Nego zanimljivo, Hrvatska i Srbija se pojavljuju u veoma kratkom periodu. Kad ih cujes, covjek bi rekao da su imali nosace aviona tad i da su vladali sa ogromnom teritorijom. Medjutim "njihove" drzave su bile treptaj historijski, sve ostalo, ili ugarska ili vizantija i osmanlije. Srbija, pitanje koliko je to i bila Srbija, a ne Vizantijci, historijski treptaj.
Bosna je maltene tu uvijek prikazana, nekad manja nekad veca, medjutim svo maltene vrijeme je tu.
Srbi su nebeski narod, Nakon osamostaljenja Crne Gore 2006., Srbija takoder proglašava neovisnost te postaje potpuno samostalna država pod imenom Republika Srbija.
Dubravko Lovrenovic: "Hrvatstvo" u BiH je fikcija
Autor A. A. 15. 06. 2014. •
Historicar Dubravko Lovrenovic vec niz godina se izmedu ostalog bavi i hrvatskim pitanjem u BiH.Tako je i za pristupno predavanje prilikom prijema u ANUBiH izabrao baš ovu temu. I ujedno otvorio niz pitanja. U predavanju nazvanom "Bosanskohercegovacki Hrvati: Zamišljena nacija u potrazi za zamišljenom državom" („Nomen est Problem“) Lovrenovic se bavio pitanjem identiteta Hrvata unutar BiH.
Dubravko Lovrenovic / 24sata.info
FENA: Na pristupnom predavanju u ANUBiH izmedu ostalog ste rekli: “U imenu je sadržano sve: od pojedinca do naroda. Jednoj je naciji u BiH na 'krštenju' dato pogrešno ime, iz te pogreške nastale su ostale tragicne posljedice na kojima se i danas slijepo istrajava". Možete li pojasniti ovu recenicu i koje je to "pravo ime"?
LOVRENOVIC: Hrvatskim pitanjem- najprije kao znanstvenim, onda i kao politickim - ne bavim se od jucer. U tom kontekstu postavlja se najprije pitanje (pre)imenovanja naroda u naciju: "Kako su bh. katolici postali bh. Hrvati i kakve je to posljedice proizvelo?" Svoju poziciju legitimiram tezom o trovrsnoj pojavnosti hrvatske nacionalne kulture, o tri kulturno-civilizacijska podtipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoevropskom i balkansko-orijentalnom. Ovu tipologiju historija književnosti predstavlja trima paradigmama: Augustin (Tin) Ujevic - Miroslav Krleža - Ivo Andric. Njihove preokupacije, teme, nacin elaboracije, jezik - konacno: stil - koliko god slicni, suštinski se medusobno razlikuju. Legitimiram je i razumijevanjem nacionalnog identiteta, ne kao prirodne datosti nego kao proizvoda ideološko-kulturalnih i crkvenih elita. Nacionalni identitet konstruirani je identitet podložan dekonstrukciji. Konacno, svoje polazište legitimiram egzaktno dokazivim skepticizmom u odnosu na integralno hrvatstvo: za razliku od mediteransko-romanske i panonsko-srednjoevropske, balkansko-orijentalna komponenta hrvatske kulture, osim pod NDH (1941.-1945.), uz zlocin i genocid kao popratne pojave, nikad nije bila obuhvacena politickim pojmom Hrvatske.
Ovdje se postavljaju pitanja: u kakvim je politickim okolnostima kroatizirana balkansko-orijentalna inacica današnje hrvatske kulture? Kako je bosanskohercegovacko- povijest, jezik i kultura – postalo hrvatsko?
Svoj metodološki postupak temeljim na tipologiji nastanka suvremenih nacionalnih država profesora Metzeltina: Osvješcivanje; Teritorijalizacija; Historizacija; Standardizacija i historizacija jednog nacionalnog jezika; Kanonizacija teksta; Institucionalizacija; Posredovanje; Globalizacija.
Kada se uz ove znanstvene orijentire prede put hrvatske nacije u Bosni i Hercegovini dug nešto više od jednoga stoljeca, dode se do jedinog logicnog zakljucka, naime da zamišljena hrvatska nacija politickog katolicizma i pravaškog svehrvatstva nije našla svoju mitsku zamišljenu hrvatsku državu. Našla je ono što nije tražila: državu Bosnu i Hercegovinu.
