e-novine.com/urednik Petar Lukovic

TV i novinske vijesti, vaši komentari, vaše teme...
pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 06/06/2008 00:54

http://www.e-novine.com urednik pera lukovic :D

Grupnjak bez mukeObjavljeno: Sre, 04. 06. 2008. 17:39 NORMALNI PROTIV TIJANIĆAOvako: http://www.facebook.com je internet portal na kome korisnici sklapaju nova i održavaju stara prijateljstva - virtuelna ili stvarna - otkrivajući jedni drugima svoja interesovanja, dnevne aktivnosti, događaje s putovanja, stavove i mišljenja o politici, društvu, filozofiji, kosmosu – dakle, nešto kao lični Weltanschauung. Ovo je i temeljni cilj portala, koji je tokom 2007. obezbedio profit od 150 miliona američkih dolara.Piše: Sir Igor Windsor


Jedan od najlakših načina da na "Fejsu" (kako portal od milošte zovu) objavite urbi et orbi svoj Weltanschauung jeste da se učlanite u (najmanje) jednu od mnogobrojnih virtuelnih grupa, koje može osnovati svaki korisnik - od one koja okuplja ljubitelje mačaka do one koja je namenjena korisnicima uverenim u to da svetom zapravo vladaju vanzemaljci.



Pogledajmo, dakle, nekoliko takvih virtuelnih grupa koje se tiču Srbije i njenih suseda.

Kilometarskim skokom preskačemo poštovaoce Nikolaja Velimirovića, Velike Srbije, Vojislava Šešelja, Borisa Tadića, Zabrane Abortusa i ostalih Zvezdana – a sve u skladu s genijalnim principima grupe Stop Hate Speech on Facebook – te stižemo do pomalo tužne ali živahne grupe Born in Yugoslavia, koja ima oko 2.200 virtuelnih članova s tendencijom daljeg rasta, namenjena for all of you born in Yugoslavia. Valja napomenuti da "Fejs" nikako nije isto što i internetski forum te da, na portalu, svoj stav o nečemu uglavnom iskazujete samim pristupanjem određenoj grupi, a ne razlaganjem i obrazlaganjem vašeg stava ostalim korisnicima. Ipak, u nekim grupama ume se razviti živa rasprava. Tako se u ovoj grupi jedan korisnik poverava ostalima: Ja sam na Hvaru naučio da plivam, a toj veštini me naučio Bosanac! Super je što ova grupa postoji! Iz Hrvatske stiže predlog da je stvarno vrime da se napravi Jugoslavija network, odnosno da korisnik pri registraciji na portalu ima mogućnost kao zemlju državljanstva/prebivališta odabrati i Jugoslaviju. Na istom je tragu i grupa s nezanemarljivih 3,200 članova, u kojoj možete obnoviti svoje zakletve iz detinjstva - naročito ako ste ih prekršili - a kojoj je ime Titovi pioniri.




Među zastupljenijom vrstom grupa jesu "fan clubs". Dok Žarko Korać Fan Club ima tek nešto više od 170 članova i uglavnom prenosi saopštenja i izjave iz Socijaldemokratske unije, Petar Luković Fan Club okuplja oko 900 članova i prenosi skoro sve tekstove koje ovaj autor piše. Među komentarima preovlađuju izrazi divljenja upućeni Lukoviću, ali se nedavno mogla pročitati i ova poruka: Pero, previše si mi omekšao u ovom “Peščaniku”. Ajde nemoj da budeš urednik "e-novina" i budi opet onaj stari, pliiiiiiz!. Na odgovor nije trebalo dugo čekati: Pera je bio genijalan u "Peščaniku", kao i uvek. Poslušajte i starije emisije - šta god je rekao, to se i desilo kroz koji mesec ili godinu. Naravno da treba da bude glavni i odgovorni! Zar ne želimo takve ljude kao glavne i odgovorne?

Pokret Vladimir Beba Popović, sa 405 članova, izgleda još u povoju, ali mu je cilj “da okupi sve Bebine sledbenike , koji su u Srbiji Zoranovih ubica u ulozi ilegalaca (tj. - nelegalista), i koji prepoznaju da je VBP kralj od čoveka i legenda i da ga treba podržati!”. Odmor od pokretanja revolucije – ili, naprotiv, inspiraciju za nju (zavisno od potrebe) - možete potražiti u grupi Predrag Koraksić–Corax Fan Club, gde se povremeno postavljaju Coraksove karikature. Za poštovaoce Zorana Đinđića postoji više grupa, ali je najbrojnija grupa Dr. Zoran Đinđić (oko 5.000 članova). Iz prošlosti nas danas na budućnost opominje grupa Never Forget March 12. 2003, s nešto više od 3,000 članova.

Na nedavno održane ali ne i završene izbore podseća nas grupa Liberalno demokratska partija - Čedomir Jovanović - ŠIRI DALJE! koja je uspela da okupi oko 2,800 članova i gde se - za iznenaditi se - najveća polemika razvila na temi o ekonomskom programu LDP-a. Ne malu pažnju privukla je i tema "Izborna katastrofa Liberalno demokratske partije", gde se mogu pročitati i utešne reči jednog korisnika da je, u svakom slučaju, ovo najmanji broj glasova koji LDP može da dobije i dobra osnova za budućnost. Tek nešto manje članova nalazi se u grupi Evropa nema alternativu!, gde vredi pročitati prilog jednog korisnika pod intrigantnim naslovom Kako je kod vas u Švedskoj, ladno je l' da? Al' standard jebiga... o zamišljenoj premda ne i nemogućoj radikalsko-demosrpskoj akciji nabavke rashladnih uređaja za građane Beograda negde početkom maja. Nekada brojna, grupa ČEDOMIR JOVANOVIĆ za predsednika sada ima tek nešto više od 600 članova. Prvo, premda je "fejs-grupu" lako osnovati, nije tako jednostavno i ukinuti je, a drugo, mnogi po inerciji ostaju članovi neke grupe, premda je svrhe njenog postojanja u međuvremenu nestalo.




Krici u prazno šire se Fejsom uprkos tome što se ne čini da rađaju plodom. Od grupe Akcija podrške Andreju Nikolaidisu ovaj pisac nije imao neke koristi: za duševnu bol koju je naneo državom režiseru Kusturici morala se, bez obzira na ovu "fejs-akciju", iskeširati sa 12.000 eura. Grupa NE krstu iznad Sarajeva, NE - premda broji više od 4,000 članova - za sada nije rezultirala odustajanjem od ludačke Pravoslavne Ideje da se povrh Sarajeva postavi džinovski krst "u znak sećanja na srpske žrtve" tokom srpske opsade Sarajeva. Najzad, "Fejs" i nije zamišljen kao mesto za peticije: za peticiju građana, da bi makar u teoriji imala neke vrednosti, i dalje je - koliko god to teško, neudobno i nekako devetnaestovekovno bilo - neophodno prihvatiti se olovke i papira.

Jednako je, bar za sada, uspešna i grupa Za smenu Aleksandra Tijanića sa mesta direktora javnog medijskog servisa, čiji je moto: Isfrustrirana, drska, retrogradna, ratnohuškačka, gnusna, bezobzirna, prevarantska, ohola, manipulatorska figura poput Tijanića, NE SME biti na tako jednom krucijalnom mestu. Specijalni tužilac za organizovani kriminal ne izgleda impresioniran ni grupom Pokret za otkrivanje političke pozadine ubistva Zorana Đinđića, premda je u njoj oko 1,500 članova.

Međutim, http://www.facebook.com ne nastoji samo proniknuti u prošlost i ohrabriti kulturu sećanja, niti samo registrovati sadašnjost i podstaći na njenu promenu: "Fejs" je zagledan i u budućnost. Grupa, koju su osnovali korisnici iz Srbije, pod nazivom Pun mi je K Kosova okuplja samo 640 članova, a u grupi Kosovo je SUSED Srbije ima ih danas tek 170.




Nešto se ipak kreće! :D :D :D :D
Last edited by pesak on 19/06/2008 15:40, edited 2 times in total.


pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com

Post by pesak » 06/06/2008 00:59

Yer Blues bedačenje PAKAO JE SRCE SRBIJE
Sve je naopačke. Sve je potpuno pogrešno. Baš sve je izmešteno sa mesta na kom bi trebalo da bude. Bolest. Nastranost. Izdaja. Pervertiranost. Laž. Propast.Piše: Milutin Petrović Neko mora to da kaže. Frka mi je da ja to kažem. Ja sam čovek vesele naravi. Sem toga nisam sklon da osećam neke velike mesijanske istine. Ne palim se na tekstove Džonija Štulića. Nisam ja dovoljno pametan i zreo da ja tako nešto kažem, a opet odavno nisam u godinama u kojima se preteruje oko toga kako nešto nije ok sa svetom oko tebe. Ali neko mora to jednom da kaže. Ovo baš ništa ne valja.
Mnogo nije dobro. Ne bih da budem depresivan, ali ovo što vidite naokolo to je poprilično stravično poprište razornog metafizičkog zemljotresa sa epicentrom u Knez Mihajlovoj. This is the end my beautiful friend, the end... horror... Niko nije posebno kriv. Svi su krivi. Niko nije kriv. Zašto baš nama? Da li smo mogli da izbegnemo tu čašu? Da li se vredi boriti, ili odustati od svega. Whether it is nobler in the mind to suffer or to take arms against the troubles and by opposing to end them? ... Da li će nas ova kuga pokosti? Da li će nekada doći neko posle nas ko će biti bolji?

I tako je već dugo vremena. Sveštenici lažu. Monasi se plaše ljudi. Pesnici su neznalice i puvadžije. Alfa osobe su sitni nitkovi. Najkvalitetniji ljudi su otišli, veoma kvalitetni ljudi su se pokvarili, kvalitetni ljudi su izdali, prosečni ljudi svakim danom ubedljivo pokazuju da nisu nizašta. Nekvalitetni kolo igraju. Najnekvalitetniji kolo vode. Svi koji valjaju su odustali od svega. Svi su prsli. Svi samo pokazuju najgoru stranu svoje ličnosti. Puno ljudi je baš mnogo, mnogo, grešilo. Baš onako, najstrašnije mnogo grešilo. A svi ostali su isto grešili. I niko ne priznaje da je grešio. Što su više grešili to se više kurče i izmišljaju kako su uvek bili u pravu. A nisu. Baš su strašno pogrešno sve uradili.

Više mi nije dovoljno da imenujem negativce u ovoj prokletoj igri. Više mi stvarno nije do toga da izgovaram njihova imena i hukćem. Mrzi me više da objašnjavam njihova zlodela i obelodanjujem njihove zloduhe. Lošost naokolo je zajebanija nego što to skup njihovih prezimena može da definiše.

Biki za sve ovo kaže: „Srbija je antropološki rikverc”. Željko kaže: „Srbija je zemlja negativnih presedana”. Siluan kaže: „Drži svoj um u paklu i ne očajavaj”.

A opet, postoje neke uvežbane logičke fore kojima se pobija mogućnost da je ovakvo tužno osećanje o stvarnosti tačno. Na primer – uvek je neko tako mislio, a kraj sveta nije dosao... Koještarije. Ko pominje kraj sveta? Ovo je tek početak. Pakao je srce Srbije.

Stvarno se izvinjavam dragim aktivistima punim borbenosti, srećno zaljubljenim parovima, mladima koji misle da možemo pobediti na kraju, uredno obučenim momcima i devojkama koji su poverovali kursevima o psihologiji uspeha, finim ljudima koji su tek ušli u lovu. I ushićenim sretnim tatama i mamama slatkih malih beba koje guguću, znam koliko vam je lepo, ali čak i vama moram da kažem. Neko mora da vam kaže istinu. Neće biti bolje. Biće gore. Ovo sve je otišlo strašno daleko, do mesta sa kog nema povratka.

Kada je bedak, u redu je to da aktivista i pališa kakav je Džon Lenon peva „Yer blues”… I aktivisti mogu da bedače. Bedačenje može da bude zen. Moj je aktivistički predlog je da se svi totalno izbedačimo. To još niko nje pokušao kao metod otpora protiv nepravde.

Izbedačiti se kad je strašno loše, možda je bolje nego stalno se boriti. Kad se uvek boriš, a stalno gubiš, onda moraš bar malo da se iznerviraš i ma koliki pravednik bio, preti ti da odeš pred Istinu nekako isfrustiran. Kapiram da fini ljudi mogu da prsnu jer to što su fini mora da ih dovede u stanje da su ljuti, a kada si ljut nisi dobar. A opet neka šušumiga može da ispadne finiji zato što je kul. Bogat čovek, baš se vratio sa masaže, drži čašu skupog vina i kaže „Eeee, ćao Sveti Petre… Uuu, baš ti je kul ovde”. I samo elegantno prođe. A do njega nervozni monah sav iskidan od borbe za pravdu, aktivista molitve, nikada nije odustao, pa je ljut i nepriličan za svečane trenutke.

Sve je natraške. Bedačite. Ima toliko dobre muzike za takve prilike… Ovo je Srbija dvehiljadeosme. Svi smo sa Kosova pa zato živimo u metohu pakla…

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com

Post by pesak » 11/06/2008 23:28

:-D to, brale..

