FELJTON DANA

[Fair Life]

LIK I DJELO JASERA ARAFATA (Palestinski Alija Izetbegovic)

Pise: Jasna Hasović-Jelisić

U ovom trenutku možda i nije najvažnije što je Jaser Arafat bio jedna od vodećih figura dvadesetog vijeka i jedini koji je na zasjedanje Generalne skupštine UN-a, kada je pred njom prvi put trebalo da istupi, ponio i pištolj i maslinovu grančicu, ali mnogo govori o njegovoj prirodi. Jedva su ga tada ubijedili da se u tu zgradu oružje ne može unositi. Ostao je samo s maslinovom granom u ruci i molio svjetske političare da ne dozvole da ta grana ispadne iz njegove ruke.



Zanimljivo je da je Arafatov život, unatoč brojnim objavljenim biografijama i nebrojenim intervjuima i člancima, u mnogim dijelovima dugo bio tajnom, iako pod jakim svjetlom svjetske javnosti stoji već četiri decenije. Čudno je to jer Arafat nije ni nepristupačan niti stidljiv. Rado je surađivao s biografima i dao više intervjua nego ijedan živi političar, ali konsenzusa oko njegovog mjesta rođenja, toga ko mu je bila majka, ili kakvu je ulogu kao mladić igrao u terorističkim akcijama Fataha, i zašto je uopće potpisao kritizirani Mirovni proces u Oslu, dugo nije bilo.

Arafat je doživio veću transformaciju od svih živih javnih figura - od odbačenog teroriste do dobitnika Nobelove nagrade za mir i respektiranog državnika - istina, bez države. Jedan je od najkontroverznijih arapskih lidera novijeg vremena. Oni koji su ga sreli kažu da je neodoljivo šarmantan i nije mu odolio dobar broj zapadnih biografa, zapravo gotovo svi oni koji su pisali uz njegovu asistenciju.

No, nastajale su i biografije bez njegove asistencije. Danas su već otkriveni i neki originalni dokumenti, što je dalo novi materijal za analiziranje njegove političke filozofije.

Ko je Jaser Arafat? Neoborivim materijalnim dokazima utvrđeno je da je Mohammed Abdel Rahman Abdel Raouf Arafat Al Qudua Al Husseini rođen u Kairu, 24. augusta 1929. godine, od roditelja Palestinaca. Njegovo ime je Mohammed Abdel Rahman, Abdel Raouf je ime njegovog oca, Arafat ime njegovog djeda, Al Qudua prezime njegove familije, a Al Husseini ime klana kome Al Qudue pripadaju. Kombiniranje ličnog imena koje počinje s Mohammed do danas je ostalo uobičajeno za egipatske religiozne familije i taj dio imena se obično izostavlja, kao u slučaju Mohammeda Anwara Sadata ili Mohammeda Husnija Mubaraka.

U vrijeme kada je Arafat od sebe pravio budućeg lidera, tvrdio je da je rođen u Jerusalemu, ne želeći, valjda, otkriti niti jedan podatak koji bi reducirao njegov palestinski identitet. Prozvao se "sinom Jerusalema" cijeneći da će tako utvrditi svoje šanse za uspjeh. Razvijao je još i legendu da rođenjem pripada klanu Husseinija, vodećoj porodici palestinske politike. Tvrdio je i to da njegova porodična linija vodi direktno do poslanika Muhammeda.

Fakti su utvrđeni kada su Janet i John Wallach pronašli njegov egipatski rodni list, a Andrew Gowers i Toni Walker njegov dosje na Kairskom univerzitetu, gdje je studirao mašinstvo.

Danas se zna da mu je otac bio sitni trgovac tekstilom i jedno vrijeme policajac pod otomanskom vladavinom, te da se 1927. godine s porodicom iz Gaze preselio u Kairo. Said K. Aburish, ugledni novinar i vrstan poznavalac unutrašnjih palestinskih prilika, tvrdi da Arafatova porodica nema nikakve veze s čuvenim i uglednim Husseinijima iz Jerusalema koji su generacijama nasljeđivali u to doba najprestižnije i najuticajnije mjesto u Palestini, mjesto jerusalemskog muftije, koje je u najburnijem historijskom periodu Palestine držao Hajj Amin Al Husseini, u historiji zapamćen kao jedan od najznačajnijih lidera palestinskog nacionalnog pokreta s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka.

E, za tog je čovjeka Arafat počeo raditi kada mu je bilo tek sedamnaest godina.

