Još jedna demonstracija rastuće turske snage, nešto što je bilo nezamislivo do prije nekliko godina. Amerika jeste u padu, ali ipak malo je lidera koji mogu javno ponižavati američkog predsjednika. Pogledajte islamofobnu kravu Merkel kako se uporno ponižava pred Obamom iako joj amerikanci slušaju i mobitel i kabinet. Sigurno je da Turci nisu iracionalni i da svaki potez vuku temeljem analize i procjene. Turska je u takoj geostrateškoj poziciji koja joj garantuje prosperitet i snagu, nedostajala je samo unutarnja stabilnost i samopouzdanje velike nacije. Erdogan je stabilizovao institucije kao što su vojska i obavještajna služba, uspostavio red i disciplinu u biznisz i društvu, iskoristio ratnički duh turskog naroda, i rezultati su neminovni.
Odnosi između Turske i SAD-a su uvijek bili kompleksni. Faktori koji ih danas povezuju su uzajamni interesi, naročito kada je riječ o destabilizaciji Sirije gdje su se obje sile našle na istoj strani. No, ta činjenica ne znači puno - pogledajmo samo širi Bliski istok. Primjerice, jedan Katar i Saudijska Arabija su također na istoj strani kada je riječ o financiranju i naoružavanju pobunjenika u Siriji, ali su ove dvije zemlje ljuti rivali o čemu nam dovoljno govori i njihov ideološki sukob oko politike Egipta.
No, Turska je poseban slučaj u toj regiji, ona je NATO članica i kao takva je od iznimnog značaja za projiciranje američkih interesa i ambicija. No, baš zato što je toliko važna, SAD bi svakako preferirao Tursku u kojoj je politička klima drugačija jer ono čemu svjedočimo zadnjih nekoliko godina je konsolidacija moći u rukama premijera Erdogana. Ove jeseni dolaze i predsjednički izbori u Turskoj, Erdoganova pobjeda je gotovo sigurna, a on je već najavio kako će tražiti znatno veće ovlasti u rukama predsjednika.
Na neki način moglo bi se reći da Turska "izmiče kontroli" po modelu Rusije, gdje je koncentracija moći završila u rukama jednog čovjeka, Vladimira Putina, mada je u Turskoj otpor protiv Erdogana znatno snažniji.
Sam Erdogan vjeruje da mu Amerikanci "pakuju", da je pobuna na neki način iscenirana i zbog toga često proziva američke medije. Nije posve jasno na što točno turski premijer misli - kada se Zapadni mediji na nekoga obruše kao jedan to izgleda poprilično drugačije, recimo baš kao sada na Rusiju. Ako je i bilo kritike na račun Erdogana za vrijeme masovnih prosvjeda i opće policijske brutalnosti, ta kritika je bila vrlo blaga. Štoviše, brojni mediji su ga čak i "izvlačili" iz neugodne situacije ističući kako je on "ipak ekonomski unaprijedio zemlju".
Zašto onda Erdogan proziva Zapadne medije toliko često? Možda je ovo lukav potez "pripreme terena". On je svjestan kako bi mogao uskoro zaista postati meta jedne žešće kampanje protiv njega, ovim putem se priprema na to. Rat u Siriji će se jednog dana završiti, a on zna da tada više neće biti toliko bitan, štoviše, mogao bi postati "uteg", baš kao što su i pripadnici Muslimanske Braće u Egiptu za SAD postali uteg. Danas novo egipatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Sisijem određuje masovno doživotne zatvorske i smrtne kazne za političke neprijatelje, dok SAD kritizira ove poteze iz čiste formalnosti, uopće se ne uznemiravajući previše.
Erdogan prati situaciju i zna da bi takva sudbina jednog dana mogla zadesiti i njega. Što se pak tiče Sirije, itekako ima razloga biti ljut, mada bi trebao prije svega biti ljut na sebe i svoje krive procjene. Kada je krenuo val "Arapskog proljeća" izgledalo je kako će stara nomenklatura diljem Bliskog istoka padati kao domino kocke. Tako je i bilo, do Sirije. SAD je tada, nakon "uspješnog" vojnog rušenja vlasti u Libiji, djelovao kao sila koja će osigurati da se domino niz nastavi. Tako je izgledalo i tako je mislio i Erdogan.
Sirija je velika zemlja, strateški izuzetno bitna, od tranzita nafte do položaja na Mediteranu. Erdogan je zaključio kako je ovo idealni trenutak za izbijanje na prvu liniju fronte anti-Assad politike. SAD će uskoro bombardirati Damask, a on će se postaviti kao najveći saveznik nove probrane elite koja će uzeti vlast. Tako je mislio Erdogan, zapravo bio je uvjeren i izgledalo je kako je takvo što neminovno. Nažalost, po njega, malo se prevario kada je okrenuo leđa svom dojučerašnjem savezniku i prijatelju, Basharu al-Assadu, te ponudio Tursku SAD-u kao poligon za rušenje Assadove vlasti.
