ETNICKO CISCENJE I GENOCID U SREBRENICI

[Haman2]

Zasto genocid u Srebrenica, zasti etnicko ciscenje Podrinja, Isticne i zapadne Hercegovine, Bos. Krajine, zasto napad na Bihac kad u njemu nije zivjelo ni 10% Srba

KRVNIK SREBRENICE: "Molili su me da ih ne ubijam"
Na suđenju Ratku Mladiću 2013. godine u Haagu Dražen Erdemović bio je svjedok pokajnik koji je progonjen grižnjom savjesti i nakon što su ga dojučerašnji suborci pokušali ubiti, odlučio ispričati stravične događaje iz Srebrenice. Od 13. do 19. jula 1995. godine ubijane su hiljade muslimana u Srebrenici i okolnim mjestima. Desetljećima su trajala suđenja, a Erdemović je prvi koji je odlučio priznati svoju krivnju.



Erdemović je 1996. našao novinarku američkog ABC-a i ispričao joj sve što je radio i vidio. Uskoro je optužen pred Haaškim tribunalom (ICTY), priznao je krivnju i prvostepenom presudom osuđen na deset godina zatvora. Nakon žalbe je to smanjeno na pet godina.

Erdemović je bio prva osoba koja je priznala zločin pred Tribunalom i prva koja je osuđena bilo kojem međunarodnom krivičnom sudu u pola stoljeća. Tijekom zadnjih 20 godina mnogo puta je i svjedočio pred Tribunalom koji je utvrdio postojanje genocida u Srebrenici.

NAPOMENA: Cijeli tekst ako kliknete na lik ispod.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/120 ... bijam.html

[Haman2]

BiH / Dragan Bursać: Pogledajte šta je danas uradio RTRS



11. 07. 2019. u 16:56:00 Radiosarajevo.ba
U mnogim državama u svijetu, kao i u svim evropskim državama danas je prigodnim programom obilježena 24. godišnjica srebreničkog genocida.

Međutim očito je da to ne važi za manji bh. entitet, kao ni za javni servis u tom bh. entitetu.

Kolumnista i novinar Dragan Bursać na svom Facebooku objavio je fotografiju današnje programske šeme Radio-televizije RS (RTRS).

“Na dan obilježavanja srebreničkog genocida, program RTRS-a je pretvoren u cjelodnevnu (ve)seljačku muzičku manifestaciju! Moram to ponoviti-RTRS nije medij, to je dijagnoza!”, napisao je Bursać.

NAPOMENA. Kliknite na link. https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bo ... D7bzgvQ-60

BiH / Mašović: Kod Višegrada otkrivena masovna grobnica s tijelima Srebreničana




11. 07. 2019. u 17:31:00 Radiosarajevo.ba
Direktor Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Amor Mašović, kazao je danas tokom obilježavanja 24. godišnjice srebreničkog genocida da je na području Višegrada otkrivena masovna grobnica u kojoj se nalaze tijela žrtava ubijenih u Višegradu 1992. godine i srebreničkom genocidu.

On je u razgovoru sa novinarima u toku specijalnog programa iz Potočara kazao da je lokaciju grobnice otkrio svjedok.

“Mikrolokacija je Gradina, općina je Višegrad. Na toj lokaciji je ranije otkrivena grobnica sa žrtvama genocida u Srebrebnici. Pomogao nam je svjedok koji nam je rekao da su ti i žrtve iz Višegrada, ali i genocida u Srebrenici”, pojasnio je Mašović.

Dodao je da se radi o vrlo zahtjevnom terenu.

"U SRBIJI JE DRUŠTVO MNOGO LUĐE NEGO 1992., RAT ZA NJIH JOŠ NIJE ZAVRŠEN": "Sve više ova Srebrenica muči Srbiju i Srbe..."
"Srebrenica je bila industrija smrti, to nije pojedinačni čin nekoga koga je to zlo odvelo u neku vrstu ratnog ludila. Ona je bila pod zaštitom UN-a."



Čedomir Jovanović, lider LDP-a, jedan od rijetkih srbijanskih političara koji 11. jula bude u Potočarima i javno govori da je u Srebrenici počinjen genocid govorio je za N1. Kazao je da na obilježavanje godišnjice genocida svake godine dolazi između ostalog zbog Srbije i srpskog naroda koje mora prihvatiti ono što se dogodilo 1995. godine.

"Taj teret koliko god bio veliki moj narod će morati da ga podnese. Sve više ova Srebrenica muči Srbiju i Srbe, a sve više Bošnjaci uz podršku svijeta pronalaze svoj mir. Srbija mora da otvori oči, mora da bude hrabra, mora da prizna i preuzme svoj dio odgovornosti za genocid u Srebrenici jer je takva Srbija potrebna Srbima, Bošnjacima, Hrvatima u Srbiji, Bosni i čitavom regionu. Ona 24 godine gleda svijet jednim okom a zapravo je slijepa", istakao je Čedomir Jovanović.

Do negiranja genocida dolazi kazao je zato što je to dopušteno i zato što je danas društvo mnogo luđe nego 1992. godine:

"Danas je sve mnogo lošije zbog toga što taj rat nismo završili. On mora biti završen."

Istakao je kako nijedan narod se ne može proglasiti zločinačkim ali da isto tako nijedan narod ne može biti lišeno odgovornosti.

"Srebrenica je bila industrija smrti, to nije pojedinačni čin nekoga koga je to zlo odvelo u neku vrstu ratnog ludila. Ona je bila pod zaštitom UN-a."

Svkai muškarac koji je ubijen, istakao je, ubijen je više puta, a drugi put ubijeni su kada su im kosti "razbacane po brdima". Čedomir Jovanović, jedan je od rijetkih političkih lidera u Srbiji koji je više puta bio na obilježavanju godišnjice genocida u Potočarima.

[Haman2]

PROTEST U SRBIJI JER SU SRBI PRIKAZANI KAO "NAJGORI ZLOČINCI": Hrvatski mediji izvještavaju o genocidu, srbijanski o zločinu i napadu na Vučića
Obilježavanje 24. godišnjice genocida u Srebrenici je jedna od najznačajnijih vijesti za regionalne medije. Dok mediji u Hrvatskoj i Sloveniji izvještavaju genocidu, oni u Srbiji i Crnoj Gori izvještavaju o zločinu i podsjećaju na napad koji se desio na Aleksandra Vučića kao premijera Srbije 2015. godine.



Hina, čiju su vijest o ovom događaju prenijeli Hrvatska radio-televizija, Jutarnji list i net.hr, izvještava da će danas kao najstarija žrtva biti sahranjena Šaha Cvrk koja je tada imala 82 godine, a najmlađa žrtva koja će biti sahranjena je Osman Cvrk koji je tada imao 16 godina.

Portal Index.hr je poručio da je genocid u Srebrenici sudski dokazana činjenica za koju su međunarodni sudovi, te sudovi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji do sada izrekli kazne zatvora duže od 700 godina.

Tportal.hr je podsjetio da na obilježavanju godišnjice neće prisustvovati premijerka Srbije Ana Brnabić jer, kako je rekla, nije dobila poziv da prisustvuje.

Radio-televizija Srbije je vrlo kratak članak, tek nekoliko rečenica posvetila godišnjici genocida koji su nazvali "zločinom". U posljednjoj rečenici je navela da će sutra, 12. jula "na Petrovdan biti odata počast Srbima ubijenim u srednjem Podrinju".

Portal Blic.rs je također istakao odluku Brnabić da danas ne dođe u Srebrenicu naglasivši njenu izjavu da još niko nije odgovarao za napad na Vučića 2015. godine.

Srbijanski portali Kurir i Informer su godišnjicu genocida iskoristili za viktimizaciju i glorifikaciju Vučićevog lika i djela odnosno za negiranje genocida.

Kurir.rs je objavio članak sa sljedećim naslovom: "NA DANAŠNJI DAN PRE 4 GODINE POKUŠAN ATENTAT NA VUČIĆA U SREBRENICI: Masa u Potočarima probila je ogradu i kamenicama zasula tadašnje premijera Srbije (FOTO)."

Informer.rs se u tekstu senzacionalističkog naslova obračunao sa televizijom N1 koja je sinoć, 10. jula emitovala program posvećen godišnjici genocida. Naslov je glasio: (VIDEO) OVO JE SAMO U SRBIJI MOGUĆE! Šolak i Đilas na svojoj TV N1 prikazuju Srbe kao najgore zločince!

Radio-televizija Crne Gore nije izvijestila ni o genocidu, ni o zločinu. Vijest o ovom događaju je sljedećeg sadržaja: "Obilježava se 24 godine Srebrenice". Istakli su da je "međunarodni sud prave u Hagu donio je 2007. presudu kojom je masakr u Srebrenici kvalifikuje kao čin genocida".

Radio-televizija Slovenije je objavila kolumnu Juse Ikanovića posvećenoj ovom tragičnom događaju.

Slovenski list Delo je u naslovu istaklo onoga koga smatra glavnim krivcem za ono što se desilo u Srebrenici 1995. godine napisavši: Genocid je načrtoval vrh vlasti ili Genocid je planirao vrh vlasti.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/120 ... chica.html

LATINKA PEROVIĆ: "Devedesete nikada nisu prestale, ni nestale sve dok se GENOCID NE PRIZNA"
Ugledna srbijanska historičarka i bivša političarka dr. Latinka Perović, po mnogima guru demokratske Srbije, kazala je u razgovoru za Radiosarajevo.ba da je negiranje genocida kao karaktera događaja u Srebrenici i srednjem Podrinju jula 1995. godine “vrlo uznemiravajuće”.



Negiranje genocida je, po svemu sudeći, stav samog vrha države Srbije. Štaviše, to je svojim istupima u međunarodnoj javnosti potvrdila i srbijanska premijerka Ana Brnabić.

No, u Srbiji ne samo da se genocid negira, on prelazi i u fazi trijumfalizma, što ilustrira i sramna poruka Vladimira Đukanovića, funkcionera vladajuće Srpske napredne stranke predsjednika Aleksandra Vučića i poslanika Skupštine Srbije, koji je „srpskom narodu čestitao oslobođenje Srebrenice“.

„Postoji ta dilema dilema je li to bio genocid ili je to bio, kako kažu zvaničnici u Srbiji, jedan strašan zločin. Postoje međunarodne presude koje su izrečene na osnovu teorija o genocidu, uvida u to šta se dogodilo. Mislim da to je negiranje genocida bježanje od odgovornosti. To poricanje jeste poricanje karaktera rata. Jer ono što je poslije toliko dugo vremena potrebno reći jeste kakav je to zločin bio, u ime čega je on učinjen.On je po tome i dobio kvalifikaciju genocida“, kaže Perović.

Prema njezinim riječima, to je jedan planirani zločin.

„Ako vi čitate stenografske bilješke Skupštine Republike Srpske, vi ćete vidjeti da je tamo u šest tačaka bio obrazložen rat, sa stanovišta Radovana Karadžića i ostalih. To je zaokruživanje velike srpske države, sa ciljem etničkog čišćenja... Genocid u Srebrenici je dio toga plana koji je do kraja izvršen, i za to se znalo u vrijeme kada se to dogogodilo, za to je znala međunarodna zajednica, zato se povukao Tadeusz Mazowiecki, bivši specijalni izvještač UN-a za ljudska prava. To je jedan poznat zločin u tom ratnom događanju u Bosni i u ratu uopšte, u ratovima devedesetih. Poricati to nakon svega, nakon toliko objavljenih knjiga, nakon aktivne međunarodne mirovne javnosti, naše ovdje, to samo znači da se vi niste rastali sa tom politikom, i to je ono što je duboko uznemiravjauće“, istakla je Perović.