Djetinjstvo u najsvetijem kvartu Arafatova majka umrla je od hronične bolesti bubrega 1939. godine. Po njenoj smrti, dvoje najmlađe djece, Arafata i njegovog brata Fathija, otac je poslao supruginoj porodici u Jerusalem, što biva Arafatov prvi kontakt sa svetim gradom. Njegova majka poticala je iz poznate, stare jerusalemske porodice Abdul Saouda iz koje su dolazili ljudi od nauke, učitelji i religijski službenici. Kuća njegovog daidže Selima, koji se brinuo o malom Abdelu Rahmanu, nalazila se na najsvetijem parčetu Zemljine kugle, u Starom Gradu, blizu Zida plača, i razorena je 1967. godine kako bi se napravio prostor za jevrejske hodočasnike, onda kada je Izrael okupirao Istočni Jerusalem.

Vršnjaci iz tog kvarta Arafata pamte kao hiperaktivno, inteligentno dijete koje je unatoč odsustvu discipline bilo sposobno uraditi sve što se od njega zatraži. Vjerojatno i pod uticajem trauma iz Kaira - strogog oca, tragičnog gubitka majke i maćehe koju je mrzio - Jerusalem postaje mjestom njegovog mentalnog rođenja.

Kao i najveći broj Palestinaca, biva ponesen talasom historijskih događaja iz 1945, kada Britanci privode kraju svoju upravu Palestinom započetu nakon Prvog svjetskog rata. Paralelno s tim rastu i jevrejski zahtjevi za formiranje vlastite države, naročito pod uticajem tragičnih događaja iz Drugog svjetskog rata. Raste i pritisak cionističkog pokreta, a sve pod zastavom Balfurške deklaracije iz 1917, kojom su Britanci Jevrejima dozvolili formiranje države (national home, kako stoji u dokumentu) na teritoriji Palestine.

Arafat se, zahvaljujući rođaku Sheikhu Hassanu Abdulu Saoudu, ličnom pratiocu jerusalemskog muftije, još kao dječak približava neprikosnovenom lideru Palestinaca - raznosi povjerljiva pisma, prostire serdžadu za molitvu i tako postaje čuvar službenih tajni samog palestinskog vrha. Iako već potpuno preokupiran politikom, uspijeva se upisati na Univerzitet Kralja Fuada I u Kairu 1947, gdje neumorno učestvuje u debatama, organizira studente i počinje obavljati daleko ozbiljnije poslove - kupovati i transportovati oružje za Muftijine borce u Palestini.

Borac Muslimanskog bratstva Kulminaciju političkog angažmana Arafat doživljava u Kairu, u trenutku kada Britanci obavljaju finalne pripreme za povlačenje, a David Ben Gurion 14. maja 1948. u Muzeju u Tel Avivu proglašava državu Izrael. Amerika Izrel priznaje 11 minuta nakon njegovog proglašenja, a već sutradan vojske Egipta, Libanona, Iraka, Sirije, a onda i Jordana ulaze u Palestinu, što označava početak prvog arapsko-izraelskog rata, onog što ga Izraelci u svojim historijskim knjigama zovu Ratom za nezavisnost.

S grupom studenata Arafat se uspijeva probiti do južnog dijela Palestine, područja u blizini Gaze, i to, iz dosad nepoznatih razloga, ne kao borac Muftijinih "Svetih ratnika", nego u jedinici "Muslimanskog bratstva", egipatskog islamskog fundamentalističkog pokreta s mandatom zaštite muslimanskih prava i časti Palestine. Njegovi saborci tvrde, i u ovom dijelu nigdje nema kontradikcija, da se pokazao kao apsolutno neustrašiv borac koji vrlo često odlazi u akcije bez ičijeg odobrenja i ikakve podrške. Nakon što je čitavo "Muslimansko bratstvo" u potpunosti ostalo bez logističke podrške, njegovi borci, među kojima i Arafat, vraćaju se u Kairo.

Historijski fakti su da je 600.000 Jevreja uspjelo u tom ratu pobijediti vojske iza kojih stoji 40 miliona Arapa. Arafat od tog trenutka vjeruje da bi Palestinci, da su se sami borili, dobili rat, a arapske vlade optužuje za nekompetentnost i korumpiranost. Mnogi vjeruju da je ovo ubjeđenje ostalo dio njegove političke filozofije do današnjeg dana.