Imajuci sve to u vidu dolazi se do izvornoga imena: bosanskog i hercegovackog. Jedino ona odgovaraju stvarnoj državi: Bosni i Hercegovini. U cemu je problem: Bili smo Bosanci i Hercegovci, postali smo Hrvati, sada je ponovo red da postanemo ono što smo oduvijek i bili. Na jednom vitražu sarajevske katedrale podignute 1889. piše: "Darovali katolici Bošnjaci Sarajeva".
Postavimo i ovo pitanje: Koje su to svete vrijednosti što ih je hrvatstvo tokom stotinu i nešto više godina u Bosni i Hercegovini postavilo kao neupitan kriterij? Koje su to nacionalne „dogme“ da ih se ne bi moglo dovesti pod znak pitanja?
FENA: Do kakvih ste rezultata došli istražujuci tu temu?
LOVRENOVIC: Sudbina hrvatske integralne nacionalne ideologije u BiH ocrtava se u višekratnom raspadu povijesnih kontekstâ, ne samo onoga u kojemu je nastala – austro-ugarskog (1878.-1918.) - nego i ostalih u kojima se razvijala i doživljavala svoje nužne metamorfoze: Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.), Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) i Socijalisticke Jugoslavije (1945.-1991.). Posljednji u ovom nizu - okvir medunarodno priznate države BiH od 1992. - definiran je Dejtonskim mirovnim ugovorom iz 1995. i otvoren je za sve scenarije. To znaci da se jedan, u osnovi konfesionalni, koncept nacije, nastao u jednom vremenu, za tadašnju „upotrebu“, nastojao i još se nastoji primijeniti kao univerzalan u svim vremenima. Tu, zapravo „Nomen“ postaje „Problem“.
Svih tih pet politickih režima, bilo tudinskih bilo otudenih, više ili manje nedemokratskih i represivnih, uvijek su iznova aktualizirali pitanje preispitivanja i novoga definiranja jednom uspostavljene identitarne matrice. Zato se namece pitanje: šta je, u svakom od navedenih državnih režima, u BiH znacilo hrvatstvo i biti Hrvat? Odgovor na postavljeno pitanje složen je i u isto vrijeme mora racunati s više povijesnih konstanti i varijabli. To kako su dva kljucna hrvatska mita - onaj o predzidu kršcanstva/Europe, u meduigri s motivima mosta i raskrižja, te onaj o „granici na Drini“- doživljavala svoje metamorfoze i reinterpretacije jedan je od putokaza za odgovor na postavljena pitanja. Medutim, svi odgovori moraju poci od jedne kapitalne cinjenice: poput Srba i bh. Hrvati „svoju su maticnu naciju našli izvan zemlje u kojoj su živjeli i željeli su se ujediniti s njom“. To je pak, u politickom smislu, hrvatsku naciju u BiH ucinilo „separatistickom“ s bosanskog i „unitaristickom“ sa svehrvatskog stajališta. Izmedu tih krajnosti teško je živjeti.
Ako je rijec o konstantama bh. hrvatstva koje su preživjele sve politicke režime i sve kataklizme onda je ova, uz katolicku vjeru, najizrazitija. Dok je žilavo bosanskohercegovacko katolicanstvo, cak i u izrazito nepovoljnim povijesnim okolnostima diskriminacije i demografskih gubitaka biološki opstajalo i cak se regeneriralo, težnja za ujedinjenjem s Hrvatskom nikad nije našla cvrsto tlo pod nogama, šta više u pravilu je proizvodila teško popravljive politicke i moralne štete. Zato se, izmedu ostalog, današnje “Hrvatsko pitanje” cini toliko složenim i - nerješivim. A stvarno, nije tako. Opet smo na pocetku: Ime! Hrvatsko ime - bosanska sudbina. Jedno se s drugim ne “rimuje”. Preimenovanje bosanskohercegovackih katolika u bh. Hrvate katolike, pokazuje to povijesno iskustvo duže od jednog stoljeca, ispostavilo se krajnje problematicnim i za isti taj - ni narod, ni naciju - preskupim luksuzom.
FENA: Bliži se vrijeme izbora, predizbornih kampanja, a ove kampanje nerijetko karakteriše "potraga za pravim Hrvatom". A stice se utisak da samo jedna politicka partija ima apsolutno pravo na tog i takvog “pravog Hrvata” koji je podoban da bude u svim organima vlasti.
