Dekana Fakulteta islamskih nauka prof. dr. Enesa Karića (1958.) mnogi doživljavaju kao najozbiljnijeg kandidata za budućeg reisa. Nekadašnji ministar kulture i obrazovanja u Vladi RBiH, autor desetina knjiga, naučnih radova, specijalizant Al-Azhara, Yalea, Oxforda, Univerziteta u Kairu, suradnik i dopisnik brojnih u svijetu relevantnih naučnih časopisa, aktivni član Kraljevske akademije nauka u Ammanu, za Dane govori o Islamskoj zajednici, zloupotrebi vjere u SDA svrhe, Mustafi ef. Ceriću, Aliji Izetbegoviću, Harisu Silajdžiću
DANI: Gospodine Kariću, jeste li Vi za laičku, sekularnu državu Bosnu i Hercegovinu? Bila bih Vam jako zahvalna ako mi na ovo pitanje odgovorite sasvim konkretno, kao što su to nedavno, na našim stranicama, učinili Haris Silajdžić i Mustafa Imamović?
KARIĆ: Danas tu ne treba imati nikakve dileme: ja sam za civilnu državu, za civilne državne institucije. Ako sekularna država ne znači privilegiranje ateističke ideologije, ja sam i za sekularnu državu, onu koja građanima i narodima isključivo rukovodi pravom i zakonom. Mislim da sam za potonjih sedam godina barem na petnaest javnih tribina u Bosni i Hercegovini razložno objasnio da je za narode, za građane, za ljude BiH evropska civilna država najbolje rješenje.
Šta to, praktički i pojednostavljeno kazano, znači? U slučaju kad si načelnik jedne općine iz reda Bošnjaka - kako se to kaže političkim žargonom - podupirati civilnu državu znači da u općini ne kuhaš nikakve bajramske halve, da ne vješaš na zidove nikakve levhe, da ne preseljavaš džamiju u općinu, već da organiziraš općinske šaltere koji će raditi po zakonu, poštovati radno vrijeme i sve građane…
Ako si načelnik iz reda hrvatskog naroda, podupirati civilnu državu znači da teritorij općine ne obilježavaš betonskim križevima, da u općini ne ističeš nikakve križeve, nikakva raspela… Dakako, civilno organizirana općina također znači da se tamošnji načelnik ne treba "evropski dokazivati" organiziranjem pijanki, bančenja, terevenki… u prostorima općine. Današnja Evropa, civilna i sekularna Evropa, ne konzumira alkohol na radnom mjestu.
Načelnik, premijer, ministar… pomaže civilnu državu kad se miješa u svoj, a ne u hodžin ili reisov posao! A i hodža ili reis pomažu civilnu državu kad se ne miješaju u posao načelnika, ministra, premijera, člana Predsjedništva BiH… Naprimjer, načelnik Fehim Škaljić sebi se umiješao u posao, i sada se od Bembaše do Kozije ćuprije ima kuda prošetati i hajvan i insan… U općini Stari Grad popravio je hiljade kvadrata asfalta! To znači da Fehim Škaljić nosi u srcu La ilahe illallah! Ne treba mi njegovo La ilahe illallah kao predizborni slogan, parola ili transparent! Ne treba nam, kako kaže narod, tarlahanje! Pusti to! Daj da vidim djelo.
DANI: Držite li štetnom postojanje faktičke simbioze između SDA, SDS-a i HDZ-a, na jednoj, i Islamske zajednice, Srpske pravoslavne i Katoličke crkve, na drugoj strani?
KARIĆ: Držim štetnim prije svega Ustav BiH što je tu simbiozu anticipirao, unio je kao aksiom. Ako se ne promijeni, taj će Ustav barem još 30 godina donositi tu simbiozu, bez obzira kako će i ko će se u tom trojstvu smjenjivati na vrhu države BiH. Nekada tamo sa punom demokratskom procedurom mogu doći SDP, SBiH, SNSD i NHI, ali oni u konačnici rade iste stvari i udovoljavaju realizaciji one ustavne anticipacije (tro)nacionalnog aksioma o kojem sam govorio.
Ustav BiH, ovakav kakav jeste, traži od svih nas da nas oni koje izaberemo nacionalno predstavljaju. Nacija prije svega! A niko nas ne pita jesmo li samo to željeli i hoćemo li da nas životno predstave, da nam bude bolje za naš život, slobodu, napredak, a ne samo za taj nacionalni identitet, koji je jedan od petnaest identiteta koje možeš imati.