Ishod rata u arapskim zemljama nije imao velikih posljedica u poređenju s palestinskom tragedijom koja je rezultirala sa 750.000 izbjeglica. Istina, danas ima nekoliko razumnih obrazloženja za užasan poraz arapskih zemalja i totalnu palestinsku katastrofu, a jedno od njih jeste i ovo na koje je ukazivao Arafat - da su korumpirani arapski lideri manje računa vodili o ishodu rata, a mnogo više o visini provizija pri kupovini oružja.

Na rubu plača pred bijedom U to doba ovaj energični mladić odbacuje ime koje je dobio po rođenju i odabire ime Jaser, po Jasseru bin Ammaru, proslavljenom muslimanskom ratniku i kompanjonu poslanika Muhammeda. Po povratku u Kairo, pridružuje se Egipatskoj uniji studenata i simultano Federaciji palestinskih studenata. Negdje u tom periodu postaje prijatelj Salaha Khalafa, koji kasnije postaje Abu Iyad i jedan od Arafatovih najbližih saradnika u Fatahu i PLO-u. Tada je Khalaf bio članom "Muslimanskog bratstva" i student vrhovnog centra islamske nauke Univerziteta Al Azhar. Nema čvrstog dokaza da je Arafat ikada zvanično bio članom "Bratstva" iako su ga islamisti podržali prilikom studentskih izbora kada postaje predsjednikom Federacije palestinskih studenata, onda kada na to mjesto još uvijek aspirira podmladak najuticajnijih palestinskih porodica.

Kažu da je ovaj impulsivni mladi političar, inače visok svega 164 centimetra, uvijek kasnio na sastanke, bio krajnje neorganiziran, ali uvijek pun ideja i energije. Vele i to da je matematiku ponavljao nekoliko puta, fakultet završio sa sporadičnim uspjehom, znao popraviti motor na automobilu, ali da je politika bila i ostala jedino što ga je uistinu zanimalo. Već tada je pokazivao odlike rođenog improvizatora i svojim radoznalim izgledom i zanesenim emotivnim govorima znao pokrenuti auditorij, čak i onda kada je bilo očigledno da pretjeruje.

Brojna su svjedočanstva o tome da je uvijek kada je bio u prilici, pomagao siromašne palestinske studente i istinski bio dirnut ljudskom bijedom. Kada bi se sretao sa siromaštvom i neimaštinom, uvijek je, očevici kažu, bivao na rubu plača.

Bio je notorni nepušač i antialkoholičar i nije pokazivao gotovo nikakav interes za žene u vrijeme kada se otmjenim mladim Arapom smatrao onaj koji puši fine cigarete, pije viski, uživa u trbušnim plesačicama i opušta se u kuplerajima.

Mosad je već uveliko bio pustio priču da je homoseksualac kada je Arafat iznenada počeo praviti romantične veze. Prvu je imao prilično kasno, i to s bogatom i lijepom palestinskom udovicom Nadom Yashrouti, koja je ubijena u Libanu 1973. Njena smrt ga je teško pogodila, ali nikada o tome nije javno govorio. Kasnije je bio u ljubavnoj vezi sa Sirijkom Najlom Yasin, ali je ta veza, kao i neveliki broj drugih koje je imao, ostala daleko od očiju javnosti, baš kao i njegov brak sa Suhom, koja se ni sa svojom diplomom sa Sorbone nije uspjela izboriti za makar djelić njegovog javnog života i slave.

Iako su milijarde dolara bile pod isključivim nadzorom Jasera Arafata, sve bez ikakve oficijelne kase, a velike sume doniranog novca zabilježene tek u njegovom tefteriću što ga nosi u unutrašnjom džepu kaputa, niko nikada nije uspio dokazati da je ikad išta od tog novca iskoristio za sebe, niti da je tim novcem nekad kupio poklon nekoj od svojih djevojaka. Tvrdi se da je pare koristio za palestinsku stvar, čak i onda kada je to značilo potkupljivanje ljudi, pa i onih iz svoje neposredne blizine koji su letjeli uvijek prvom klasom ili čarter-letovima, spavali u "Savoyu" u Londonu i "Georgeu V" u Parizu i koje nije smjenjivao ni onda kada su svoju poziciju počeli koristiti isključivo za vlastiti biznis.