Genocid u Srebrenici je, po Perović, poznat svima sem državnom vrhu Srbije.

„Ono što je zabrinjavajuće to je da, zaista, nije došlo do tog prekida sa tom politikom devedesetih i vi ćete često čuti pitanja da li se devedesete vraćaju. Ne vraćaju se, one zapravo nisu ni nestale, ni prestale“, zaključuje Perović.

EVO O CEMU DANAS PISU BANJALUCKE NEZAVISNE NOVINE. Da li ima nesto o genocidu ili kako Srbi kazu strasnom zlocinu koji se dogodio.

NAPOMRNA: Kliknite na link ispod
https://www.nezavisne.com

O CEMU DANAS PISE BEOGRADSKA POLITIKA: politika. rs

[mayab]

Савчић: Бошњачка страна жели да сваког страдалог Бошњака прогласи убијеним

Четири године од напада на Вучића - инспиратори и починиоци нису идентификовани

Na strani rtrs-a jedine dvije teme vezane za danasnju tužnu obljetnicu, i ništa drugo se ne spominje.....

A ima ovo, da malo razvodni i digne pažnju....

Коњиц: Сјећање на убијене дјечаке - браћу Петра и Павла Голубовића
У селу Борци код Коњица, епископ захумско-херцеговачки и приморски Димитрије, сутра ће освештати обновљену Цркву, чији је ктитор српски члан Предсједништва БиХ Милорад Додик. Црква је изграђена крајем 19. вијека, а обновљена у славу апостолима Петру и Павлу и у помен на њихове истоимене мученике, дјечаке Петра и Павла Голубовића, који су заједно са родитељима стријељани у околини Коњица, почетком јула 1992. године.

RTRS nije medij, to je dijagnoza

[julisiz es grant]

Савчић: Бошњачка страна жели да сваког страдалог Бошњака прогласи убијеним

Ovome bi bilo bolje da šuti. Ogromna je sramota da Tužilaštvo BiH još nije podiglo optužnicu protiv njega, iako je bio duboko involviran u dešavanja oko Srebrenice, kao komandant 65. zaštitnog puka Glavnog štaba VRS, podređenog direktno mladiću, koji je zarobljavao Bošnjake na području Nove Kasabe 13.jula 1995. i čuvao ih dok nisu odveženi prema Bratuncu i kasnije na stratišta oko Zvornika. Više puta je o tgome svjedočio na suđenjima za Srebrenicu u Hagu i pred Sudom BiH, nastojeći da uvijek umanji vlastitu ulogu.

[Haman2]

Srbi ne bi bili Srbi kad ne bi pokusavali pravdati svoju najvecu sramotu u istoriji. Srbin tek kad ode vani spozna sta drugi narodi misle o njima. Ovdje zive u zabludama i lazima koje im se uporno serviraju a oni ih gutaju kao najbolje kolace. Intimno, svi zanju sta su radili ali tesko je to pricnati sebi i drugima. Iz tog lazga pricaju propagandne price-lazi i tako dok uporno druge pokusavaju ubijediti da su lazi istina, ubijede sami sebe i u to pocinju vjerovati. Pratite njihove komentare o lazima i izmisljotinama kojima se sluce.
Kakvi su zlocini cinjeni u Drugom svjetskom ratu a ostali su tabu tema sve do danasnjeg dana. A zlocinci, zlocinci nisu izvedeni pred lice pravde. Mnogi su jednostavno promijenili stranu pred kraj rata i od poznatih cetnika postali partizani a neki cak i oni najugledniji.

Adil Zulfikarpašić - Put u Foču
Kraci izvod



Srce mi je zakucalo od uzbuđenja, kad sam čuo da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo, da su ga zaklali četnici. Kako je do toga došlo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa niti u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se pričalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović, zapovjednik odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.

Jedan mališan velikih kestenjavih očiju vukao me za kajiš.

– Hej, druže komesare!

– Odakle ti znaš da sam ja komesar?

– Pa čuo sam od ovih ljudi. Nego, ako zanočite ovdje, hoćeš ti kod nas spavati?

– Drugi put. Danas moramo dalje da gonimo Talijane, ali ja ću tebi drugi put doći.

Gdje su ta djeca sada? Gdje su njihove majke i očevi? Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?

– Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Draca, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazo sam ja vojvodi Klariću: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: “Nemamo vremena, čoče, jer partizani mogu svaki čas da bahnu. Dolaze od Jeleča.” Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam čeljad od smrada oboljeti.

[Haman2]

Cekam da neki koji opravdavaju genocid u Srebrenici pocnu pisati propagandne tirade. Cudim se da vec nisu poceli. Vjerovatno cekaju da se ovaj naslov cim prije potisne u zaborav a da oni pocnu mlatiti propagandne price o stradanju ovog ili onog pojedinca, o ovom ili onom zlocincu iz bosnjacke sredine itd.

[Haman2]

Pitanje za one koji pocinise zlocine ali i one koji velicaju zlocine


Jel' herojski zločin nad svojim narodom preduprijediti zločinom nad drugim narodima?
Jel' herojski pobiti oko 8. 000 civila u Srebrenic?
Jel' herojski pobiti 102 djeteta u i na hiljade civila u Prijedoru?
Je li herojski kada napraviš masovnu grobnicu veliku kao pola fudbalskog igrališta?
Je li herojski kada usred Banjaluke porušiš crkvu i 16 dzamija samo zato što je katolička a dzamije muslimanske?
Je li herojski kada naparviš „strašan zločin“ u Srebrenici?
Je li herojski kada u Foči otvoriš javnu kuću i siluješ dojučerašnje komšinice?
Je li herojski kada natrpaš u Višegradu punu Aljića kuću sa 65 civila i zapališ ih?
Je li herojski kada porušiš 534 džamije na teritoriji koje je kontrolisala vojska i policija Republike Srpske?
Je li herojski prebijati na smrt zarobljenike i civile u onim štalama na Manjači?
Je li herojski kada na sudu priznaš krivicu za nešto, a onda kad izađeš na slobodu kažeš da si se samo šalio?
Je li herojstvo kada sve ovo znaš i ćutiš o tome?
Jel' herojski da iz rata izađeš bogatiji, nego u miru?

[Haman2]

JEZIVA ISPOVIJEST NEDŽADA AVDIĆA KOJI JE PREŽIVIO STRELJANJE: "I došao je red na mene, gledam na desnu stranu – ljudi padaju..."
Zatvorio sam oči, mislio sam da je došao da završi sa mnom. Međutim, on je ubio čovjeka pored mene koji je jaukao i otišao dalje, mene su pogodili s kamenjem. Govorio samusebi: ‘Majko moja, zašto ne umirem sav sam izranjavan!’ Oni ubijaju i dalje i sve je manje i manje glasova. I smiju se. Komentarišu…



Ovo su riječi svjedočenja Nedžada Avdića, čovjeka koji je preživio masovno strijeljanje u danima sprovođenja genocida u Srebrenici. Isrpičao je svoju potresnu sudbinu na izričito inisistiranje Munire Subašić u Sarajevu na 4. međunarodnoj konferenciji “Stop negiranju genocida i holokausta” koju su organizirala udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” i Udruženje žrtava i svjedoka genocida. Ovaj se mladi čovjek nakon dvanaest godina vratio u Srebrenicu. Ovo svjedočenje hrabrog Nedžada Avdića najbolji je odgovor na šizofrene izjave srbijanskih političara koje su ovih dana ciljano propagandistički davali o genocidu u BiH.

”I došao je red na mene. Iskočio sam iz kamiona. Išao sam oborene glave. Rekli su nam da nađemo mjesto. Pitao sam se kakvo mjesto, ali kada sam prišao malo bliže vidio sam redove mrtvih ljudi ispred, ustvari, shvatio sam tad da je došao kraj. Samo sam pomislio na moju majku: moja mama nikad neće znati gdje sam završio. To su bile sekunde. Oni su počeli da pucaju. Vjerovatno sam doživio šok i ne sjećam se kada su me meci pogodili. Znam samo da sam ležao potrbuške i drhtao. Meci su udarali posvuda, i u kamenje. Čekao sam da dođe sljedeći, da me pogodi. Osjećao sam bol u desnoj ruci. Tu me jedan metak pogodio u desnu ruku – to ću kasnije vidjeti, i tri ovdje sa desne strane, ali nisu bili povrijeđeni vitalni organi.
U tim trenucima gledam na desnu stranu – ljudi padaju. Gledam, oni ubijaju, ljudi padaju. Kad su postavili slijedeći red iza mene jedan metak me pogodio u stopalo. Kad su završili sa tim ubijanjem, jauci posvuda. Umiru ljudi. Hropci smrti svuda oko mene i jedan od vojnika naređuje – vjerovatno njihov komandant – spominje se ime Jovo – da pregledaju sve mrtve i u koga je tijelo još toplo da mu još po jedan metak u glavu upucaju. On odgovara: ma jebeš im mater mrtvi su. I u jednom momentu čizme vojničke staju ispred moje glave. Zatvorio sam oči, mislio sam da je došao da završi sa mnom. Međutim, on je ubio čovjeka pored mene koji je jaukao i otišao dalje, mene su pogodili s kamenjem. Govorio samusebi: ‘Majko moja, zašto ne umirem sav sam izranjavan!’ Oni ubijaju i dalje i sve je manje i manje glasova. I smiju se. Komentarišu…

Nikad nisam pomislio da mogu preživjeti. To je bilo nemoguće. I u jednom trenutku primijetio sam čovjeka koji je preživio. Bio je ispred mene. Uspjeli smo da odvežemo jedan drugog prije nego što je došao slijedeći kamion i da se sakrijemo. I kasnije za nas nastaju dani patnje. Spavali smo po pravoslavnim grobljima, u potocima, porušenim kućama. Nismo znali gdje smo. Srpski vojnici su posvuda patrolirali. Dan poslije masakra sa brda gledamo utovarivač tovari polja mrtvih tijela na vozila koja odvoze.

Nakon nekoliko dana uspjeli smo doći u jedno selo i – preživjeli smo. Ne sjećam se da li sam izgubio svijest. Pokupili su nas. Samo se sjećam jedne kuće, puno žena i djece. Ljudi oko mene sipaju mi vodu u usta i tad sam počeo da plačem. Ustvari, shvatio sam da sam preživio. Mislio sam tad da je i moj otac preživio. Nažalost nije. On je ubijen na jednom drugom mjestu za masovno pogubljenje. Amidža i ostali rođaci, svi su ubijeni.”

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/120 ... adaju.html

NAPOMENA:To je jedna ispovijest ali ovakvih ispovijesti ima jos.
Imam dojam da bi i moderator mogao imati posla.

[quote]EKSKLUZIVNO, EVO DOKAZA DA JE SRBIJA IZVRŠILA AGRESIJU NA BiH: General Ojdanić govori o zaslugama Užičkog korpusa VJ u stvaranju RS-a, zahvaljuje Karadžiću na... (VIDEO)

Užički korpsu je učestvovao u napadu na Goražde. Veliki broj civila je poginuo u Goraždu od granata koje je ispaljivao Užički korpus. Također, Užički korpus je imao važnu ulogu i u borbama oko Srebrenice. Kako je to radio general Ojdanić otkrivaju dokumenti Vojske Jugoslavije koje objavljujemo u nastavku.