U vezi s tom simbiozom o kojoj govorite, da vam pripovjedim i ovo. Prije nekih godinu i nešto, bio sam sa gospodom Zdravkom Grebom i Ivanom Lovrenovićem na sijelu kod lorda Ashdowna i kod tadašnjeg američkog ambasadora Bonda. Zametnula se ona dosadna priča o nacionalnim strankama na vlasti. Nakon što sam iznio ovo što vam maloprije rekoh, upitao sam, tek retorički, gospodina Ashdowna: "A zar SDP nije, kad je pobijedio na parlamentarnim izborima 2000. godine, u konačnici ipak predstavljao samo Bošnjake?! Hrvatski mediji, hrvatski korpus, Katolička crkva u BiH, tako su, uglavnom, doživjeli i tumačili pobjedu gospodina Zlatka Lagumdžije. A isto tako i Srbi!"
To je tako zbog onog mrskog ustavnog aksioma, protežiranja (tro)nacije u Ustavu BiH, o kojem sam maločas govorio. Daj Bože da bude drugačije u BiH, daj da imadnemo sigurnu državu u kojoj će strah za gubitak nacionalnog identiteta, vjerskog identiteta, postati bezrazložan, izlišan. Pa ipak, moj je dojam da ćemo se mi još nagledati onih partijskih trijada koje smo ovdje spomenuli, bez obzira da li to bio trio SDA, HDZ i SDS, ili to bio SDP, SBiH, SNSD i NHI. A uz njih će uvijek ići i hijerarhije vjerskih zajednica.
DANI: Godi li Vam činjenica da Vas mnogi vide kao najozbiljnijeg kandidata za reisul-ulemu?
KARIĆ: Godi! Naravno da mi godi! To je svojevrsno priznanje, to znači da sam dosad uradio vrijedne stvari čim u meni dobar dio javnosti vidi budućeg reisul-ulemu. Ali, gospođo Vildana, pomislim da je gorko biti reisul-ulema kad ga onako mediji karikaturalno pokažu, gore ahmedija a dolje gaće i, da oprosti ko čita, genitalije na gotovs, kao što su Dani uradili prije dvije sedmice sa reisom Cerićem. Vi ste probosanska novina, i zato dozvolite da protestiram! Evo, ovim putem protestiram! Takav tretman skroz-naskroz reis Cerić nije zaslužio! Tekst gospodina Pećanina koji ste objavili o reisu Ceriću jeste analitički, on ima jedan nivo, i sa stavovima Pećaninova teksta se može razviti plodna diskusija, ali mislim da nikome nije trebala onakva naslovna stranica!
Nešto pomislih: ako li nam ova evropska sloboda bude ovako napredovala u medijima, ne bih se iznenadio da neka od bosanskih novina objavi budućeg reisa golog. Go čovjek i gola koža! Baš tako!
DANI: Po čemu biste se Vi, kao reisul-ulema, razlikovali od gospodina Mustafe Cerića?
KARIĆ: Mediji i javnost mene su promovirali u potencijalnog kandidata na budućim izborima za reisa. A ja o tome nisam pojma imao. A o tome ni danas ne znam nešto više. To je istina, vjerujte mi. To sam kazao i prije izvjesnog vremena u nekim intervjuima.
Sada sam dekan Fakulteta islamskih nauka. Ukazano mi je povjerenje, i tu, ako Bog da, ostajem do 2. oktobra 2005. Taj emanet i taj rok ja ne mogu pogaziti. Hoće li se šta iza tog datuma dogoditi, ja ne znam. Ko li dotle živ, ko li mrtav! Ali, rado bih kandidatima za budućeg reisa pomogao da sastave svoj reisovski program i da se kritički osvrnu na minule oblike rukovođenja Islamskom zajednicom sve tamo od 1882., otkad postoji ta institucija. Recimo, trebalo bi obavezno da novi reis, pa bio to Cerić ili neko drugi, nakon povratka sa idiličnih simpozija i međureligijskih dijaloga iz Londona, Pariza, Kuala Lumpura, Dohe, Washingtona, Riyada… posjeti bosanska sela Gluhu Bukovicu, Zloselo, Suhi Do, Crni Vrh, Gladovik, Vukovije, Nevjestino Selo… i još pokoje selo uzvjetar, kako bi kazao sjajni književnik Džafer Obradović. Da reis i po Bosni napravi makar toliko hiljada koraka koliko po svijetu prevali hiljada milja. Da ta sela posjeti u vrijeme kad tamo nije neka nova džuma, ili svečanost popraćena ugodom, već nenajavljeno. Tamo, u tim selima, tamo je onaj najtužniji preostatak bošnjačkog naroda.
