Osvrt na nova rješenja u Prijedlogu zakona o radu kojim se umanjuju prava ili pogoršava radno-pravni status i položaj radnika u odnosu na važeći zakon
1. Lakše otkazivanje ugovora o radu, naročito radnicima sa promjenjenom radnom sposobnošću (invalidi II kategorije) i sindikalnim povjerenicima kroz institut sudske odluke koja mijenja saglasnost vijeća zaposlenika, odnosno saglasnost ministarstva. Ovim se poslodavcu osigurava dodatna alternativa na putu do otkazivanja ugovora o radu ovoj kategoriji radnika, koji su najvećem broju poslodavaca “trn u oku”.
2. Uvodi se mogućnost otkaza radniku koji se vrati na posao nakon bolovanja dužeg od 6 mjeseci, ako poslodavac kaže da je prestala potreba za njegovim radom ili je angažovao drugog radnika. Ovo znači da radnici, ako prođe ovakvo rješenje, neće smjeti otići na bolovanje.
3. Zadržano, pa čak i dodatno pogoršano, loše rješenje iz važećeg Zakona o radu koje poslodavcima omogućava zloupotrebu ugovora o radu na određeno vrijeme, odnosno njihovo zaključivanje bez ograničenja, uz pravljenje formalnih prekida između dva ugovora kako ne bi prešli rok od dvije godine. Pogoršanje se odnosi na trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme koje je, prema prijedlogu, tri umjesto sadašnjih dvije godine.
4. Iako je u svim ranijim verzijama novog zakona radno vrijeme sa prekovremenim radom bilo ograničeno na 48 sati sedmično (EU direktiva o radnom vremenu), Prijedlog je ostavio rješenje iz važećeg zakona prema kojem radno vrijeme sa prekovremenim radom može trajati 60 sati sedmično.
5. U odredbi koja govori o zaštiti maloljetnika uvodi se mogućnost otkaza maloljetniku koji ne može da radi na teškim i opasnim poslovima, ako poslodavac kaže da za njega nema drugih odgovarajućih poslova.
6. Produžen je prekluzivni rok u kojem poslodavac radniku može dati izvanredni otkaz ugovora o radu (kod težeg prestupa) sa sadašnjih petnaest dana na šezdeset dana, a najduže godinu dana od učinjenog prestupa.
7. Smanjen je rok u kojem zaposlenik može podnijeti tužbu protiv poslodavca sa sadašnjih godinu dana na devedeset dana od učinjene povrede prava, uz uvođenje eksplicitne obaveze radniku da se prije podnošenja tužbe mora obratiti poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava (član 114. st. 3)
8. Smanjena je otpremnina u slučaju tzv. tehnološkog viška radnika – sa sadašnjih 1/3 plaće za svaku godinu radnog staža kod poslodavca na maksimalno 6 prosječnih plaća. Dakle, nakon 30 godina rada možete dobiti otkaz uz otpremninu od nekoliko hiljada KM. Ništa drugo do jeftinije otkazivanje ugovora o radu.
9. Predviđeno je zaključivanje kolektivnih ugovora na određeno vrijeme, uz ograničenje produženog važenja istih na 90 dana, što je neuporedivo lošije od važećeg rješenja.
10. Uvodi se mogućnost nametanja obaveze radniku da bude pripravan odazvati se pozivu poslodavca na posao kad ovaj to zatraži, što je novi institut. Dakle, kad radnik nije na poslu, a poslodavac mu uvede obavezu pripravnosti, mora da sjedi kraj telefona za slučaj da ga poslodavac pozove na posao u bilo koje doba. Šta je sa odmorom između dva radna dana, sedmičnim odmorom, godišnjim odmorom? Novi zakon o tome ne govori.
11. Briše se odredba o minimalnom godišnjem odmoru od 24 dana za maloljetnike.
12. Briše se i odredba o godišnjem odmoru za radnike koji rade na radnim mjestima sa posebno štetnim i opasnim uslovima, koji po važećem zakonu imaju pravo na godišnji odmor od minimalno 30 radnih dana.
13. Član 56. Prijedloga zakona u koliziji je sa članom 25. stav 3. Zakona o zaštiti na radu.
14. Ograničava se, potpuno nerezonski, maksimalna dužina trajanja godišenjeg odmora na 30 radnih dana, što bi trebalo biti prepušteno kolektivnim ugovorima.
15. Članom 50. stav 3. Prijedloga je eksplicitno propisano da radnik koji nije iskoristio prvi dio godišnjeg odmora u toku kalendarske godine, nema pravo prenošenja godišnjeg odmora u narednu godinu, bez obzira na razloge nekorištenja odmora (npr. poslodavac mu uopće nije omogućio korištenje godišnjeg odmora).