Ovaj snimak je napravljen u ljeto 1993. godine kada je ratni zločinac general Dragoljub Ojdanić posjetio srpske položaje oko Goražda. Kao što se vidi, zločinac Ojdanić se hvali kako je Užički korpus Vojske jugoslavije doprinio u etničkom čišćenju istočne Bosne, a što on u ovom snimku naziva odbranom srpskog naroda. Iz njegovog govora jasno je razumije da je Užički korpus imao zadatak da se bori na srpskoj strani.

Užički korpus je pod komanom ratnog zločinca, pukovnika Ojdanića, umarširao sa nekoliko hiljada vojnika u Višegrad, smijenio legalnu vlast i instalirao vlast Srpske demokratske stranke, te ozvaničio početak strašnih zločina u kojima su ubijene hiljade Bošnjaka. Najveći broj tih ljudi je završio u talasima krvave Drine i još uvijek njihove kosti se nalaze na dubinama te najveće masovne grobnice Bošnjaka. Isto j eurađeno i u Rudom.
Užički korpsu je učestvovao u napadu na Goražde. Veliki broj civila je poginuo u Goraždu od granata koje je ispaljivao Užički korpus. Također, Užički korpus je imao važnu ulogu i u borbama oko Srebrenice. Kako je to radio general Ojdanić otkrivaju dokumenti Vojske Jugoslavije koje objavljujemo u nastavku.

Faksimil izvještaja Užičkog korpusa od 25. januara 1993. o dostignutim linijama u okolici Srebrenice

Operacije zauzimanja Cerske i Konjević – Polja. Zbog jakog otpora branilaca BiH Ratko Mladić zatražio je pomoć od Beograda, koju mu je Slobodan Milošević i uputio. Snage Vojske Jugoslavije (VJ) su 22. januara 1993. pristigle u ispomoć braći preko Drine. Komandant Drinskog korpusa VRS Milenko Živanović obavještava komandu Užičkog korpusa VJ da je, po šifri “Proboj”, svim raspoloživim snagama ušao u aktivna borbena djelovanja s namjerom vezivanja što većih snaga neprijatelja.

Ova operacija uključila je najjače vojne snage iz susjedne Srbije, koje će na ovom prostoru ostati do potpisivanja demilitarizacije Srebrenice. Uključuje se artiljerija i avijacija VJ s područja srbijanskih općina Mali Zvornik, Ljubovija i Bajina Bašta.

Načelnik Štaba Užičkog korpusa VJ Dušan Lončar obavijestio je 25. januara 1993. komandu Drinskog korpusa VRS da “su snage Užičkog korpusa do 11 časova tog dana izbile na liniju: Radijevići – Straževac, Gradina – Žabokvica i Pale – Skejići”. Sutradan, komandant Užičkog korpusa, generalmajor Dragoljub Ojdanić obavještava Ratka Mladića da “pripremi snage koje će preuzeti linije koje im je osvojio Užički korpus, te da će zadržati artiljeriju na srbijanskoj obali Drine, odakle će nastaviti pružati podršku VRS”.

Također, general Ojdanić 27. januara 1993. izvještava komandu Drinskog korpusa VRS da će 29. januara Užički korpus predati Drinskom korpusu dostignute linije, te da će nastojati ovladati srebreničkim selima Straževac, Jezero i Sulice, kao i da vrši stalne napade na sela Osmače, Tokoljak, Arapovići, Tihići, Joševa, Miličevići…

To su, inače, sela u pograničnom pojasu sa Srbijom. Neprekidnim napadima združenih snaga VJ, VRS i MUP-a RS postigli su prvi uspjeh u borbi s braniocima BiH ovladavši početkom februara 1993. zvorničkom Kamenicom i Ilijinim brdom kod Cerske.[/quote]
http://www.slobodna-bosna.ba/img/vijest ... jdanic.jpg

NAPOMENA: Kliknite na lin iznad da pogledate VIDEO

[Haman2]

Ova politika realizirana u Srebrenici nije od juce a to pokazuje ovaj dokumenat

Meštrovićevo “Sjećanje na političke ljude i događaje”



Jedan od najstrašnijih objavljenih dokumenata bila je knjiga hrvatskog svjetski poznatog kipara Ivana Meštrovića “Sjećanje na političke ljude i do¬gađaje”, koja govori o crnoj velikosrpskoj politici za vrijeme prvog svjetskog rata. Knjiga je izašla 1961. godine. Pisac je razotkrio velikosrpsku genocidnu politiku prema Muslimanima u Bosni i Hercegovini između 1914. i 1918. godine, a ista je politika provođena i u drugom svjetskom ratu. U provođenju te politike velikosrbi su bili uporni i bez milosti, kao što pokazuje ovaj kratki izvadak iz Meštrovićeve knjige:
“Kada se na sastanku Jugoslavenskog odbora i predstavnika srpske vlade 1916. godine u Nici, u Francuskoj, raspravljalo o sudbini Muslimana u Bosni i Hercegovini, predstavnik srpske vlade Protić je rekao:
– Pustite to nama. Mi imamo rješenje za Bosnu.
– Kakvo rješenje, gospodine Protiću? – upitao je sa zanimanjem dr.Trumbić, hrvatski predsjednik Jugoslavenskog odbora.
– Kad naša vojska pređe preko Drine, dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da pređu na vjeru svojih pređa. One, koji se ne žele pokrstiti, poklat ćemo kao što smo to već napravili u Srbiji.
Nastalo je čuđenje i vrlo neugodna tišina. Trumbićevi prsti počeli su se tresti. Da sakrije uzbuđenje, pritiskao je neke dokumente na stolu.
– Da li ste vi ozbiljni, gospodine Protiću? – upitao je.
– Vrlo sam ozbiljan, gospodine Trumbiću. U Bosni mi s Turcima nećemopostupati na evropski način, nego na naš.” (B.P., str. 161).
Razgovor je bio nastavljen. Meštrović se suprotstavio takvoj politici, ali se ona neskriveno provodila protiv Muslimana u potpunosti za vrijeme drugog svjetskog rata.

[Haman2]

[quote]Svi smo mi žrtve genocida, samo čekamo svoj red


Foto: Arhiv

Velikosrpska ideja je i danas živa i zdrava. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.
"Kako se Evropi mogla dogoditi Srebrenica?“ zagrmio je prije nekoliko godina jedan visoki evropski zvaničnik na obilježavanju godišnjice genocida u Srebrenici.

Uistinu, kako se moglo desiti da u srcu Evrope, na kapiji svijetle i pobjedničke zapadne civilizacije, na očigled svijeta, u zaštičenoj zoni UN-a, uz kukavičko nijemo posmatranje holandskog bataljona, paravojska paradržave jednog pravoslavnog evropskog naroda izvede kompleksan genocidni poduhvat istrebljivanja pripadnika jednog muslimanskog evropskog naroda, likvidirajući ih preko osam hiljada u samo nekoliko dana? Za razliku od spomenutog zvaničnika, ovo pitanje zapadni diplomati uglavnom ne vole postavljati, jer ih podsjeća na infiderentnu, sramotnu, bijedničku ulogu vlastitih država u Srebreničkom genocidu. Umjesto toga, skloniji su razbacivati se prežvakanim floskulama „Srebrenice se moramo sjećati kako se zločin nikad ne bi ponovio“, itd..

U Srbiji i Republici Srpskoj pitanje „kako se Srebrenica desila“ vole postavljat. Često. Odgovori su raznovrsni i mahom suprotstavljeni elementarnoj ljudskosti, civilizaciji i razumu, te se uglavnom kreću u rejonu teorija zavjera, od paklenog plana Amerikanaca koji su naivne pripadnike VRS navukli na genocid kako bi dobili opravdanje da ih bombarduju, preko pravdanja zločina odmazdom zbog navodnih prethodnih zločina pripadnika ABiH u okolini Srebrenice do čak i potpunog negiranja da se ikakav ozbiljniji zločin tu uopšte i desio.

I Bošnjaci sebi često postavljaju to pitanje, uglavnom uz nevjericu - otkud u njihovim dojučerašnjim komšijama, prijateljima i kumovima toliko mržnje i zvjerstva da nad njima počine takav zločin.

I zaista, kako se mogla dogoditi Srebrenica? Odgovor na ovo pitanje i pored sve brutalnosti zapravo je krajnje jednostavan, u njemu, štaviše, nema nikakve mistike i nerazjašnjenih motiva.

Haški sud na kraju je presudio da se od svih masovnih zločina u BiH samo onaj u Srebrenici može okvalifikovati kao genocid. Teško je, bolno, tužno i mučno govoriti o Srebrenici koja je postala simbol stradanja Bošnjaka. Srebrenica je pojedinačno najužasniji, nakrvavij zločin u prethodnom ratu, ali ipak u konačnici samo jedna zločinačka epizoda, zenit na kraju krvavog velikosrpskog projekta puškom započetog početkom devedesetih. Ono što se desilo u Srebrenici, prethodno se desilo na desetinama stratišta u Prijedoru, Višegradu, Foči, Vlasenici, Sarajevu, Zvorniku... Nema razlike između zaklanih i strijeljanih na Višegradskoj ćupriji, Korićanskim stijenama ili u Potočarima. Granate Vojske RS koje su četiri godine masakrirale hiljade građana opkoljenog Sarajeva, u godinama koje su prethodile genocidu ubijale su i nesretnike u srebreničkoj enklavi. Padale su i po Bihaću, i po Goradžu. Da je VRS uspjela osvojiti urbani dio Sarajeva, desila bi se Srebrenica, višestruko krvavija, uzimajući u obzir ukupan broj stanovnika. Da su pali, Srebrenica bi se desila i u Goraždu, i u Bihaću, kao što se tokom 1992. Srebrenica desila širom Istočne Bosne i Krajine.

Kada se odaje počast žrtvama u Srebrenici na umu se uvijek mora imati činjenica da ovaj zločin nije bio nikakav eksces u ratu, nego najkrvaviji dio jedne funkcionalne slagalice. Bošnjaci u Srebrenici ubijani su na isti način, s istim motivom, od iste vojske i u ime iste ideologije i istog cilja kao i sve ostale bošnjačke žrtve. Cilj je bio, zvanično i objelodanjen od Radovana Karadžića na samom početku rata, stvoriti etničku čistu srpsku državu u BiH sa što većom teritorijom, koja bi se potom ujedinila sa Srbijom u jednu veliku srpsku državu. Bošnjaci kao većinsko stanovništvo fizički su stajali na putu ostvarenju tog cilja i zato ih se fizički uklanjalo gdje god su svojim brojem mogli ugroziti opstanak tog projekta. Poseban razlog za bijes bila je njihova potvrđena državotvorna svijest i odluka da žive u nezavisnoj BiH, kao i spremnost da kako nju tako i sebe fizički brane. Višestoljetna velikosrpska propaganda i mitomanija dehumanizacije i unižavanja Bošnjaka kao izdajnika koji su „prodali veru za večeru“, krezubim fukarama s kalašnjikovima u rukama davala je i moralnu potkovu i umirenje savjesti da je „istrag apoturica“ junački čin osvećivanja njihovih predaka i ostvarivanja historijske pravde.

