogućava sve do danas"..zasto to isto nije uradio i sa primjerom sarajeva..ako ga je vec izdvojio..(jer nije izdvaj'o ni banja luku..!?)..ko je palio vlastite stanove prilikom reintegracije nekih dijelova grada 95. godine?..ko je vadio kosti svojih najblizih?..da li neko nekome brani povratak u sarajevo?..dosta je pitanja na koja je ivan mogao dati odgovore..samo da je htio...
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#14
Polazim od toga da je ovo tvoj komentar.edu wrote: bas me cudi da se ivan nije zapitao zasto je situacija u sarajevu takva kakva jeste..cudi me da mu nije palo na um ko je glavni krivac za to da je sarajevo grad sa "apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom" (na osnovu cega on to tvrdi?..istrazivanja? kojeg?..popisa stanovnistva?..kojeg?...)..ako je vec obrazlozio zasto je "etnički sastav Republike Srpske, u kojoj je nasilnim i krvavim sredstvima udio nesrpskoga stanovništva smanjen na simboličnu mjeru, a povratak nepoželjnih inovjeraca i inonarodnika se uspješno onemogućava sve do danas"..zasto to isto nije uradio i sa primjerom sarajeva..ako ga je vec izdvojio..(jer nije izdvaj'o ni banja luku..!?)..ko je palio vlastite stanove prilikom reintegracije nekih dijelova grada 95. godine?..ko je vadio kosti svojih najblizih?..da li neko nekome brani povratak u sarajevo?..dosta je pitanja na koja je ivan mogao dati odgovore..samo da je htio...
Nakon drugog citanja teksta gosp. Lovrenovica nisam imao bol u zelucu.
Tek nakon citanja ovog - pretpostavljam tvog - komentara.
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#16
Niti mogu, niti zelim govoriti o tome da li je tacno ili nije.
Mogu ti samo pokusati odgovoriti, sta sam osjecao dok sam citao. I sta osjecam kada razgovaramo s "njima". Ovo postiram drugi put.
Ako recimo gosp. Lovrenovic uputi ma kakvu, cak i skrivenu kritiku na racun bosnjackih nacionalista, ili ako njihovi "obicni" pokusaju razgovarati sa "obicnim" Bosnjacima, "obicni" Bosnjaci odmah upadaju u razlicita emotivna stanja.
Ako neko iz RS-a pomene zlocine nad Srbima, lako Bosnjaci upadaju u zamku "prebrojavanja zrtava". Molim da me se pogresno ne razumije. Jedna, jedina nepotrebna zrtva, je jedna previse.
Ako neko iz RS-a ukaze na to da u Sarajevu vise nema Srba, ili ih je ostalo jako malo, rijetko cemo reci, evo pozivamo vas da se vratite.
Ako "oni" kazu "vi ste zapoceli rat" jer ste sa Hrvatima preglasali srpski narod 92, reci cemo, mi u "Velikoj Srbiji" ne bismo prezivjeli.
Ako se Bosnjacima ne prizna "jedina i iskljuciva pozicija zrtve" izvlacimo sve registre da bismo dokazali suprotno.
Ako se Bosnjacima spocitaju "mudzahedini", pozivamo se na Ruse, Ukrajince i sl.
Ako Hrvati kazu Bosnjacima, nemojte nas preglasavati sa Srbima, nece se Bosnjaci na to obazirati.
Kad kazemo "mi" i "oni", uvijek znamo o kome se radi.
Bilo bi toga jos. A ne znam da li je tacno.
S tim da bi mozda Bosnjaci mogli prvi pruziti ruku. A znam da ne moraju. Al' to je samo moj osjecaj.
Mogu ti samo pokusati odgovoriti, sta sam osjecao dok sam citao. I sta osjecam kada razgovaramo s "njima". Ovo postiram drugi put.
Ako recimo gosp. Lovrenovic uputi ma kakvu, cak i skrivenu kritiku na racun bosnjackih nacionalista, ili ako njihovi "obicni" pokusaju razgovarati sa "obicnim" Bosnjacima, "obicni" Bosnjaci odmah upadaju u razlicita emotivna stanja.
Ako neko iz RS-a pomene zlocine nad Srbima, lako Bosnjaci upadaju u zamku "prebrojavanja zrtava". Molim da me se pogresno ne razumije. Jedna, jedina nepotrebna zrtva, je jedna previse.
Ako neko iz RS-a ukaze na to da u Sarajevu vise nema Srba, ili ih je ostalo jako malo, rijetko cemo reci, evo pozivamo vas da se vratite.
Ako "oni" kazu "vi ste zapoceli rat" jer ste sa Hrvatima preglasali srpski narod 92, reci cemo, mi u "Velikoj Srbiji" ne bismo prezivjeli.