Intervju: Živko Grozdanić Gera, provokatorAžurirano: Sre, 11. 06. 2008. 12:25

UMETNIK ĆUTI, NACIJA PROGOVARA

Kad se jednom bude dešifrovala istorija Srbije devedesetih, ništa se neće saznati iz likovnih umetnosti. O toj deceniji će govoriti film, recimo, koji je daleko odgovorniji, ili pozorište. Jasni tragovi tih godina su ostali u turbo-folku, i neki istoričar će u toj muzici imati sasvim dovoljno naznaka da je društvo tada bilo u vrlo dramatičnoj situaciji, moći će da sazna i zašto. Ali u likovnoj umetnosti će ostati samo zbunjenost.Razgovarala: Milica Jovanović

PHOTO: ALEKSANDRA ĆUK


Nesporazum je omiljeno sredstvo za rad Živka Grozdanića Gere - vajara, slikara, osnivača Bijenala mladih u Vršcu, aktuelnog direktora novosadskog Muzeja savremene umetnosti. Grozdanić koristi javnu pometnju kao element umetničkog procesa ili za potpuni obrt u urušenoj instituciji. Ukoliko neki od temeljnih istorijskih nesporazuma u srbijanskom društvu trenutno ne proizvedu dovoljno zbunjenosti na javnoj sceni, neko će se već pobrinuti za Geru. Tužiće ga Pahomije, pa odustati. Radikali u Vršcu će ga proterati iz Konkordije, posle neuspele otmice Patrijarha. Dvorski istoričar umetnosti će hvaliti njegovu skulpturu, ubeđen da je reč o autoru koga, po nalogu dvora, država šalje na Bijenale u Veneciju.
Poslednji u nizu nesporazuma, u obliku peticije indisponiranih članova Udruženja likovnih umetnika Srbije (ULUS), upravo je okačen pored Gerine skulpture-instalacije, Pahomije na Bulevaru sumraka, predstavljene na izložbi Ready made Re_made (Galerija ULUS-a, Knez Mihajlova, Beograd). Optužen da se bavi tabloidnim temama «ko je s kim spavao», Grozdanićev Pahomije dobio je time još jedan element za provokativnu analizu društva i različitih društvenih relacija.

«To što se desilo sa Pahomijem sasvim je očekivano», komentariše Grozdanić. «Mada je Pahomije ovog puta bio jako bezazlen, čitava izložba je u stvari prilično bezazlena, okrenuta onome što danas readymade znači. Druga dva rada na toj izložbi bi možda bila daleko opasnija za ULUS i za čitavo srbijansko društvo, da je bilo nekog da to razume, nažalost – ili na sreću, možda bi izložba bila zabranjena. To je rad Jaroslava Supeka, Spavao sam ispod fotografija žrtava zadnjih ratova na prostorima bivše Jugoslavije i rad Nikole Džafa i njegove grupe.»




* U čemu je u stvari problem, čija je krivica što se umetničkom delu odriče pravo na socijalnu ili političku kritiku? Ne možemo više govoriti o nekoj sistematskoj marginalizaciji, progonu iz javnog polja, kao devedesetih, pa ipak se i dalje malo ko usuđuje da pređe granicu.

- Ako se posmatra funkcija dela devedesetih godina, na našoj sceni gotovo da ne postoji umetnost koja je politički odgovorna. Postoji indirektno, tu su, recimo, Mrđan Bajić ili Mileta Prodanović, oni su zaista bili deo tog opozicionog političkog i kulturološkog korpusa. Ali, bavili su se opštom kritikom, za razliku od Raše Todosijevića ili Nuneta Popovića, koji su direktno komunicirali sa politikom. I eto, još tri-četiri autora i to je to. U svakom slučaju, daleko je veći broj umetnika koji pripadaju desnici, ili toj nekoj dssovskoj teorijskoj orijentaciji, i to je sve uglavnom koncentrisano oko ULUS-a. U Beogradu se godišnje organizuje oko 500 izložbi, a nijedna nije značajna za istoriju umetnosti.




* Čini se da je u Novom Sadu stvar upravo obrnuta. Sve je više direktne kritike, preispitivanja, otvorenih provokacija društva i političkih elita, mada je scena vrlo skromna.

- Hajde da uporedimo dve pozicije u Srbiji, za koje bi se moglo reći da su jedine reagovale na društvo. Sa jedne strane je beogradska scena, od sedamdesetih pa sve do danas, koja je uvek pomalo ublažena distancom, čak i u onom periodu koji nazivamo srpskom neoavangardom. Grupa okupljena oko Studentskog kulturnog centra bavila se sobom, jezikom umetnosti, publikom u galeriji. To je vreme ozbiljnog pokušaja liberalizacije društva, ali za razliku od filma, u likovnoj umetnosti nije bilo kritike. Izgrađen je jedan visoko sofisticiran jezik kojim je umetnost preispitivala samu sebe i na tome je i ostalo. Nisu razumeli zbog čega je Jozef Bojs došao u Beograd – a Bojs je tada bio član parlamenta, radio je na reformi školstva, na suštinskoj promeni percepcije nemačke prošlosti, na afirmaciji savremene umetnosti. Dakle, Bojs je sedamdesetih radio jedan šamanski posao i nije došao u Beograd da obiđe aktuelne izložbe, nego upravo da još jedno mesto okrene prema društvu. Ništa od toga nije bilo, beogradski umetnici su ostali opsednuti estetikom, jezikom neoavangarde, i problemi u društvu su ih u tome samo ometali. To je u osnovi konzervativna pozicija, koliko god ta tvrdnja zvučala apsurdno.


Meteorska kiša (2006)
PHOTO: STANISLAV MILOJKOVIĆ




Sa druge strane je novosadska, tačnije, vojvođanska scena. Za razliku od beogradskih, čije je poreklo u likovnoj umetnosti, tih petnaestak vojvođanskih umetnika dolaze iz filma, lingvistike, čak prava. I oni zaista ukazuju na ona važna socijalna mesta koja generišu problem. Naravno, preispituju i sam jezik umetnosti, kao grupa Kôd, recimo, ali je suština čitave scene bila zasnovana na kritici društva. Kraj tog perioda obeležilo je suđenje dvojici autora, Miroslavu Mandiću i Slavku Bogdanoviću, koji su osuđeni na zatvorske kazne. To je slučaj bez presedana.

Vojvođanska scena sedamdesetih je izbrisana iz pamćenja, njeni akteri su potpuno marginalizovani, i čitav taj period je potonuo u projektu hegemonizacije koji će uslediti. I danas je tako, država je čvrsto centralizovana, novac, moć i estetičke preference su koncentrisani izvan...




* Vojvodine?

- Naravno, da. Ali, iz ugla umetničke scene, problem je u tome što su koncentrisani izvan dometa umetnosti. Umetničko delo je tu da ilustruje situaciju u društvu, političke interese, u najboljem slučaju da se bavi granicama svog jezika, odnosima linija i boja, da se igra popularnom kulturom, i sve je u redu dok se ne dira politika i društvo. Odnos društva prema prirodi, prema deci, prema pedofiliji, prema zločinu, prema homoseksualnosti... ništa od toga nije tema za umetnike. Kad se jednom bude dešifrovala istorija Srbije devedesetih, ništa se neće saznati iz likovnih umetnosti. O toj deceniji će govoriti film, recimo, koji je daleko odgovorniji, ili pozorište. Jasni tragovi tih godina su ostali u turbo-folku, i neki istoričar će u toj muzici imati sasvim dovoljno naznaka da je društvo tada bilo u vrlo dramatičnoj situaciji, moći će da sazna i zašto. Ali u likovnoj umetnosti će ostati samo zbunjenost.


CRKVA I POLITIKA
U galeriji beogradskog Magacina u Kraljevića Marka, u petak, 13. juna biće otvorena izložba radova Živka Grozdanića Gere i Slavka Bogdanovića, nastalih u protekle tri godine, a koji se bave otkrivanjem «onih tačaka u javnom prostoru na kojima se susreću crkva i politika». Gde su ta mesta sa kojih kreće klerikalizacija društva, Grozdanić i Bogdanović ispituju kroz aktuelne odnose crkvenih velikodostojnika sa političkim establišmentom i kulturom, kao i kroz neke od ključnih događaja novije istorije. «Ono što je na kraju pripreme te postavke usledilo kao iznenađenje, jeste da tu uopšte nema Miloševića. On je u čitavom tom istorijskom nesporazumu srbijanskog društva prosto jedan refleks, akter koji je situaciju tek dodatno iskomplikovao, ali on zapravo ne donosi ništa novo, čak ni u domenu tehnologije ubistva i razaranja društva. Uvek je na delu ista, gotovo instinktivna reakcija, iz koje se generiše ista strategija», objašnjava Grozdanić. Diptih sa naoružanim Koštunicom i episkopom SPC, Filaretom, pucanj u delo Dobrice Ćosića, prefarbavanje ikona crnom bojom, skrivanje leševa iza propovedi Nikolaja Velimirovića – neki su od radova koji analiziraju recepciju zločina u srbijanskom društvu, uz pomoć političke instrumentalizacije nacionalnih mitova.
O tome se ćuti. Nije bilo problemskih izložbi koje će direktno postaviti pitanje zašto je ubijeno 8.000 ljudi u Srebrenici, zašto su naši ljudi vozili leševe sa Kosova i zakopavali ih u Batajnici. To su društvene drame takvih razmera, da je prosto neverovatno da umetnik o tome ćuti. Umetnik ne sme da ćuti. Pikaso nije ćutao kad je radio Gerniku, Čaplin nije ćutao kad je radio Diktatora. Mi ćutimo, a oko nas ubice desetine hiljada ljudi hodaju slobodno, glasaju, bave se politikom, afirmišu ubistva. Od koga mi očekujemo da promeni društvo?
Za trideset godina pamtićemo folk parade, a u umetnosti ništa. To je odraz urušenog društva. A kako stvari stoje, u narednih deset godina to se neće stabilizovati, nego će nam se desiti da nas drugi jezici prosto kolonizuju, kao što je to bilo osamdesetih godina sa italijanskom transavagardom, nemačkim ekspresionizmom, engleskom novom skulpturom. To su jako autentični jezici, ali su kod nas čitani na najformalniji mogući način, pa su naše slike ličile na italijanske i to je bilo to. Bez neke temeljne kritike, ni u narednih deset godina neće se konstituisati autentični umetnik, autentični jezik i teorija. I ovo što radimo u Muzeju savremene umetnosti u Novom Sadu, ukoliko ne bude ispraćeno infrastrukturno, sistemski, ostaće još jedan incident u istoriji. Dovoljno je da dođe jedna nova birokratska garnitura koja će reći: Grozdaniću, ti si suviše incidentan, diraš nam popove, javno pričaš da si spreman da nam popušiš za novi muzej, provociraš...




* Poslednjih godina, u nekoliko paralelnih ili zajedničkih projekata, različite nezavisne grupe, kao što je Kuda.org, i novosadski Muzej savremene umetnosti, rekonstruišu sećanje na vojvođansku scenu sedamdesetih. Eto, to ne deluje incidentno, bar na prvi pogled? Dok se nacionalni romantičari ne osete ugroženim.

- Osnovna ideja tog zahvata u prošlost je potreba da se obradi, dokumentuje, istorizira, sve to što se dešavalo u umetnosti. Ključni rezultat je izložba Rubne posebnosti (najveća privatna kolekcija dela jugoslovenskih autora 20. veka, koju je hrvatski kolekcionar Marinko Sudac ustupio varaždinskom Muzeju avangarde), kroz poređenje karaktera tih pokreta, od istorijske avangarde s početka veka, do osamdesetih, u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Beogradu. Tu se vidi jako moćna crta, ni manje ni više nego na nivou nemačkog Fluksusa. I to radi novosadski Muzej savremene, u koji sam ušao pre tri godine, prvi put kao institucija radi sa pojedinim kolekcionarima, sa nezavisnim kustoskim grupama i umetnicima. Dakle, apsolutna izmena percepcije i umetnosti i kulture, odnosa umetnosti i politike. Važno nam je da rekostruišemo tu liniju istorije umetnosti 20. veka, sad smo otišli još dublje u istoriju i napravili platformu nove stalne postavke, Umetnost u Vojvodini u 20. veku, kako bismo se izmakli od te romantičarske opsesije, na kojoj opstaje hegemonija srpske kulture. Pa se pokazuje da su, kao što su sedamdesetih izbrisane nove umetničke prakse, u Vojvodini, u stvari, izbrisani mnogi nesrpski autori 20. veka, ali i mnogi koji se nisu bavili klasičnom slikom. Tu je značajan broj umetnika Mađara, koji su bili oslonjeni na velike mađarske avangardiste, zatim tu je urbanizam, arhitektura, fotografija... Pokušali smo da damo kulturološki presek Vojvodine 20. veka, da istražimo tragove umetnika koji su tu živeli i radili, ali nisu bili uključeni u korpus nacionalne umetnosti. Ovih dana će italijanska vlada dodeliti nagradu za životno delo Evi Fišer, umetnici koja iza sebe ima veoma ozbiljan opus, o njoj je pisao Menea, Morikone je komponovao muziku za nju, a mi ne znamo da je ona rođena u Vršcu, odakle je 1941. internirana u logor. Realizovala se u drugoj kulturi, kao značajna autorka, ali ovde niko i ne zna za nju.




* Sličan hegemoni odnos postoji i u književnosti. Uplitanje aktuelne politike se smatra nedopustivom degradacijom Umetnosti, autor je medijum kroz koji nacija progovara o samoj sebi. U vizuelnim umetnostima odavno nema tiražnih, medijski zanimljivih bardova, ali je zato na hiljade malih, u skladnoj simbiozi sa državnim komisijama. A šta je sa trećim stubom scene, publikom?

- Strogo govoreći, u Srbiji već dvadeset godina nema umetničkog dela. Ako zanemarimo teorije o samodovoljnoj umetnosti, koja će kad-tad isplivati na površinu, umetničko delo se simbolički konstituiše kroz složen odnos unutar precizno postavljenog sistema. Delo je igra između onog ko ga pravi i onog zbog koga se pravi. Između su različite institucije, javne i privatne, a svega toga u Srbiji nema. Ne postoje ozbiljni kolekcionari, ne postoje stručni časopisi, imamo jednog likovnog kritičara na nekoliko hiljada umetnika, dakle, nema kritike. Nema novca. Pa ako svega toga nema, nema ni umetničkog dela, a bez dela nema ni publike. U čitavoj Srbiji postoji svega nekoliko savremenih muzeja i galerija, dakle nema teritorije gde bi se postavilo umetničko delo, a ne možemo više ni Bojsa da dovedemo, jer nam je sistem u raspadu i on prosto nema gde da dođe, Bojs ili bilo ko drugi. Da bismo mogli da dovedemo Hermana Ničea u Novi Sad, potreban nam je ni manje ni više nego budžet od 100.000 evra. Prošle godine smo dobili Vorhola, i to vrlo lošeg, formalnog, malo je tu bilo Vorhola, više neke dekorativne štafaže, postera – pa smo imali 30.000 posetilaca. Eto, odjednom ima publike. Ima interesovanja, samo nema šta da se ponudi. Zato su galerije prazne.

http://www.e-novine.com/sr/intervju/clanak.php?id=14504

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com

Post by pesak » 19/06/2008 15:32

Kraj za “Feral Tribune”?