Skoro 18.000 ljudi direktno je učestvovalo u pripremi i provođenju genocida u Srebrenici. No tu ne staje brojka. Stvarna brojka učesnika u genocidu je desetinama puta veća. Genocid su svakako počinili oni koji su ispaljivali metke i zabijali kame u grla. Genocid su počinili i komadanti, pukovnici i generali koji su davali naredbe. Genocid su počinili i političari koji su pak tim generalima davali naredbe. Ali genocid su počinili i intelektualci koji su političarima davali ideje i podstrek, kreirajući u svojim glavama genocid godinama prije nego se on počeo realizovati. Genocid su počinili i pisci koji su desetljećima svojim toksičnim štivom pozivali na osvetu, na „Nooožž! Nooožž! Nooožž...!“. Genocid su počinili i novinari koji su umilnim, prijetećim glasovima pozivali na uzimanje puške i noža. Genocid su počinili i sveštenici koji su ubice pred krvave pohode zalijevali „svetom vodom“, nastojeći genocidu dati i božansko opravdanje. Genocid su počinili i članovi porodica onih koji su činili genocid, nastavljajući da im budu očevi, supruge, braća i sestre. Genocid su počinili i oni koji nisu činili ništa. Oni su ga pogotovo počinili. Genocid je bio jedan sveobuhvatan, kompleksan, slojevit projekat koji je u sebe uključivao sve pore društva. Genocid je država. Genocid je stanje svijesti. Genocid je sistem. I genocid je prije svega ideologija. Velikosrpska. Ona je u konačnici taj demon koji je pojedincima u ruke dao puške, pera, kandila i mikrofone i šaputao im da je došlo vrijeme za stvaranje velike Srbije i „istragu poturica“.

Da bi se spriječilo buduće ponavljanje genocida, sjećanje na Srebrenicu neće biti dovoljno, jer nije žrtva ta koja se pita smije li ona da živi. Neophodno je otkloniti njegov uzrok, velikosrpsku ideologiju koja je još u 19. stoljeću Srbiju do tančina očistila od muslimanskog stanovništva, a u dvadesetom nastavila s istim projektom i muslimane na jugoistoku Evrope, nekoć rasprostranjene od Mađarske do Rumelije, svela na otprilike dvije enklave u BiH. Ta se ideologija može otkloniti na dva načina. Ili će srpski narod proći katarzu i odreći se ideje koja je u svojoj krvavoj historiji proizvodila genocide, etnička čišćenja i zlo za sve, uključujući i same Srbe, ili oni koji stoje na putu te ideologije moraju biti toliko jaki, moćni i naoružani da njena realizacija neće biti isplativa.

Prvo zasad ne djeluje izgledno.. Srbijom vlada Šešeljev učenik, Šešelj mu je glavna opozicija kojoj konkurenciju pravi Boško Obradović, kleronacist za kojeg je i Šešelj odveć liberalan. U RS-u Karadžić i Mladić su i zvanično heroji i sa divljenjem se gleda na očeve entiteta. Negiranje genocida je neophodni uslov da budete ozbiljan politički faktor u Srbiji, RS da ne spominjeno. Velikosrpska ideja je i danas živa i zdrava. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.

Piše: Danijal Hadžović

(Slobodna Bosna)[/quote]
https://vijesti.ba/clanak/454055/svi-sm ... o-svoj-red

[Haman2]

Najveća masovna grobnica na Balkanu: Zbog čega se čekalo dvadeset godina
Dženana Karabegović



Na području Tomašice, u okolini Prijedora, još traje ekshumacija ubijenih Bošnjaka i Hrvata iz nekoliko prijedorskih sela, ali i logora Keraterm 1992. U najvećoj masovnoj grobnici na Balkanu, do sada je pronađeno 388 tjelesnih ostataka. Na ekshumaciju su porodice žrtava čekale 20 godina, iako je švedski novinar Bengt Norborg odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma napravio reportažu u kojoj lokalni mještani svjedoče o zakopavanju tijela na dubini i do nekoliko metara.

Na oko dvadesetak kilometara od Prijedora već dva i po mjeseca traje iskopavanje skeletnih ostataka ubijenih Bošnjaka i Hrvata 1992. iz nekoliko prijedorskih sela.

U najvećoj otkrivenoj masovnoj grobnici na Balkanu, na tri do pet metara dubine, do sada je ekshumirano 275 kompletnih i 113 nekompletnih tjelesnih ostataka.

Tijela ubijenih i sahranjenih na ovom lokalitetu bila su na hrpama, tri do četiri gomile, a na dnu su se nalazila kompletna tijela, kaže za naš program Eldar Jahić, istražilac Tužilaštva BiH koji se od početka ekshumacije nalazi u Tomašici. Pretpostavka je da je riječ o osobama iz okolnih prijedorskih sela - Bišćani, Rizvanovići, Hambarine, Čarakovo, Rakovčani i Zecovi, ali i posmrtni ostaci ljudi iz logora Keraterm.

„Radovi na provjeri novih informacija koje smo u toku ekshumacije dobili traju još uvijek i nadamo se da ćemo u narednih nekoliko dana provjerom novih mikrolokacija moći govoriti da li je do sada ekshumiran broj žrtava konačan i da li se na ovom lokalitetu nalazi još izvjestan broj žrtava koje nam nedostaju iz navedenih sela“, navodi Jahić.

U bivše kopove rudnika Tomašica svakodnevno dolaze preživjeli članovi porodica ubijenih osoba. Među njima su i Fikret Bačić, kome su ubili trideset i jednog člana familije i Amir Demirović koji traga za ubijenim ocem.

„Dolazim tu ne bih li pronašao svog oca kojeg tražimo već dvadeset godina. Obilazim grobnice, tražim, molimo da ljudi kažu te neke informacije.“

„Tu je ubijen moj sin od dvanaest godina i kćerka od šest godina, zajedno s majkom, mojom ženom. Ja očekujem i mislim – svaka ona vreća kad pođe odozdo, da će biti neko moj.“

„Najvjerojatnije je da se radi o grobnici koja je zapisana u dnevniku optuženika za zločin genocida i druge ratne zločine protiv čovječnosti, Ratka Mladića, koji je opisao jedan sastanak u Bosanskoj Krajini, gdje je prijedorska policija zatražila od njega da da logistiku za uklanjanje, kako u njegovom dnevniku piše, oko 5.000 tijela sa područja Tomašice“, navodi Amor Mašović, direktor Instituta za nestale BiH.

Svjedočenja

Za otkrivanje najveće masovne grobnice u ovom dijelu svijeta trebalo je 20 godina. Bosanskohercegovačka javnost se pita zbog čega, s obzirom da je još 1996. godine švedski novinar Bengt Norborg napravio reportažu, nakon što je čuo glasine o masovnim ubistvima i grobnici Tomašica. Norborg je prilog snimio odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

“Pričao sam sa mještanima, koji, uglavnom, nisu bili raspoloženi za razgovor o onome što se dešavalo tokom rata. Ali, ne zato što su nešto krili, već zato što su se bojali. No, bilo je i onih koji su pristali pričati, pod uslovom da im ne bude otkriven identitet. Rekli su mi kako su vidjeli ili čuli da na lokalitet rudnika Tomašica dovoze ljude, da su čuli pucnje, a potom i zvuk mašina koje su zakopavale tijela”, kaže Norborg.

"To je bilo u augustu. Dotjerali su ih kamionima 110 (vojni kamion TAM 110). Tako je meni to pričano, tako isto i ja vama pričam. Jeste, masovna grobnica. Ima ih 1.000 i više. Samo su došli buldožerom i zagrnuli", ispričao je Norborgu jedan stanovnik iz okoline Tomašice.

"Vidjela sam gdje se tuče, gdje pucaju, gdje dovoze, istovaraju tu kamionima”, navela je jedna mještanka u reportaži ovog švedskog novinara.

Zbog čega je trebalo više od 20 godina za ekshumaciju, pitali smo Eldara Jahića, istražioca bh Tužilaštva.

„Da se grobnica na Tomašici nalazi, nije bila tajna, međutim, ni švedski novinari ni bilo ko ranije, nije mogao sa sigurnošću pokazati na mikrolokaciju gdje se nalazi masovna grobnica“, kaže Jahić.

Prije nekoliko dana Tomašicu je posjetio i gradonačelnik Prijedora Marko Pavić, izrazivši duboko žaljenje zbog svega što se dogodilo. Čovjek koji je zabranio podizanje spomenika u gradu u spomen prijedorskim žrtvama, izjavio je da je Grad Prijedor spreman pružiti svaku vrstu pomoći da bi se proces ekshumacija završio na dostojanstven način.

Novo lice nekadašnjeg načelnika bezbjednosti, koga Prijedorčani dovode u vezu sa brojnim egzekucijama početkom devedesetih godina prošlog vijeka, Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja “Izvor”, objašnjava ovako:

„Neko je ovdje u Prijedoru procijenio da bi trebalo skinuti taj pritisak sa Prijedora. I sama ta ćutnja pokazuje da je strategija da se umire, da pretpe ovo neko pola godine dok će ovo biti aktuelno, dok se to završi, kako Prijedor poslije toga ne bi imao taj balast nestalih osoba.“

Podsjećamo: 31. maja 1992. vlasti Republike Srpske u Prijedoru, putem lokalnog radija, naredile su nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

Bio je to početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije i brojni zločini. Ubijeno je preko 3000 osoba sa teritorije opštine, a preko 30.000 je završilo u logorima Omarska, Keraterm i Manjača. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine do sada je otkriveno više od 130 masovnih grobnica, a samo na na području Prijedora pronađeno ih je preko 60.

https://www.slobodnaevropa.org/a/grobni ... 68170.html

[Haman2]

[quote]DETALJI PRESUDE O SREBRENICI: Krivica Holandije "10 posto", porodice žrtava mogu tražiti naknadu

Vrhovni sud je u presudi naglasio kako je holandski bataljon 11. jula djelovao pod Ujedinjenim nacijama i da ponašanje bataljona tako može spadati samo u okvire odgovornosti UN-a. Uloga države i njena odgovornost počinju 12. jula, navodi sud, što predstavlja osnovu djelimične krivične odgovornosti.



Vrhovni sud Kraljevine Holandije danas je potvrdio raniju presudu kojom je odgovornost holandskog bataljona pri UN-a u julu 1995. godine u Srebrenici ograničena na smrti 350 osoba. Porodice žrtava će na osnovu presude moći tražiti naknadu. Riječ je o osobama koje su nakon pada Srebrenice 11. jula zatražile spas u krugu baze UN-a. Holandski bataljon je, umjesto da im pruži zaštitu što je i bio mandat UN-a u do tada zaštićenoj zoni, građane Srebrenice istjerao iz baze nakon čega je počelo razdvajanje muškaraca od žena i djece.

Muškarci su likvidirani u sklopu masovnog ubijanja s ciljem eliminisanja bošnjačkog naroda iz tog područja BiH. Jednom riječju - genocid.

Ono što je također istaknuto jeste vjerovatnoća u okviru koje bi likvidirani muškarci mogli preživjeti da ih je holandski bataljon kojim slučajem zaštitio nakon pada Srebrenice. Ta vjerovatnoća sada iznosi, prema mišljenju suda, tek 10 posto.

