http://www.zzi-germany.de/resources/Vortrag+Mumamed+Filipovic.pdf wrote:
Muhamed Filipović
Govor za skup u Minhenu
Poštovane Dame i Gospodo, dragi Bosanci i Hercegovici i dragi Bošnjaci,
Ljubaznošću domačina dobili smo mogućnost da u dalekom Minchenu pred Vama i
pred Vašim njemačkim prijateljima govorimo o nekim bitnim za našu zemlju i njene
stanovnike važnim pitanjima. Za tu mogućnost mi smo Vam veoma zahvalni.
Zahvalnost je naša utoliko veća što smo mi, posebno Bošnjaci, koji nemamo dvojnih
državljanstava, ograničeni u kretanju i što smo već godinama zatvoreni u kavezu koji
je nama uistinu drag, jer je to naša Bosna, ali koji nam onemogućava slobodno
kretanje koje neki naši sugrađani katoličke vjere uživaju, dok je veliki broj naših
zemljaka, pa i bliskih rođaka, rasut po svijetu u kombiniranoj akciji progona iz naše
zemlje, koji su vršili i Srbi i Hrvati i prisilnog raseljavanja svuda po svijetu, a to je
raseljavanje bilo cinično nazvano spašavanje naših života. Naša zemlja je bila bez
ikakva razloga napadnuta, nad njenim najbrojnijim bošnjačkim narodom izvršen je
genocid, čija se historija završila jalovim suđenjima nekolicini zločinaca i podjeli
naše zemlje, a podjela ima tragične posljedice po naš život i predstavlja glavnu
prepreku povratku naših ljudi iz emigracije.
Ali, mi nismo došli ovdje da govorimo o žalosnoj historiji naše zemlje i još
žalosnijoj nehumanijoj ulozi u njoj nekih zapadnih zemalja, već o našoj dragoj
zemlji i državi Bosni i njenim dubokim historijskim korijenima koji su sada,
zahvaljujući najviše dugotrajnim naporima moga dragog kolege i prijatelja profesora
Envera Imamovića, postali vidljivi, i u smislu precizno utvrđenih historijskih
činjenica, ali i u smislu njihove slike koju simbolizira hrast, to snažno drvo koje ima
duboko korijenje baš kao što naša zemlja i država ima isto takvo duboko korijenje
koje joj daje nepresušne izvore snage i nove sokove života, unatoč svima onima koji
su te korijene rezali i grane sijekli. Naše stablo bosansko i bošnjačko je jako i
odoljelo je svim nevoljama, a danas mu je potrebno da svaki Bosanac i Bošnjak zna
za njega, da ga zalijeva ljubavlju i podrškom i brine oko njega, kako bi i naša
domovina, kao i druge europske zemlje, konačno našla mir, stabilnost, a naš
bošnjački narod zaštitu od neprestanih progona i u svojoj državi i u Europi i to bez
obzira na to što smo mi muslimani, već upravo zbog toga. Jer mi smo europski
muslimani u punom smislu te riječi, tj. mi smo europski narod koji je svoju državu na
tlu Europe stvorio još u VIII vijeku. Mi smo miroljubiv narod koji nikada nikog nije
napao, niti se svetio za brojne napade, progone, nasilja i genocide. Mi smo kulturan
narod koji je stvorio veoma značajna djela nauke, umjetnosti, od velelepnih
građevina, džamija, mostova, medresa, hamama, karavanseraja, hanova, ljupkih i
pitoresknih gradova koji čine ukras Europe, ali i brojna djela poezije, kronika,
teoloških i filozofskih rasprava i drugih vrsta književnih djela, i to je, nakon svih
razaranja koja su vršena u cilju uništavanja spomenika naše duhovne i materijalne
kulture, još uvijek vidljivo i najimpresionatnija je slika za svakog ko dođe u Bosnu i
Hercegovinu. Mi smo se još krajem XIX vijeka odlučili da prihvatimo tekovine
europske civlizacije, ali i da zadržimo sve vrijedne tekovine naše velike islamske
civlizacije i kulture. U tom smislu i kao narod koji nije nikada i ni prema kome
pokazao netoleranciju ili neprijateljstvo, mi smo upravo onaj narod i živimo u skladu
sa onim principima koje moderna demokratska Europa želi ugraditi u osnove svog
života, nakon vjekova međusobnih sukoba.