Prema tvrdnjama jednog od najuglednijih palestinskih intelektualaca Edwarda Saida, cijelih 18 od ukupno 18,5 miliona pomoći koju je palestinska uprava dobila od MMF-a aprila 1995. položeno je na Arafatov račun, a samo pola miliona na račun palestinske vlade. To je ujedno i vrijeme kada je zabilježeno nekoliko izvještaja o tome kako je čuveni diler oružja Adnan Khashoggi zainteresiran investirati u područje pod kontrolom palestinske uprave, a njegova supruga viđena u kupovini u društvu Arafatove supruge Suhe u Faubourg St Honore u Parizu. Tek kasnije je Guardian otkrio postojanje kompanije Al Bahar Co., čiji je većinski vlasnik dionica bila upravo Suha Arafat.

Željan pomorandže iz Jaffe No, vratimo se danima u kojima Arafat još uvijek nije bio vlastodržac i kada je bio ponesen Naserovim dolaskom na vlast u Egiptu, njegovim arapskim nacionalizmom i simpatijama za palestinsku stvar. Još od izraelskog rata za nezavisnost iz 1948. Gaza je bila pod egipatskom upravom, što su palestinski gerilci, po Naserovom dolasku na vlast, koristili za povremene napade ne Izrael, gdje je Arafatov imidž neustrašivog borca ponovo potvrđen. Tu, u Gazi, Arafat je upoznao Abu Jihada, još jednog člana Muslimanskog bratstva, koji je tada predvodio malu grupu fedajina, a kasnije postao zamjenik komandanta Arafata po formiranju Fataha u Kuvajtu.

Usred diplomatske krize oko evakuacije britanskih trupa duž Sueckog kanala, Naser odlučje da sve svoje mladiće pošalje na vojnu vježbu, i tako Arafat, prema pisanju magazina Time iz decembra 1968, dobija deminerski trening i završava kao prvi oficir. Godine '56. prvi put prelijeće okean kako bi prisustvovao sastanku Međunarodnog studentskog kongresa. Tu, na konferenciji u Pragu, Afarat se, bez da je na to pripremio svoje kolege iz delegacije, cijelom svijetu pokazao pod tradicionalnom arapskom maramom kuffiyom, koja vremenom postaje njegov zaštitni znak.

Arafatova pojava biva vrhuncem konferencije, iako učesnici uglavnom nisu imali pojma šta kuffiyom želi reći, niti da je upravo ta marama bila amblem palestinskog otpora protiv britanskog mandata od 1936. do 1939. godine. Jedan od učesnika konferencije tvrdi da su Arafat i Abu Jihad otvoreno plakali kada su na praškoj pijaci vidjeli pomorandže iz Jaffe, koje u Gazi i Kairu nije bilo moguće nabaviti ni za lijek.

Dolazak UNEF-ovih snaga u zonu razdvajanja između Egipta i Izraela neutralizira Arafatovu gerilu. Arafat traži saudijsku vizu, konzularni proces traje za njega nedopustivo dugo i odlazi u Kuvajt, gdje dobija posao inženjera u kuvajtskom ministarstvu javnih radova. Paralelno, s prijateljima iz Muslimanskog bratstva radi na organiziranju Fataha, kojemu oslobođenje Palestine biva primarno u odnosu na arapsko jedinstvo, koje, istina, do današnjeg dana nije uspostavljeno iako se ni o čemu više u arapskoj politici nije polemisalo.

S premisom da Palestinci ništa ne trebaju očekivati od arapskih rigidnih režima, Arafat se pretvara u agilnog sakupljača donacija i u tome postaje nenadmašan. Lako uspostavlja kontakte s bogatim Palestincima, arapskim naftašima, članovima kraljevskih familija, koji redom ne uspijevaju odoljeti njegovu šarmu, ali ni ideji slobodne Palestine.

Kuvajtski period Pa i tad Arafat živi sam u bungalovu koji mu je dodijelilo Ministarstvo javnih radova, ne pokazuje sklonost ni prema hrani, niti bilo kakvom komforu. Često jede stojeći, kažu prijatelji iz tog perioda, i spava na kauču ili na podu. Jedina zabava bivaju mu crtani filmovi Tom i Jerry, a jedina slabost sportska kola. Vremenom, Kuvajt postaje predaleko od srca komflikta i 1961. odlazi u Siriju, čije granice s Izraelom vidi kao šansu za novi početak oružanog obračuna. Sirija u to doba Palestinu smatra dijelom svoje teritorije, otvara vrata Arafatovoj grupi i Fatah konačno dobija pristup regrutnoj bazi - palestinskim izbjegličkim kampovima, odakle regrutuje nove ljude i neke od njih šalje na trening u Alžir. Ubrzo mu i Irak otvara svoje kampove.

