Etjen de La Boesi: iz Rasprave o dobrovoljnom ropstvu (1548.)

[Cohers]

“Bože, pomozi mi. Ako su ljudi gluhi, zvijeri urliču: živjela sloboda! Mnoge od njih uginu čim ih uhvate; kao što riba umire čim nije u vodi, tako i razna stvorenja napuštaju svjetlost dana ne želeći da prežive gubitak svoje prirodne slobode. Kada bi među životinjama postojala hijerarhija, te zvijeri koje odmah uginu kada ih uhvate bile bi životinjsko plemstvo. Ostale životinje, od najmanjih do najvećih, kada ih uhvate toliko se opiru svojim kandžama, rogovima, kljunovima da time dovoljno govore koliko drže do onoga što su izgubile…”

“Onaj koji tako gospodari vama ima samo dva oka, dvije ruke, jedno tijelo i ništa drugo što ne bi imao i poslednji stanovnik velikog i beskrajnog mnoštva naših gradova. Ono što mu pretiče su sredstva koja mu vi pružate da bi vas uništio. Odakle mu toliko očiju da vas uhodi, ako mu ih vi sami ne dajete? Odakle mu toliko ruku da vas udara, ako ih ne uzima od vas? Kako to da uopšte ima neku vlast nad vama, ako to nije zahvaljujući vašem pristanku? Zar bi se usudio da vas zajaši da nije u dosluhu sa vama? Šta bi vam uopšte mogao da niste jatak tog lopova koji vas pljačka, da niste saučesnik tog ubice koji vas ubija, svoj sopstveni izdajica? Sijete polja da bi ih on opustošio; zidate i punite vaše kuće da bi on imao odakle da krade; hranite svoje kćerke kako bi on imao čime da zadovolji svoju pohotu; hranite svoju djecu da bi ih on, u najboljem slučaju, vodio u svoje ratove, poveo u klanicu, učinio poslanicima svoje pohlepe i izvršiocima svojih osveta; satirete se od rada da bi on mogao da se prenemaže u svom uživanju, u svojim prljavim i gadnim nasladama. Vi slabite da bi on bio jači i da bi uzicu držao još kraće.

A mogli biste da se oslobodite svih tih poniženja, koje ni bi podnijele ni životinje, ako pokušate, ne da ih se oslobodite, već samo da pokažete volju da to učinite. Budite odlučni u tome da ne želite služenje i eto vas slobodnih! Ne tražim od vas da ga odbacite ili gurnete, već samo da mu više ne dajete podršku, pa ćete vidjeti da će on pasti od sopstvene težine, poput kolosa ispod koga se izvukla osnova.

Nije riječ o tome da mu se nešto oduzme, već da mu se ništa ne da; nije neophodno da zemlja učini nešto za sebe, ako ne čini ništa protiv sebe…”

Zahvaljujući, prevashodno, Aliji Izetbegoviću i njegovom političkom kopiljanu i njihovim šegrtima, u ohr-ovoj i eu-šok terapiji električna stolica, na kojoj se nalaze svi bh-građani, radi na svijeće.
_____________________________________________________________________________________________

Vrijeme je da se bh-građani, bh-društvo i bh-država počnu oslobađati od tzv. domaćih političkih i njihovih sudskih, zakonodavnih i izvršnih vlastodržaca.

Početak bi bio potpuno otkazivanje podrške tzv. domaćim političkim i njihovim sudskim, zakonodavnim i izvršnim vlastodržcima i davanje maksimalne podrške OHR-u i EUSR-u, pošto su oni de jure privremeni.

[Cohers]

https://id.scribd.com/document/31843571 ... pobuna-pdf

Nevidljivi komitet
Nadolazeća pobuna

Iz kojeg god kuta sagledana, sadašnjost je bezizlazna. I to nije najmanja od njenih vrlina. Onima koji se svakako žele nadati, oduzima svako uporište za nadu. Oni koji još ukazuju na rješenja, demantirani su istog trenutka. Opće je poznato da sve može ići samo iz lošeg u gore. "Budućnost nema budućnosti" mudrost je doba koje je dospjelo, a pod prividom krajnje normalnosti, na razinu svijesti prvih pankera.

Zatvara se sfera političke reprezentacije. Od ljevice do desnice isto ništavilo zauzima pozu hulje ili lude, poput gondola mijenja svoj diskurs prema posljednjim naputcima stručnjaka za komunikaciju. Oni koji još glasuju odaju dojam da nemaju druge namjere do obeščastiti glasačke kutije, glasujući iz čistog protesta. Kao da se zapravo glasuje protiv samog glasovanja.

Ništa što nam se predstavlja nije ni izbliza na razini situacije. Čak i u svojoj tišini mase se doimaju beskrajno zrelijima nego sve marionete koje se međusobno prepiru oko toga kako ih voditi. Bilo koji chibaniiz Bellevillea govori mudrije od bilo kojeg od takozvanih vođa. Poklopac društvenog lonca trostruko se zatvara dok unutra pritisak ne prestaje rasti. Iz Argentine sablast Que se vayan todos! (Svi oni moraju otići!) počinje ozbiljno progoniti vodeće glave.