Ovdje u Genealogiji naše slavne vladarske kuće Kotromanića, koju je rekonstruirao
kolega Imamović, vidite da je bosanska država živjela 700 godina pod vladavinom
jedne vladarske kuće koja je dala cijeli niz snažnih, pametnih i nada sve široko
tolerantnih vladara, da su oni vladali u zemlji koja je bila multireligijska, da su u njoj
živjeli i u nju se doseljavali pripadnici različitih naroda, od onih koje joj je ostavilo
rimsko carstvo, preko onih koje su na njenu teritoriju donijele seobe naroda, do onih
koji će kasnije, tražeći mirnu i tolerantnu zemlju i vladavinu u nju dolaziti i živjeti u
slobodi i to ne samo da žive, nego i da ispovjedaju onu vjeru koju su naslijedili i
donijeli sa sobom, bez ikakvog pritiska da je promjene. Bosna je, ako izuzmemo
mavarsku Španiju koja je toleranciju razvila na islamskim načelima, bila jedina
europska zemlja, sa europskim sistemom odnosa i vezama sa gotovo svim europskim
vladarskim kućama, u kojoj su slobodno djelovale tri crkve, Crkva bosnaskih
krstjana, Katolička crkva i Ortodoksna crkva. U Europi toga doba nije moguće
zamisliti zemlju i vladara koji bi štitio one koje je Sveta stolica kvalificirala kao
heretike, a tako je bilo u Bosni. Njen slavni vladar Kulin je diplomatski odaslao
natrag izaslanika Svete stolice Casamarisa sa dokumentom Abiuracije u kojem je
odbijeno da među stanovnicima Bosne postoje heretici i potvrđeno da Bosna i njen
vladar poštuju Krista i Svetog oca, ali nigdje nije rečeno da će vladar vršiti progon
onih koji vjeruju Krista na svoj način. Još je u tome eksplicitniji bio najveći vladar
ove dinastije Tvrtko, u svoje doba najmočniji vladar na Balkanu, koji, u odgovoru na
pismo Svetog oca, kaže da u njegovoj zemlji i kao njegovi podanici žive i krstjani i
katolici i ortodoksi, a da je on kao njihov vladar dužan da im osigura da slobodno
vjeruju i poštuju svoje običaje. Takav stav nije nigdje u Europi bio moguć u to
vrijeme, pa čak sve do Lutera i konačne nagodbe između protestantizma i
katoličanstva, do koje je došlo nakon užasa vjerskog rata. Eto takva je naša država
Bosna bila i takvi su bili njeni vladari iz kuće Kotromanića, sve do zadnjih dvaju
kraljeva koji su pali kao žrtve intriga i pod utjecajem stranih faktora pristali na
radiklno čišćenje Bosne od heretika dualista, što je stvorilo veoma teško unutrašnje
stanje u zmelji, a što je poveznao sa nekim nespretnim potezima u odnosima sa
srpskom despotovinom koja je bila na umoru, dovelo zadnjeg našeg kralja Stjepana
do toga da načini odlučnu grešku, tj. da otkaže ugovor sa Sultanom Mehmedom II El
Fatihom, u to vrijeme najmoćnijim vladarom na cijelom prostoru i tako mu pruži
casus belli, što je dovleo do propasti naše države.
Država je propala, došao je novi gospodar, bila je to Osmanska carevina koja je
upravo u tom vijeku bila u usponu da bi uskoro postala svjetska sila. Osmanlije su u
Bosnu donijeli mnogo novosti. Donijeli su timarski sistem zemljišnih odnosa koji je
bilo mnogo elastičniji i povoljniji za seljake nego raniji feudalni sistem. Seljaci nisu
bili vezani za zemlju ili gospodara i mogli su birati mjesto i uvjete života. Osmanlije
su u Bosni izgradili više velikih gradova koji su ubrzo postali veliki zanatlijski i
trgovački centri, od kojih je Sarajevo postalo odista veliki grad i poslovni centar, tako
da je francuski putnik, koji je u XVII vijeku putovao u Istambul, konstatirao da od
Venecije do Jedrena nije vidio veći i bogatiji grad od Sarajeva. Uz Sarajevo su nastali
i brojni drugi gradovi kao Banja Luka, Mostar, Travnik, Zvornik, Bihać, Tuzla, Foča,
Livno i mnogi drugi, a svi oni su bili dio jednog velikog svjetskog carstva koje se
prostiralo od Indije na istoku, do Mauritanije na zapadu, od Budima na sjeveru do
Zanzibara na jugu. U Sarajevu je Gazi Husrefbeg izgradio velelepnu džamiju,
medresu, hanikah, bezistane, hanove, hamame i veliku ćaršiju, ali je osnovao i prvu
javnu biblioteku koja i danas djeluje i svojom zakladnicom (vakufnamom) odredio
visoki rang svoje medrese i naložio da se u njoj izučavaju sve tradicionalne nauke i
vještine, ali i sve one koje virjeme donese kao korisne.