NIŠTA VIŠE BAČVICE

Kroz desetljeće i pol svoga postojanja Feral Tribune pisao je o temama o kojima su drugi mediji šutjeli. Otkrivao je istine koje su drugi prikrivali. Iznosio je stavove od kojih su drugi zazirali. List i njegovi novinari u tih su petnaest godina dobili više međunarodnih priznanja i nagrada nego cjelokupno hrvatsko novinstvo u cjelokupnoj svojoj povijesti...Za čitaoce e-novina, prenosimo tekst iz poslednjeg broja “Ferala”, uz obaveštenje da ćemo nekoliko narednih nedelja/tjedana na našem portalu redovno objavljivati tekstove, vijesti, novosti i sve ostalo vezano za sudbinu najpoznatijeg nezavisnog tjednika...


Nakon više od petnaest godina Feralovoga redovitog tjednog izlaženja, pred sobom imate zadnji broj. Usprkos tome što je kroz proteklu godinu list imao stabilnu nakladu, usprkos tome što su redakcijski troškovi i troškovi proizvodnje svedeni na minimum, zbog nagomilanih financijskih teškoća - koje su se kumulirale kroz duže razdoblje - te naprasno i jednostrano prekinutih pregovora (za koje smo vjerovali da su praktički dovršeni) s potencijalnim poslovnim partnerom, Europapress holdingom, nismo više u mogućnosti izdavati tjednik. Novinari i urednici Ferala suočili su se s teškoćama koje se u ovome trenutku pokazuju nepremostivima.
Prije nego nas naivni, ili zlobni, svejedno, otpile kao "tržišno neuspješne" - a zasigurno hoće, jer što bi osim "tržišta" moglo biti presudno za opstanak u Hrvatskoj?! - prigoda je da po tko zna koji put upozorimo na karakter toga "tržišta" i profil "uspjeha" koji je na njemu dopušten, ali i na konfiguraciju hrvatske medijske scene, iznikle iz logike "tržišta", na kojoj, čini se sasvim razumljivo, nema mjesta za Feral.




SANITARNI KORDON: Poznato je da ovaj list, bez obzira na pristojnu nakladu, i to uz činjenicu da je 20 posto skuplji od konkurencije, od svoga pokretanja nema oglasa, jer je marketinška industrija, u skladu s uzusima koji vrijede na "tržištu", procijenila da ga ne može disciplinirati ni kontrolirati. Poznato je da ni prema jednom drugom mediju u ovoj zemlji oglašivači nisu postavili tako neprobojan sanitarni kordon. Poznato je također da u "regularnim" tržišnim okolnostima novine ostvaruju natpolovični dio svojih prihoda od oglasa, pa je tjednik koji živi isključivo od broja prodanih primjeraka - bez obzira na veličinu čitalačkog tijela - po definiciji osuđen na propast.

Nije to dakle otpravak na marginu, što bi bila relativno komotna pozicija, nego osuda na nepostojanje, jer u Hrvatskoj je margina poželjna samo ako od sebe ne daje znake života. Međutim, nismo više naivni da bismo imali iluzije oko "tržišta": sektaška marketinška politika samo je instrument vladajuće političke i ekonomske oligarhije, oruđe pomoću kojega će nekadašnji politički teror biti zamijenjen onim "slobodnoga tržišta".

U niz navrata pokušali smo za taj problem senzibilizirati javnost, naročito strukovne organizacije, ali bez uspjeha. Hrvatsko novinarsko društvo zadržalo se na uopćenim frazama o tome kako "oglašivači sve više utječu na uređivačke politike", pazeći da kakvom neopreznom inicijativom ne naruši poslovični konformizam, s članstvom koje se doslovno trese od straha pred vlasnicima medijskih korporacija, jer im o njima, eto, ovisi egzistencija.




I zbilja, "uređivačke politike" više i ne postoje kao iole autonomne činjenice. O njima se više i ne raspravlja iz perspektive novinarskog zanata i kreacije. One su puki produkti interesa vlasnika i njihovih partnera i sponzora, gdje se - sada već bez ikakvog novinarskog otpora - intervenira na dnevnoj bazi. Prije dvije godine na ovim smo stranicama postavljali pitanja koja su nam se činila dramatičnim:

"Postaje li novinarstvo ambalaža za oglase? U kolikoj je mjeri marketinška industrija preuzela kontrolu nad prioritetima i razvojem novinarske struke? Kolika je izvjesnost da će se, nakon mnogih desetljeća služenja raznim političkim ideologijama, žurnalizam i propaganda ponovo - ovaj put 'bezbolno' - stopiti u jednu te istu profesionalnu djelatnost, sada na prividno bezideologijskim osnovama? I koliko je ta 'dezideologiziranost' uistinu lišena političkih utjecaja?"

U međuvremenu, upitnici su se uspravili u uskličnike: stvari su se promijenile utoliko što su vlasnici medija postajali i vlasnici oglasnih agencija, najveći oglašivači postali su pak vlasnici novinske distribucije, interesi su preprženi s više strana, ostvarena je kohabitacija "do groba", a predstavnicima vladajuće političke elite - koji su sve to omogućili - na novinskim stranicama, radijskim i televizijskim kanalima pjevaju se ditirambi bez kraja i konca. Izbori se ovdje dobivaju ako se osigura potpora vodećih medijskih koncerna, uz odgovarajuće protuusluge, dakako. Sve je podređeno "tržištu".




HRVATSKI PARADOKS: U tom kontekstu ostvaruje se hrvatski paradoks: sve agresivnija medijska ekspanzija dovodi do sve većeg sužavanja javnog prostora. Raspolažući sa sve više medija, Hrvatska - za vraga - postaje sve manje slobodna zemlja. Jer mediji u svojoj jednoobraznoj šarolikosti više ne provociraju dijalog, nego su zamišljeni takvima da perpetuiraju isključivo "poželjne" vrste informacija i mišljenja, kao što revijalnim stranicama i televizijskim programima defiliraju samo "poželjni" medijski intelektualci.

Temeljna svrha insistiranja na "obilju" i jest da se ne primijeti ono što je iz njega odstranjeno. Novine već duže vrijeme nisu generatori kritičke misli, već idealni poligoni za njezino pripitomljavanje. Cenzura više nije interventna, nego sistemska. Sasvim rijetki nezavisni mediji i pojedini internetski portali postali su spasonosna mjesta gdje će se objaviti nedopuštene informacije i stavovi, strukturno nalik nekadašnjim "samizdatima". Samo u zadnjih mjesec dana Feral je objavio pet priča koje su bile doslovno zabranjene u redakcijama vodećih domaćih dnevnih listova, pa su nam ih tamošnji frustrirani novinari ilegalno doturili, a ticale su se visokorangiranih pripadnika političke, gospodarske i pravosudne nomenklature. Kao i devedesetih - ali sada bez rata, Tuđmana i žestokih nacionalističkih naboja - Feral bi danas mogao temeljiti svoju cjelokupnu uređivačku politiku na cenzuriranim člancima sa sve bogatije medijske scene. Samo što "tržište" to neće prihvatiti, logično, jer je ono i uspostavilo cenzuru.

Diktatura tzv. "slobodnog tržišta" realizira se, dakle, u Hrvatskoj tako što se ono ne ukazuje ni kao slobodno, ni kao tržište u smislu elementarnog fair-playa i tradicionalnih liberalnih standarda. "Tržište" koje je skrojeno i modelirano prema interesima političkih i ekonomskih moćnika zapravo je predložak za masovno ispiranje mozga - ideološko trovanje nečim što "nije ideologija", nečim što je "proizvodnja sadržaja", kako to vole reći kreatori korporacijskih manifesta - tim više što tu formalno vrijede zakoni slobodnoga natjecanja i jednakih šansi za sve.




I dakako, kad vas marketinška industrija s političkom potporom jednostavnim komesarskim potezom izbaci iz igre, vjernici novoga doba slavodobitno će vas proglasiti poslovno neuspješnim. "Tržište" je tu sasvim neumoljivo, "tržište" je zadano da iznjedri dodatne uspjehe izabranim monopolistima i skutrenoj armiji njihovih poslušnika: svako obrazloženje njegovih "učinaka" svodi se na goli cinizam.

(Tu valjda vrijedi podsjetiti da živimo u zemlji gdje se "uspješnost", kao pokazatelj društvenoga etabliranja, i inače mjeri čudnim parametrima. Ovdje optuženik za najgora ratna zvjerstva biva izabran za zastupnika u parlamentu, dok najpopularniji estradni fašist, u organizaciji političke vlasti, drži crnu misu na središnjem zagrebačkom trgu, pred desecima tisuća ljudi, i to na bini koja je okićena golemim oglasnim panoima brojnih sponzora: marketinški magovi nemaju predrasuda prema širiteljima mržnje, nego prema "radikalizmu" onih koji se tome suprotstavljaju.)

Čvrsto spareni triling političke, ekonomske i medijske sile, uz poznate tranzicijske blagodati, funkcionira danas (neka nam bude dopuštena ta mrka fraza, obećavamo da je zadnji put) kao svojevrsna zločinačka organizacija, a u Hrvatskoj - koja je dovoljno mala da se zagadi u frapantno kratkom razdoblju - perjanice toga trilinga dadu se sasvim jasno pojedinačno locirati.

Postojeća medijska arhitektura, uostalom, najviše i podsjeća na posljedice djelatnosti građevinske mafije (pa nije ni čudo da ti poslovi sve češće idu jedni s drugima): "staništa" su sve nekvalitetnija i sve kričavije obojena, betonizacija ne posustaje, okoliš je trajno devastiran, ali profiti su zajamčeni, i to samo za izabranu skupinu. Svaki novi uspjeh možemo promatrati kao spomen upozorenja na ono što je zbog njega uništeno.

Zato "medijsko tržište" na hrvatski način, umjesto uobičajenih liberalnih refrena, podrazumijeva reket, ucjenu, političku klimoglavost i duboko poštovanje prema već konstituiranim tvrđavama moći. "Prilagoditi se tržištu" u takvim okolnostima znači pristati na toliko kompromisa da je u pravilu neizbježno izdati osnovna načela novinarske profesije, ako to još išta znači.

Feral Tribune, jasna stvar, nije bio spreman na takvu prilagodbu. Nije "pravilno osluhnuo duh vremena", što bi rekli oni analitički zlobnici. Sasvim je razumljivo što je propao "na tržištu". Hrvatska zbog toga neće postati bolja, ali će biti "tržišno" još zanimljivija.




TRAGIKOMIČNI PREGOVORI: Svi su se ti elementi kristalno jasno pokazali i kod tragikomičnih pregovora s Europapress holdingom, u koje smo se upustili nošeni naivnom vjerom da je "unutar sustava", bez oglasnih opterećenja, moguće zadržati uređivačku autonomiju, te da bi moćna medijska kompanija - jedna od dviju koje su zaposjele praktički cjelokupnu scenu - mogla iskazivati stanovitu sklonost prema emancipaciji društva.

No, medijske korporacije u Hrvatskoj - dvije, kažemo, koje su zaposjele cjelokupnu scenu - očito funkcioniraju na principu apsolutne lojalnosti (do toga da glavni urednici ispisuju komitetske pamflete protiv vlastitih novinara ako ovi rogobore štogod glupo protiv vlasnika), pa su u EPH-u vjerojatno ispravno shvatili kako razina lojalnosti u Feralu neće biti takva da zajamči "uspješne poslovne rezultate". (Ako pišeš o Todorićevu Agrokoru, recimo, radiš izravno protiv "uspješnih poslovnih rezultata", a ne možeš biti novinar ako ne pridonosiš uspjehu kompanije, što znači da si novinar uglavnom po tome o čemu ne pišeš, eto toliko je to složena problematika...)

Pregovori s EPH započeti su još prije četiri godine na inicijativu Ninoslava Pavića. Od tada, sve je teklo sporo ali verbalno glatko: pomoć u vidu kredita i odgode plaćanja tiska u Slobodnoj Dalmaciji trebala je biti pretvorena u vlasnički udio EPH, jer je pod drugim okolnostima ne bismo prihvatili, zajamčena je uređivačka autonomija postojeće redakcije, iskazano je oduševljenje ponuđenim konceptima, a prošloga ljeta čak je i potpisan predugovor, te ovjeren kod javnoga bilježnika.




I onda, kad je sva "papirologija" napokon zgotovljena, nastao je - muk. Vlasnici i menadžeri kompanije uspješno su izbjegli svaki pokušaj da se s njima stupi u kontakt. Na pismeni upit da odgovore jesu li odustali od potpisivanja već pripremljenog ugovora - odbili su se izjasniti, kao da ga nisu ni primili. Niži činovnici, koji su dotad tražili bilance, biznis-planove i osnivačke akte, proglasili su se "nenadležnima". Kada smo shvatili da se radi o jednostranome prekidu pregovora, pa još lišenom elementarnoga bontona, pokušali smo logički objasniti čitav proces, ali bez naročitog uspjeha, osim konstatacije da smo se zatekli u nekoj vrsti dužničkoga ropstva, onemogućeni da kontaktiramo s bilo kojim potencijalnim partnerima.

Tek, moglo bi biti ovo: budući da s Feralove strane tokom pregovora nije inzistirano ni na čemu drugome osim na uređivačkoj autonomiji redakcije, jer su nam svi ostali uvjeti bili više-manje irelevantni, jedino je logično da se baš ta uređivačka autonomija ispostavila kao problem za EPH, mada su je energično podržali. Ako je pak to točno, a bit će da jest, onda to znači da su pregovori propali točno u trenutku kada su započeli. Zašto su onda uopće započeti?...