U međuvremenu, u Naserovoj glavi sazrijeva ideja o tome kako bi Palestince trebalo okupiti pod jednu krovnu organizaciju, koja bi bila pod uticajem ostalih arapskih zemalja, kako bi ih se moglo lakše kontrolirati, no nevjerojatnom političkom vještinom i mudrim spletkama Arafat uspijeva razbiti ovu nakanu i u dogledno vrijeme osobno ovladava PLO-om.

I dok se Arapi iscrpljuju borbom za dominaciju nad Palestinskim pokretom, a sve za svoj račun, Izrael pobjeđuje u još jednom ratu, onom šestodnevnom iz 1967, kada okupira Zapadnu obalu i Gazu, cijeli Sinaj i strateške dijelove Golanske visoravni, teritoriju četiri puta veću od one s koje je u rat krenuo. No, i Arafat dobija jedan svoj rat - poražava panarabiste, defetiste i islamiste. Fatahov uticaj raste i donacije počinju pristizati i iz Pakistana i Malezije. Arafat biva prisiljen otići u Jordan. Vremenom, Fatahovi napadi na Izrael iz Jordana, Libanona i povremeno Sirije bivaju sve češći, ali njegovi saborci uočavaju da više pažnje počinje poklanjati kreiranju svoga državničkoga imidža nego izgradnji vojne strukture.

Dilema između poštenih i sposobnih Fatahovim novcem on nastavlja raspolagati kao svojim i ne pokazuje namjeru da uspostavi bilo kakvu finansijsku kontrolu nad tim sredstvima. Otvoreno počinje favorizirati lične prijatelje, a onda, kako to već biva, i poltrone, te, sve zvuči poznato, i članove viđenijih palestinskih familija, i to na račun mnogo sposobnijih i umnijih ljudi. Saudijska Arabija mu daje grantove i uvodi porez od sedam procenata na prihod svih Palestinaca koji rade u toj zemlji. Ovo slijede zemlje Zaliva i uskoro svi konzervativni arapski režimi počinju glorificirati i Fatah i Arafata. Magazine Time ga 1968. proziva liderom palestinske gerile, a Francuska, pod vladavinom generala De Gaullea, postaje prva nearapska zemlja koja zvanično prihvata Fatahovog predstavnika. Arafat dobija međunarodno priznanje i priliku da ovlada svim palestinskim oslobodilačkim grupama, kojih u to doba ima već trideset.

Predsjednikom PLO-a postaje '69. U intervjuima ponavlja da jedino što istinski želi jeste to da "Palestinci žive kao i ostali narodi i da nemaju potrebu za Arafatom". No, čini se da je, ipak, puno učinio da do danas ostane i neophodnim i nezamjenjivim. Tada već poziva na osnivanje demokratske Palestine, države muslimana, kršćana i Jevreja i to u njenim historijskim granicama, i tek krajem '70-ih, nakon što ga Amerikanci proglašavaju teroristom i prekidaju svaki kontakt s njim, priznaje UN-ovu Rezoluciju 242 o podjeli Palestine pa tako i pravo Izraela da postoji u svojim sigurnim granicama.

U međuvremenu, prekookeanski terorizam postaje zajedničko mjesto palestinskih oslobodilačkih grupa i nema tragova da je Arafat učinio išta da se takve akcije zaustave. Nakon otmice Sabeninog aviona na letu iz Beča ka Tel Avivu i ubistva izraelskih sportista na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972, minhenski masakr postaje kovanica svjetskih medija, a maskirano lice s pištoljem u ruci lice palestinskog otpora. Mnogi Arafatovi biografi tvrde da nema direktnog dokaza da je on lično bio umiješan u bilo koju od u to vrijeme brojnih terorističkih akcija, niti da je bilo koju od njih odobrio, ali se tvrdi da je bio u poziciji da dobar dio njih spriječi a da to nije učinio.

L' Etat Arafat Palestinci su se borili i umirali jer im je obećao totalnu pobjedu, cijelu Palestinu u njenim historijskim granicama, ali jedino u čemu je, izgleda, potpuno uspio jeste da postane jedinim arbitrom i čuvarem sudbine svog naroda. Oni koji palestinsku strukturu vlasti gledaju izbliza, tvrde da je organizirao korumpiranu i šlampavu birokraciju bez ikakvih naznaka da bi potencijalna palestinska država mogla profunkcionirati i biti održiva u ekonomskom smislu. Kako je vrijeme prolazilo, činilo se da je, baš kao i nekoć jerusalemski muftija, izgubio moć da palestinske nacionalne ambicije razluči od lične slave. Izraelski pregovarači su se smjenjivali iz godine u godinu, a na palestinskoj strani nikada niko drugi nije dobio priliku da odlučuje.