LOVRENOVIC: Stanje je upravo takvo kakvim ste ga opisali i ono, na svoj nacin, govori o imenu, odnosno “pogrešnom imenu”. Raskid s poviješcu, onako kako se odigrao koncem XIX. i pocetkom XX. stoljeca, ostavio nam je u naslijede “hrvatsko” umjesto “bosanskohercegovackog pitanja”. U meduvremenu je to “pitanje” evoluiralo u pitanje politicke ravnopravnosti, i inace rak-ranu bosanskohercegovackog društva i svih politickih uredenja u kojima se BiH nalazila ili se nalazi. To kljucno pitanje - pitanje politicke ravnopravnosti u BiH - “riješio” je Dejtonski mirovni ugovor iz 1995. tako što je samo legalizirao ratom nastale tzv. realitete. U toj podjeli prava bh. Hrvati su, kao najmalobrojniji, prošli najgore. Naime, retrogradna pravna konstrukcija o “tri konstitutivna naroda” i procentualnoj “etnodemokraciji” problem ne samo da nije riješila nego ga je dodatno usložila.
Pri svemu tome treba praviti razliku izmedu pripadnika tzv. politickih elita, koje hedonisticki koriste sve privilegije “etnodemokracije”, i obicnih ljudi koji žive iskljucivo od svoga rada.
U taj kontekst treba staviti i potragu za “pravim Hrvatom” koja nije ništa drugo nego potraga za clanom svoga gremija koji ce sutra bespogovorno izvršavati “radne naloge” partijskog centra, dakako sve “u ime naroda” kojemu je ostalo da se valja u blatu etnonacionalizma. Katolicka crkva, posebno njezina hijerarhija, morala bi napokon progovoriti o ovoj anomaliji.
FENA: Desio se raskol izmedu dva HDZ-a? Da li ce HDZBIH istrajati na pravovjernosti Hrvata i okretanju ka „maticnoj domovini“ ili ce se pak HDZ1990 ipak "malo više okrenuti" ka BiH?
LOVRENOVIC - Ni jedan od dva HDZ-a ne trebaju o tom pitanju, o pitanju “okretanja maticnoj domovini”, bilo šta više ciniti, naime sve je vec “ucinjeno” tako da su, imajuci u vidu rat i poslijeratno razdoblje, bh. Hrvati definitivno, više psihološki ali i politicki, postali narod- dijaspora, kako ih je imenovao (ili bi možda bolje bilo reci: ismijao) Tudmanov ustav. Nijedno “malo više okretanje ka BiH” najprije nije moguce, drugo samo po sebi ne donosi ništa. Da budem malo ironican: Ili si “okrenut”, ali nisi, ne može se biti “malo više”. Još je to jedan medu pokazateljima da je na “krštenju”, koncem XIX. stoljeca, nacionalnom “djetetu” dato pogrešno ime. Ukratko: Nije više moguce biti i živjeti u državi BiH (ma kakva ona bila) na premisama politickog katolicizma i pravaštva jednog davnog vremena, uza sve njihove pozitivne strane. Najtragicnije je to što se i nakon najnovijih povijesnih iskustava pitanje nacionalnog identiteta uopce i ne postavlja kao problematicno.
FENA: Rekli ste i izmedu ostalog: “Ne želim biti – ni nominalno – dio “etnobajke” o izmišljenim bosanskim Hrvatima “od stoljeca sedamnaestog”, isto tako objektom straha o “iseljenju ili asimilaciji”, “opredjeljenju ili istrebljenju” rekao bi HDZBiH, a njihovim protagonistima želim sretan put u buducnost u kojoj ce i dalje tvrditi da je Zemlja “ravna ploca”.
LOVRENOVIC - Osim na vlastitu štetu, i po cijenu licemjerja, više se ne može biti Hrvat u Bosni i Hercegovini! Ukratko: „hrvatstvo“ u Bosni i Hercegovini je fikcija, fikcija se održava lažima koje proizvode tragedije.
Ovako je to 1994. na osnovi vlastitog ratnog iskustva, opisao jedan Varešak, pripadnik HVO-a: "Porucujem vam da za nas života nema nigdje drugo nego u našem Varešu. Gdje god dodemo mi smo ljudi drugog reda, za Hercegovce Bosanci, za Hrvate u Hrvatskoj opet Bosanci". Taj covjek platio je visoku cijenu hrvatstva po svaku cijenu.