Teško je o tome suditi, jer nije lako ulaziti u motive histerije, bila ona stvarna ili hinjena. Jedno je, međutim, sigurno: začetak, tok i okončanje pregovora s Feralom spada u jedan od podlijih uspjeha najmoćnije medijske korporacije u Hrvatskoj.

Kroz desetljeće i pol svoga postojanja Feral Tribune pisao je o temama o kojima su drugi mediji šutjeli. Otkrivao je istine koje su drugi prikrivali. Iznosio je stavove od kojih su drugi zazirali. List i njegovi novinari u tih su petnaest godina dobili više međunarodnih priznanja i nagrada nego cjelokupno hrvatsko novinstvo u cjelokupnoj svojoj povijesti.

Čitateljima, bez kojih toga ne bi bilo, zahvaljujemo na vjernosti i nesebičnoj podršci.

Redakcija Ferala učinit će sve da, što prije to bude moguće, iznova pokrene list.




PS:
S. U tjednima pred nama, kada se Feral Tribune neće pojavljivati na kioscima, Petar Luković nastaviće da piše kolumne za Feral, kao da je sve savršeno regularno; pod bannerom Ferala svakog četvrtka, dok Feral opet ne počne sa radom, tekstove Petra Lukovića možete čitati na web-portalu: http://www.e-novine.com, čiji je glavni urednik – Petar Luković. Na istom mestu obaveštavaćemo vas o situaciji oko Ferala; recimo, hoće li se i kad u štampanom obliku opet pojaviti na kioscima diljem Hrvatske i rahmetli SFRJ. U slučaju da želite da sa Petrom Lukovićem kontaktirate, iskoristite mail: [email protected]



http://www.e-novine.com

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 09/07/2008 16:46

http://www.e-novine.com/sr/region/clanak.php?id=15116


ELEKTRONSKE NOVINE

Srebrenica 2008
Objavljeno: Uto, 08. 07. 2008. 16:48
POMIRENJE U SENCI LEŠEVA
Sudija Almiro Rodrigez:

Povezivanje zla koje je učinjeno sa identitom Srba predstavljalo bi uvredu za srpski narod i izneveravanje koncepta civilnog društva. Ali, bilo bi jednako monstruozno neimenovati to zlo zbog toga što bi to moglo da povredi Srbe.

Piše: Bojan Tončić
Photo: EPA/Fehim Demir


Presuđeno je: država Srbija kriva je zbog toga što je „najpre propustila da spreči genocid u zaštićenoj zoni Srebrenica”, a potom i da izruči Haškom tribunalu njegove počinioce; godinu i po dana nakon ove sramne presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, Srbija nije pristala ni na nežnu bratsku čvrgu, nekakvo deklarativno izražavanje žaljenja, a na slobodi su i dalje kreatori i realizatori srebreničkog masakra, Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Uoči godišnjice srebreničkog masakra, govori se tek o unutarkoalicionom pomirenju Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije za čijeg je (SPS) vakta, novcem ovdašnjih poreskih obveznika, finansiran najveći zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata. O ruvu i kruvu srbijanskih birača se okrutno ubijalo, zlikovački komplot imao je većinsku podršku.


Većinski, takođe, poslovno sposobni državljani Srbije, sa sve fiškalskim duetom Tibor Varadi–Radoslav Stojanović, ne doživljavaju Srebrenicu kao svoj problem. Tu su dve škole mišljenja dominantne: „Moje dete da plaća, a ja onoliko šetao/la protiv Njega”, te ona oficijelna, kao kad se jajara, Srbija, uz pomoć advokata, za sitnu kintu brani kod lokalnog sudije za prekršaje: „Nismo bili u UN, pozivari su kasnili, opšte uplatnice nepropisno popunjene, okačeno na oglasnoj tabli, može li vansudsko poravnanje – ovo treba smisliti i izgovoriti, napisati (ok, advokati, kao taksisti, istaknu tablu i staju prvom ko podigne ruku, ali ovo...) - ljudi smo, da se dogovorimo, da vam damo nešto pšenice i kojekakvog povrća za krv, zaslužili ste, a i rodilo, pri tom doći će i do naših tamo, šta snimci, nije dokaz, žene plaču, deca bez očeva, ali gledajmo u budućnost”.

Na temu Srebrenica – a to, naravno, nije tema – trebalo bi pomiriti i neke stavove koje su ne tako davno izrekli ljudi iz toplog internacionalnog atinskog zagrljaja.

Boris Tadić: „Međutim, za sve nas veoma je težak deo presude u kome se konstatuje da Srbija nije preduzela sve što je u njenoj moći da spreči genocid nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici. Sada kada smo dobili sudski epilog te tragične politike, sasvim je jasno da svako ko se bude protivio dovršetku saradnje sa Haškim tribunalom i donošenju skupštinske deklaracije o Srebrenici, radi najdirektnije protiv interesa svoje države i budućnosti njenih građana”. Ivica Dačić: „Taj zločin nema ništa sa državom Srbijom, sa građanima Srbije i smatramao da bi donošenje deklaracije koja bi obuhvatala priznanje da je tu došlo do masovnog zločina nad muslimanskim narodom bila dobra osnova da BiH i Hrvatska dobiju sporove protiv SCG u tužbama za naknadu štete zbog počinjenog genocida”.

O tim suprotstavljenim stavovima ništa neće biti napisano u pomiriteljskoj deklaraciji demokrata i socijalista, koju s nestrpljenjem očekujemo.

Zašto je presuda Međunarodnog suda pravde sramna? Zato što je i genocid presuđen, ne jednom, prvi put u procesu protiv generala Vojske Republike Srpske, Radislava Krstića, ispostave države Srbije (Jovica, Frenki, Arkan, desperadosi, budale, pritajeni idioti, ostavljeni muževi, profesionalni kriminalci, legionari, sav ovodrinski šljam), koja se imala starati o srpskim interesima preko Drine, što je značilo na hiljade žrtava.

„Sudsko veće je uvereno izvan svake sumnje da je u Srebrenici izvršen genocid i da ste vi generale Krstiću krivi za genocid”, rekao je, izričući prvu presudu komandantu Drinskog korpusa VRS, sudija Almiro Rodrigez.

Presuđeno je još koješta, Draženu Erdemoviću koji je priznao krivicu za višesatno pucanje u ljude, Biljani Plavšić, koja se kaje za genocidnu ideologiju i htela bi van...


„Iz razloga koji sudskom veću nisu jasni, doneta je odluka o tome da budu ubijeni svi muškarci vojnog uzrasta. Rezultat je bio neizbežan - uništenje muslimanskog stanovnistva Srebrenice”, rekao je sudija Rodrigez.

Nikom ti razlozi nisu jasni. U obrazloženju presude se kaže da nije reč tek o ubijanju na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi koje „predstavlja zločin progona".

„Nije po sredi samo istrebljenje muslimanskih vojno sposobnih muškaraca, već namerna odluka da muškarci budu pobijeni, odluka doneta s punom svešću o neizbežnim posledicama koje će to imati na čitavu grupu. Donošenjem odluke da budu ubijeni svi muškarci vojnog uzrasta, zapravo je doneta odluka da se onemogući opstanak Muslimana Srebrenice”, obrazložio je sudija Rodrigez.

On je ukazao i na neidentifikovani, nama dobro poznati, izvor zla u Beogradu, na Palama i drugim toponimima odmetnika, rekavši da sudsko veće može da prihvati da Krstić ne bi sam doneo odluku da budu ubijene hiljade civila i nenaoružanih ljudi.

„Neko drugi je verovatno izdao naredenje da budu ubijeni svi muškarci vojnog uzrasta. Bez obzira na to, vi ste krivi, generale Krstiću. Krivi ste za ubistva hiljada bosanskih Muslimana izmedu 10. i 19. jula 1995. godine, kako za pojedinačna i sporadična ubistva u Potočarima, tako i za masovne egzekucije. Krivi ste za neverovatno velike patnje bosanskih Muslimana, kako u Potočarima, tako i preživelih. Krivi ste za progon Muslimana iz Srebrenice. Znajući da će žene, deca i stari iz Srebrenice biti deportovani, krivi ste što ste prihvatili plan da se u masovnim egzekucijama ubiju svi muškarci vojnog uzrasta. Krivi ste za genocid, generale Krstiću! Povezivanje zla koje je učinjeno sa identitom Srba, predstavljalo bi uvredu za srpski narod i izneveravanje koncepta civilnog društva. Ali, bilo bi jednako monstruozno neimenovati to zlo zbog toga što bi to moglo da povredi Srbe. U julu 1995. godine, generale Krstiću, vi ste pristali na to zlo”, rekao je sudija Rodrigez i presudio je ispravno, za razliku od haških komšija.

Nije bilo pravog odgovora onog dela ovdašnjeg građanstva koje se ima smatrati normalnim, štagod to značilo - predlog deklaracije o Srebrenici koji je sačinila grupa nevladinih organizacija i udenula ga u skupštinsku proceduru uz pomoć poslanika Nataše Mićić i Žarka Koraća u vreme emitovanja video-zapisa državne formacije Republike Srbije „Škorpioni” iz Trnova. Radikali su imali svoju deklaraciju, a Demokratska stranka Srbije nije dozvolila da se govori samo o zločinima nad Bošnjacima, odnosno, njeni su predstavnici zatražili da se ne govori izdvojeno o zločinima u Srebrenici. I Srpski pokret obnove je imao svoju deklaraciju u kojoj se osuđuju zločini nad Srbima, ali i nad Muslimanima. Sve je propalo, uz grozomorne priče radikala, a na bilbordima sa fotografijama žrtava koje je u Beogradu postavila Inicijativa mladih za ljudska prava (autor Tarik Samarah), na kojima su srebreničke žrtve, osvanule su parole Biće repriza!. Tužilac Mark Harmon ocenio je da presuda predstavlja izvršenje pravde.


Danas, na još jednu godišnjicu koja podseća na državno ruganje žrtvama koje dolazi iz Srbije, možda je najilustrativniji deo govora tužioca Marka Harmona u procesu protiv generala Krstića: „Žrtve su doživjele takve gubitke koje niko ne može da im vrati, ali presuda im pruža izvjesnu utehu za tragediju koju su proizvela ljudska bića. Ti ljudi zaslužuju pravdu i mi smo uložili mnogo truda da stvorimo objektivnu hroniku događaja u Srebrenici da bi svetska zajednica, a posebno ljudi u u RS i SRJ, imali mogućnost da je prouče i da sami izvuku zaključke o tome šta se dogodilo u Srebrenici”, rekao je Harmon.

Nakon još jedne presude, oslobađajuće, za Nasera Orića, komandanta bošnjačke Operativne grupe „Srebrenica”, takođe van razumne sumnje odgovornog za zločine – više od dve hiljade ubijenih civila i spaljena srpska sela u istočnoj Bosni – ulazimo u blaženi mir socio-demokratskog pomirenja. Pojednostavljeno, a čemu pojednostavljanje, pomirenje znači da smo se složili o Haškom tribunalu koji presuđuje samo Srbima (nastavljamo saradnju, Dačić će da 'apsi Mladića, samo što nije) i o tome da, zapravo nikakvog genocida nije bilo, izuzev u Srebrenici, o tome smo znali ili je trebalo da znamo, nismo sprečili, a mogli smo i, konačno, šta nam na tu temu možete, ništa, brate, pali!

Bez okrutnih sankcija ovde niko neće priznati da je država Srbija počinila srebrenički masakr. Neće ni sa njima.

klixober
Posts: 5743
Joined: 20/09/2006 14:12

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by klixober » 09/07/2008 16:50

Dobar tekst.Ko je Bojan Toncic? Nisam prije cuo za njega.

User avatar
Jazz_Junkie
Posts: 3052
Joined: 16/03/2008 22:35
Location: Wien

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by Jazz_Junkie » 10/07/2008 06:55

Inace, osvanule su reakcije Viktora Ivancica i Heni Erceg povodom napada na njih, koje mozete citati na stranicama e-novina kao i starom sajtu Ferala. Vrhunac medijskog linca i diskreditacije dva novinara koji nikada nisu iskazali spremnost na prodaju svog ljudskog dostojanstva za saku pisljivih kuna kao pseudo-novinar Pukanic mozete procitati u smradolistu zvani Nacional. Nisam htio otvarati ekstra temu pa se nadam da ce se neki ljudi ovdje sjetiti lista koji je uvijek bio na strani covjeka - Ferala.

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 31/07/2008 22:22

:D :D :D

Iz dnevnika jednog radikala

NAPRED U PROŠLOST



E-novine vam donose pismeni rad koji je osvojio prvu nagradu na literarnom konkursu za mlade radikale „Kako zamišljam svoj grad za 10 godina“, u organizaciji Otadžbinske uprave užasa i stravePiše: Tomislav Marković
PHOTO: Dragan Kujundžić

Krenem juče malo do grada. Čekam tramvaj sat, čekam dva. Ništa, mrka kapa. Izgleda da su nam oni EU zločinci opet uveli embargo na uvoz sena i kukuruza, a gladni konji nemaju snage da vuku tramvaje. Lepo sam ja pričao da izdajničku bagru ne treba istrebljivati i proterivati iz grada. Mogli smo da ih iskoristimo kao tegleću marvu u GSP-u, umesto što mučimo jadne životinje. Usput uvedemo i rikše, pa učvrstimo naše dobrosusedske odnose sa prijateljskom Indijom, i Krišna da nas vidi! Izdajnici bi na kraju ionako skapali od napora, sve su to vajni intelektualci, slabašni naočarci, koji ne dižu ništa teže od kašikare. Ali šta vredi kad Otadžbinska uprava nema razumevanja za moje ideje. Kažu da sam previše racionalan. Šta ću, uvek sam bio crna ovca.