U mirovnom procesu, koji je bliži današnjici pa samim tim i poznatiji javnosti, Arafat je uglavnom prodavao revoluciju kupujući mir i pravo je pitanje koliko su njegova politička neobrazovanost i loše diplomatske procjene, a koliko opći odnos realnih političkih snaga u čijem su se procjepu Palestinci našli, učinili da Arafat ne samo ne ispuni obećanje o slobodnoj Palestini u njenim historijskim granicama nego i da učini da, po svoj prilici, buduća palestinska država bude svedena tek na palestinska naselja na Zapadnoj obali i u Gazi.

Najveći broj palestinskog stanovništva cijeni da Arafat, unatoč svemu, treba ostati na vlasti do dana proglašenja palestinske države, da je to za sve ove godine itekako zaslužio, ali da se već sljedećeg dana treba povući iz političkog života. No, čini se da mu taj "plezir" neće priuštiti.

Ramallah je djelimično ponavljanje historije i scenarija iz Beiruta kada je, u vrijeme rata u Libanu, Ariel Sharon, tada kao izraelski ministar odbrane, nadlijetao i opkoljavao Beirut, vrhuncem svoje vojne misije proglašavajući Arafatovo ubistvo i tako zatiranje Fataha. Nakon masakra u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabri i Šatili, američki predsjednik Reagan telefonirao je tadašnjem izraelskom premijeru Menachemu Beginu, bejrutsku klanicu uporedio s holokaustom i zatražio da se njegove snage odmah povuku. Sharon tada nije uspio u Arafatovoj fizičkoj likvidaciji, no sad je, izgleda, procijenio da bi i mrtav Arafat dodatno intenzivirao samoubilačke napade, pa se ovaj put opredijelio za političku likvidaciju, tražeći političko ubistvo - povlačenje s vrha Palestinske uprave. A nema Reagana da zatraži Sharonovo povlačenje.

I kakve sada uopće veze ima prestanak terorističkih samoubilačkih napada na izraelske civile s Arafatovom smjenom? Kakve veze sve to skupa ima kada najnovije istraživanje javnog mnijenja koje je obavio jerusalemski Centar za medije i komunikacije, pokazuje da sedam od deset Palestinaca podržava Hammasove samoubice, kada 60 posto istih izražava svoju snažnu podršku tim akcijama, kada je procenat Palestinaca koji žele "potpuni nestanak Izraela s mape svijeta" dramatično porastao i premašio 50 posto, i kada je evidentno da su u Prvoj intifadi djeca naoružana kamenjem, u političkom smislu, u svega nekoliko sedmica, više štete napravila izraelskoj politici i više učinila za palestinsku stvar nego Arafat tokom svog čitavog političkog angažmana.

[Engram::X]

Pise: Jasna Hasović-Jelisić

mutant

[digger]

Male lazˇi velikog revolucionara
Bushova administracija ucijenila je Palestince: ili c´e na sljedec´im izborima, planiranim za januar naredne godine, glasati protiv Arafata, ili c´e izgubiti svaku sˇansu za formiranje vlastite drzˇave i svaku vrstu americˇke pomoc´i, ukljucˇujuc´i i onu koja im iz americˇkog budzˇeta stizˇe preko UN-a i Svjetske banke. Istovremeno, Arafat je jedini koji uzˇiva vec´insku podrsˇku naroda, a u pune 33 godine liderstva pod njegovom sjenom nije izrastao niti jedan palestinski politicˇar koji bi mogao zamijeniti visˇedecenijsku personifikaciju palestinskog otpora, cˇovjeka koji je internacionalizirao palestinsko pitanje i priskrbio brojne me?unarodne simpatije. U vrijeme kada Bush insistira na njegovom povlacˇenju, visˇe je nego zanimljivo izbliza zagledati ko je, zapravo, cˇovjek pod kayffiyom, onaj sˇto je od me?unarodno prokazanog teroriste postao dobitnikom Nobelove nagrade za mir, a onda pretvoren u kamen o vratu svog naroda iscrpljenog od krvarenja zbog sna o vlastitoj drzˇavi."