Za današnje okolnosti vrijedi formula: Novo državno-politicko ozracje - novi nacionalni tekst. Svaka, ili gotovo svaka nacija, zbir je povijesnim mijenama oblikovanih komponenti: etnickih, regionalnih, kulturoloških, religijskih, politickih. Fragmenti se vremenom, pod unutrašnjim i vanjskim pritiskom, cesto tek stjecajem okolnosti, stapaju u cjelinu pri tome ili gubeci svoje izvorne osobine ili, cešce, zadržavajuci ih. Tako nacija živi u stalnoj unutrašnjoj napetosti: imperativ nacionalnog traži „jedinstvo“, vitalna energija dijelova teži vlastitoj prepoznatljivosti u ukupnom nacionalnom mozaiku. Odnos izmedu nosilaca i objekta autoriteta - da li demokratske naravi ili u totalitarnoj državi - kojim se legitimira nacija od presudnog je znacaja. Razlika je u tome što se „s demokratskim autoritetom može poistovjetiti, umjesto da se mora zadovoljiti pukim participiranjem“, dok se u totalitarnom sustavu postavlja jedino pitanje odnosa „izmedu onoga koji je roden za naredivanje i onoga koji je roden za poslušnost.“ Ako se podloženi ne može poistovjetiti s totalitarnim autoritetom njegov je izbor unaprijed odreden i sveden na to „da svoju srecu nalazi u radosnom potcinjavanju volji mocnijeg, da participira u njegovu sjaju ukoliko se ne može poistovjetiti“.
Nedavne nagle promjene u unutarnjim i/ili medunarodnim granicama vezane za pad Berlinskog zida 1989. raspad Jugoslavije i novo preoblikovanje nacionalnih/etnickih grupa rezultirali su u „novom raskoraku izmedu kulturalnih i politickih granica“.
Nakon što je teritorijalna država ostvarila neovisnost od starog, osloboditeljskog i ujedinjujuceg nacionalizma, ostale su samo „neotkupljene manjine izvan granica nacionalne države“. Jedna je to u nizu sukcesivnih promjena pracenih tokom zadnjih stotinu i više godina promjenom državnog okvira, od Osmanskoga carstva do današnje Bosne i Hercegovine. Problem se usložnjava time što je svaki sljedeci politicki režim predstavljao negaciju prethodnog, tako da se zapoceti procesi nisu mogli dovršiti odnosno rezultirati demokratskom politickom kulturom.
Tek u posljednjem od tih politickih sustava skrasili su se bh. Hrvati od 1992. u državi s politickim središtem u BiH. To, medutim, proizvodi dihotomiju buduci da je politicki identitet bh. Hrvata modeliran prema obrascu „matere-zemlje“, u novije vrijeme tezom o „rezervnoj domovini“. Otud pitanje: da li i dalje slijediti stoljetni nacionalno-vjerski integralni obrazac politickog identiteta ili ga iznova osmisliti sukladno postojecim okolnostima? Drugim rijecima: da li je moguca identifikacija i s predhrvatskim slojem vlastite kulture kao nosivim stupom ukupne nacionalne kulture? Odgovore na postavljena pitanja svaki pojedinac treba dati sam za sebe.
FENA- Da li je realan scenarij da se Hrvati, Bošnjaci i Srbi u nacionalnom smislu izjasne kao Bosanci i Hercegovci? I koliko je realno da jedan privremeni, a cvrsti okvir kao što je Dayton “padne”?
LOVRENOVIC: To da se u neko (ne)dogledno vrijeme bh. Srbi, Bošnjaci i Hrvati u znacajnijem broju izjasne kao nacionalni Bosanci i Hercegovci nije realan scenarij niti ga ocekujem: tu su politicki realiteti, geopolitika, ravnoteža sila, tranzicijski interesi. Medutim, diktirana politicka stvarnost nije naša jedina stvarnost. Postoji naime i ona stvarnost koju sami kreiramo, neovisno o velikim silama, geopolitickim mapama i “salvetama”. Zato sam govorio o “svom” rješavanju nacionalnog pitanja, jer sam predugo a bezuspješno “rješavao” “Hrvatsko pitanje” koje se, slijedeci osnovne logicke postulate (a gdje su tek ostali) kao takvo ne može riješiti. Naime može na jedan jedini nacin, prema formuli: “Hrvatsko pitanje” - Bosanski (Hercegovacki) odgovor. Secundum loca et tempora: Koncem XIX. i pocetkom XX. stoljeca - slijedeci evropski princip - smo se kroatizirali, sada, pocetkom XXI. stoljeca - ponovo: Secundum loca et tempora: ponovo prema evropskom principu - trebali bi se nacionalno bosnizirati.