Plamen nastao studenog 2005. i dalje tinja u svačijoj glavi. Te prve radosne vatre krstile su desetljeće puno obećanja. Medijska bajka "predgrađa [banlieu] protiv Republike" dobiva na učinkovitosti onoliko koliko gubi na istini. Oganj je plamtio i u središtima gradova, ali te su se vijesti metodički ušutkavale. Cijele ulice Barcelone gorjele su u solidarnosti, ali za to nitko ne zna osim njihovih stanovnika. Čak nije točno ni da je zemlja prestala gorjeti. Uhićenici su najraznovrsnijih profila, ujedinjuje ih tek mržnja spram postojećeg društva, a ne pripadnost klasi, rasi ili gradskoj četvrti. Novost nije "revolt predgrađa" jer taj se već događao 80-ih, novost je njegov raskid s uobičajenim formama pobune. Napadači više ne slušaju nikoga, ni veliku braću ni lokalne organizacije koje nadgledaju povratak u normalu. Nikakav "SOS rasizam" ne može usaditi svoje kancerozno korijenje u događaj koji su tek zamor, falsificiranje i medijska omerta uspjeli dokončati. Cijela ta serija noćnih vandalizama, anonimnih napada i nijemih uništavanja proširila je jaz između politike i političkog. Ne može se iskreno zanijekati ono očito: da je to bio napad bez zahtjeva, prijetnja bez poruke i da nije imao nikakve veze s "politikom".

Treba biti slijep ili ne znati ništa o autonomnim pokretima mladih u zadnjih trideset godina pa ne vidjeti čisti politički čin u ovakvoj odlučnoj negaciji politike. Izgubljena djeca skršila su drangulije društva koje zaslužuje manje poštovanja od pariških spomenika na kraju Krvavog tjedna i svjesno je toga.

Neće biti društvenog rješenja sadašnje situacije. Ponajprije jer je neodređeni agregat socijalnih miljea, institucija i individualiziranih mjehurića, koji se tek antifrazom može zvati "društvom", nekonzistentan, potom i zato što više ne postoji jezik zajedničkog iskustva. A ne možemo dijeliti bogatstva ako ne dijelimo jezik. Trebalo je pola stoljeća prosvjetiteljske borbe da se omogući francuska revolucija i jedno stoljeće borbe oko pitanja rada da se porodi zastrašujuća "država blagostanja". Borbe stvaraju jezik kojim se izražava novi poredak. Ali takvo nešto danas ne postoji. Europa je danas osiromašeni kontinent koji potajice kupuje u Lidlu i putuje jeftinim aviokompanijama da bi uopće mogao putovati. "Problemi" formulirani aktualnim društvenim jezikom ne dopuštaju rješenja. Pitanja "mirovina", "sigurnosti zaposlenja", "mladih" i njihova "nasilja" mogu se samo obustaviti dok se situacija, koju ta pitanja trebaju prikriti, trajno policijski nadgleda kako bi se otkrili znakovi budućih nemira. Ništa ne može učiniti privlačnim brisanje guzice umirovljenicima za minimalac. Oni koji u kriminalu nalaze manje poniženja, a više prednosti, nego u čišćenju ulica neće predati oružje niti će im zatvor usaditi ljubav prema društvu. Horde umirovljenika u potrazi za užitkom neće jednostavno prihvatiti rezanje mirovina, nego će se sve više buniti radi sve većeg broja mladih koji odbijaju raditi. I konačno, nikakvo zajamčeno primanje uspostavljeno dan nakon kvazi-pobune neće postaviti osnovu za neki novi New Deal, novi pakt, novi mir. Društveni je osjećaj odveć ispario za takvo što.

...

[Cohers]

http://elektronickeknjige.com/bibliotek ... -neposluh/:

U svom glasovitom eseju Građanski neposluh Thoreau propituje društvene formacije i odnose, te presudan odnos društva (a time i vlasti) i pojedinca. Taj ogled postat će nadahnuće za nenasilne pobunjenike dvadesetog stoljeća. Upravo je svojim prokazivanjem načina na koji vlast ograničava pojedinačne slobode, Thoreauovo djelo iznimno važno za socijalnu povijest i teoriju i bilo je živo otjelovljenje Emersonovih doktrina o oslanjanju na vlastite snage i o nekonformizmu. Na Thoreauov utjecaj pozivaju se Gandhi, William Butler Yeats, Tolstoj, Marcel Proust, nabrojimo samo neke, ali i razni politički pokreti dvadesetog stoljeća u njegovu djelu nalaze inspiraciju. Thoreau se svojim esejističkim promišljanjima tako duboko uvukao u našu nedavnu prošlost i sadašnjost da se svakodnevno potvrđuje kao neizostavni kamen međaš u svakom pokušaju analize čovjekova odnosa s prirodom i društvom.

_____________________________________________________________

Vrijeme je da se bh-građani, bh-društvo i bh-država počnu oslobađati od tzv. domaćih političkih i njihovih sudskih, zakonodavnih i izvršnih vlastodržaca.

Početak bi bio potpuno otkazivanje podrške tzv. domaćim političkim i njihovim sudskim, zakonodavnim i izvršnim vlastodržcima i davanje maksimalne podrške OHR-u i EUSR-u, pošto su oni de jure privremeni.