Fatamorgana

[gavrilo]

Piše: Slavo Kukić

Fatamorgana

Od visokog smo se predstavnika, zadnjih godinu-dvije, naslušali koječega. No, najnovije mu je obraćanje državnom parlamentu zasjenilo sve prethodno. Čovjek se gotovo iščuđavao kritikama parlamentaraca na vlastiti mu račun. Samo što nije rekao - Bog s vama, gospodo. Pa, BiH nije protektorat. Hoće reći, slobodna je zemlja, a to, onda, znači i odgovorna za svoje odluke. Otkuda vam, prema tome, ideja da kritizirate mene. Problem je, naprotiv, na drugom mjestu - u vama samima. U pravu nisu ni žaoke na moj račun zbog samovolje koju sam pokazivao, odluka koje sam nametao. Jer, sve je to u skladu s dodijeljenim mi mandatom. I ne zadire nimalo u suverenost vaše zemlje i vašu obvezu da je uredite na način koji najoptimalnijim držite. Svašta.

Čovjek je, potom, govornicu državnoga parlamenta iskoristio i za doista neutemeljeno samohvalisanje. Teško se, naime, oteti dojmu kako je po srijedi svojevrsna fatamorgana - opsjena, umišljanje, iluzija, varljivo priviđenje koje mu se, tko zna zašto, događa. Ono što je u prethodne tri godine, i pod njegovim patronatom dakako, učinjeno, za britanskog je lorda, zamislite, ravno podvigu. Na državnoj razini smo, veli, utemeljili sud i tužilaštvo, carinu, Odjel za ratne zločine, sistem indirektnog oporezivanja, bosanski FBI, odnosno SIPA, objedinjenu vojsku s jednim ministrom odbrane i jednom komandom, jedinstvenu obavještajnu strukturu, istinski napredak u suradnji s Hagom, ujedinjeni Mostar, rast društvenog proizvoda od deset posto, a inflaciju od svega 0,5 posto, povećana strana ulaganja. Na putu punopravnog članstva Partnerstva za mir nam stoji još samo hapšenje Karadžića i Mladića, a ne mnogo više i u ispunjavanju svih zadatih uvjeta za otvaranje pregovora s Evropskom unijom o priključivanju društvu evropskih naroda.

Blago nama. Takav ritam, ako je visoki predstavnik u pravu, u posljednjih pedesetak godina teško da je igdje i zabilježen. Pa, ako je tako, najbolje da Ešdauna na koljenima molimo da nikuda i ne ide. Neka ga ovdje dok ne skonča. Jer, s takvim nam tempom izmaći ne može ni stoljećima sanjani med i mlijeko.

No, nije tako. Zna to i gospodin Ešdaun. U učinjenom je puno papirnatog, a malo i stvarnog. Bilo bi, recimo, korisno kada bi visoki predstavnik svoje teze o podvigu i pojasnio. Kada bi, primjerice, obrazložio po čemu mu se taj "ujedinjeni" Mostar, za koji je zaslužan, razlikuje od onoga razjedinjenog. Kada bi, potom, pojasnio kako to da desetpostotni rast društvenog proizvoda za posljedicu ima sve težu ekonomsku i socijalnu situaciju u zemlji. Da je privatizacijska pljačka i dalje na djelu, da su plaće sve manje, a nezaposlenih i gladnih sve više. Kada bi, na koncu, naciji, dakle građanima BiH, upro prstom na konkretna strana ulaganja u zadnjih godinu dana i iznio njihov nominalni iznos. No, sve to njemu nije ni na kraj pameti. Jer, u tom bi mu slučaju samohvalisanje pokazalo i svoje pravo lice.

Prerano je, dakako, gospodin Ešdaun izletio i s ocjenom o objedinjenoj vojsci, s jednim ministrom i jednom komandom. S takvim je ocjenama, prisjetimo se, bh. javnost zamlaćivao i u vezi s reformom policije. A kako je ona i završila toj istoj javnosti je i više nego poznato. Tko jamči da istu putanju i istu sudbinu imati neće i najnoviji prijedlog reforme obrane?

Istina, unutar resorne komisije dogovoreni nacrt izmijenjenog Zakona o obrani BiH i nacrt Zakona o službi u Oružanim snagama znače rješenje u pravcu integriranja BiH kao države. Ako bi ih državni parlament usvojio, do kraja godine bi ukinuta bila entitetska ministarstva obrane i regrutni sastav, te uvedena jedinstvena i potpuno profesionalna vojska s jedinstvenim vojnim proračunom.

Problem je, međutim, u jednoj "sitnici". Sve to, prije no što na državni parlament i dođe, mora dobiti zeleno svijetlo i entitetskih parlamenata. Baš, dakle, kao što je bilo i u slučaju reforme policije. A tada je, ruku na srce, potpuno druga priča. Jer, u Narodnoj skupštini, ako je temeljem iskustva suditi, istrajavaju na tezi kako je conditio sine qua non takve odluke promjena entitetskog ustava. A za nju je, prema postojećem ustavnom rješenju, potrebna dvotrećinska većina svih zastupnika najvišeg zakonodavnog tijela ovog entiteta.

Je li, međutim, takvu većinu realno i očekivati? Ako se mene pita - s ovom strukturom Narodne skupštine ne. Protiv takvog će rješenja, već sada je izvjesno, biti radikali, ali i dobar, ako ne i najveći dio vladajućeg SDS-a.

Znaju li to oni koji najnoviji optimizam odašilju? Vjerujem - da. Čemu, onda, lažna nada? Ešdaunu, jer njome pokušava stvoriti atmosferu koja pogoduje prihvaćanju nacrta najnovijih rješenja reforme obrambenog sistema. Uspije li u tome, reformu bi obrane mogao kapitalizirati na samom isteku jednog, po mnogima promašenog mandata. Čaviću je, s druge strane, pokazivanje optimizma u funkciji iskazivanja osobne sklonosti ponuđenim rješenjima i pranja ruku od buduće odluke entitetskog parlamenta. A ona mu je poznata i danas. I ne samo to. Ne treba ruku u vatru staviti ni za to da buduću stranačku neposlušnost on i sam projicira. Po principu, recimo, učinio sam sve što sam mogao. Ali, zastupnici, pa i oni iz vlastite mi partije, su protiv takvog rješenja bez obzira i na eventualne posljedice, jer ono znači i definitivno nestajanje Republike Srpske, onoga dakle za što su životi davani.

I što onda? Što se Ešdauna tiče, ta će priča biti brzo zaboravljena. On i tako odlazi. I to, da se ne lažemo, s ne baš skromnim plodovima koje je, za ono što je ovdje radio, ubrao. Ništa se, međutim, specijalno dogoditi neće ni što se građana ove zemlje tiče. Jer, i njihova je nada, da se bilo što pozitivno ovdje može dogoditi, sve manja. I sve veća potreba za razmišljanja tipa - kako se spasiti? Je li još uvijek ostalo neko od rješenja? Ili je definitivno vrijeme za otići?