Podsjećamo, 2014. i 2017. godine, prilikom prve presude i apelacije, mišljenje suda je glasilo kako odgovornost iznosi 30 posto, jednako koliko i procijenjena vjerovatnoća da bi zarobljeni muškarci preživjeli namjeru Vojske Republike Srpske, da je holandski bataljon zaštitio nemoćne muškarce u bazi.

Vrhovni sud je u presudi naglasio kako je holandski bataljon 11. jula djelovao pod Ujedinjenim nacijama i da ponašanje bataljona tako može spadati samo u okvire odgovornosti UN-a. Uloga države i njena odgovornost počinju 12. jula, navodi sud, što predstavlja osnovu djelimične krivične odgovornosti.

Također, sud je zaključio kako holandska država nje odgovorna za pad Srebrenice upravo zbog razlike u odgovornosti UN-a i države Holandije.

Ipak, sud je zaključio da je Holandija odgovorna jer muškarcima u bazi nije dat izbor o tome da li žele ostati ili napustiti bazu.

Vrhovni sud je prihvatio i zaključio kako je holandski bataljon do večeri 12. jula, na dan evakuacije, znao da su muškarci izloženi opasnosti i riziku od zlostavljanja i likvidacije. Također, Sud je zaključio da je čelništvo bataljona to znalo tokom nastavka evakuacije žena, djece i holandskih vojnika iz Srebrenice 13. jula.

Pored toga, navodi sud, holandski bataljon je pomogao evakuaciju civila čime je vojnicima VRS olakšao odvajanje muškaraca.

Ukratko, Vrhovni sud Holandije je pravosnažno odlučio da je holandski bataljon u okviru mirovnih snaga Ujedinjenih nacija nezakonito postupio prema muškarcima Bošnjacima koji su u njihovoj bazi zatražili zaštitu od vojnika VRS.

Na osnovu toga, navodi sud na kraju obrazloženja, preživjeli rođaci ubijenih mogu nadoknaditi štetu od države.[/quote]

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/121 ... knadu.html

SEDMICA SJEĆANJA NA SREBRENICU: Izložba u sinagogi Jevrejske zajednice u zapadnom Londonu



U okviru Sedmice sjećanja na Srebrenicu, u sinagogi Jevrejske zajednice u zapadnom Londonu prisutni su se prigodnim programom i molitvom prisjetili najvećeg genocida počinjenog u Evropi poslije Drugog svjetskog rata

Napomena: Kliknite na link ispod da procitate cijeli tekst

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/121 ... ndonu.html

[Haman2]

BOLAN ISPRAĆAJ: Klanjana kolektivna dženaza za 86 žrtava iz Prijedora i Kotor Varoši (FOTO)

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice



Na stadionu Vedro polje u Hambarinama, kod Prijedora, klanjana je kolektivna dženaza za 86 žrtava iz Prijedora i Kotor Varoši, koji su ubijeni 1992. godine, javlja Anadolu Agency (AA).


Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

“Pravda na ovom svijetu jeste spora ali nije nedostižna”, poručeno je sa još jedne kolektivne dženaze u Prijedoru.

U tišini danas su se na stadionu Vedro polje kod Prijedora samo čuli jecaji majki i sestara, braće dok su čitana imena 86 ubijenih.



Prilikom okupljanja povodom dženaze i ukopa 86 bošnjačkih žrtava, minutom šutnje je odana pošta i za pet katolika koji su također pogubljeni na Korićanskim stijenama.

Nakon kolektivne dženaze, posmrtni ostaci žrtava bit će ukopani u različitim mezarijima, a u skladu sa željama njihovih porodica. Najveći broj žrtava, 68 njih, bit će ukopan u Šehidskom mezarju Kamičani dok će ostali biti ukopani u Šehidskim mezarjima Čarakovo, Hambarine, Bišćani, Skela, Rizvanovići te Šehidskom mezarju Dabovci u Kotor Varoši.



Husein ef. Velić, glavni imam Medžlisa islamske zajednice Prijedor, poručio je da prisustvuju još jednoj kolektivnoj dženazi u ovom gradu na zapadu BiH.



“Osamdesetšest šehida svjedoči o istina koja se desila 1992. godine. Nakon Koričanskih stijena i svih masovnih grobnica niko nema pravo da misli, govori i da se ponaša kao da ništa nije bilo. Bošnjaci nisu narod koji mrzi, ali jesu narod koji pamti i sigurno će očuvati sjećanje na sve ono što se desilo od 1992. do 1995. I očuvat ćemo sjećanje na naše šehide”, poručio je Velić navodeći da jedino osnovama istine može se graditi pravda, suživot i pomirenje.

U ime porodica žrtava prisutnima se obratio Zijad Bačić koji je i sam preživio zločine u Prijedoru.

“Ubijena mi je majka, dva brata i sestra. Mi svake godine šaljemo poruke mira. Međutim, imamo mi i suživot u Prijedoru ali da bi ga ovjerili, naši sugrađani Prijedorčani trebali bi nam reći gdje su posmrtni ostaci naših najmilijih”, izjavio je Bačić.

Bihaćki muftija Mehmed ef. Kudić podsjetio je da se na području Prijedora prije 27 godina dogodio zločin.

“Više od 3.176 Prijedorčana odvedeno je u logore, mučeni su pa zatim ubijeni na različite načine i na različitim mjestima. Ovdje smo sa porodicama žrtava koje traže istinu i pravdu. Traže istinu o tome šta se desilo sa njihovim najmilijim i pravdu da odgovoraju oni koji su počinili ove zločine. Sa ovog mjesta šaljemo poruku mira i suživota”, poručio je Kudić.



Najmlađe žrtve koje će danas biti ukopane su mladići koji su u momentu kada su ubijeni imali svega 19 godina: Samir (Sadika) Garibović, Emir (Kemala) Đonlagić i Suad (Mehe) Kljajić. Suad će biti ukopan zajedno sa svojim ocem Mehom.

Najstarija žrtva koja će biti ukopana ove godine je Bećir (Adema) Bešić koji je rođen 1931. godine.

Konačni smiraj pronaći će naći otac i sin Hajrudin i Jasmin Elezović, braća Edin i Emir Elezović te Fahrudin Elezović.

Zajedno će ukopani biti i otac i sin Šerif i Zafir Bajrić te braća Zulić, Mirsad i Suad, braća Jakupović, Armin i Dedo, braća Grabić Mustafa i Vejsil, te braća Sivac, Nedžad i Edin.



Dženazi su, pored najbližih, rodbine, prijatelja, komšija i poznanika, prisustvovali i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović te potpredsjednik RS-a Ramiz Salkić.

NAPOMENA: Da li je ovo normalno ponasanje nasih komsija. Da li je ovo trebali ili se moglo bez ovoga, da li nekoga grize savjest ili se pak ponosi ovakvim nedjelima. Sve je u pogresnom odgoju i pogresno ucenoj istoriji. Ali o tome nekom drugom prilikom.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/121 ... _foto.html

[Haman2]

PRED OČIMA MAJKE HALIME DŽELATI JOJ UBILI PET SINOVA I SUPRUGA
Autor: Ferhat Korajac
Objavljeno: 18. July 2019. 13:07:50



Koliko bi tek potresnih poemu napisao neponovljivi jezički genije Skender Kulenović da je kojim slučajem svjedočio onome šta se zbivalo u posljednjoj agresiji na Bosnu. U bošnjačkoj tragediji, ´92-´95. bilo je na desetine „Stojanki majki Knežopoljki“, potresnih priča i poema bez kraja. Među njima bi bila zasigurno i majka Halima Ibrahimagić iz Gornjih Agića (općina Bosanski Novi). Pred njenim očima srpski katili zvjerski su joj ubili muža Himzu (57) i pet sinova: Kasima (31), Huseina (29), Samira (21), Hasana (19) i Muhameda (18), koji je tih dana tek postao punoljetan.

Naime, porodica Himze Ibrahimagića do početka 1992. godine živjela je od svog rada, skromno i skladno, pod parčetom agičkog neba. Nikome se nisu zamjerili niti kome zijan učinili. Kuća zidana dobrotom bila je mjesto ne samo za Ibrahimagiće, nego i za sve komšije i sve putnike namjernike, bez obzira koje su nacionalnosti, vjere, pola, mladi ili stari. Koliko li su samo puta komšije Srbi za Haliminu sofru sjedali, a ona zijafet za njih spremala?! Koliko li je samo puta Himzo i njegovi sokolovi pritrčali pomoći komšijama Srbima, da pokupe sijeno prije nego počne kiša, da akcijaški zidaju štalu, iscjepaju drva za zimu... A te iste komšije, bezdušni ljudi, doći će ih glave.

Bio je početak maja godine 1992. u bosanskonovskoj komuni, ponajprije Dolini Japre, po isprobanom scenariju, počinju torture nesrpskog stanovništva. S najvećim brutalnostima pljačkaju se i spaljuju kuće, protjeruje stanovništvo s vjekovnih ognjišta. Familija Ibrahimagić u Gorjim Agićima, otac Himzo i majka Halima, sa sedam sinova i kćerkom, donose odluku da ne čekaju kada će ih kao i druge, sprovesti u sabirni centar u Blagaju, a potom smjestiti u prvi koncentracioni logor u Bosni, na stadion Slobode u Bosanskom Novom, nego da se pokušaju pješice probiti do Prijedorskih brda. Naime, u selu Biščani imali su roda za koji su bili sigurni da će ih rado primiti kao muhadžire. Ni slutili nisu da će upasti pravo u kandže srpskim katilima. Smjestili su se u kuću rođaka Hasana Hegića. Nedugo potom pred kuću se zaustavilo oklopno vozilo s desetak četnika naoružanih do zuba. Oružje su uperili u smjeru kuće, a jedan od njih je narednički, zakrvavljenih očiju, zapovjedio da iz kuće izađu svi. Prilikom izlaska odmah su tražili da se svi muškarci postroje. Hrabri i ponosni najstariji sin Ibrahimagića, Kasim (31) odbio je naredbu, kazavši: "Neću, nisam nizašto kriv". Odmah su mu pucali u glavu. Preostale muškarce, a bilo ih je ukupno 12, krvoloci su počeli tuči kundacima, a zatim rafalno ispalili u njih dum-dum metke. Mrtva tijela padala su kao stabla u šumi, u bašču Hasanovu. Sve je to svojim očima, držeći za ruku svojeg 12-godišnjeg sina Asima, gledala majka Halima i njena kćerka Šuhra. Jeziv prizor stravičnog masakra zaledio je sve, jedino je majka Halima, u čijim je očima gorila tuga, ali ne i tekle suze, prišla je ubijenim sinovima i suprugu, okrećući ih da vidi da neko od njih ne daje znake života. Potom ih je prekrila dekama, a onda pješice pohitala, koliko je noge nose, prema Trnopolju, prijedorskom logoru smrti, da bi se uvjerila da li joj je barem tamo na životu ostao sin Emir.