Potom, dobro bi bilo Islamsku zajednicu organizirati da iz stanja dobrovoljnosti, entuzijazma i volonterstva stupi u stanje organizirane institucije, gdje se poštuje radno vrijeme, gdje ima procedura, gdje se ide u penziju kad treba da se ide u penziju, gdje imami ne kasne na namaske vaktove, a ni profesori medresa i Fakulteta islamskih nauka na posao i predavanja… Vjerujte mi, mnoge institucije naše Islamske zajednice nalik su volonterskim i hobi klubovima, navratiš kad hoćeš, ostaviš kišobran, aktentašnu, malo se prošetaš, obaviš razgovore, i potom strugneš, da bi sutra opet uradio isto. Još nešto! Danas bosanski muslimanski korpus ima osam medresa, jedan fakultet islamskih nauka i dvije islamske pedagoške akademije… Trebalo bi da imamo najuređeniji vjerski život. A nije baš sasvim tako. Tu sam i ja kao dekan odgovoran i kriv. Pogledajte samo kako se nekvalitetna i nedozrela štiva o islamu objavljuju u nas. Posvuda svako izdaje fetve, kao da je dopušteno igrati se vjerom. Ima i primitivnih štiva i knjižica objavljenih u ime nekakvog islama koji ninašto ne liči i nikakvom dobru ne vodi. K tome, veliki broj svršenika naših novopokrenutih medresa, ne završivši nikoji islamski ili drugi fakultet, stupi olahko u imamsku službu, negdje su to pravi pravcati adolescenti, nezreli za tako odgovornu dužnost. I šta onda imate posrijedi u velikom broju džemata? Imate upravo to da jedan adolescent osamnaestogodišnjak drži hutbu punu političkog naboja, sa ne znam kakvim i otkudašnjim utjecajem, drži, dakle, hutbu uglednim džematlijama, zrelim ljudima, inžinjerima, zanatlijama, privrednicima… Ili imate dosadne hutbe, tako dosadne da bi na nekom svebosanskom takmičenju iz dosadnih stvari stotine njih konkuriralo za prvo mjesto!
Hutba je jednosmjerna komunikacija, ljudi je saslušaju i ne pitaju, potom odgunđaju putem do kuće… Gotovo da su u nas danas sasvim rijetke hutbe koje kazuju šta po islamu valja a šta ne valja raditi, šta je halal zarada a šta nije, šta je sabur u braku, kako odgajati djecu u vjeri, šta znači poštovati roditelje i starije, šta znači poštovati kršćanina, jevreja, šta znači poštovati učitelja, profesora… Naprotiv, svi bi da pričamo sa minbere hoće li Turska uskoro u Evropsku uniju, pa onda ospemo paljbu po mrskom Zapadu, tom mrskom šejtanu šejtanskom… I ja sam kao dekan Fakulteta islamskih nauka odgovoran što nije bolje. Mislim da sa našim studentima postižemo tek prosječne rezultate. Ali, naše unutarnje stanje neće biti bolje sve dok vrh naše Islamske zajednice ne donese odluku da se sa plana vanjske politike i sređivanja svjetskih stvari usmjerimo na plan domaćeg terena!
DANI: Kako biste Vi reagirali da Vam neku nagradu dodijeli žiri kojem predsjedava Henry Kissinger? Biste li mu izrazili posebnu zahvalnost, kao što je to učinio reis Cerić?
KARIĆ: Nagradu bih primio, recimo, od Elieja Wiesela, ali je ne bih primio od Henryja Kissingera! Nagradu bih primio od Billa Clintona, ali je ne bih primio od Georgea Busha!
Od Kissingera je ne bih primio ako ne bih morao! A ako bih morao, onda bih izbjegao da mu se zahvalim! A ako bih mu se morao zahvaliti, onda bih to učinio privatno, i zamolio ga da tu zahvalu ne objavljuje! Eto, tu su neki izlazi. No, možda hadži reis-efendija u prvi mah nije znao ko stoji iza nagrade, pa se odlučio da je primi. Pozadinu nagrade nismo znali ni mi mnogi koji smo mu srdačno čestitali.
Ali, Vildana, pazite jednu stvar! Stranci nama upravljaju, to je jasno. Stranci su zaustavili finaliziranje genocida nad Bošnjacima, i to je jasno! Stranci dobro znaju da je na Balkanu prisutno i vjersko trvenje, i da su ovdje vjerski lideri važni. Iz tog slijedi da stranci dobro znaju da u Bosni mogu odrađivati svoje stvari i preko vjerskih lidera. Preko njih mogu efikasno disciplinirati političare, bremzati ih, i slično. Pogotovu je to tako ako imate anemične političare koji nisu u stanju efikasno upražnjavati svoju poziciju. U prirodi je svake vlasti da hoće da se još više ovlasti. Vjerski lider, uz vlast koju ima, želi još da se dodatno ovlasti. I onda se počne miješati u tuđi posao.