Krenem lagano Bulevarom Ratka Mladića, pa skrenem u Aveniju Radovana Karadžića, poklonim se bisti velikog narodnog vođe koju je vajao Momo Kapor. Moram priznati da Kaporov rad mnogo vernije predstavlja monumentalnu Radovanovu veličinu od one male biste koja je nekad, u davna dosmanlijska vremena krasila izlog knjižare na Trgu Koste Čavoškog (bivši Trg Nikole Pašića). Ne znam kako je gradska sekretarka za kulturu Lidija Vukićević nagovorila Kapora da pređe na vajarstvo pod stare dane. Priča se da je naša Viki dala Momi nepristojnu, dekoltiranu ponudu koju švalereskni umetnik nije mogao da odbije. Priča se i da zvanična verzija herojske Momine smrti, po kojoj je stari majstor umro od ljepote nad najnovijim remek delom vojvode Šešelja Kako sam se najebao majke Haškom tribunalu: Jebanje u zdrav mozak u 69 pravoslavnih poza, uopšte nije tačna. Apokrifna varijanta, koja ide od uva do uva, veli da je Momi stalo junačko srce usled preteranog pričešćivanja vijagrom, dok je treći put obavljao patriotsku in-out dužnost u Lidijinoj postelji, inspirisan Mladićevom ikonom obešenom iznad kreveta, ikonom koju je sam slikao tehnikom jajčane tempere, strogo se pridržavajući homoerotskog vizantijskog kanona. Mučenik, umetnost mu došla glave.


Splavovi puni k'o oko. Iz Nebeske Srbije trešti Baja Mali Knindža, u Omarskoj se sluša Ceca Mala Mindža, u Ocilu lumpuju uz Riblju čorbu. Patriotski karasevdah obuzeo i staro i mlado. Meni toplo oko srca, to je Srbija za koju se moj ćale borio u jedinici za belu tehniku i druge specijalne operacije. Ispred Omarske Aleksandar Vučić i Andreja Mladenović zagrljeni pevaju najnoviji hit grupe Čuvari logora - „Nož, žica, Srebrenica, drma mi se kabanica“. E, sad sam stvarno siguran da je Beograd pao u prave ruke
Pogledam malo bolje bistu i ne mogu da verujem. Nasred prkosne Radovanove ćube razlio se ptičji izmet. Kakve su to ptice koje imaju srca da zaseravaju jednog od najvećih srpskih junaka? To je sigurno zlodelo nekih kukavica i rugalica iz belog sveta ili domaćih plaćenica, ne bi poštena srpska ptica nikada počinila ovakvu blasfemiju! Dignem pogled ka blistavom srpskom nebu i ugledam par neidentifikovanih letećih objekata u vidu lasta kako sumnjivo kruže nad bistom. Izvadim iz futrole ćaletovog tetejca, koji je sa njim obišao sva ratišta, pažljivo nanišanim. Pam, pade jedna, pam, pam, pade i druga. Dođoh glave zločinačkom udruženju dok si rek'o keks. Još mi je ruka sigurna, još nisam izgubio osećaj, dobro je. Šteta samo što nema nikakvog rata na vidiku.

Zadovoljan dobrim delom koje sam učinio, produžim strojevim korakom do Keja oslobođenja Srebrenice. Splavovi puni k'o oko. Iz Nebeske Srbije trešti Baja Mali Knindža, u Omarskoj se sluša Ceca Mala Mindža, u Ocilu lumpuju uz Riblju čorbu. Patriotski karasevdah obuzeo i staro i mlado. Meni toplo oko srca, to je Srbija za koju se moj ćale borio u jedinici za belu tehniku i druge specijalne operacije. Ispred Omarske Aleksandar Vučić i Andreja Mladenović zagrljeni pevaju najnoviji hit grupe Čuvari logora - „Nož, žica, Srebrenica, drma mi se kabanica“. E, sad sam stvarno siguran da je Beograd pao u prave ruke. Postojim malo, poslušam zvuke umilne poput srpske trube što se s Kosova čuje, pa krenem dalje, preko šetališta Hladnjače do Ulice Batajničke grobnice, pređem most kapetana Dragana, presečem kroz Legijin pasaž, pa stignem do Šljivančaninovog sokačeta. Razgledam malo izloge, uđem u Kokardu – nemaju moj broj četničke šubare. U radnji gužva, ljudi se stisli kao zrna u naru, kao Šiptari u masovnoj grobnici. Nije ni čudo, u toku je velika akcija – sniženje 50 % za sve mušterije koje dokažu da su čistokrvni Srbi. Na ulazu medicinska sestra uzima potrošaču krv iz prsta, stavlja uzorak u Srbometar - mašinu za merenje etničke čistoće u krvi (izum naših slavnih naučnika Vasilija Krestića i Mihaila Markovića), a potom dozvoljava ulaz srećnicima sa pozitivnim nalazom. Dok se probijam kroz masu, nehotice prisluškujem prepirku dvojice mališana pored police sa malim kamama, bajonetima i sličnim dečjim igračkama. Jedan kaže:

Dovedem ti miša da te popiša,
Dovedem ti Indijanca da ti dupe glanca
Dovedem ti popa da te zakopa

A drugi mu uzvraća:

Dovedem ti Ratka da ti strelja tatka
Dovedem ti Mladića da ostaneš bez glavića
Dovedem ti Radovana da te gurne u jamu govana
Dovedem ti Karadžića da te udavi ko ptića
Dovedem ti Ulemeka da te proguta reka
Dovedem ti Legiju da te vodi na doživotnu robiju

Ali ne da se ni prvi klinja:

Dovedem ti Noga da vidiš svog boga
Dovedem ti Branu da ti sipa so na ranu
Dovedem ti Dobricu da ti romanima mlatara po licu
Dovedem ti Matiju da ti o glavu polomi ćuskiju
Dovedem ti Toholja da te obradi iznutra i spolja
Dovedem ti Vučelu da te mlatne po čelu
Dovedem ti Vulina da ti pod nokte zabode dva klina
Dovedem ti Nikitu da te nabije na kitu
Dovedem ti Velju da te smesti u bolničku postelju
Dovedem ti Amfilohija da ti iščupa par bronhija
Dovedem ti Koštunicu da u tebe zasadi smrti klicu

A onda opet uleće drugi mališan, kao u nekakvom hip hop dvoboju:

Dovedem ti Jovanović Natašu da ti od mozga napravi kašu
Dovedem ti Pop Lazić Gordanu da te utepa u rođenom stanu
Dovedem ti Tabaković Jorgovanku da te taba na proplanku
Dovedem ti Vjericu Radetu da od tebe napravi legitimnu metu
Dovedem ti Mirčić Milorada da ti kurčić tragično nastrada
Dovedem ti Vučić Acu da ti labelom unakazi facu
Dovedem ti Aleksandra Simića da na tebi ispolji suštinu svog bića
Dovedem ti Samardžić Slobodana da dopadneš ljutih rana
Dovedem ti Milanović Dragoljuba da ti izbije tri-četiri zuba
Dovedem ti Delić Božidara da ti bajonetom krajnike prodžara
Dovedem ti Dragana Todorovića da od tebe napravi nikogovića
Dovedem ti Bokan Dragoslava da ti sa ramena odleti glava
Dovedem ti Tomu da te baci u komu...




Nekako se dokopam ulaznih vrata, a duša mi ispunjena ponosom. Zemlja koja ima ovakvu mladost ne treba da brine za svoju budućnost. A susedne države, bogami, neka se pričuvaju! Deco, deco, ljubim vam sisu koja vas je srpskim mlekom napojila! Krenem dalje u razgledanje izloga. U Crvenoj beretki kupim najnoviji model maskirne šajkače, koji je kreirala Klepsidora Crnica, glavom i bradom. Jeste da čizma glavu čuva, ali ne mogu na glavi stalno da nosim šlem. Provučem se pored Arkan kafea, pređem Dućinu, stignem do Trga Velike Srbije i ugledam dobro znani prizor koji mi uvek razgali dušu. Vojvoda Šešelj ponosno jaše ono konjče što ga je u davna vremena jahao neki knez, evroslinavac. Vojina stamena figura dominira spomenikom, zarđalom kašikom pokazuje put daleke, ali srpskom srcu bliske ruske provincije, a pogled mu se gubi negde u dalekoj budućnosti kada će celu planetu nastanjivati samo Srbi i eventualno poneki baćuška. Iz slatkog sanjarenja me prene toptanje vojničkih cokula. Odred Vučićjugenda, sa Mladenom Obradovićem iz Obraza na čelu, defiluje trgom u svom uobičajenom dnevnom egzerciru. Mladi, zgodni, snažni, u novim uniformama smeđe boje, svi marširaju kao jedan, pevajući stihove anonimnog narodnog pesnika u besprekornom ritmu: „Na šiptarsku glavu mušku/ greh bi bio dići pušku,/ nožem ide mnogo bolje,/ jer se stoka nožem kolje“. Eh, valjda ćemo uskoro svi ovako marširati, pod punom ratnom opremom, put Kosova i Metohije, da konačno konačnim rešenjem oslobodimo svetu srpsku zemlju iz kandži krvožednih agarjanskih nekrsta. Što reče gradski šef agitpropa Slobodan Antonić u nastupu vizionarstva: jednog dana, jednog dana... Ili, kako veli premudri Koštunica u saopštenju br. 23564/b pod nazivom Srpski kategorički imperativ: „Živi kao da ćeš svakog dana krenuti u boj na Kosovo, i jednog ćeš dana biti u pravu!“

Sačekam da jugendovci zamaknu u Čiča Dražinu, prekrstim se u znak poštovanja prema vojvodi, pa preko Zvekijevog platoa prošetam do Grobarlije. Prođem Tri šubare, Kod dva bela orla i Trojeručicu, uđem u Pahomijevu klet, drmnem na eks jednu manastirku marke Filaret, ugasim je čašom osveštanog evharistijskog vina Suva drenovina, pa produžim svojim putem. Uputim se Ulicom haških mnogostradalnika do Nedićeve bašte, da se nadišem svežeg vazduha i odmorim oči na zelenilu Ljotićevih omorika.
I tu mi se, dragi dnevniče, gubi svaki trag.

Umjetnik a
Posts: 3075
Joined: 20/01/2007 10:26
Location: Sarajevo

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by Umjetnik a » 03/08/2008 20:43

e novine su stvarno nešto ekstra :thumbup: :thumbup: :thumbup: :thumbup:
samo nekoliko trenutaka pregleda postranici i odamh mi se svidilo

ma petar luković

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 03/08/2008 20:54

je zakon ! :D

Umjetnik a
Posts: 3075
Joined: 20/01/2007 10:26
Location: Sarajevo

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by Umjetnik a » 04/08/2008 16:43

pesak wrote:je zakon ! :D



kad ti tako kažeš

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 22/08/2008 21:06

Umjetnik a wrote:
pesak wrote:je zakon ! :D



kad ti tako kažeš


tako svi normalni u srbiji kazu. :D

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 22/08/2008 21:09

INTERVJU

Marko Vešović - izvodi iz neobjavljene knjige "Mrzitelj"Objavljeno: Čet, 21. 08. 2008. 08:04 ŽEĐ ZA ISTORIJOM (2)
Knjiga koja se rađala godinama: Marko Vešović


Nogo, koji se nije vadio iz Ćosićeve vučje jame, morao je potanje biti upućen u pakao što se gotovi za Muslimane. Nije zavidio Karadžiću na izbornoj pobjedi već na krupnim istorijskim događajima, pomno isplaniranim u naučnom elaboratu rađenom u SANU, koji će tek da se zbudu a kojim će upravljati, kao kormilar lađe što punim jedrima plovi u srpski raj, dječji pjesnik iz Petnjice.Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine.
Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu doletale granate.
Sidran i Nogo

Rajka Petrova Noga rijetko se sjetim, a kad se to desi, gotovo uvijek zaželim da o njemu štogod zapišem, možda i zato što mi je, otkako ga znam, bio sličan onom Donadinijevom junaku «na čije oči Bog pogleda svoju sliku u velikom obiteljskom ogledalu, nasmija se i bi zadovoljan svojim djelom».

Kad je Karadžić pobijedio na izborima, Nogo je s rđavo prikrivenom zavišću rekao: “Bo-ga-mi, uđe Radovan u ištoriju”. Zašto pamtim ovu rečenicu a ostatak dijaloga sam uglavnom zaboravio? Čime su ove riječi zaslužile da prežive, šta su mi kazivale i sugerisale, ako su već izborile milost ostanka u sjećanju?


Stvar je, velim, bila kazana sa zavišću, neuspješno suzbijanom, ali ta riječ, možda, nije dovoljno precizna, jer Nogovo držanje, otkako ga znam, punog vlastite genijalnosti, mogao bi se opisati Volterovim stihom: «Kome bi u vasioni On mogao da zavidi?» Ipak, moram to nazvati zavišću slavoljubljivog pjesnika kome riječ «istorija« nije silazila sa usana. Radi se o slavoljublju nesrazmjernom njegovu daru, mršavijem no najmršavija od sedam faraonovih krava, koji je danas mrtav, sudim li po Nogovu stihotvorstvu opasno sličnom stikoklepstvu kakvo je prije rata njegovao Tomislav neki Šipovac (koga mi je čak bilo žao, jer, što je više pisao, bivao je sve anonimniji). Inače, kad bi bilo tačno bar 10% onog što Nogo misli o svojim stihovima, morali bismo ga brojiti u najveće srpske pjesnike svih vremena.

Za Noga književnost nije bila vjera nego karijera. Otud u njemu vječna napetost: ne opusti se ni za tren, ne propusti, jer bi to bilo sramno, ni jednu mogućnost, ma koliko sitnu, koja će pomoći unapređenju te karijere. Nogo je među srpskim piscima bio najveći, meni znani, majstor za pravljenje književne karijere, ali, kad se sve skupa uzme, Slobin kućni ljubimac napisao je tanku poeziju, čak držim da će posmrtni Nogo biti sveden na polupostojanje u antologijama, jer jeste sročio nekoliko dobrih pjesama. Nešto poput dubrovačkog pjesnika Meda Pucica, čija poezija danas nikog ne zanima, ali se ne može poreći da su mu dobre one pjesme koje je Miodrag Pavlović stavio u Antologiju srpskog pjesništva.