Tog dana, 20. jula 1992. godine, kada su joj pobijeni evladi i suprug, umrla je i duša hrabre majke Halime, mada će s ovog dunjaluka na Ahiret preseliti 17. aprila 2010. godine. Inače, s mjesta zločina zlikovci su poubijane potrpali na traktor i odvezli u nepoznatom pravcu. Nekompletni posmrtni ostaci Ibrahimagića pronađeni su tek 2001. Inače, prvo su bili pokopani u masovnu grobnicu Tomašica, ali da bi sakrili taj krvavi zločin, iskopali su ih s bagerima, rastgavši im tijela, a onda ih pokopali u drugu masovnu grobnicu Jakarina kosa kod Ljubije. Nekompletni posmrtni ostaci Ibrahimagića pronađeni su tek 2001., a džennaza i ukop obavljeni u Gornjim Agićima 2007. godine. Majka Halima nikad nije saznala, zbog njenog ionako uništenog života, da tijela njene djece i supruga nisu kompletna u kabure spuštena. No, kćerka Šuhra i sinovi Asim i Emir uzeli su sebi u amanet da za njih priča o masovnim grobnicama Tomašica i Jakarina kosa neće biti završena dok ne pronađu sve kosti svoje braće i oca.

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=67961

[Haman2]

ANTO NOBILO IMA JAKE ARGUMENTE: "Od Republike Srpske tražiti odštetu za genocid" (VIDEO)

"U presudi Ratku Mladiću, i drugim presudama koji se odnose na Srebrenicu, jasno piše da je Vojska Republike Srpske počinila genocid. Republika Srpska ima svoju pravnu osobnost unutar BiH - svoj parlament, Vladu, budžet. Mislim da su oni najodgovorniji. Njihova vojska napravila je genocid, i prije svega tužbu treba podignuti protiv Republike Srpske."



Holandija je samo djelimično odgovorna za smrt blizu 350 muškaraca i dječaka, koji su u julu '95. spas pokušali pronaći u bazi UN-a u Srebrenici.

Tu odgovornost Vrhovni sud Holandije ograničio je na deset posto jer je, kako je utvrđeno, tolika vjerovatnoća da bi oni preživjeli u slučaju da im je holandski bataljon UN-a odobrio ostanak u bazi. Žrtve trebaju odštetu tražiti od Republike Srpske smatra advokat Anto Nobilo:

"U presudi Ratku Mladiću, i drugim presudama koji se odnose na Srebrenicu, jasno piše da je Vojska Republike Srpske počinila genocid. Republika Srpska ima svoju pravnu osobnost unutar BiH - svoj parlament, Vladu, budžet. Mislim da su oni najodgovorniji. Njihova vojska napravila je genocid, i prije svega tužbu treba podignuti protiv Republike Srpske."

NAPOMENA: Kliknite na link da poslusate i pogledate VIDEO
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/121 ... video.html

[Haman2]

Sjećanje na 23. juli 1992. godine: Istrebljenje Bošnjaka iz Bosanskog Novog
DAN KADA JE UBIJEN BOSANSKI NOVI
Autor: Ferhat Korajac
Objavljeno: 23. July 2019. 09:07:37

U jednom danu protjerano preko 10,5 hiljada Bošnjaka iz Bosanskog Novog, što je najveći egzodus stanovništva gotovo u 7,5 stoljeća dugoj historiji grada na utoku Sane u Unu


Bosanski Novi - konvoj od 22. juna 1992. godine - prvo autobusi popunjeni

Jedan od najljepših krajiških gradova, smješten na obalama ljepotica Une i Sane, u svojoj, gotovo 7,5 stoljeća dugoj historiji, mada rušen do temelja nekoliko puta, nije doživio veći egzodus stanovništva nego što se to zbilo 23. jula 1992. godine. Tog vrelog ljetnog dana formirana je nepregledna kolona vozila nakrcanih tugom i suzama. Bosanski Novi napuštalo je, ne svojom voljom, preko 10,5 hiljada, uglavnom Bošnjaka, nešto Hrvata i pokoji Srbin. Tog dana ubijen je Bosanski Novi, njegova bosanska duša, mahale i sokaci, čaršija, zamućene su rijeke, utihnuli ezani s 18 bijelih, vitkih munara... U konvoju nije bilo samo onih koje je najveća ljudska ološ, ratni zločinci, pljačkaši, ratni profiteri... već na mučki i svirep način ubili, zabranili im odlazak ili namijenili likvidaciju.

Crna simfonija krvavog pira u Bosanskom Novom krenula je mnogo prije nego u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Naime, počelo je to još krajem septembra 1990. godine kada je u Hrvatskoj krenula „balvan-revolucija“, a srpski pobunjenici na području Banije i Like oteli oružje policijskim stanicama. Posebno uzavrela situacija stvorena je u novembru te godine kada je u Dvoru uhapšen ratni zločinac Željko Ražnjatović – Arkan. Strasti i ratni sukobi se ne smiruju sve do 26. jula 1991. kada Dvor na Uni pada u ruke srpskih pobunjenika. Tada je ukinuta i formalno granica između ta dva grada, ali samo za Srbe. Inače, sve vrijeme u tim pobunama, takozvanim događanjima naroda, diverzijama... bili su uključeni i mnogi bosanskonovski Srbi. Jer, područje Dvora na Uni, graniči s Bosanskim Novim (rijeka Una razdvaja ta dva grada i dvije države), pa su, po njihovom viđenju, „morali“ pomoći svojoj braći u obrani srpstva i stvaranja Velike Srbije. Po povratku kućama s ratišta bosanskonovski Srbi zajedno s ratnicima s područja Dvora na Uni, prvo su

i orgijali po ulicama, sokacima i mahalama, gostionicama i kafanama, grada na utoku Sane u Unu, utjerujući strah u kosti nesrpskom stanovništvu. S ratno-huškačkom politikom SDS-a i stalnim prisustvom naoružanih ratnika s druge strane obale Une, koji su pravili haos u gradu, protivi se Đuro Umičević, načelnik MUP-a. Svoju ljudskost, svoj stav da ne želi podjelu policije po nacionalnoj osnovi, platio je glavom. Ubijen je 08. februara 1992. godine gotovo na kućnom pragu, u kafiću iznad kojeg je bio njegov stan. Bila je to snažna poruka i Srbima da će svi isto proći tko se ne bude slijepo pridržavao uputa i naredbi SDS-ove vlasti.

Mada u Bosni nije zvanično još bio krenuo rat, u Bosanskom Novom bilo je pravo ratno stanje. Sve je poremećeno, a sve institucije i organizacije, posebice na čijem su čelu bili Srbi, davali su potporu ratnicima iz susjedstva. Dom zdravlja pretvoren je u ratnu bolnicu. Taj košmar, taj haos od života, još više se pogoršava početkom aprila 1992. kada i zvanično zločinačka stranka SDS nasilno (06.04.1992.) preuzima vlast na ovoj općini. Svoju fašistoidnu politiku, koja je asocirala na prve nacističke progone Židova: šikaniranje, rušenje vjerskih objekata, radnji, kuća... zavođenjem strogo ograničenja kretanja i policijskog sata za nesrbe, likvidiranjem muslimanske elite... A da će krvavi scenarij -potpunog zatiranja svega što nije srpsko, sačinjen u havarisanim srpskim umovima, biti proveden u djelo, bilo je jasno kada je iz snajperskog hica ubijen Hamdija Ekić, bivši načelnik općine, pozvan u hotel „Una“, navodno na međuetnički dogovor.

Genocidni teror započeo u selima na području Doline Japre


Dolazak prognanik u Karlovac

No, srpski genocidni teror počinje prvo u Dolini Japre, u selima u kojima je muslimanski živalj: Blagaj Rijeka, Blagaj Japra, Maslovare, Suhača, Hozići, Donji i Gornji Agići. Mnogi će datumi po zlu biti upamćeni u vremenu 1992./95. godina. Posebice početak i završetak ubijanja grada-ljepotana. Prvi je upisan 10/11. maj 1992. godine. Bio je to isplanirani scenariji kako bi se počelo s granatiranjem Doline Japre i bošnjačkih mahala Prekosanje i Urije. Izveden je tako što je napadnut vojno-policijski kombi (sami sebe napali), na magistralnom putu Bosanski Novi – Prijedor, u mjestu Blagaj Rijeka. A onda je uslijedio žestok odgovor. Šta nije uništeno granatiranjem sela u Dolini Japre, progutao je plamen ili su opljačkali srpski ratnici. Tog 11. maja u plamenu su bila i bosanskonovska naselja Urije i Prekosanje. Desetak dana kasnije, točnije 24. maja, sve stanovništvo Doline Japre, njih preko 5.000 stjerani su u Blagaj Japru, u prostore tamošnjeg rudnika. Potom su prevezeni u Srednjoškolski centar u Bosanskom Novom, a nakon tri dana, 14. juna, vraćeni u Blagaj. Nakon svakodnevnih tortura, mučenja, ubijanja... 09. juna smješteni su u teretni voz, s vagonima za stoku, bez hrane i vode i odvezeni u selo Ostružna blizu Doboja. Tu su srpski zlotvori razdvojili sposobne muškarce u jedan, a djecu, žene i nesposobne starce u drugi voz. Muškarce su, njih oko 750, vratili u Bosanski Novi. U zatvorenim, prljavim, teretnim vagonima, ostavljaju ih dva dana, a onda ih odvode na stadion „Slobode“, prvi koncentracioni logor u Bosni i Hercegovini. Na njemu su do tada bili zarobljeni svi muškarci-nesrbi iz tog grada. Oni su pokupljeni iz svojih kuća i stanova i smješteni 01. juna na teren igrališta, kako bi bili poubijani mitraljezima iz voza koji bi tud prolazio. Ipak, neko je od Srba spriječio taj inscenirani masakr? Da svi Srbi nisu četnici, ratni zločinci i zli momci, potvrdit će se i 15. jula kada je iz Bosanskog Novog, nakon neuspjelih pregovora da se pređe na hrvatsku teritoriju, konvoj s oko 5,5 hiljada Novljana-nesrba krenuo u pravcu Bosanske Dubice. Zasluga pripada bosanskodubičkom načelniku Nikoli Karanu, koji je spriječio izvršenje planiranoga masakra. Tog časnog čovjeka ubrzo su smijenili s funkcije i poslali na ratište gdje je po nerazjašnjenim okolnostima poginuo. Na sličan način nastradao je i Lazo Kovačević, na Željezničkoj stanici u Bosanskom Novom, pokušavajući zaštiti komšije Bošnjake. I dok su bosanskonovski muškarci bili zatočeni na stadionu, srpski ratnici izvode takva zlodjela koja nisu zabilježena u historiji tog grada. Bosanski Novi te noći, prvog na drugi juni bio je u plamenu. Porušeni su mnogi objekti, radnje i kuće eksplozivom dignute u zrak, a među njima i četiri džamije, od kojih su Gradska i Vidorijska bile zaštićene kao raritetne vrijednosti kulturne baštine. Jedan od najtežih zločina na području bosanskonovske općine dogodio se 22. juna 1992. godine u zaseoku Alići, kada je u stravičnom masakru poubijano 27 muškaraca. Zapravo svi oni koji su se tog dana zatekli kod svojih kuća, u avlijama ili na njivama. Oni su morali sami sebi iskopati kabur u koji su sahranjeni. Iako bez ijednog ispaljenog metka u Dolini Japre na najsvirepiji način ubijeno je 76 ljudi, a na području općine 295. Među ubijenima je gotovo svo rukovodstvo SDA: Džafer Kapetanović - potpredsjednik, Rešad Berberović - sekretar, Ismet Muslimović, član užeg rukovodstva, te Hasan Isaković, Abdulah Huzeirović, Mahmut Čehaić, Fadil Blagajčević, Besim Berberović, braća Hasan i Husein Salkić, Razim Grudić...