DANI: Imate li Vi razumijevanja za odluku francuske vlade o zabrani nošenja vjerskih obilježja u javnim školama?
KARIĆ: Nemam. I ne razumijem odluku francuske vlade. Šta državi smeta ako mala katolkinja u školi nosi na lančiću križ?! Ili jevrej onu svoju ćepicu kapicu?! Zar je marama na glavi neke muslimanske djevojke prijetnja savremenoj civilizaciji?! Ja sam protiv državnog uredovanja odjeće. S druge strane, mislim da su muslimani ponegdje u Evropi naletjeli na tu udicu zvanu marama. Drugi će se baviti parama, berzama, a mi muslimani maramama. Ne kažem da marama nije važna: važna je, ali tek na osmom mjestu po važnosti! Ali, nažalost, tragedija je u muslimana na mnogim mjestima u muslimanskom svijetu danas što su pogrešno poredali rješavanje svojih prioriteta. Imate neke muslimanske vlade koje dođu na vlast i, umjesto da porade na planu poboljšanja ekonomije, ljudskih prava, obrazovanja i slično, one se počnu baviti propisivanjem odjeće, odsijecanjem ruke za krađu, itd. To je znak dekadence. U 19. stoljeću propadajuća Osmanska imperija bavila se pretežno propisivanjem odjeće za muškarce. Bilježe da su u Sarajevu bile demonstracije kad su se smjenjivali saruci i fesovi. Potom su, sredinom 20. stoljeća i kasnije, bosanski muslimani prihvatili francusku kapu, a u velikom broju skinuli fes. Kad sam bio đak u Gazi Husrev-begovoj medresi, prije dvadeset i više godina, francuska kapa je bila nekakav odjevni znak muslimanstva. Sve apsurd do apsurda.
DANI: Kako objasniti činjenicu da su neke od islamskih zemalja, poput Saudijske Arabije, šampioni u kršenju ljudskih prava?
KARIĆ: Prvo, ne bih Saudijsku Arabiju svrstao tako visoko u kršitelje ljudskih prava. Tamo postoji smrtna kazna, ali postoji i u mnogim državama SAD-a. S druge strane, Saudijska Arabija je prevalila veliki put modernizacije, ali se, kao i mnoge muslimanske zemlje, opire vesternizaciji. Promjene su tamo vidljive nabolje, beduinsko društvo iz ranog 20. stoljeća preobražava se u velike gradske i polugradske sredine, sa visokim standardom života širokih slojeva stanovništva, sa realnim prilikama da rade, da se školuju i zaposle. Tamo su globalni trendovi u ekonomiji, školstvu, komunikacijama.
Ne mogu a da ne priznam jednoj zemlji napredak i prosperitet ako posvuda vidim Saudijce, po Evropi i svijetu, u biznisu, u ekonomiji. Dinastija tamo jeste bogata, ali su i njeni građani u velikom prosjeku, u ogromnom prosjeku, bogati.
Naravno, uvijek može bolje. Sada je tamo, u Saudijskoj Arabiji, na djelu opći dijalog. Svi su svjesni potrebe za reformama. Ali, reforme treba da dođu iznutra, a ne prisilom sa Zapada. Ne bih volio da u Saudijskoj Arabiji reforme provodi Amerika, ali isto tako ne bih volio ni da ih provodi Al-Ka'ida. Dobro bi bilo kad bi osmanska tradicionalna varijanta islama tamo doživjela veće pravo glasa. U tom pogledu sam optimista.
Ima muslimanskih zemalja koje krše ljudska prava. To je također tačno. Raduje činjenica da tamošnji mediji o tome sve više govore.
DANI: Smatrate li da je u redu da se infrastruktura Islamske zajednice koristi u svrhu predizborne kampanje Stranke demokratske akcije, kao što je to bio slučaj uoči posljednjih izbora u BiH?
KARIĆ: Ne smatram! Nikad se s tim muljanjem nisam slagao. Moj je stav tu poznat, ali kakva korist od njega. Čemu te i takve karikaturalne scene promocije SDA načelnika na vjerskim svečanostima?! Zar smo to džamiju reducirali na prolaznu političku opciju?! Ili pak mislimo da su neke političke stranke zapisane i u Kur'anu, pa smo ih dužni gurati?! I zar džamija nije džamija svih ljudi koji joj pripadaju, koji mogu i imaju pravo biti u različitim strankama, ali imaju pravo biti u islamu?! Zar to njima zatvaramo vrata?! Zašto smo tako kratkovidi?! Zar smo to postali sektaši?!