Ukratko: ako u tim pjesmana i jest dobar pjesnik, nije i istinski. Ne bih ovdje zapodirao priču šta je istinski pjesnik. Kazaću samo jedno. Kad sam prvi put ušao u crkvu, iznenadili su me, svuda po crkvenim zidovima, oni ljudi sa igraćih karata. Tako gleda dijete ili pjesnik, svejedno. U Noginoj pjesničkoj crkvi nema tih ljudi sa igraćih karata. Ali, to je ovdje možda sporedno, a važnije je reći da su Nogina slavoljubivost, i u vezi sa njom do nebesa izđikala taština, koju je pothranjivala njegova žeđ za istorijom, glavni krivci što je, gotovo sa uzdahom, pozavidio Rašu kao osobi koja je, bez osobitih zasluga, dok si trepnuo, ovjerila pasoš za istorijski raj.

Sjećam se da je još kazao: “Ko bi se nadao da se u onome manulaću krije pravi vođa?“ Nogo je, još od mladosti, često rabio riječ “manulać“: ime jednog od junaka iz Sremčeve Zone Zamfirove pretvorio je u zajedničku imenicu koja koja kazuje, otprilike, ono što u Bosni označava riječ blećak. «Pravi vođa!» – eto još jedne noginske imenice od koje sam se dobijao koprivnjaču, jer, kad je prevedem na vlastiti jezik, značila je isključivo – ovan predvodnik.

Žeđ za istorijom, jakako, nije isključivo Nogina lična osobina. Ovo svojstvo Nogo dijeli s mnogim meni poznatim Srbima. Sjećam se kako je Nikola Koljević jednom kazao: “Ali šta mogu kad sam Srbin, a jednog Srbina istorija je uvek uzbuđivala”. To je bilo rečeno prije rata, ali Nikolica već bijaše uobičajio da na vlastitom primjeru, uopštavajući ga, analizira osobine Srba. Ipak, ostavljam po strani ovu srpsku, suviše srpsku žeđ za istorijom, jer tema zaslužuje zaseban esej, a vraćam se Nogi po kojem, ako te nema u istoriji, zaludu si postojao. Ako te istorija ne zabilježi u svojim tefterima, kao da te Bog nikad nije ni davao na ovaj svijet. Istorija je jedino poprište gdje se pojedinac dokazuje, ispoljava ko je u istinu. Istorija je i raj, nagrada za krepostan život, i vrijedi se na ovoj zemlji pomučiti da ga zaslužimo. Iz Noginog ugla, ulazak u istoriju isto je što i spasenje za kakvim čeznu vjernici.

Po meni, pojedinac je uvijek žrtva istorije koja se vječito događa na njegov trošak, njegovu vječitu štetu, njegovu golemu nesreću, stoga je treba, na sve moguće načine izbjegavati, kao đavola. I kao drogu. Svako herojstvo je, u suštini, heroinsko. Kad te stigne istorija, unaprijed si bogin. Iz ovog ugla viđena, istorija je pakao za nevine duše. A ona u udžbenicima, koja služi za stavljanje nedužne dječice na muke, kako reče Aleksandar Blok, pravi se uglavnom od laži.

Pa sam se trudio koliko mogu da spram istorije ne prestanem osjećati ravnodušnost, nekad odbojnost, pa čak i gnušanje. Jer “muza istorije Klio skroz je zaražena lažima, kao ulična djevojčura sifilisom” – Šopenhauerova rečenica koju sam zasvagda sebi u glavu ukucao. S druge strane, istorija je “spisak sramota ljudskoga roda” – sud Litona Strejčija koji sam često sam navodio u ratnim zapisima. Odbijao sam da, kao Nogo, pišem s jednim okom bačenim na istoriju: iz tog proizilazi duhovna razrokost, jer ne može život skupa s istorijom. Ljudske vrednote, koje mi se čine najdragocjenije i najdublje, vanistorijske su i nadistorijske. U jednom smiješku moje kćerkice, pisao sam uoči rata, ima više ljudskog smisla nego u svim govorima Kučana i Račana zajedno.

Ali zašto je Nogo mislio da je Karadžić ovjerio vizu za istorijski džennet, mada još ne bješe zaklao ni jednog kukalog nesrbina? Zar je vjerovao da je izborna pobjeda dovoljna da te pripuste u istorijski Eden? Nogov je zavidljivi uzdah očito više nagovještavao nego što je kazivao. U te dane, dakako, nisam znao ono što mi je sad jasno kao dan: Nogo, koji se nije vadio iz Ćosićeve vučje jame, morao je potanje biti upućen u pakao što se gotovi za Muslimane. Nije zavidio Karadžiću na izbornoj pobjedi već na krupnim istorijskim događajima, pomno isplaniranim u naučnom elaboratu rađenom u SANU, koji će tek da se zbudu a kojim će upravljati, kao kormilar lađe što punim jedrima plovi u srpski raj, dječji pjesnik iz Petnjice.


Svedok: Abdulah Sidran

Više ne znam tačno kad je bilo. Otišli Sidran i ja na Brankovo kolo. Pamtim da je Bećković u Karlovcima rekao: ”Ovaj grad treba pretvoriti u univerzitetski centar, u grad tihog govora i sporih pokreta, kao na Zapadu”. I sjećam se da je u Novom Sadu Nogo obećao Sidranu: “Šve ćemo vaš ovako” – pritom je desnim dlanom, kao satarom, sjeckao nevidljivu salamu koju je držao u ljevici. Prijetnju nisam shvatio ozbiljno. Ne bih rekao ni da je Sidrana sledila. Vjerovao sam da gledam prizor koji je bio dio odavno mi znanog obreda, bez kojeg Nogo i Sidran više zapravo ne mogu.

Njih dvojica nisu se trpjeli. Ali stvar nije jednostavna koliko izgleda. Taj isti Nogo, nakon odlaska u Beograd, kad navrati u Sarajevo, znao je nama, koji ne bjesmo pretjerano oduševljeni njegovim iskrsavanjem, ili je bar njemu izgledalo tako, znao je odrezati: “Svima vam jebem mater! Odoh da pijem sa Sidranom. On jedini ima duše“. Nogo i Sidran su se očito mrzjeli, ali i voljeli, manje očito i na donekle zauman način.

Čim saliju štogod u gušu, počne duel. Ima tome dvadesetak godina, ali još pamtim kako je Nogo, jednom, “od po pive“ rekao Sidranu: “Mušlimani? Kakva šte vi to nacija, jebogabog? Žar še nacija može temeljiti na nacionalnom iždajštvu?” Iz Nogina glasa nije se moglo jasno razabrati treba li Muslimane izručiti u nadležnost krivičnom sudiji zbog lažnog predstavljanja, ili taj odmetnuti narod treba vratiti Srpstvu kao legitimnom vlasniku, onako kao što su u srednjem vrijeku vlastelinu vraćali odbjegle kmetove.

Od Noginog pitanja, nadojenog pasjom pizmom i naciljanog izravno u protivnikovu džigericu, Sidran je jeknuo i zakružio očima po tavanici, kao da Jehovu zove za svjedoka. Ali nije rekao ništa.

U tim kafanskim dvobojima Nogo je tražio riječi koje će što ljuće Sidrana zaboljeti; njih dvojica se nisu trpjeli, razloge ostavljam po strani, osim glavnog: ako ga ne cijeniš kao pjesnika, Nogo ti to neće oprostiti ni u grobu. Uzvraćajući udarce, ili prosto govoreći ono što je mislio da je istina, Sidran je znao, nipodštavajući mu pjesme, do u kost uvrijediti Noga. Kao gradski pjesnik, ispoljavao je, često vrlo živopisnu, odvratnost spram Nogine prijesne ruralne metaforike.

Završio Nogo knjigu Bezakonje i hoće da mu je prekucam na mašini. “Neću više da ti kucam pjesme, ni tekstove. Dosta je toga bilo. Kupi si mašinu, nauči kucati, nije ni meni s neba palo”. “Vala ši čoek”, kaže Nogo. I boga pitaj kako je uspio ubijediti Sidrana da mu knjigu prekuca. To ni Sidran danas ne umije da objasni, ali mu knjigu jeste prekucao. Daklem, sjedi Sidran za mašinom, ja gledam sa strane, a Nogo šetka po sobi i diktira:

O Ilindanu jahah konje
Sa Babeljem do kraja leta.

Pošto je prekucao ove stihove, Sidran pita, ne skidajući oči sa tipki pisaće mašine: “Na kom je jeziku ovo napisano?” “Na šrpskom, naravno“, veli Nogo. “Ako su na srpskom, zašto u tvojim pjesmama ne važi od-do?“ – pita Sidran, gotovo zabrinut, kao da je ljekarskim pregledom ustanovio srčanu manu Nogovog novorođenčeta. “Kako to mišliš?“ – pita Nogo gledajući ga iskosa i kušajući da nasluti kakvu mu je psinu kucač priredio. “Zakoni srpskog jezika nalažu da kažeš: ’od Ilindana do kraja leta’. Kod tebe vrijeme ’o Ilindanu’ traje od 2. avgusta do 21. septembra.” Ovo je i ličilo na Sidrana: srčiku svoje poetike sažeo u iskaz koji je formulisao davno, još u mladosti, skupa sa Gavrilom Grahovcem; riječ je o zahtjevu od kojeg je rijetko odstupao: “Pjesma mora biti tačna po svemu, a precizna u izrazu”.

“Kucaj i ne šeri”, kaže Nogo, uspravljajući se svakim svojim milimetrom, što je bilo, razumije se, znak da stoji tri koplja iznad Sidranovih cjepidlačkih podbadanja. To uspravljanje je bilo, ili je s vremenom postalo, pouzdan znamen mentalnog sklopa kakav se obično naziva drčnim. Stojan Cerović, kako me upozorio prijatelj s kojim sam u ratu jeglenio o Noginim pjesmama, drčnost definiše kao “nemirenje sa vlastitim formatom“, što zahtijeva dopunu: Nogino nemirenje s vlastitim formatom išlo je do strahopoštovanja prema Nogi, njegovoj ljudskoj i književnoj veličini, strahopoštovanja koje ga je rijetko kad izdalo, jer je trebalo okolini pružiti primjer za ugledanje: vjera u sebe, javno ispoljavana u sto varijacija i nekad naglašena do bezumlja, po Nogi je bila preduslov da i drugi u tebe vjeruju, stoga se ne bih iznenadio ako bi, pred bližnjima, kao onaj general iz Čehovljeve priče, sebe počeo da oslovljava sa “moja ekselencija“!

Nogo nastavlja:

Ala sejasmo bezakonje
Po kulacima iz konfeta

Sidran je prekucao prvi i zatražio da mu ponovi drugi stih. Onda pita, začuđen: “Kako to – iz konfeta?” Napravio je dramsku pauzu, pa veli: “Znaš li ti šta su konfeti?” I poče da mu natenane i s užitkom – jer Nogo mu se namestio, pa što ga da s merakom ne opali – objašnjava šta su konfeti, kako izgledaju, koja im je namjena, kako se i kad se upotrebljavaju. Da konfete možeš iz nečeg sijati, to je Sidranu shvatljivo, ali da nešto možeš iz konfeta sijati, to mu ne ide pod kapu, jer konfeti su, majkumujebem, ono što se sije!

“Žamolio bih te da kucaš i da še uzdržiš od primjedbi. Štvarno bih te zamolio”, kaže Nogo ledeno, a kao da se, boga mi, maličak i lecnuo: gotovo, svečića ti, da se osjećao uhvaćen u bjelodanom neznanju. “Nema problema, burazeru”, kaže Sidran, velikodušno a odozgo: nije se moglo razbrati je li to rečeno s Bjelašnice ili sa Treskavice, ali nema sumnje da je Sidran bio zadovoljan sobom, jer ovaj put jezik je bio na njegovoj strani.

Sidran je često govorio da je njegov sarajevski jezik uzan, siromašan, i nije krio da zavidi nama koji dolazimo sa sela, pogotovo onima iz Hercegovine, te Meke srpskohrvatskog, da nam zavidi na znanju jezika (mada se u jednoj pjesmi tom znanju posprdnuo misleći, doduše, samo na Hercegovce, čiji je “jezik književni sasvim“). Govorio je, ne jednom: “Ako me šta može izbaciti iz istorije književnosti, to će biti moj jezik.“ Ovaj put jezik je bio protiv Noga, dečka s “jezikom književnim sasvim“, stoga je spokojno nastavio štepati na biserici.

Sjećam se i stihova iz pjesme Portret umjetnika u mladosti:

Uštrojen ždrebac ili bik utučen
Pod pokrovcem i na ularu vodan.

“Uf, uf, uf !”, kaže Sidran mršteći se, kao pod serijom udaraca, kad se na njega sručio slap ove sirove seljačke metaforike. A na licu mu serija brzih grimasa koje se ne zaboravljaju. Sidranovo lice jedno od najizražajnijih koja znam. I svemu je što kaže uvijek daje toliko reljefa, snage, dubine da nije bilo u Sarajevu čovjeka koga sam radije slušao. U taj tren, na licu mu je bilo nešto od one odvratnosti kakva se javi na licima gradskih gospoja kad seljaci, pred njih, u posudi sumnjive čistoće, iznesu hranu još sumnjivije kvalitete. “Kad bi on samo znao kako se sve ovo meni gadi”, veli Sidran, kao da tu nema Noge. “Šamo nagari, i ne šjekiraj še”, uzvraća Nogo, s vedrinom koje mi se nije činila najubjedljivijom.