Zato cu u odgovor na Vaše pitanje ukljuciti Stanka Lasica (“Autobiografski zapisi”): Nacija koja živi u kulturi i smjera kulturi, živi u volji i dinamici koja se oslanja na tradiciju, a gradi buducnost. Zato kulturi treba sve podrediti, ona je najviši oblik života jednog naroda, jednog individuuma. Država je narodu potrebna, ali ne da mu bude fetiš, nego da bude u funkciji kulture. Kulturna nacija bez države opstat ce i dobiti jednoga dana državu, nacionalna država bez kulture potkopava svoje temelje i može lako nestati [...] Za svaki je narod bitno da može sebe dovesti u pitanje, da sebe vidi okom Drugoga. Dakle, snaga je nacije u njezinoj kulturi, u sposobnosti trajne kriticke negacije.
Ima samo jedan mali problem: neko rece da u BiH ne prolaze jedino logicna riješenja!
FENA: "Zalažem se za novu 'politiku' historiografije primjerenu novom nacionalnom identitetu, za koncept Healing history (ography) - za terapijski postupak 'lijecenja' od hereditarno shvacene nacije." Kako to ostvariti i šta tacno podrazumijeva?
LOVRENOVIC : Lapidarno kazano, na tragu Lasicevih opservacija: najprije dovesti sebe u pitanje, vidjeti sebe okom Drugoga. Na Kraju kojim, u svim pojavnim oblicima, caruju Praznina i Baznade, nakon iznevjerenih ocekivanja - jedine sigurne konstante povijesti, koja obicno dolazi poput poštara s telegramom sucuti – pokušaj „trajne kriticke negacije“. Temelji starih, cinilo se vjecnih nacionalnih „dogmatskih“ uporišta, pokazali su se nestabilnim, zato šaljem „reklamaciju“ na adresu „izvodaca radova“. Garantni rok naciji nije istekao - tako bar tvrde oni „“bolje“ upuceni, što znaju i jucer i danas i sutra. Zvjezdoznanci zagledani u zodijak nacije koji daju pitijske odgovore na životno lažna pitanja. To stanje duha slikovito je opisao dr. Ivan Markešic: “Blago pokvarenjacima na vlasti, oni ce baštiniti Hrvatsku!” Takoder: “Dok je nas pokvarenjaka bit ce i Croatiae”. Na sceni je Novi Tisucljetni Hrvatski Covjek: Konvertibilno-tranzicijski: “Homo Croatiae”.
„Zgrada“ nacije cini se monumentalnom, trajnom, ali njezinu cvrstinu treba ispitati. Vidljive su na njoj pukotine laži, ideologije, natražnjaštva, klerikalizma, bolecive sentimentalnosti, cinizma, lopovluka, „filozofije“ pošto-poto. Stavljam zato odgovarajuce „instrumente“ u njezine pukotine koji ce pokazati isplati li se sanacija? „Održavanje“ nacije trajan je proces, nakon preliminarnih ispitivanja upucujem „Reklamaciju“ na adresu „Nacije“. Je li to što se jednom dogodilo nešto što odreduje sve naše živote – do Vjecnosti. Jesu li to neupitne vrijednosti - transgeneracijsko naslijede koje nam je sudeno još dok smo bili u majcinoj utrobi? Nešto kao Pravila službe Naciji!
Da li je nacija tek prošireni rodovski kolektivitet – "kolhoz" - koji živi „umirujuci vlastito poniženje provincijalnim sanjarijama (C. Milosz). Odan zlu znanju, gorem od svakog neznanja. Neoliberalni kapitalizam, ali ne samo on, diskreditirao je vecinu naših dojucerašnjih znanja i primorao nas na drukcije citanje knjige Povijesti. Na ovom tragu razmišljam o „ljekovitoj“ historiografiji. Kako od nas samih napraviti svoje najvece prijatelje a ne neprijatelje?
FENA - Kako se bliže izbori pocinju i price o ugroženosti svih naroda/nacija na tlu BiH?