U konvoju jada i čemera, rođena dva dječaka


U konvoju je bilo puno male djece

Ako je 24. maj 1992. godine označen kao početak umiranja Bosanskog Novog, 23. juli je zasigurno datum kada je sahranjen ovaj krajiški ljepotan. Tog dana Novljani-nesrbi oprostili su se od svog grada, svoje mahale, ulice, sokaka, svoje avlije, kuće... Izašli su u kamionima, autobusima, automobilima... pod pratnjom UNPROFOR-a, UNHCR-a i Crvenog krsta, u konvoju nakrcanom tugom i suzama, uz plač djece i žena, jecaje muškaraca... Nepregledna, kilometarska kolona krenula je preko unskog mosta prema Dvoru, pa nastavila do karlovačkog predgrađa Turnja, tada prve slobodne teritorije. U tom konvoju, u zagušljivom pretrpanom kamionu, rođena su dva dječaka, bez liječničke pomoći. I umjesto da prvi put udahnu ovodunjalučki zrak u svom Bosanskom Novom, oni nikad neće znati točno mjesto rođenja. Bilo je to između Velike Kladuše i Karlovca. Kolonu čemera i jada dočekali su mnogi rođaci, prijatelji, komšije... Zlo i smrt napokon su ostali iza njih. Potresne slike ovog pomiješanog žalosno-radosnog susreta zabilježili su foto-reporteri i snimatelji mnogih svjetskih redakcija. Konvoj pretrpan ljudima i zavežljajima završio je svoju misiju. A nakon dva dana provedena na ledini i sportskoj dvorani u Turnju, napaćena djeca, žene, muškarci, u dogovoru s njemačkom vladom, odvezeni su u vozovima, u Njemačku. Inače, Novljani su razasuti širom dunjaluka, u čak 135 zemalja.

Preko vode do slobode

Zadnji čin, zabijanje bašluka u mezar sahranjenog Bosanskog Novog, zbio se oktobra 1995. godine, pred potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Tada su grad morali napustiti i preostali nesrbi, oni koji su iz njima znanih razloga ostali u bosanskonovskom paklu. Svi su prvo bili zatvoreni nekoliko dana na autobusnoj stanici, a onda odvezeni na nepoznatu lokaciju. Tumarajući danima po bosanskim bespućima uspjeli su stići do teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Na tom putu nekoliko njih izgubilo je život, dvoje u rječici koju su morali pregaziti.

Osmišljena vrsta genocida potvrđena je i na Haškom sudu protiv optuženoga Radovana Karadžića. Visoki službenik UN Čarls Karuđa, potvrdio je da su nesrbi s ove općine nasilno iseljeni. Zvaničnici, na čelu s Radomirom Pašićem, načelnikom općine i predsjednikom SDS-a, maja 1992. godine tražili su od njega da organiziraju konvoj za iseljavanje muslimana. Već do tada dobrano je na tom prostoru učinjen elitocid, brzom i nemilosrdnom likvidacijom muslimanske elite, čime su potpuno obezglavi taj narod. A potom od grada napravili mučilište.

Medijski sunovrat Radio Bosanskog Novog

Veliku odgovornost za ratna stradanja, ubijenih 295 nevinih Novljana, nikad utvrđenoga broja silovanih Novljanki, etničkog čišćenja, prvog koncentracionog logora u BiH na stadionu imena, kakve ironije - "Sloboda", rušenja svih 18 džamija, uništavanja svega što srpsko nije... snosi i Radio Bosanski Novi. S talasa ove medijske kuće, koja je do 1990. bila među najboljim lokalnim stanicama u BiH, prostirale su se gnusne i bestijalne laži, poticala mržnja; nacionalna, vjerska, etička... Propagatori medijskoga sunovrata bile su moje dotadašnje radne kolege Srbi, za koje nisam mogao vjerovati da mogu biti takvi medijski monstrumi i moralne spodobe. Primjerice, u ulozi ratnih izvještača zatekli smo se prvi put zajedno 26. jula 1991. u blizini sela Zamlača, blizu Dvora na Uni. Mada su znali da su žitelji na tom području hrvatske nacionalnosti, moje kolege su za srbijanske i crnogorske medije tada izvještavali o spaljivanju kuća i ubijanju srpske nejači. A svojim su očima gledali ljudski „živi zid“ koji se kretao ispred srpske vojske i oklopnoga vozila, s dva protu-avionska topa, prema selu Struga. U formiranom „živom štitu“ uglavnom su bile starice i starci pokupljeni po kućama opljačkane i spaljene Zamlače. Na njihovu nacionalnu deliričnost i medijsko siledžijstvo, zapanjen bi i Goebbels. I u ovom bosanskonovskom slučaju potvrđena je ona tako znana krilatica: riječ može biti ubojitija od metka.

Prema sadašnjem gibanju i ulozi nefunkcionalne države teško je vjerovati da će ikad svi zločinci biti procesuiran ili kažnjen. Ipak, jedno je sigurno, mnoge od njih stigla je Božja kazna. Tako su, iz tada zloglasnog Radio Bosanskog, na put bez povratka otišli: Milan Vujasin – direktor Radija, Predrag Šarac – glavni odgovorni urednik, Snježana Dudić – muzička urednica i spikerka, te Dragan Bera – novinar-urednik. Doduše, za najokorjelija zlodjela, zločine, ubojstva, silovanja, mučenja... neki su već procesuirani, mada pravdi i kazni vješto izbjegavaju naredbodavci i vrh srpske vlasti u razdoblju od 1991. do 1995. godine.

Žalosno je i to što se din-dušmani (neljudi) neće popraviti od toga što im se kaže istina, niti će se Bošnjaci, većina njih, otklon učiniti od bošnjačkoga felera: sklonost brzom zaboravu tuđeg zla i svojih muka.

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=68005

[Haman2]

[quote]ZLOČINCI SU SMAKNULI ČITAVE OBITELJI, ŽENE SU SILOVALI, A MUŠKARCE MASAKRIRALI, ODSIJECALI SU IM GLAVE I SPOLNE ORGANE: Za strašni pokolj civila između Prijedora i Sanskog Mosta nikada niko nije odgovarao…

U selu kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 ljudi, a za gnusan zločin nikada niko nije odgovarao...


Foto: ArhivFoto: ArhivFoto: Arhiv

Pokolj u Briševu, selu između Prijedora i Sanskog Mosta, počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tokom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

Na današnji dan 1992., smaknute su čitave obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero...

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16-godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, ušiju, te drugim neopisivim načinima mučenja.

Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač.

Riječ je o zaboravljenom zločinu koji su počinile srpske snage na početku rata nad ljudima koji uopće nisu imali veze s vojskom ili borbama. Ubijeni su bili poljodjelci, seljaci, obični ljudi koje nije zanimala politika, jer da su pratili što se događalo na bojištima širom BiH sigurno ne bi čekali kao janjad na milost i nemilost do zuba naoružanim srpskim brigadama.

Danas, 27 godina poslije, preživjele stanovnike Briševa najviše boli šutnja hrvatskih medija i službene hrvatske politike u BiH.

(SB)[/quote]

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/121 ... varao.html

[Haman2]

Psihogenetika kroničnog zločinstva
Sipanje soli po teškim ranama - nepopravljivi u vrijeđanju mrtvih i živih
Autor teksta Prof.Dr. N.Filipovic



I pored toga što je najviši svjetski sud pravde bulumenti Srba “odrezao” teške i nekoliko doživotnih robija za provedeni genocid, najteže ratne zločine, masovna silovanja, spaljivanja živih ljudi, itd., većina srpskog kolektiviteta te presude ignorira i prosto se s njima za.ebava. To mu nekako dođe kao kad bi Nijemci nakon Nürnberških procesa ignorirali presude svojim ratnim zločincima i šprdali se sa njihovim žrtvama od kojih su najmasovnije bili Jevreji. Međutim, u Njemačkoj i Evropi istina je potpuno drugačija. Svako negiranje Holokausta, odnosno masovnog uništavanja Jevreja od strane Nijemaca, povlači za sobom stroge zakonske sankcije, odnosno zatvorske kazne u relativno dugom trajanju, ne samo u Njemačkoj, već u svim članicama Evropske zajednice.

Nigdje u Evropi nije zabilježen slučaj grafita u kojim se negira Holokaust, dok je u Srbiji i republici genocidnoj, od Beograda do najzabitije vukojebinske palanke i sela na zidovima kuća i javnih ustanova veoma čest grafit “Nož, žica, Srebrenica”. Taj se krvoločni poziv na novi genocide redovno se pokazuje u obliku golemih transparenata na svim fudbalskim stadionima Srbije i šumske genocidne tvorevine; taj zlokobni znak nova generacija četnika paradira na majicama koje ponosno nosi ta "nebeska" srpska mladež. Ti zlokobni znakovi valjda jasno podsjećaju šta se u budućnosti ponovo sprema bosanskim muslimanima, odnosno Bošnjacima. Ti znakovi se sve češće pojavljuju i stoje li stoje po fasadama, a niko ni malim prstom da makne da se pronađu i zakonski sankcionišu počinitelji.

Možete li zamisliti kad bi se, naprimjer, u Njemačkoj, bilo gdje pojavio grafit otprilike ovakvog sadržaja: “Nož, nož, žica, žica, nije bilo Auschwitza!” Ma, nadigle bi se sve evropske policije, pa bilesi i Europol i ne bi se smirili dok tog “nestaška” ili “nestaške” ne bi pronašli i odveli pred sudiju koji bi udario čekićem i rekao: “Tri godine, bezuvjetno, plus toliko hiljada eura novčane kazne.”

Nadalje, zamislite da se na Baščaršiji ili bilo gdje u Sarajevu pojavi grafit slijedećeg sadržaja: “Mlađan Srbin trči poljem, ja ga stignem, pa ga koljem.” Evropa bi bila zaglušena krikovima kolektivne histerije iz Beograda i Banja Luke. Ne bi mogli da žive od protesta ponovo ugroženog srpstva u stilu: “Oj Evropo, pomagaj, vidite li šta nam Turci najavljuju.”

Ali kad se pojavi na stotine grafita - "Mlad balija trči poljem, ja ga stignem, pa ga koljem” – eeeee, to je sasvim normalno.

Idemo dalje! Svi smo vidjeli natpise i plakate sa: “Hvala ti đenerale. Srebrenica 1995.”

"Na tursku glavu mušku nikad nemoj dići pušku, ti to možeš mnogo bolje jer se stoka nožem kolje !!!"

Ili: “Oj Pazaru, novi Vukovaru! Oj Sjenice nova Srebrenice!”

Ili: “Šta će reći moja mila majka, kad je meni žena Muslimanka!

Ili: “Oj Fatima, gdje su ti dimije? -U četnika oko redenika!”

Ili: “Oj Munira, ko te razmontira? - Srbi braća, j..o li ih ćaća!

A naše “muslimansko blago”?

Ono šuti li šuti, baš kao utihli jaganci pred klanje. Naš svijet te “jalijaške ispade pojedinaca” ignorira, što i ne bi bio loš pristup u nekoj civiliziranoj zemlji. Ignorirati ove direktne najave budućih namjera u Bosni, pogotovo u vrijeme “otvorenog lova” i paranoidne sumnjičavosti prema svemu što “miriše” na islam (jest jednako terorizam), ravno je, osobno mislim, prećutnom saginjanju vratova u pokornom čekanju na hladnu oštricu četničke kame.