Srpska nit: R.P. Nogo

Onda me Sidran pita: “Što ga vodaju?” “Kad ždrijepca uštroje, prekriju ga ponjavom, i vodaju ga u krug da što prije prebrodi krizu. Kažu da bi crkao ako ga ne bi vodali”. “Vodaju konja?” – pritvrđuje Sidran. “Pa ja“. “U Noginoj pjesmi vodaju bika!“ Pogledam i – stvarno! Meni je bila dobro poznata zbilja iz koje su te slike uzete, pa sam ždrijepca s početka prvog spontano vezao za pokrovac s početka drugog stiha, a Sidran, posve neupućen u škopljenje marve, pročitao je ono što bukvalno piše, jer mu nije bila znana realnost na koju se te slike odnose. “Ma jasno mi je, jasno“, kaže Sidran slabodobitno. “Kod Noga vodaju bika pod pokrovcem i na ularu jer tako hoće rima! Jebo ti vakog rimljanina. Jebo pjesnika kome rima komanduje šta će kazati“. Onda će Nogu: “Šlamperaj kao stil! Kad neko od književnog šlamperaja napravi čitav stil, dobije ovake bedastoće”. “Kucaj, i ne jedi govna”, kaže Nogo, s iskrama ljutine u glasu.

Eto tako. Njini su dvoboji bili pola suludi, pola djetinjasti i, ako razgolim njinu logiku, dobije se ovo: “Te tvoje pjesme su običan dičkin pim”, kaže Sidran. “Jest, ali vi Muslimani ste nikakva nacija. Kako možeš biti nacija na osnovu toga što si izdao vjeru pradjedovsku?” “U redu to, ali ti si jedan kurčev pjesnik”. “Ma dobro, ali vidjećeš ti kako ćemo sve vas ovako”, i Nogo dlanom desnice s užitkom stane da sjecka nevidljivu repu koju drži u ljevici.

A kad je zagrmjelo u Sarajevu i Srbi počeli, diljem Bosne, “široko da kolju” – riječi su Goranove – Sidran okrene telefon sa željom da Nogi kaže: “Pa ti se, Bog te molovo, uopšte nisi šalio kad si nam onda, u Novom Sadu, obećao jedno malo klanje?” Ali Noga nije zatekao doma. Pa kaže njegovoj hanumi: “Htio sam pitati Rajka zna li da srpske granate ubijaju ljude po Sarajevu”, “E, neka vala baš”, rekla je Noginica, “i vi ste u Sarajevu poklali dvanaest hiljada Srba”. To je bilo kazano naznalnim glasom žene koja se netom isplakala nad pobijenim Srbima, čak se moglo pretpostaviti da su joj suze kapale u omlet koji je spremala mužu za doručak. “Veliš li? A tvoj otac, šta je s njim? Jesmo li i njega zklali?” “E, boga mi, moj otac svaki dan izlazi da prošeta Titovom, i to dignute glave”, otpjevala je Noginica akatist ocu, ali je ostala dužna objašnjenje: kako to da Muslimani u Sarajevu pobiše toliki svijet, a štedše Vlada Radanovića, bivšeg šefa policije koji je, uz to, punac prononsiranog velikosrbina.

Guska, mislim se. Obična guska koja je svagda mislila kako joj Nogo naredi. Jeste, naredi.

R. P. NOGO U SLAVNOJ ULOZI R. P. NOGE (I)

“Isjekoše drveće”.

“Jah. Na čemu ćemo objesiti Stihoklepca kad se završi rat?“

“Jesi li gledao beogradsku emisiju o Njemu kao Humanisti?”

“Jesam. Strogo naučni pristup”.

“Ali on jeste humanista. To mi je rekao u povjerenju prije dvadesetak godina. I zamolio me da nikom ne kažem. Ne širi dalje, veli, ko zna kako bi to moglo biti shvaćeno u svjetskoj javnosti”.

“Auh, boga ti! Nisam znao da smo pali u šape humanisti! Znaš li čije je to?”

“Tim riječima se često služio rahmetli Nogo. Pali šmo u šape humaništima, govorio je o komunistima, ali bez napomene: kako bi rekao Mandeljštam. Nenavođenje izvora bio mu je jedan od ružnijih običaja”.

“Nogo? To prezime mi je odnekud poznato. Je li to onaj što okolo hoda sa zgađenim licem koje poručuje: svet nije na visini zadatka!?”

“I zato je dostojan Noginog prezira. Je. Je. To je taj“.

“Misliš onaj Nogo što nevjerojatno ubjedljivo glumi samog sebe?”

“Taj. U filmu Leni Rifenštal Hitler igra Hitlera, ali to je sitnica, jer traje dva sata, u poredbi s Nogom koji igra Nogu od 1968. godine. R. P. Nogo u slavnoj ulozi R. P. Noga, rekao bi Haksli. R. P. Nogo piše protestne pjesme R. P. Noge. R. P. Nogo pušta brkove R. P. Noge“.

“Ne bilo kakve! No brkove koji bude želju da takve sebi kupiš, čak da ga pitaš: gdje ste ih nabavili, ser? Vazda me to fasciniralo: i kad ide ulicom, Nogo je toliko uvjerljivo dočaravao Nogu da si želio viknnuti: pljunuti Nogo!'“

“Jeste. Nekad je bilo zbilja potresno koliko taj Nogo zna biti sličan Nogi“.

“A koga je to, veliš, pokrao?”

“Ko je pomenuo krađu? Rekao sam da ne navodi izvore. Prije rata, u Književnim novinama jedan je beogradski kritičar analizirao Noginu pjesmu. Zaboravio sam sve, osim rečenice: «'Nasleđe nam je epsko, a pozicija lirska', kaže Nogo na jednom mestu». Jah, mislim se, ne zna čoek da je iskaz o epskom nasljeđu a lirskoj poziciji maznut iz eseja Nikole Koljevića. Nogo ne voli navoditi izvore i štaš mu?»

“Ne pravi se Tošo. Znaš bolje no iko šta je od koga Nogo gepio u svojim pjesmama”.


Na Palama 1994: U prvom planu R.P. Nogo i Luka Karadžić, iza njih Radovan Karadžić i Zoran Đinđić
PHOTO: Imre Szabo


“Pusti me da dovršim. Važilo je pravilo: ne pričaj pred Nogom. Nisam vjerovao da se toga treba držati: što se izgovori u društvu – svačije je. Ali jesam jednom bio neugodno iznenađen. Dopali su mi se njegovi stihovi: ‘Ovi što prvo ubiju / Pa onda nad rakom ridaju’. Analizirao sam ih u jednom tekstu, digao ih u nebesa. Kad je pročitao moj tekst, Nogo veli: “To nije moje”. “Nego?” “Ekmečićevo”. Ja – ko da me pljunuo. U redu, nije odolio da u pjesmu stavi što mu je Ekmečić rekao u razgovoru, ali zar to nije njegova privatna stvar? Kao analitičar njegove poezije, osjećao sam se u tom času prilično bijedno. Baš je gad, mislim se, što mi je to rekao? Ili što mi to nije prije kazao? Jeste, Nogo voli metnuti u pjesmu ono što čuje u društvu ili u kafani. Na račun Miloša I. Bandića, ne pretjerano lošeg kritičara, jer ima gorih, u koga su, kao u Momčila Krajišnika, jake i srasle obrve, Bećković je svojedobno napravio dosjetku: onaj s brcima nasred čela. Valjda je sav književni Beograd znao tu dosjetku. I čija je. Ali te brke nasred čela možeš naći u Noginoj pjesmi”.

“Ako si završio, vratimo se pitanju: šta je Nogo jamio od drugih?”

“Pusti to. Umio je, doduše, pođekad pođeđe pođešto štrpnuti od Panta i od Kunta. Kad kaže: “de, gukni, kilavo srce”, očekivalo bi se, to nalaže najnosnovniji red, da kurzivom ili podebljavanjem slova, ako već ne voli navodnike, signalizuje da je to kilavo srce pozajmio od Aleksandra Vuča. Ali jebo to”.

“Ne psuj pred damom”.

“Hoću reći: koga to zanima u doba kad su postmodernisti legalizirali prepisivanje?”

“Da nije štogoć od tebe jamio? “

“ To je, obično, bila lakrdija, a ne prepisivanje”.

“Da čujemo?”

“Jednom, iza jednog našeg odlaska u zavičaj mu, sročim pjesmu”.

“O zavičaju mu?“

“Jeste. Vo vremja ono, Nogo je bio prvi čitalac mojih, a ja prvi čitalac Noginih pjesama. Ne valja, veli. Vjerovatno nije ni valjala. Pjesme koje ne prođu Nogino čitanje bacio bih bez žaljenja. Nogo je podvrgao psihoanalizi prva dva stiha: Samo u snu u meni je / obli zlatni vrh Lelije. ’Ovo ko da je pisao peder!’, veli. Koji mjesec potom, Nogo mi čita pjesmu – eno je u zbirci Zimomora – koja počinje stihovima: U snu samo u meni je / obli zlatni vrh Lelije“.

“Tvoji pederski, i zato Noginog prezira dostojni stihovi...

“A Nogin prezir je kao grad po vinogradu“.

“ ...kad su se našli u pjesmi tog muškarčine, smjesta su prestali biti pederski. Dezinficirali se! To treba zapisati”.

“Ima važnijih stvari. Nogo je počeo kao pjesnik sa predloškom. Što nije greda. Jer niko ne počinje bez predloška. Pasternak veli da novo nastaje ushićenim podražavanjem starog. Ali Nogo nikad nije prestao biti pjesnik s predloškom, što nije mnogo vesela stvar. Mogao bih o tom povelik esej napisati. Analizirao bih sintagme, stihove, strofe, cijele pjesme. Jeste, počeo bih od sintagmi. U jednoj pjesmi Nogo o svojim prstima kaže: ’Besmisla puni su noćas. Jalovo prašničko zlato’. Ovo zlato uzeto iz Miljkovićeva prevoda Mandeljštamove pjesme bez naslova koja počinje stihom: U ime hrabrosti budućih vekova. Tu pjesmu smo obojica voljeli. Ja sam je naučio napamet. Valjda i Nogo. Danas je volim još više. Pa sam je i preveo. U Miljkovićevu prevodu kaže se: Da ne vidim kukavice ni meko blato, / niti na točku krvave neke kosti, / da u noći sijaju, prašnici ko zlato / u svojoj prvobitnoj ljepoti. U originalu nema prašnika već plavih lisica. Polarnih. ’Golubye pescy’. Pitao sam se: otkud ova greška? I sjetio se da se tučak na ruskom zove pestik. I Hrvati tučak zovu pestić. Vjerovatno su se Miljkoviću u glavi pobrkali tučak i prašnici, a onda prašnici i lisice, pestiki i pesci. Psići. Plavi psići“.

“A kako je plavo postalo zlatno?“

“Jamačno pod prisilom rime“.

“A kako si ti preveo te stihove?“

“Da ne vidim ni kal meki, ni potrese, / ni krvave na točku kosti, / da svunoć polarne lisice sjaje se / meni u prvoj ubavosti. Mogu vam javiti da se ponosim tačnošću ovog prevoda. U originalu se kaže: Čtob ne videt’ ni trusa, ni hlipkoj grjazcy, Ni krovavyh kostej v kolese, / Čtob sijali vsju noč’ golubye pescy / mnje v svojej pervobytnoj krase”. To jest: Da ne vidim ni potrese, ni meko blato, ni krvave kosti na točku, da sijaju svu noć polarne lisice meni u svojoj prvobitnoj ljepoti. Posebno mi je drago što sam sačuvao zamjenicu ’meni’: lisice ne sijaju onako, nikom, već njemu, obraćaju mu se tim sijanjem… Kad bih popisao šta je Nogo od koga uzimao ne prijavljujući pozajamice, dobio bi se portret teškog ovisnika o pročitanom. Pjesnika koji je za pročitano vezan kao pas za kolac. Nogo danas ne može da učini gotovo ni jedan korak bez predloška, najčešće guslarskog: Poetika zrelog Noga je poetika za demebele, a derivativnost je bila i ostala bitno svojstvo većine njegovih stihova“.

“Nešto kao rafinerija nafte u Bosanskom Brodu?

“Otprilike“.

“Ne vjerujem da iko bolje od tebe zna nalazišta nafte iz koje Nogo pravi derivate“.

“Veća nevolja u tome što se u Noga nerijetko događa da od boljeg načini gore. Od benzina naftu. Čak ako sad pretjerujem u strogosti suda, jedno je van sumnje: u Noge je odveć često nešto izvedeno iz nečeg što je prije postojalo. A ne bih rekao da ima nade da se toga oslobodi: Nogo se skamenio u svoju književnu formulu i teško da može biti govora o njegovu razvoju. Štaviše, iz mnogih pjesama u njegovoj knjizi koja je izišla pred rat vidjelo se da je ispuhao, a iz drugih da će brzo ispuhati“.

“Objasni kako radi Nogina rafinerija“.

”Čita Nogo na televiziji stihove: Šrbi šu ti ko krompiri, pod žemljom šu bolji. Pokvario Bećkovića! U jednoj pjesmi njegov kazivač iz zabitnog crnogorskog sela veli: Postali smo taman ko kumpijer: sve što nam valja u zemlji je. Stihovi istiniti, precizni, duhoviti, strašni. Po sebi je razumljivo zašto su postali kao krompir: selo je gotovo prazno, a groblje puno. A zašto su Nogini Srbi pod zemljom bolji? Hajde znaj. Kad ih je Nogo prepričao, Bećkovićevi stihovi su postali besmisleni. Ili kad Nogo kaže: Poškropljen vodicom ludom stvarno junoša još sam..”

“To zvuči dobro”.


Sarajevski nokturno: Život pod granatama
PHOTO: STOCK.XCHNG


“Zvuči ako ne znaš da je Vuk Karadžić rekao da je Sima Milutinović poškropljen ludotvornom vodom. A da je Vuk mnogo jači od Noga, u to nema sumnje. Jer njegova voda nije luda, nego čini ludim, tvori ludost”.

“Nogov stih deluje kao Vuk u koga je usuta voda”.