LOVRENOVIC: To je jeftina propaganda “selektivnog populizma”, na koju nasjedaju naivni, kako je opisuje Umberto Eco u svom eseju o fašizmu. “Za fašizam” - kaže Eco - “individue kao individue nemaju nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvacen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajednicku volju (…) U buducnosti [koja je vec pocela] nas ceka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem ce emocionalna reakcija neke odabrane grupe gradana biti prihvacena kao glas naroda.” Bosna i Hercegovina: pozornica neofašizma. “Neofašizam u etno-fraku” naslov je izvrsne knjiga Esada Bajtala koji opisuje našu stvarnost kao “bljutavi zadah velikodržavnih etno-kaljuža”. U najkracem, kaže Bajtal: “Projektovano bezumlje,”, “govor o nebitnom [kao] laganje samog sebe”, “znanje u službi neznanja”. Od tih retrogradnih pojava, u meduvremenu etabliranih kao društvenih i prestižnih vrijednosti, ugroženi su, ne narodi, nego svi oni koji još njeguju kriticko mišljenje.
FENA: Jedna od stalnih predizbornih prica je i ona o majorizaciji Hrvata. Tako se potegnu price o hrvatskom jeziku (koji se "razlikuje" od bosanskog pa se ne "razumije"!), o pravom Hrvatu koji bi bio clan Predsjedništva.
LOVRENOVIC: Bh. Hrvati su od Bošnjaka, gdje god je to moguce, majorizirani u Federaciji BiH, a u Republici Srpskoj ih nema pa i ne mogu dospjeti u poziciju da budu majorizirani. Isto tako medutim, svugdje gdje je to moguce, majoriziraju Hrvati Bošnjake. U Republici Srpskoj ozakonjena je majorizacija Srba nad svima ostalima. To je izravni refleks podanicke i parohijalne politicke kulture koju BiH baštini iz svoje cjelokupne povijesti. U taj kontekst treba staviti pitanje o ugroženosti Hrvata u BiH.
Nakon triju dekonstrukcija koje su doživjeli u Bosni i Hercegovini – Tudmanove koja ih je pretvorila u dijasporu Republike Hrvatske, Herceg-Bosanske koja ih je izdvojila iz primarnog pravnog sustava BiH te Petritcheve iz 2001. (princip: 8-5-3), logicno je i neizbježno da su bh. Hrvati institucionalno marginalizirani i majorizirani. Medutim to je i rezultat svehrvatski vodene i dirigirane politike “etnoprocenata” koja je, sa svim navedenim “studijama izvodljivosti”, bh. Hrvate dovela u politicki corsokak “neizvodljivosti”.
Pitanje “pravog Hrvata” kao clana Predsjedništva BiH na jednoj strani jest pitanje politicke ravnopravnosti bh. Hrvata, ali s druge strane je, barem u istoj mjeri, pitanje zastupljenosti odredenih stranackih struktura otudene moci u politickim centrima odlucivanja koji sa stvarnim životom gradana (Hrvata) imaju malo dodirnih tacaka. To je, u našim pretpolitickim uvjetima, najprije elitisticko i nacionalisticko, a tek onda svako drugo pitanje. Može li neko na tom fonu dati odgovor na pitanje: Šta je bitno za Hrvate u BiH bilo bolje kada je clan Predsjedništva BiH bio Dragan Covic u odnosu na to kada je tu funkciju obnašao Željko Komšic? Jesu li se u prvom slucaju Hrvati, u cjelini i pojedinacno, osjecali imalo “konstitutivnijim”?
O jeziku kada je rijec, naša se lingvistika (južnoslavenska) još temelji na prevazidenim romanticarsko-nacionalistickim idejama s kraja XVIII. stoljeca, prema kojim svaki narod mora imati svoj jezik da bi to i bio. Zato su politicke elite u bivšoj Jugoslaviji s tom krivom predodžbom krenule u pravljenje samostalnih država, a da bi one takve i ostale, odnosno da bi te iste elite bile to, simbolickoj i identitetskoj jezickoj funkciji daje se primat. Kao što je u srednjem vijeku filozofija bila sluškinja teologije, današnja je lingvistika sluškinja ideologije, stoga se svako pitanje o jeziku, bilo kojem na južnoslavenskom prostoru, mora pristupiti u tom kontekstu. A posebno je pitanje o nekoj kao ugroženosti jezika. Jezik kao sredstvo komunikacije naime ne može biti “ugrožen”, on to postaje kada njegova standardizacija ne služi jeziku nego politici, odnosno demonizaciji malih razlika.