Nikako da se shvati da imamo za stalnog i nepopravljivog neprijatelje veliki, bolje rečeno većinski dio jednog naroda samoproglašenog za “nebeski”; naroda koji je psihogenetski usmjeren na stalno terorisanje svih oko njih koji nisu Srbi; naroda kojem ne valjaju Albanci, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Bošnjaci, Crnogorci, NATO, Rim, Vatikan, Beč, Berlin….ama baš niko ne valja, a samo oni valjaju. Ti se nikad u vlastito ogledalo neće pogledati i vidjeti vlastitu nakaznost.

Sve bi to, međutim, ostalo na nivou ispada da krvožednim Srbendama jedine i konstantne žrtve nisu upravo bosanski muslimani, Bošnjaci. Ostalim ne smiju ništa, jer kako smo vidjeli od sviju su dobili po zubima, pa im barkanje u Hrvatsku ili u Kosovo, naprimjer, više nikad neće pasti na pamet. I slijepcu je očevidno da je njima sada prvi cilj “kurbana pomazi, kurbanu niz dlaku”, opusti kurbana da mu ga lakše zavučeš, onako po srbijanski, pa onda dugoročni plan mala velika Srbija, pripajanje genocidnog entiteta, a kasnije jednostavno kupovina ostatka od ostataka Bosne, rastalivanje sa kolegama ustašama i našim prodanim dušama i satjerivanje Bošnjaka u nekoliko međusobno nepovezanih enklava a la neka evropska Palestina, obavezno i svakako pod permanentnom kontrolom srbijanskog policajca i borca protiv islamskog terorizma.

To će biti pravi nivo države za nekog Izetbegovića iz treće generacije nasljedne loze.

Psihogenetske bolesti i mitomanija su neizlječivi. To su konstante, baš kao što su historijske konstante stotine hiljada preklanih vratova naših merhametlija koji poslije svakog genocida idu u budućnost s pomišlju: “Ma neće se ovo više desiti”.

Dimenzije tog katastrofalnog samozavaravanja su pokazale koliko su skupe bošnjačke zablude, koliko će koštati grlenje i igranje šaha po Beogradu sa četnicima presvučenim u evropsko odijelo, koliko će anestetički djelovati sada nasljednikovo palamuđenje o svijetlim perspektivama i sigurnosti bošnjačke budućnosti - “u svojoj vjeri, na svojoj zemlji”. Neka nova verzija onih tješenja: “Rata neće biti. Za rat treba dvoje. Mirno pijte kahvu i ne sekirajte se….”

A kurbani su već zgurani na oko 27% teritorije, dok su kame već naoštrene i samo čekaju povoljan momenat.

Psihogenetika kroničnog zločinstva

[swanfilter]

Bosanski Novi i na najsuncaniji dan je jedna tmurna kasaba, kroz koju kada prolazis, osjetis da nesto ruzno se desilo. Pa makar i ne znao sta sve stravicno se desavalo ....

[Haman2]

U poslednjem ratu pocinjeni su strasni zlocini sve do genocida u Srebrenici. Istorija Bosnjaka puna je zlocina nad njima samo sto Bosnjaci nisu imali priliku da to uce. Sve su to bile tabu teme. Evo jedne od tabu tema za koju mnogi Bosnjaci nikad nisu culi. Obratite paznju. Nacin komunikacije i argumenti ubjedjivanja uvijek isti kao i posledice.

Masakar sjenickih muslimana prije 200 godina



Skoro se navrsilo se vise od dvije stotine godina od masakra Karađorđevih ustanika nad sjeničkim muslimanima Bošnjacima. Za ustanak smo znali, ali nismo znali o stradanjima zena djece, nismo znali o stradanjima na prevaru, nismo znali o stradanjima na pogazenu zadatu rijec.

V. Radunović u svom djelu „Upad Srba u Sandžak 1809. godine", Glasnik jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd, 1934. godine, str. 514-524, navodi:

„Do bitke za Sjenicu došlo je na Đurđevdan, 6. maja, i u njoj je celo mesto bilo spaljeno. U samoj varošici spaljeno je bilo podgrađe, a Turci (Bošnjaci) su se sklonili u varoški kastel dok su srpski ustanici zauzeli Sjenicu. Ceo mesec dana trajalo je učvršćivanje ustaničkih snaga u sjeničkoj kasabi, jer su se prisutni Turci (Bošnjaci) neprestano branili."Muslimani u Sjenici su se junački borili za odbranu svog vatana, ličnih života i života svojih porodica. Na kraju se odlučuju na časnu i vitešku predaju. U ime sjeničkih muslimana Bošnjaka predaju grada je dogovorio Ali-beg Čović. Njemu su srpske vođe "čvrsto i na vjeru garantovale" da će dopustiti stanovništvu miran i bezbjedan izlazak iz utvrđenja. Međutim, dogodilo se sasvim suprotno - sjenički muslimani, žene, djeca i starci, redom su pobijeni, masakrirani, njih skoro 3.000 glava.


Antonije Protić je napisao 1809. godine da su „Srbi prekršili časnu obavezu i po predaji grada dobrovoljno razoružane ljude, goloruke žene i nejač, plotunima pobili odmah po izlasku iz grada, a glave im natakli na vrbovo kolje."

Sjeničaci i danas citiraju riječi nekog popa koji je bio u Karađorđevim „osvetnicima": „Dvije ‘iljade turskijeh ( citaj bosnjackih) glava nabismo na kolje. Glava je bilo još, al' kolja nestade... Potom Vožd krstaš bajrak na tvrđavu iznese..."

O ovom stradanju muslimana u svojim "Istorijskim spisima" govori nam Vuk Karadžić: "Kad Turci u određeno vrijeme otvore šanac i pođu kroz srpsku vojsku, koja im je sokak načinila, i dok ih još pola nije bilo izašlo iz šanca, Srbi prednje stanu pocnu ubijati i pleniti. Kad to vide Turci koji su još bili u šancu, oni šanac zatvore i stanu se braniti i Srbe koriti što tako na vjeru rade."

[BJonathan Knight, sa Univerziteta Buffalo, The State University of New York, u svom djelu „Serbia's Sandzak: Still forgotten", kaže][/B]: „Tokom 1809. godine, u vrijeme Prvog srpskog ustanka, Karađorđe Petrović je spalio Novi Pazar, a saopšteno je da je zaklano priblizno 3.000 Bošnjaka u Sjenici..."

Ovo su samo neki navodi i činjenice o onome šta se dogodilo sjeničkim muslimanima prije 200 godina. Ovaj genocid nad nedužnim sandžačkim Bošnjacima samo je jedan u nizu genocida koji se dogodio bošnjačkom narodu. Akteri su isti u svim genocidnim radnjama. Poznato je ko su ubice, a ko žrtve, od Sjenice pa do Srebrenice.

Ubijanja na ovim prostorima više nema. Bar ne u pravom smislu te riječi. Ali je na snazi tiho, perfidno i podmuklo „ubijanje" muslimanskog ponosa i dostojanstva. Muslimani se napadaju, optužuju, premlaćuju, ponižavaju, omalovažavaju, na njih se gleda kao na građane drugog reda.
Struktura zaposlenih u državnim institucijama ne odgovara stvarnoj slici rasporeda stanovništva u sandžačkim opštinama. Ekonomija u Sandžaku je u totalnom rasulu. Putna infrastruktura liči na onu iz ranih godina dvadesetog vijeka. Korupcija, mito, kriminal svake vrste u Sandžaku cvjetaju, dok državni organi nijemo šute i mirno prate situaciju na terenu, kao da svojom pasivnošću pospješuju i hrabre ove nečasne radnje. Pešterska visoravan kao ekološka baza i lokalitet sa ogromnim potencijalom za razvoj stočarstva, proizvodnje sira i ostalih mliječnih proizvoda sistematski se uništava. Na Pešteri nema asfaltnih puteva, a o ostaloj infrastrukturi da i ne govorimo. Sandžak je svojevrsni džep iz kojeg mnogi uzimaju, ali ništa u njega ne ulažu.

Masovno ubijanje sjeničkih muslimana, žena, djece i staraca jeste genocid. Njihovi sunarodnici iz Sjenice i Sandžaka su protjerivani i danas se iseljavaju. To protjerivanje nad muslimanima je etnocid. Pošto ni genocid ni etnocid nisu dali dovoljno dobre rezultate, onima koji ih čine ostalo je da nad muslimanima vrše urbicid i kulturocid. Znači, da se rušeni ili se još ruše kuće, kulturno-istorijski spomenici i vjerski objekti, te sve ono što podsjeća na narod koji je živio ili živi na ovim prostorima.(desetine džamija, mesdžida, mekteba, hamama, hanova u sandžačkim gradovima je porušeno).

Izvor: Arhiva Preporoda

[90minut]

Da li je ovo autenticna slika iz Srebrenice?

I da li je jedina što postoji?

[julisiz es grant]

Ne znam odakle je slika, ali iz Srebrenice sigurno nije.
Jedini poznati slikovni trag masovnih egzekucija nastao u danima genocida u Srebrenici je par sekundi snimka Zorana Petrovića-Piroćanca, koji pokazuje tijela strijeljanih ispred skladišta u Kravici (a koji je on nesmotreno pustio u dokumentarcu na Studiju B par dana kasnije, a zatim pokušao da ga presnimavanjem ukloni sa originalne kasete).
Ima još i vazdušni snimak leševa na Branjevu prije ukopavanja (koji se vide kao skup tačkica).

[90minut]

Ne znam odakle je slika, ali iz Srebrenice sigurno nije.
Jedini poznati slikovni trag masovnih egzekucija nastao u danima genocida u Srebrenici je par sekundi snimka Zorana Petrovića-Piroćanca, koji pokazuje tijela strijeljanih ispred skladišta u Kravici (a koji je on nesmotreno pustio u dokumentarcu na Studiju B par dana kasnije, a zatim pokušao da ga presnimavanjem ukloni sa originalne kasete).
Ima još i vazdušni snimak leševa na Branjevu prije ukopavanja (koji se vide kao skup tačkica).

Možeš li postaviti to ovdje?

[julisiz es grant]

Ne znam odakle je slika, ali iz Srebrenice sigurno nije.
Jedini poznati slikovni trag masovnih egzekucija nastao u danima genocida u Srebrenici je par sekundi snimka Zorana Petrovića-Piroćanca, koji pokazuje tijela strijeljanih ispred skladišta u Kravici (a koji je on nesmotreno pustio u dokumentarcu na Studiju B par dana kasnije, a zatim pokušao da ga presnimavanjem ukloni sa originalne kasete).
Ima još i vazdušni snimak leševa na Branjevu prije ukopavanja (koji se vide kao skup tačkica).

Možeš li postaviti to ovdje?

Ako misliš na ubijene u Kravici, ovo je dio iz Piroćančevog videa od 0:42, uz njegov komentar. Kasnije je taj, i još par kompromitujućih dijelova na originalnoj kaseti presnimio nevezanim materijalom u namjeri da ih zauvijek izbriše svjestan njihove dokazne vrijednosti, ali je snimak sa Studija B ostao i došao do Haga (ovo i jeste dio koji je u haškim suđenjima korišten, gdje uspoređuju snimak sa Studija B i originalne kasete).