Ali, uvijek je politika koristila ahmediju. Kažu da je u vrijeme rahmetli Mehmeda Spahe jedan hodža bio angažiran da narodu na zoran način objasni da treba glasati za onu listu koja je gurala Mačeka. Taj se hodža sjetio kako da to izvede. Stavio je ahmediju na glavu, uhvatio jednog velikog mačka, i satima ga milovao kod glasačke kutije! Njegovu predizbornu poruku teško da su i umobolni mogli pogrešno razumjeti.
DANI: Gospodine Kariću, na mjesto ministra kulture RBiH stigli ste kao odabranik dr. Harisa Silajdžića: javna je tajna da tada niste imali naklonost gospodina Izetbegovića. Kako Vi danas - uskoro će godina od Izetbegovićeve smrti - cijenite njegovo mjesto u historiji BiH?
KARIĆ: Prvo, kazao bih da ja nisam bio neki važan ministar. Na Balkanu ministar obrazovanja i kulture nije toliko važan. Ne umišljam da sam nešto veliko dao našoj tadašnjoj politici, obrazovanju i kulturi u vrijeme tog mandata od 1994. do 1996. godine. Shvatio sam to kao mobilizaciju. Prije tog angažmana bio sam u nekim projektima u Vijeću Kongresa muslimanskih intelektualaca, čak su me izabrali i za potpredsjednika, mene i rahmetli Kasima Begića. A predsjednik je bio rahmetli Alija Isaković. Sarajevo je bilo već mjesecima opkoljeno, glad, smrt i bijeda na sve strane. U vrijeme jednog susreta u Vijeću, moj dragi prijatelj dr. Haris Silajdžić mi je kazao: "Kariću, nije vrijeme da sada u podrumu pišeš knjige. Hajde da radiš!" Nastojao sam, u tom ratnom vihoru, izbjeći činjenje štete. Ponegdje sam i pogriješio.
Sa predsjednikom Izetbegovićem ja nisam imao neke velike i važne službene poslove, ali sam ga tada često viđao, a mnogi susreti su trajali satima. Imali smo i neka zajednička putovanja, a najviše se sjećam putovanja u Češku, gdje ga je dočekao predsjednik Havel. Bio je to sjajan dvodnevni susret. U Pragu je predsjednik Izetbegović održao govor pred prepunom salom. Nastupio je briljantno, ne znam zašto taj govor nikada nije objavljen.
A sada da odgovorim na vaše pitanje: predsjednik Izetbegović je pozitivna ličnost naše novije povijesti. Učinio je mnogo dobra u teškim vremenima i s malo ili nimalo sredstava na raspolaganju. Volio bih da muslimani danas u svijetu imaju lidera nalik Izetbegoviću, koji je cijenio obrazovanje, čitao svjetsku literaturu, volio filozofiju i poeziju… Mnoge koncepcije islama koje je iznio, naročito one u knjizi Islam između Istoka i Zapada, i danas su mi bliske. Ili barem mogu naći valjane razloge zašto je takve koncepcije imao. Ovih dana pišem jednu malu knjižicu Islamsko mišljenje Alije Izetbegovića. Nadam se da ću je dovršiti do kraja ramazana.
DANI: Kad smo kod ramazana, koja je Vaša poruka muslimanima uoči prvog dana posta?
KARIĆ: Nisam ja pozvan da se obraćam muslimanima. Ja sam jedan skromni dekan Fakulteta islamskih nauka, gdje odreda studira sirotinja i gdje rade nastavnici koji su, kao i njihov dekan, u velikim stambenim kreditima. A kad bih bio pozvan da upućujem ramazanske poruke, one bi bile vrlo kratke. Recimo: "Poštovani muslimani, ispostite ramazan predano. Volite svoga prijatelja umjereno, možda ćete nekada doći na riječ, pa ćete odati svoje tajne koje ste međuse povjerili. A i kad se na nekoga srdite, činite to umjereno. Možda će vam osoba na koju se sada srdite postati jednoga dana prisni prijatelj, pa ćete se stidjeti šta ste mu sve ružno izgovorili!"
Vildana Smailbegovic
Svaka cast! Odavno ne procitah nesto ovako dobro a napisano od strane jednog od 'visokih' islamskih autoriteta u BiH! Gosp. Karicu, ovo je bilo tacno u sridu!
Prije cirka 4 godine. 