Zato je ovo vrijeme raznih (re)standardizacija, izmedu ostalih i onih koji se ticu jezika i historiografije. Vrijeme je i uvodenja “novogovora” kako ga je opisao Orwell, na primjer rijeci “lingvocid”. Vrijeme je “zaposjedanja” katedri koje diktiraju tzv. nacionalnu jezicnu politiku kao logisticku podršku nacionalnim strankama.
FENA: Šta ocekuje hrvatske stranke na iducim izborima?
LOVRENOVIC: U najkracem, posebno kada je rijec o HDZBiH, ocekuje ih pobjeda. Na iducim izborima politicke stranke hrvatskog predznaka u BiH ocekuju “kvalitetno” i višekratno prevareni i obešcašceni hrvatski biraci, koji ce im i ovaj put dati svoju punu podršku. Vjerujem da nece biti mali broj Hrvata koji ce apstinirati od izbora, ali to u bitnom nece dovesti u pitanje izborni rezultat.
Kao narucen za ova predvidanja, dolazi mi telefonski poziv jednog Hrvata iz Centralne Bosne. Covjek živi u tzv. hrvatskoj vecinskoj sredini, donedavno je bio više nego “lojalan” Hrvat. Ocito je da to više ne ide. Ukratko – kaže covjek: “Smucilo mi se hrvatstvo”. Naravno, nece (prvenstveno iz egzistencijalnih razloga), to javno reci, ali sam prilicno siguran da bi nepremostivu dihotomiju izmedu izvornog (bosanskog) i eksternog (hrvatskog) identiteta na ovaj nacin mogao opisati daleko veci broj pojedinaca koji i dalje šute. Ipak – krece(mo) se naprijed, ispod kože progovora istinska muka koja traži odgovor na pitanje: “Tko sam i što sam”? Nomen est Omen ili Nomen est “Problem”.
(Fena)
--------------------------------------------------
Dijete: Tata kako se zove onaj ciko što nas je dovezao u camcu?
Otac: Cika Abid.
Dijete: Kakvo je to ime?
Otac: Normalno ime, kakvo ce biti.
Dijete: Kako normalno? Normalno je da se zove Mile, Mladen, Petar, Marko,…
Otac: E pa normalno je i da se zove i Abid.
Dijete: A kako nisam prije cuo takvo ime?
Otac: Pa zato što covjek ne živi ovdje, on živi u Federaciji.
Otac: U Federaciji.
Dijete: Onoj Federaciji?
Otac: Kojoj?
Dijete: Balijskoj!!!
Otac: Ma gdje si to cuo, jebem li ti …..
Dijete: Pa ti si pricao da si ratovao protiv balija iz Federacije?
Otac: Ma jesam ratovao, ali nisam baš tako pricao.
Dijete: Jesi, jesi. Rekao si da su svi oni isti, da smrde na loj, da se kote ko zecevi i da sa njima nema života.
Otac: Ma kad sam to pricao.
Dijete: Pricao si na slavi kad ste se ti, stric Pero i komšija Luka napili ko letve a onda te majka ružila. Pricaš kad gledaš Federalnu televiziju i kad SDA ima miting pred izbore.
Otac: Ama to je pjanska, šuti sada dobiceš po guzici.
Dijete: Ma ne bojim se ja tebe, nego me strah od njih?
Otac: Šta ima da te strah i oni su ljudi kao i mi. Vidiš da su došli da nam pomognu i spašavaju.
Dijete: Ali što nas spašavaju?
Otac: Oni su nam najbliži?
Dijete: Kako najbliži, pa zar nam nisu bliži Srbi iz Dervente, Modrice, Trebinja, Srbi iz Srbije. Oni nisu Srbi vec izrodi, napustili su svoju vjeru i bili fašisti u 2. svjetskom ratu.
Otac: Gdje si to cuo, sunce ti jebem?
Dijete: U školi.
Otac: Uh, hajde sad malo cuti.
Dijete: Stvarno mi nije jasno što nas spašavaju ako nas ne vole?
Otac: Od kud ti znaš da li nas vole ili ne vole?
Dijete: Pa oni su mudžahedini, ne vole Republiku Srpsku, vazda hoce da nas prevare, gledam i ja Dnevnik….
Otac: Oni vole Bosnu i Hercegovinu ti to ne razumiješ.
Dijete: Šta ne razumijem?
Otac: To ti je politika.
Dijete: E jebala te ta politika, meni se cini da je ni ti ne kontaš baš najbolje.
Izvor: buka.ba Piše: Srdan Puhalo