Očekivao je da će SAD sigurno napasti nakon prošlogodišnjeg incidenta s kemijskim oružjem. Inače, pojedini izvori tvrde kako je upravo Turska preko svojih obavejštajaca s militantima u Siriji "kumovala" oko izvedbe tog napada. No, napad se nije dogodio, SAD nisu izveli agresiju koju je Erodgan očekivao.
Za njega je ovo bilo ravno izdaji jer - ako gledamo iz njegove perspektive -on je doveo u opasnost cijelu Tursku nadajući se kako američki napad na Damask stiže svakog dana, a sada je ostao samo s ugroženom granicom i velikom vjerojatnošću da će sirijska vojska dobiti rat i pritom protjerati ekstremiste, između ostalog, i na turski teritorij. Da ni ne govorimo kako je pritom otuđio znatan broj potencijalnih birača unutar Turske koji se žestoko protive destabilizaciji Sirije.Ovo su sve više-manje podaci koje smo znali, no pravu magnitudu narušenih odnosa između Ankare i Washingtona ovog tjedna otkrio je sam Erdogan rekavši kako on i američki predsjednik Barack Obama više "ne razgovaraju". Ističe kako nemaju kontakt otkako je SAD odustao od napada na Siriju.
"Ranije sam s Obamom razgovarao direktno. No, pošto od njega ne mogu dobiti očekivane rezultate oko Sirije, danas se komunikacija vodi između naših ministara vanjskih poslova", rekao je Erdogan ovog ponedjeljka u razgovoru za turski TV kanal ATV.
"Razgovarao sam s potpredsjednikom Bidenom. On zove mene i ja zovem njega", rekao je. Ništa čudno, Biden je uvijek bio daleko spremniji na "akciju" od Obame.
Erdogan ističe kako je frustriran činjenicom da SAD nije napao Siriju. "Očekivao sam pravdu u ovom procesu. Nisam mogao ni zamisliti da će se desiti nešto ovako od onih koji tvrde da su šampioni pravde", rekao je.
Turski premijer sada je ponovno u koliziji s američkim stavovima zbog izraelskog napada na Gazu. Dok SAD i dalje, unatoč stotinama palestinskih civilnih žrtava, podržava izraelsku agresiju ističući kako se radi o "pravu na obranu", Erdogan izlazi u javnost sa sve žešćim izjavama. "Izraelci nemaju savjesti, nemaju časti, nemaju ponosa. Oni koji dan i noć osuđuju Hitlera su premašili Hitlera u svom barbarstvu", rekao je turski premijer na što se oglasio američki State Department ističući kako su njegove izjave "pogrešne i uvredljive".
Ovdje zapravo još jednom vidimo američku blagu reakciju, koju Erdogan doživljava žestokom. Da je neki drugi lider rekao kako su "Izraelci premašili Hitlerovo barbarstvo", bio bi istog dana proglašen anti-semitom, ali ne i Erdogan, što pokazuje kako SAD još uvijek ne žele previše ljutiti vladara Turske, naročito u periodu kada je on već dao signale kako je spreman na intenzivniju suradnju i s Kinom i s Rusijom, a i njegov odnos s Iranom se može nazvati vrlo dobrim, mada su ove dvije zemlje na potpuno suprotnim stranama oko Sirije.
Na komentare State Departmenta Erdogan je odbrusio: "SAD bi trebao malo poraditi na samo-kritičnosti".
Glavni Erdoganov savjetnik, Yalcin Akdogan, još je i žešći u kritikama SAD-a. Kako prenosi Reuters, Akdogan je izjavio kako je izraelska vlada "mentalno bolesno" te kako Washington ima "pogrešan pogled na svijet". U svojoj poruci ističe: "Zapad je izgubio svoje demokratsko lice u Egiptu, humano lice u Siriji, iskreno lice u Iraku i mirno lice u Palestini. Tko bi više vjerovao u njihove laži sada?".
Ovakve izjave dolazile su do sada iz Teherana, Damaska, možda Havane ili Moskve, ali nikada još od strane saveznika, i to toliko važnog saveznika za kontrolu jedne toliko važne regije kao što je Bliski istok.
Do izbora ima još malo, 10. kolovoza će Erdogan gotovo sigurno postati turskim predsjednikom - sa znatno povećanim ovlastima. Dugoročno Erdogan bi mogao postati problem za SAD i to poprilično neugodan problem pošto je Turska NATO članica. Uskoro bi se rat u Siriji mogao završiti, a Erdogan bi mogao poslati pismo u Damasku sa sadržajem: "Nisam ja kriv, nagovorili su me Amerikanci". I čudnije su se stvari događale u vanjskoj politici, a naročito kada su Turska i Erdogan u pitanju - dovoljno je samo pogledati mirovni proces s Kurdima, kao i činjenicu da je u Iračkom Kurdistanu, koji možda proglasi i neovisnost, upravo Turska najveći investitor.
.
