Evo da vas peglam još malo sa citatima.
Šta je to organizam?
Da bi smo razumeli šta abiogeneza pokušava da objasni, pogledajmo za trenutak od čega se sastoji život kakav danas poznajemo.
Jedinica života je ćelija. Svi organizmi na svetu počinju svoj život od jedne jedine ćelije, uključujući tu i čoveka (koji počinje život kao oplođena jajna ćelija u materici svoje majke). Najprostiji organizmi na svetu su jednoćelijski, i prema tome, zadatak abiogeneze je da pokuša da nađe način na koji su takvi organizmi mogli nastati. Da bi smo to istražili, moramo prvo pogledati od čega se sastoji jedna standardna prosta bakterijska ćelija.
Ćelija je ograničena membranom, koja se sastoji od dvostrukog zida sačinjenog od masnih kiselina. Unutrašnjost ćelije je ispunjena citoplazmom, rastvorom u kome se nalazi celokupna mašinerija života. Tri osnovna dela čine ovu mašineriju i upravljaju procesima koji omogućavaju život.
Proteini su “radnici” u okviru ćelije. Skoro svi procesi koji se odvijaju unutar ćelije su funkcija proteina. Proteini unose hranu u ćeliju, pretvaraju tu hranu u upotrebljivu energiju, izbacuju otpadne materije, kontrolišu jedni druge, popravljaju oštećenja...
DNK, dezoksiribonukleinska kiselina, predstavlja “kontrolni centar” ćelije. Nizovi baza u okviru DNK sadrže kodove na osnovu kojih se proizvode proteini, kao i sekvence koje određuju koliko čega će se proizvoditi u kojim uslovima, i signale koji kontrolišu glavne događaje u životu ćelije (recimo, kada će ćelija početi da se deli).
RNK, ribonukleinska kiselina, se javlja u nekoliko različitih oblika. Prvi oblik vrši ključnu funkciju u proizvodnji proteina. Naime, proteini se ne proizvode na osnovu DNK kodova: umesto toga, DNK kod biva prvo iskopiran u RNK kod, koji zatim na velikim molekularnim strukturama poznatim kao ribozomi služi kao osnova za proizvodnju proteina. Ovi lanci RNK koji tako prenose poruku od DNK do ribozoma se nazivaju mRNK (‘m’ dolazi od “messenger”, engleske reči za “glasnika”)
Međutim, naučnici su dugo bili iznenađeni činjenicom da su sami ribozomi većim delom sastavljeni od RNK. Ova, ribozomalna RNK (rRNK) igra ključnu ulogu u objašnjenju abiogeneze.
Proteini su lančani molekuli, sastavljeni od manjih delova poznatih kao amino-kiseline. DNK sadrži informacije o tome koje amino-kiseline treba povezati u kakvom redu da bi se proizveo određeni protein. Te informacije bivaju iskopirane na mRNK, koja onda ide do ribozoma, koji onda povezuju jednu po jednu amino-kiselinu u lanac, dok na kraju ne nastane čitav protein. Amino-kiseline, međutim, ne idu same od sebe do ribozoma: tamo ih nose, jednu po jednu, posebni molekuli transportne RNK (tRNK).
Konačno, tu su razni oblici malih RNK molekula koji kontrolišu koji geni će biti kopirani sa DNK, menjaju druge RNK molekule, i ponekad učestvuju u reakcijama zajedno sa proteinima. RNK, otud, obavlja veliki broj funkcija u ćeliji – još jedna činjenica koja će biti veoma važna za abiogenezu.
Vratimo se sada našem osnovnom pitanju: kako je ovakav sistem mogao nastati spontano, dejstvom prirodnih zakona? Naučnici su ubrzo otkrili da je ovo pitanje previše kompleksno, i da je potrebno podeliti ga u dva potpitanja:
- kako su nastali osnovni molekuli koji čine žive organizme danas?
- kako su se ti molekuli organizovali u prvo živo biće?
i još saaaaamo malo
Šta mi onda, na kraju, znamo o abiogenezi, šta pretpostavljamo, a šta još uvek nije jasno? Počnimo od početka, i pogledajmo jedan mogući put nastanka kojim se ovo moglo desiti...
Znamo mnogo načina na koje osnovni molekuli koji čine život mogu nastati spontano. Baze koje čine DNK i RNK, amino-kiseline, osnovni šećeri... Nismo sigurni koji od tih procesa je bio važan za život, a i dalje je moguće i da su prvi molekuli potrebni za život nastali nekim procesom za koga još uvek uopšte ne znamo.
Ne znamo kako je došlo do nastanka prvih nukleosida i nukleotida. Nukleosidi su pojedinačni delovi RNK lanca, sastavljeni od dva dela, riboze i baze. Nukleotidi su nukleosidi kojima je dodatna fosfatna grupa, što je neophodno za povezivanje u lanac.
Međutim, znamo da nukleotidi, kada se jednom stvore, mogu biti lako povezani u dugačke lance pod vrlo jednostavnim uslovima (glina je veoma česta stvar u prirodi). Ovakvi procesi bi proizveli ogroman broj RNK molekula, od kojih bi mnogi imali različite katalitičke funkcije. Radi ilustracije, ako bi ovim procesom bio stvoren samo jedan gram RNK ukupno, taj gram bi mogao da se sastoji od 3.6x1018 (3.6 milijardi milijardi!) različitih molekula prosečne dužine od 250 nukleotida.
Znamo da određena grupa takvih molekula može da sadrži sve funkcije potrebne za njen opstanak: kopiranje i umnožavanje, uništavanje nepogodnih molekula, rekombinacija postojećih u nove forme, itd. Nismo sigurni kako je ova grupa tačno izgledala, koliko bi morala da bude velika, i kako i gde bi se ona održavala.
Znamo da amino-kiseline lako nastaju spontano u prirodi (zapravo, njih je najlakše proizvesti). Znamo da razni RNK molekuli imaju funkcije specifične prema proteinima: da povezuju pojedinačne amino-kiseline u duže lance, da ih vezuju same za sebe ili za druge molekule RNK, da ih seku na komade i koriste kao izvore energije za druge reakcije... Takođe, znamo da masne kiseline mogu spontano nastati u prirodi, i da se one takođe spontano organizuju u membrane.
Ne znamo kako su se svi ovi delovi povezali u prvu ćeliju, kako su te prve ćelije tačno izgledale, i kako su tačno funkcionisale (recimo, kako su funkcionisali prvi sistemi deljenja, koji je bio protok energije, itsl.).
A sve je uzeto sa
http://www.teorijaevolucije.com
E dosta za danas od mene