Ako se Bosnjacima ne prizna "jedina i iskljuciva pozicija zrtve" izvlacimo sve registre da bismo dokazali suprotno.
Ako se Bosnjacima spocitaju "mudzahedini", pozivamo se na Ruse, Ukrajince i sl.
Ako Hrvati kazu Bosnjacima, nemojte nas preglasavati sa Srbima, nece se Bosnjaci na to obazirati.
Kad kazemo "mi" i "oni", uvijek znamo o kome se radi.
Bilo bi toga jos. A ne znam da li je tacno.
S tim da bi mozda Bosnjaci mogli prvi pruziti ruku. A znam da ne moraju. Al' to je samo moj osjecaj.
-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#17
ja sam primijetih dozu nedosljednosti kod ivana..koji je napisao zasto je situacija u rs-u takva kakva jeste..ali to isto nije primijenio ni na federaciju..a posebno ne na grad sarajevo..i sintagma tipa sarajevo grad sa apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom je trenutno neprovjerljiva..na osnovu cega on to tvrdi?...
sto se tice ostalog..kad vec drugi put to postiras..(a ja isto citam prvi put..)..da ti odgovorim..za svaki zlocin koji se desio..bilo gdje..(na svijetu..a ne samo u bosni)..treba naci odgovorne ljude i adekvatno ih kazniti..i mene strasno boli licitiranje zrtvama..cak sam uvjerenja da bi neki bosnjacki fanatici voljeli da je u srebrenici ubijeno vise ljudi nego sto to jeste..u sarajevu srbi jesu ubijani..i za te zlocine su ljudi osudjeni..(vjerovatno nisu svi..ali to je stvar tuzilastva..i suda)..ako ti mislis da neko nekoga treba pozivati da se vrati na svoje???..onda je to tvoj problem..ovu glupost "Ako "oni" kazu "vi ste zapoceli rat" jer ste sa Hrvatima preglasali srpski narod 92, reci cemo, mi u "Velikoj Srbiji" ne bismo prezivjeli."..necu ni komentarisati..zrtve su svi nevini ljudi koji su poginuli..i svi nevini ljudi koji su proveli rat u bosni i hercegovini..sto se tice mudzahedina..ko ih je doveo nek' za njih i odgovara..isti stav i prema rusima..ostalo sto si napisao je nebitno..sto se tice pruzanja ruke..ja je nemam kome pruzati jer se nisam ni sa kim ni svadj'o..nisam okupirao niciji grad..nisam ga drz'o pod opsadom 4 godine..to su radili bolesni ljudi sa kojima je ne zelim imati nista zajednicko..nazalost u toj vojsci je bilo ljudi koji su morali ratovati..pa cak mozda i onih koji su morali pucati na sarajevo..da bih se sa nekim mirio..prvo se trebam sa tom osobom posvadjati..sa normalnim ljudima se ne mogu miriti jer sa njima nikad nisam ni im'o problema..nikakvih!
sto se tice ostalog..kad vec drugi put to postiras..(a ja isto citam prvi put..)..da ti odgovorim..za svaki zlocin koji se desio..bilo gdje..(na svijetu..a ne samo u bosni)..treba naci odgovorne ljude i adekvatno ih kazniti..i mene strasno boli licitiranje zrtvama..cak sam uvjerenja da bi neki bosnjacki fanatici voljeli da je u srebrenici ubijeno vise ljudi nego sto to jeste..u sarajevu srbi jesu ubijani..i za te zlocine su ljudi osudjeni..(vjerovatno nisu svi..ali to je stvar tuzilastva..i suda)..ako ti mislis da neko nekoga treba pozivati da se vrati na svoje???..onda je to tvoj problem..ovu glupost "Ako "oni" kazu "vi ste zapoceli rat" jer ste sa Hrvatima preglasali srpski narod 92, reci cemo, mi u "Velikoj Srbiji" ne bismo prezivjeli."..necu ni komentarisati..zrtve su svi nevini ljudi koji su poginuli..i svi nevini ljudi koji su proveli rat u bosni i hercegovini..sto se tice mudzahedina..ko ih je doveo nek' za njih i odgovara..isti stav i prema rusima..ostalo sto si napisao je nebitno..sto se tice pruzanja ruke..ja je nemam kome pruzati jer se nisam ni sa kim ni svadj'o..nisam okupirao niciji grad..nisam ga drz'o pod opsadom 4 godine..to su radili bolesni ljudi sa kojima je ne zelim imati nista zajednicko..nazalost u toj vojsci je bilo ljudi koji su morali ratovati..pa cak mozda i onih koji su morali pucati na sarajevo..da bih se sa nekim mirio..prvo se trebam sa tom osobom posvadjati..sa normalnim ljudima se ne mogu miriti jer sa njima nikad nisam ni im'o problema..nikakvih!
