Bitka za oslobodjenje Tuzle iz ruku mrskih komunista se nastavlja.U ponedjeljak se navršilo punih 14 godina otkako je u Nezuku kod Sapne poginuo legendarni Kapetan Hajro iz Teočaka.
Prvog "Zlatnog ljiljana" Armije RBiH i heroja oslobodilačkog rata, pod čijom komandom je Teočak postao sinonim odbrane BiH u proteklom ratu, i ovog 30. oktobra, osim najuže rodbine, sjetili su se samo njegovi saborci iz Teočaka i Sapne, rodne mu Trnove kod Ugljevika, te nekolicina onih iz Tuzle.
Ista lica koja godinama obilaze mjesto Hajrine pogibije u Nezuku, njegov mezar u Sniježnici, ili posjećuju njegovu majku, brata, suprugu i djecu, uradili su to i ove godine, baš kao da se Hajrina ratna ostavština tiče samo tog uskog kruga ljudi i nikoga više.
Pitanje koje se nakon ove godišnjice ponovo nameće jeste: ko to istinske bosanske heroje i djela koja su iza sebe ostavili, a među kojima počasno mjesto pripada i Kapetanu Hajri, uporno gura u mahale iz kojih su potekli, a da se istovremeno pamćenje ovdašnjih generacijadolmi kvazihistorijskim likovima s kojima ova zemlja nema ama baš ništa zajedničko?
Da je to tačno, potvrđuje i podatak da nijedan heroj posljednjeg oslobodilačkog rata, a Tuzla i tuzlanska regija zvanično ih imaju trojicu (o dobitnicima "Zlatnog ljiljana" da i ne govorimo), ni deset godina otkako je rat prošao, naprimjer, nije mogao dobiti plac u kompleksu Slane banje u ovom gradu gdje bi, uz heroje Drugog svjetskog rata, bile postavljene njihove biste.
Ništa drukčija slika sigurno nije ni u Sarajevu, niti u drugim gradovima BiH, u kojima svako malo nikne spomenik kakvoj bjelosvjetskoj kurtizani ili probisvijetu, pored kojih, nerijetko, naše nane zastanu i prouče Fatihu misleći da se radi o ubijenim bosanskim sinovima i kćerima.
Pokušaj da se sjećanje na prave bosanske heroje što prije otpremi u historijsku i svaku drugupustoš i tako ubije stvarna istina o cijeni kojom je plaćena odbrana BiH danas se tiče dostojanstva svakog pravog Bosanca, a posebno Bošnjaka.
Piše: Almasa HADŽIĆ
Po ko zna koji put, ulogu generala preuzela je kaplar u sluzbi Covjeka sa najlonkom, Almasa Hadzic.
"Da se Vlasi ne dosjete" spomenula je i Sarajevo, ali ocigledno je da je glavna zaoka uperena ka Tuzli(spomenik bjelosvjetskoj kurtizani, cista suprotnost religijskom osjecaju cedne hanumice Almase). Da se razumijemo, duboko postujem djelo kapetana Hajre i ponosna sam da smo iz istog dijela Bosne...ali kako to da mu do sada nisu podigli spomenik u Teocaku, Sapni, Kalesiji...opstinama za koje je najvise ucinio i koje su, osim toga, jos uvijek u rukama pravovjernih?
Treba li, po Almasi, porusiti sve spomenike pred kojima se ne moze prouciti Fatiha(Otkud taj paganski obicaj da se moli pred spomenicima?), samo da se nane ne bi zajebale?