Može se reči da su XVI i XVII vijek bili vrijeme velikog materijalnog, duhovnog i
umjetničkog uspona u Bosni, da je nastala velika duhovna produkcija u svim
segmentima bosanskog društva, da je nastala bogata literatura islamskoorijentalne
provenijencije, da je nastala bogata katolička franjevačka književnost i da se srpska
kultura počela ubrzano razvijati nakon što su Osmanlije obnovile Pećku Patrijaršiju.
Osmanska država je, shodno islamskom načelu da „u vjeri nema prisile“ i da su „sve
vjere knjige pod zaštitom zakona države“, stvorila uvjete za slobodan život i razvoj
suprotan tada u Europi vladajućem načelu „Cuius Regio Eius Religio“ čija je
primjena nosila silna nasilja prevjeravanja tokom ratova Zapada protiv Turaka, koji u
nas, nažalost, traju do danas. Bosna je proglašena misijskim područjem gdje je
prozelitisko djelovanje preporučeno i ono je korišteno i tokom zadnjeg rata i od
strane pravoslavnih i osobito od strane katolika u Hercegovini. Dakle, ono što je
nosila europska oslobodilačka misija nije bilo pozitivno za Bosnu i posebno
bošnjake, a to se najbolje vidi u činjenici da je Europa pomogla svaki antiosmanski
ustanak osim ustanka bosanskih muslimana-Bošnjaka.
To nije učinila iz jednostavnog razloga što su vodeća snaga ustanka 1832. godine
bili Bošnjaci. Europa nije dozvoljavala da se muslimani Bošnjaci pojave kao nosioci
državne misli ejdne europske zemlje. Katolici i pravoslavni su se nakon toga, drugom
polovinom vijeka, počeli asimilirati u Hrvate i Srbe, u kontekstu razvoja nacionalnih
pokreta u Srbiji i Hrvatskoj. Posuduli su novi nacionalni identitet, napustivši ranije
bosansko određenje, što je Bosni donijelo velike probleme, pa čak i krvoprolića, ćiji
su nosioci bili upravo ova dva nacionalnopolitka pokreta. Većina bosanskog
stanovništva je, međutim, ostala vjerna svojoj zemlji, tradiciji i svoj je identitet vezala
za nju, njenu historiju i njeno pravo da bude obnovljena kao i druge slavenske države
na Balkanu. Bošnjaci, koji su ostali vjerni svojoj zemlji i imenu, su bili apsolutna
većina bosanskog stanovništva, po popisu 1991. godine ih je bilo 46% u ukupnom
broju i to nakon svih iseljavanja na koja su bili primorani zbog austrougarske
okupacije-kada je u Tursku iselilo 30% Bošnjaka, zatim nakon procesa ujedinjavanja
u Kralejvinu Srba, Hrvata i Slovenaca i napokon, nakon Drugog svjetskog rata, pa
evo i u toku ovog zadnjeg rata. Sva su ta iseljavanja nastala da bi sačuvati barem goli
život. Danas mi želimo državu koja će nam osigurati da na cijeloj teritoriji naše
zemlje, u smo do 1992. godine živjeli na 92% njene teritorije, živimo slobodno,
mirno, da nas ne „trijebe kao što se to događalo u Srbiji i Hrvatskoj od Kandijskog
rata do najnovijeg vremena, da smo ravnopravni i da uživamo sva prava i slobode
koje moderni svijet osigurava građanima svojih država i Europe posebno. Kao narod,
mi nemamo nikakve posebne politike, osim politike da naša zemlja postane istinski
slobodna, demokratska i da u njoj svi živimo ravnoprvani.
Mi i kad smo bili najbrojniji i najmoćniji dio bosanskog društva nikada nismo mislili
na državu u kojoj ćemo živjeti i vladati samo mi, nego smo, u skladu sa starom
bosanskom tradicijom jednakih prava i tolerancije, uvijek našu zemlju i državu
smatrali zajedničkim dobrom svih njenih stanovnika bez obzira na vjeru ili naciju. Mi
Bošnjaci nismo, a ni Bosna kao zemlja nije imala historiju nacionalnog
homogenziranja i stvaranja ekskluzivne nacionalne države. To, međutim, nije naša
mana nego prednost, koju bi Europa mogla, barem danas, da cijeni.