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#18
Prihvatam i postujem. Samo sta cemo s onima gore? Ja sam shvatio da g. Lovrenovic o njima pise.edu wrote: .sa normalnim ljudima se ne mogu miriti jer sa njima nikad nisam ni im'o problema..nikakvih!
Ja mogu razgovarati samo s o onim koji su na mom nivou. Znaci na dnu.
Radimo li to ti i ja?
-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#20
lovrenovic je pisao o situaciji u bosni i hercegovini..i fino je objasnio zasto je situacija u rs-u takva kakva jeste..i pri tom koristio sljedece termine: "najdrastičniji i najsuroviji"..da bi za sarajevo upotrijebio termin "najkrupniji"..razlika u ovim terminima je minimalna..krupan..drastican..surov..i pri tom sva tri termina su napisana u superlativu..uzet cu da je centar rs-a (kao i sto jeste!) banja luka..sarajevo i banja luka se ne mogu porediti..niti u jednoj stvari..a posebno ne u etnickoj strukturi..ili slobodi kretanja..javnoj rijeci..slobodi stampe..(slucaj kopanja!)..sprovedna anexa 7..itd..ja ne kazem da je u sarajevu med i mlijeko..imamo mi vehabije koje zalaze po parkinzima pa tjeraju ljude koji hoce da ga zabiju..(doduse nije im bitno koje je vjere onaj sto hoce da ga zabije..bitno im je samo da sprijece zabijanje!)..ali kljucno pitanje jeste: koliko su srbi i hrvati utjecali na to da sarajevo postane..po lovrenovicu..grad sa "s apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom"..a koliko su bosnjaci i hrvati utjecali na to da..recimo..banja luka postane grad sa apsolutno srpskom brojcanom vecinom?!
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#21
Po meni je kljucno pitanje ovo: koliko su Bosnjaci na to uticali da Sarajevo ne postane grad "sa apsolutnom bosnjackom vecinom"?edu wrote: ali kljucno pitanje jeste: koliko su srbi i hrvati utjecali na to da sarajevo postane..po lovrenovicu..grad sa "s apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom"..a koliko su bosnjaci i hrvati utjecali na to da..recimo..banja luka postane grad sa apsolutno srpskom brojcanom vecinom?!
Onda kada Bosnjaci sebi odgovore na ovo pitanje, imaju svako ljudsko pravo to isto pitati i ostale.
I da, gospodina Lovrenovica licno uvrstavam u BH intelektualce najvece vrijednosti.
- Jara
- Posts: 31408
- Joined: 27/03/2006 00:36
#22 Re: Feral Tribune
TNX, Prenj, za informaciju.Prenj wrote:Feral Tribune, izvanredna novina koja izlazi u Splitu i koja je uzor zurnalistickog kvaliteta i hrabrosti vec par decenija.
Vec neko vrijeme pristup njihovom siteu je besplatan, uzivajte dok traje
http://www.feral.hr
Kao i uvijek - slatko me nasmija genijalni, beskrajno duhoviti, dobri čovjek Petar Lukovic
Forumaši, sto kopirate članke kad ima sajt?
-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#23
pa ne znam ko ti moze dati pravi odgovor na ovo pitanje..jer u sarajevu nije postojao plan "kako otjerati srbe"..iza kojeg bi stao neki sistem..bilo koji..sve sto se desavalo su pojedinci sa umobolnim razmisljanjem..primjer je caco..koji je ubijao nazalost srbe..ali i neke bosnjake koji su mu se nasli na putu..to dokazuje o kakvom se covjeku radi..bilo je i onih sto su ubijali samo srbe..(da ne bude jadnih konstatacija tipa "ako se spomene caco..odmah se kaze - pa on je ubijao i bosnjake!)..dosta ljudi..pretpostavljam da nisu svi!..je kaznjeno za ta zlodjela..i ne postoji niko od zvanicnika..bivsih funkcionera r bih da je protiv njega podignuta optuznica a da se isti nije i odazv'o..ili da nije uhapsen..(sto od sfor-a..sto od domace policije..)..sto se bas i ne bi moglo reci za funkcionere u rs-u..nevin se covjek ne bi krio!klif wrote:Po meni je kljucno pitanje ovo: koliko su Bosnjaci na to uticali da Sarajevo ne postane grad "sa apsolutnom bosnjackom vecinom"?edu wrote: ali kljucno pitanje jeste: koliko su srbi i hrvati utjecali na to da sarajevo postane..po lovrenovicu..grad sa "s apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom"..a koliko su bosnjaci i hrvati utjecali na to da..recimo..banja luka postane grad sa apsolutno srpskom brojcanom vecinom?!
Onda kada Bosnjaci sebi odgovore na ovo pitanje, imaju svako ljudsko pravo to isto pitati i ostale.
I da, gospodina Lovrenovica licno uvrstavam u BH intelektualce najvece vrijednosti.