Real Jasser Aarafat: please stand up!
Niko ne moze poreci vaznost Arafata za palestinski pokret. Njegov politicki osjecaj i razumjevanje situacije ne samo da mu je dalo dugogodisnji status palestinca broj 1, nego je cak uspio da u rasparcanom politickom tkanju Palestine prezivi mnoge pokusaje atentata.

Isto tako, niko ne moze poreci da je Arafat bio najveca smetnja za uspijesnu i modernu palestinsku drzavu, za danasnje tuzno stanje njegovih slijedbenika, i za nebrojene akte terorizma protiv ne-arapa i ne-palestinaca.

Ostavimo sukobe sa Izraelom na stranu. Da se podsjetimo na odredjene situacije gdje je Arafat bio presudan cinilac:

(a) "Zatvaranje" mnogih evropskih drzava u smislu slobode kretanja i mirnog nacina zivota, nastalo je kao rezultat palestinskog terorizma: otimanje aviona i uzimanje talaca, Olimpijske igre u Minhenu i ubistvo izraelskih atleticara, okupranje brodova, napadi na civilne ciljeve, i slicno.

(b) Ko je god zelio da stvori anti-izraelski pokret, i bez obzira sto je takav pogodio neduzne, ucinio je to sa Arafatovim blagoslovom. To je podijelilo palestinu na dijelove gdje odredjene (naoruzane) grupe imaju punu vlast nad lokalnim stanovnistvom: nesto slicno kao sto "drug lords" dijele svoje teritorije.

(c) Da ga jordanski kralj Husein nije izbacio ("Black September"), sanse za opstanak Jordana bi bile male. Dokaz: Nakon Jordana, Arafat odlazi u Lebanon i kompletno unistava zemlju. Sirija postaje de-facto vladar u Lebanonu, koji je prethodno po standardu i nacinu zivota bio poznat kao "mala Svajcarska." Kada ga je Izrael odatle izbacio vojnom silom, on je "trijumfalno" (sa dva prsta formirajuci slovo "V" za "victory" i uz cuveni sarmantni osmijeh) nasao azil u Tunisu. Tunis poucen iskustvom, nije dozvolio nego samo sacici nenaoruzanih da ga prati znajuci sta je Arafat u stanju da napravi kada je u gostima.

Po mome, njegov najgori period vladavine tek sada pocinje:

(d) Mnogi napori da se palestinski problem rijese pocinjuci od U.N. Amerike, Francuske, i drugih je uvijek docekan njegovim sirokim osmijehom i zeljom da isto provede u akciju, da bi onog momenta kada su TV kamere prestale raditi sve brzo zaboravio ne samo sto je obecao nego sto je cak i potpisao! Postao je dobitnik Nobelove nagrade (siroti norvezani su se nadali da ce ga to na neki nacin obavezati), ali je nagrada izgleda bila za njegove glumacke sposobnosti.

(e) Milioni ili milijarde dolara pomoci su otisle ko zna gdje. Ta pomoc je uglavnom dolazila od strane drugih arapskih (naftnih) zemalja--uglavnom Saudiska Arabija--koje su zeljele da sacuvaju status-quo gdje su palestinci zrtve a izraelci agresor. Tacno je da su palestinci bili i jesu zrtve, ali je njihov najveci neprijatelj nazalost zivio medju njima. Gdje je taj novac otisao? Na stanbene objekte, zdravstvo, puteve, ili kanalizaciju? Nema ssanse. Arafat je ostavio palestincima zemlju u stanju perpentualnog kampa za izbjeglice.

(f) Koga je ostavio kao politickog naslijednika? Nikoga, jer taj autokrat nije mogao ni smisliti da je neko moze da je ravan njegovoj genijalnosti i smislu za politicke igre gdje drugi treba da plate. Ostavio je naoruzane grupe da rade sta hoce, narod bez domovine i bez ekonomskog pravca, drzavu bez kormila, kompletan nedostatak demokratskih institucija, i unutarnji sistem koji nema nista slicno sa relegioznim niti sa sekularnim sistemom.

Palestinci ce ovog mjeseca na izbore. I ako izaberu dobrog i postenog predsjednika, stvari se zadugo nece mnogo promjeniti jer je nepovoljna unutarnja situacija utisnuta u svijest i nacin zivota palestinaca. Oni su nazalost naucili da je bolje sjediti i sutiti--jer se jedino tako dobija pomoc od lokalnih politicara i lopova--nego da pokusaju da aktivno mijenjaju sistem.