16. Članom 129. stav 1. prijedloga propisano je da reprezentativnost sindikata kod poslodavca utvrđuje poslodavac, što je potpuno nelogično rješenje i može biti predmetom zloupotrebe. Odredba stava 5. ovog člana prema kojoj o reprezentativnosti može odlučiti fedralno ili kantonalno ministarstvo rada, ako odluku o reprezentativnosti u propisanom roku ne donese poslodavac, nije dovoljna zaštita.
17. Članom 55. stav 3. Prijedloga je propisano da radnik ima pravo da odbije da radi ako mu neposredno prijeti opasnost po život i zdravlje zbog toga što nisu provedene mjere predviđene propisima o sigurnosti i zdravlju na radu. Međutim, članom 48. stav 3. Zakona o zaštiti na radu je propisano da radnik ima pravo da odbije da radi ako smatra da mu prijeti opsanost po život i zdravlje, što je daleko bolje rješenje iz perspektive radnika.
18. Uvodi se mogućnost nametanja obaveze radniku da radi na poslovima za koje nije zaključio ugovor o radu i do 60 dana u toku kalendarske godine na zahtjev poslodavca, pa bili to i slabije plaćeni poslovi. Poslodavac uvijek može reći da je u pitanju opravdana potreba posla, jer naravno on o tome odlučuje.
19. Obavezu donošenja pravilnika o radu imaće poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika, kao i obavezu izrade programa zbrinjavanja viška radnika u slučaju otkazivanja ugovora za više od 5 radnika (sadašnji član 98. važećeg zakona). Prema važećem zakonu, takvu obavezu ima poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika. Dakle, biće neuporedivo povećan broj poslodavaca koji neće imati obavezu donošnja pravilnika o radu, nego će o svim pravima i obavezama radnika odlučivati kako im bude volja, kao i o tzv. tehnološkom višku.
20. U strukturi plaće naći će se dio koji se odnosi na tzv. radni učinak, a ocjenu radnog učinka će, naravno, davati poslodavac. Posebno je pitanje kako će se radni učinak mjeriti na poslovima koji nisu normirani, a velika većina nije. Također, uvodi se novi pojam-„radne vještine“, koje će, također, biti od utjecaja za određivanje visine plaće, ali i prava na jednaku plaću za rad jednake vrijednosti. O tome koliko je ko „vješt“, šta god to značilo, opet će odlučivati poslodavac.
21. U članu 96. Prijedloga zakona koji se odnosi na otkaz ugovora o radu iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga izbačena je izuzetno bitna zaštitna odredba stava 2. člana 87. važećeg zakona, prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ukoliko se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika ne može osnovano očekivati od poslodavca za zaposli radnika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.
22. Član 119. Prijedloga zakona u koliziji je sa članom 2. Zakona o vijeću zaposlenika.
23. Izbrisane su odredbe kojim Inspekcija može zabraniti rad poslodavcu ukoliko zatekne radnika bez ugovora o radu, onemogući inspektora u provođenju inspekcijskog nadzora, radnika ne prijavi na obavezno zdravstveno osiguranje. onemogući inspektora u provođenju inspekcijskog nadzora, radnika ne prijavi na obavezno zdravstveno osiguranje.
24. Izbrisana je odredba kojom se poslodavcu ostavlja rok od 15 dana da otkloni nedostatke ukoliko se kod njega zatekne radnika bez ugovora o radu.
25. Članom 138. Prijedloga zakona uskraćena je mogućnost da se granski kolektivni ugovori zaključuju za javna preduzeća.
26. Na kraju, najveća opasnost - odredba člana 182. stav 2. Zakona, prema kojoj se svi kolektivni ugovori moraju uskladiti sa zakonom u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu zakona, a ako se ne usklade prestaje njihova primjena. Dakle, ako ne žele da ostanu bez kolektivnih ugovora, sindikati će izmjene morati prihvatiti po principu „uzmi ili ostavi“. Plaće, koeficijenti, dodaci na plaće, naknade plaće i naknade koje nemaju karakter plaće, otpremnine, regres, itd. - sve su to prava koja su regulisana kolektivnim ugovorima, a koja dolaze pod znak pitanja ukoliko nestane kolektivnih ugovora, odnosno o tome će samostalno odlučivati poslodavac.
Kenan Mujkanović, dipl. pravnik
( jesam li se dobro Odrazio u ovoj sprdnji), federalci? Ima li gdje njihove dreke?