Oh, da: palestinci su ga zaista voljeli. Na zadnjim izborima, Arafat je dobio nekih 99% glasova. Isti broj je svojevremeno dobio Saddam Hussein.

Narod zna da valja zivjeti pa makar imali djavola na vlasti.

[Smrt fasizmu]

U pravu si kada tvrdiš da su Arafat i Izetbegović slični, samo što nisi naveo prave razloge njihove sličnosti.

Arafat i Izetbegović su slični u sledećem
1. Obadvojica su gurnuli svoj narod u krvoproliće i propast
2. Obadvojica su vladali gvozdenom palicom narodom i vratili narod u srednji vijek.
3. Obadvojica su bili agenti CIA i poslušnici koji su na uštrb naroda i svojih država učinili velike usluge Zapadu
4. Obadvojica su bili homoseksualci što znaju i ptice na grani
5. Obojica su iskoristili nacionalnu i vjersku zaglupljenost naroda
6.Obadvojica su ostavili svoje rođake kao naslednike njihove vladavine
7. Obadvojica su nanijeli više zla svom narodu nego svi vladari zajedno od kada svijet postoji.

Smrt fašizmu, sloboda narodu.

[macchia_velija]

"...2. Obadvojica su vladali gvozdenom palicom narodom i vratili narod u srednji vijek..."

Obajsni mi molim te, kada je to tako, zasto je onda Bosna imala nezavisnu televiziju u doba kada si u hratskoj morao znati program hdz napamet da radis na hrt (ili smatras da jeamila omersoftic bila "alijina cura")

Ili nesto kao slobodna-bosna koja pljuje nonstop takve gluposti da su za...

kako njihovo bivanje objasniti
...

[beharrr]

U pravu si kada tvrdiš da su Arafat i Izetbegović slični, samo što nisi naveo prave razloge njihove sličnosti.

Arafat i Izetbegović su slični u sledećem
1. Obadvojica su gurnuli svoj narod u krvoproliće i propast
2. Obadvojica su vladali gvozdenom palicom narodom i vratili narod u srednji vijek.
3. Obadvojica su bili agenti CIA i poslušnici koji su na uštrb naroda i svojih država učinili velike usluge Zapadu
4. Obadvojica su bili homoseksualci što znaju i ptice na grani
5. Obojica su iskoristili nacionalnu i vjersku zaglupljenost naroda
6.Obadvojica su ostavili svoje rođake kao naslednike njihove vladavine
7. Obadvojica su nanijeli više zla svom narodu nego svi vladari zajedno od kada svijet postoji.

Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Zato smo sa karadzicem, mladicem,milosevicem, krajisnikom, plavisickom, koljevicem, djogom, i vukojebinama SANU otisli na vrata 22-og vijeka.

[beharrr]

U pravu si kada tvrdiš da su Arafat i Izetbegović slični, samo što nisi naveo prave razloge njihove sličnosti.

Arafat i Izetbegović su slični u sledećem
1. Obadvojica su gurnuli svoj narod u krvoproliće i propast
2. Obadvojica su vladali gvozdenom palicom narodom i vratili narod u srednji vijek.
3. Obadvojica su bili agenti CIA i poslušnici koji su na uštrb naroda i svojih država učinili velike usluge Zapadu
4. Obadvojica su bili homoseksualci što znaju i ptice na grani
5. Obojica su iskoristili nacionalnu i vjersku zaglupljenost naroda
6.Obadvojica su ostavili svoje rođake kao naslednike njihove vladavine
7. Obadvojica su nanijeli više zla svom narodu nego svi vladari zajedno od kada svijet postoji.

Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Zato smo sa karadzicem, mladicem,milosevicem, krajisnikom, plavisickom, koljevicem, djogom, i vukojebinama SANU otisli na vrata 22-og vijeka.

I Titovim partizanima citaj komunistima koji su okrenuli titovku(kapu) za 180 stepeni i malo ja spustili na usi.

[Vodenjak]

Pise: Jasna Hasović-Jelisić

mutant

Sta hoces da kazes time "mutant"?
De pojasni, ja malo priglup!

[Fair Life]

Pise: Jasna Hasović-Jelisić
mutant

Sta hoces da kazes time "mutant"?
De pojasni, ja malo priglup!

A da upitas Nedzada Latica... ? Vjerujem da bi on znao odgovor.

Ili nekog od ovih ispod..., jer oni nisu "mutanti".

Vidis li ti drzavni barjak, ali se meni samo pricinjava ?

Vjerujes li vise njima ili svojim ocima ? Ha ?