“Kriv je metar koji ne može da primi pridjev ‘ludotvoran’, pa ga je Nogo skratio u ‘lud’. Vukove riječi su tačne: da je Sima bio poškropljen ludotvornom vodom, to potvrđuju i njegova biografija i njegovi stihovi. Nije bilo egzaltiranijeg pjesnika u doba srpskog romantizma, dakle, u vrijeme kad je egzaltiranost bila pitanje časti. Mada je od Sime miljama udaljen i kao čovjek i kao pjesnik, Nogo nije odolio iskušenju da, kao žaket, proba siminsku pozu i da se sebi dopadne u tom žaketu, a uzgred nam dohaberi da je još junoša. A kako neće biti još mlad u 23. godini? Taj dodatak pjesnički ne znači ništa: glavno mu je bilo zauzeti milutinovićevski gard”.

“Izaći pred publiku kostimiran u Simu. To razumijem. Ali kad Nogo pred publiku stane kostimiran u Nogu, to je lakrdija”.

“Njega je uvijek bilo strah da nije dovoljno sličan sebi. Kad bih otkrio greške u njegovim pjesmama, predložio bih ispravku. Rijetko ih je prihvatao. Sjećam se stiha koji je u prvoj verziji glasio: A na ramenima mačka jada znana. Rekao sam da je mačka jada banalna metafora i da jedna mačka ne može na dva ramena, morao bi napisati “a na ramenu”, ali bi imao slog manje. Nogo je prepravio taj stih: A na ramenima čamotinja znana. Što je bolje od prve verzije, ali se sad javlja pitanje: zašto baš na ramenima? Zar se čamotinja osjeća ramenima? Drugi put mu kažem da ne može reći: Nikada ovo telo ko noćas zbrinutije, jer je pravilno ili ko noćas zbrinuto ili no noćas zbrinutije, pa nek bira. Složio se da jeste greška, ali neka je, veli, nek ostane, to sam ja! S tim greškama, biva, sličniji je sebi. Nogo je svoje mane oduvijek odlično podnosio, i kao pjesnik i kao građanin: one su on, i zato su dragocjene. I u njegovu slučaju može se govoriti o življenju prema uzoru. O upodobljavanju. Ima slavna knjiga Tome iz Kempisa koju je voljela Isidora Sekulić, a zvala se De imitatione Hristi, O ugledanju na Hrista, O upodobljavanju Hristu, kod nas prevedena pod naslovom Stopama Hristovim. Nogin uzor bio je Nogo. Nogo je imitirao Nogu, upodobljavao se Nogi, išao stopama Noginim. Nisam se slučajno sjetio Hakslijevih riječi o Viliju Viveru u slavnoj ulozi Vilija Vivera. Nogo je, nakon svršene učiteljske, htio je ići u glumce, a kad je pao na prijemnom, odao se poeziji. Treba li se onda čuditi što je sam sebi bio pozorišni projekat koji valja minucioznom izvedbom realizirati na dulji rok. U ovom ratu se ta izvedba iz minuciozne pretvorila u municioznu“.

“Daj nam još te ludotvorne vode“.

“Kad Nogo kaže: I Fehim na lulu diše, to je zanimljivo, ali samo dok se ne sjetiš Huminih stihova: U podrumu, u podrumu, / samo moja lula diše! Opet je pokvario original. Jer u Hamzinim stihovima lula je postala svoja, dobila zasebnost, baška je pjesnik, a baška njegova lula, dok je u Noge izgubila tajnovitost, lišena je nagovještajnosti, srozala na najnižu realističku razinu: Fehim kroz nju diše.“


Smrt stiže sa brda: Sarajevski ratni pejsaž
PHOTO: STOCK.XCHNG


“Izgleda, treba biti ’Turčin’ koji tutun pije da bi napisao samo moja lula diše! Ne kaže se slučajno puši ko Turčin“.

“Zato i velim: jebeš Nogino prepisivanje. Gora je derivativnost njegovih stihova. To su često loši derivati. Jer kad Nogo kaže: U domu, do mene, u sobi broj deset / krevet broj devet prestao da diše. / Usnio ljepši svijet – ova igra brojki, ovo proširivanje lirskog jezika cifarnim bilo bi uspjelo da u Rastka Petrovića nemamo stihove: Kad je umro krevet broj 8 u sobi broj 9, / Doktor je otvorio leš. Ptica zapeva na grani. / Devojka zapeva u baši. Doktor trbuh proseče, / Izvadi bubreg bolesni: O koliko je veliki! I bi mu milo u duši što će i takvog imati u zbirci!’ Navodim komad pjesme da vidite u kojoj mjeri je Nogo unizio original. Rastko je smrt depatetizovao: umire krevet a ne čovjek, što skupa s brojkama sugeriše da tako smrt gleda stručnjak, ljekar, bolničko osoblje uopšte. Jezik bolnice upotrijebljen u pjesničke svrhe. Kad to preneseš na filozofsku razinu, dobiješ kraj čovjeka sa velikim Č. Ili, što rekli teoretičari avangarde, kraj čovjeka kao povlaštene teme u umjetnosti. Stoga Rastko hladno konstatuje smrt kreveta i potom bilježi cvrkut ptice i pjesmu djevojke u bašti“.

“Jer, ako ćemo pošteno, tako i jest na svijetu: negdje se umire, negdje cvrkuće ptica, negdje djevojka pjeva“.

“Te činjenice u pjesnikovim očima imaju istu težinu ili lakoću, svejedno. Nema razloga za vjeru da je ljudska smrt stvar osobito tragična. Ni da je to osveštana tema na koju je pjesnikova pažnja obavezna da se fokusira. I jasno je da ovako čovek peva posle rata, svjetskog, u kojem je ljudska jedinka opasno sjeftinjala, uz to je ispalo da ljudi baš i nisu ono što se stoljećima talambasalo da jesu“.

“Rastko je pokojnika samo pomenuo i odmah ga zaboravio“.

“Je. Ljekar mu je važniji, ili bar zanimljivlji: bilježi njegovo divljenje veličini bolesnog bubrega, ulazi u njegovu dušu da razotkrije sakupljačku pasiju kakva i dolikuje stručnjaku, pokazuje nam jednu profesionalnu emociju, stoga i danas snažno osjećamo surovu, čak ciničnu, ali nesumnjivu poeziju u riječima i bi mu milo u duši!“

“Počinje smrću kreveta, a završava zbirkom bubrega. Izvrsno!“

“Četrdeset i nešto ljeta potom, dolazi Nogo da Rastka upropasti prepisujući ga. Jer u Noge jezik brojki je lišen književne motivacije“.

“Razumio. Stvar se dešava u studenskom domu gdje nema ljekara ni sestara da kažu: soba broj 8, krevet broj 9“!

“S Nogom bio sam u domu tri godine: u našoj sobi su za sve nas postojali Ilijin, Ticin, Antin, Refikov, Skokov, Janov krevet, a ne brojke, ali Nogo nije odolio kušnji da mazne Rastkov stih u kojem cifarni jezik prirodno izrasta iz bolničkog ambijenta“.

“I jedino u njemu ima snagu.“

“Jedino. Da ga nasiluboga presadi u studentski dom. Zato se pitaš: koje značenje bi trebalo da imaju te cifre?“

“Uostalom, Nogin junak nije umro nego spava“.

“Nogin junak je Nogo. Što potvrđuju hronični bronhitis naslijeđen od oca i lijepa glava koji se pominju u pjesmi. Nogo igra dvojicu: jedan spava, a drugi gleda kako spava i divi se ljepoti njegove, to jest svoje glave. Ili kad kaže: Jagode, te gerilke izvornog komunizma, ta asocijacija sama po sebi djeluje neočekivano. Svježe. Novo“.

“Aha. To je dobro“.

“Jest, ali u Lalićevoj Lelejskoj gori imate to isto u odlomaku iz poglavlja Bježe djeca i gušteri. Nogina slika još jednom potvrđuje ono što mi je danas manje ili više bjelodano u većini Noginih pjesama: to piše pjesnik uzane mašte koja najčešće nije sposobna ili je prelijena za samostalne poteze“.

“Kako to misliš: danas? Zar ti nije bilo jasno prije rata?“

“Nije. Ali to je duga priča. Imate li vas dvoje živaca da je čujete?“

“Šta nam pod ovim granatama ostaje osim da preživamo prošlost?“

“I to ide u rok službe. Treba da je preživamo ako će to pomoći da preživimo. I usput shvatimo šta nam se događa... Srpske su mi granate objasnile hiljadu stvari i obasjale, oštro kao logorski reflektor, a u logoru i jesmo, mnoge laži u srpskoj kulturi. Ali neću o tome. Nego o mladosti. Čitam Branka Radičevića. I tekstove o njemu. I esej Pavla Popovića o poemi Tuga i opomena koju Branko nije dovršio. Ostavio ju je u traljama. Pamtim završnu rečenicu Popovićeva teksta: Da ne i bolje? Koju sam jedva shvatio, zato je i pamtim. Popović se pita: da ne bi Branko pisao čak i bolje da je krenuo putem koji je nudila Tuga i opomena? O velikom stihu iz te poeme: Nje više nema – to je bio zvuk, koji je Popović istakao, čitao sam zaseban esej, valjda Zorana Gluščevića, i pamtim da je autor rekao: taj stih je naš najdublji prodor u romantično. Nevjerovatno je i meni da te riječi nisam zaboravio ni nakon 27 godina. I po završetku fakulteta, često sam u esejima sretao taj stih, praćen ushitom, nekad neutemeljenim. Ima jedan pjesnik Slobodan Rakitić koga su prozvali Čiča, jer je uoči rata poblesavio za Dražom. Rakitić u predratnom eseju veli da je u stihu Nje više nema – to je bio zvuk sadržan sav Branko. Što nije istina. Taj stih je eksces. Omaklo mu se da kaže nešto što nema veze s ostatkom njegovog djela. Skrenuo s uobičajenog puta i nabasao na nešto drukčije od svega što je pisao. Ali to nije važno. Glavno je da sam godinama živio s velikim stihom Nje više nema – to je bio zvuk. Nedavno, probudim se i kažem: ’Onaj stih su Srbi izmislili! On ne postoji!’ To mi se u snu otkrilo. Kao da mi je neko došao u san i kazao: onaj stih je priviđenje. Vjerujte ili ne vjerujte, tako je bilo“.

“Nema razloga da ti se ne vjeruje. Ja u snu često držim studentima predavanje, a kad se probudim, iznenadi me suvislost, racionalnost onog što sam im govorio. To je nekad bolje od onog što kažem budan! Zato vjerujem da u snu možeš biti kao čitalac lucidniji no na javi“.

“Ne znam šta je bilo, ali probudim se i kažem sebi: onaj stih je falsifikat. Ne može se reći da Srbi nisu skloni da svoje napuhuju. Dižu na kub. Napuhali su, na primjer, Popu u bespogovornu veličinu. Vinaver bi rekao besprekoslovnu. Popa nije veliki pjesnik. Nikad nisam razumio zašto padaju u sevdah pred njegovim pjesama, zašto ga smatraju pjesničkim magom, ali, dobro, Popa nikad nije bio moj pjesnik, i tu sva priča završava. Nađem Tugu i opomenu, a nisam je morao tražiti, te stihove znam od mladosti, ali se moglo desiti da nešta pogrešno upamtim. Nađem je i utvrdim da sam bio u pravu. Taj stih jeste veliki ako se završava tačkom. Branko nije stavio tačku. Nije stavio ništa, jer stih je dio šire cjeline, dio priče o smrti drage. Da jednom tačkom možeš od obične tvrdnje napraviti veliku poeziju, to je nevjerovatno, ali je tako. Sa tačkom, taj iskaz postaje duboka sentenca. Bez tačke, te riječi su dio narativne strukture: Nje više nema – to je bio zvuk / u njezin kad ja unišo bijah dom, / strahovito me dirnuše tad huk / iz vedrog neba, kao strašni grom, / veselja moga ubi sam on puk, / iz korena se ljuljnu žitka strom; / i da mu deblo nije bilo kamen, / tih reči bi ga prelomio plamen. Puk je šum vjetra a strom je deblo, stablo. Eh, pusta mladost! Kad su se pročitane pjesme lijepile za mene kao žene za izloge. Staviš li tačku iza riječi zvuk, dobićeš naš najdublji prodor u romantično. Tačka pretvara dragu u zvuk, svodi je na zvuk: ljudski život, ljudsko biće, šta je ako ne jedan zvuk? Izbriši tačku i dobićeš go obavijesni iskaz: ljubavnik se nakon dužeg stranstovanja vratio u domovinu i doznao da nje više nema. Da je draga umrla. To je sve. Kad je ušao u njen dom, čuo je zvuk, vjerovatno glas, ali je pod prisilom rime stavljena riječ zvuk, što ne čudi: poema ostala je u traljama i posvjedočuje stihotvoračku nevještinu i nedovoljno znanje srpskog jezika. Branko je bio graždanin Austrougarske koji je u drugom gimnazije pisao stihove na njemačkom. Išao je u njemačke škole i bolje znao njemački no srpski. Spočetka. Zato ne treba da čudi ni što je upotrijebio treće lice množine dirnuše misleći da je to treće lice jedine. Ispravno je: strahovito me dirnu tad huk, a pošto nedostaje jedan slog, mogao je reći dirnuo. Dakle: jedan zvuk/glas mu je rekao da nje više nema, potom se prelazi na zbivanja koja su u pjesniku izazvale te reči, njihov plamen. Kazano prozom: drage više nema – to je bio glas koji sam čuo kad sam ušao u njen dom: ispario je bestraga naš najdublji prodor u romantično! To li je ovaj rat promijenio u meni? – mislim se. Prije sam odbijao da vidim odsustvo tačke na kraju prvog stiha. Odbijao! Htio sam da to bude veliki stih.Više neću moći da na taj način čitam Srbe. Neću im kao čitalac izlaziti u susret, spreman da im vjerujem, pripravan da me očara njina literatura. Ovaj odmak moju recepciju je promijenio u nečem bitnom: srpski pisac obavezan je da me začara sam, bez moje pomoći“.




“Kapiram šta hoćeš reći. Kad si pod granatama tim novim očima...“

“I kojih ne bi bilo bez tih granata!“

“...pogledao Noginu poeziju, imao si šta vidjeti“.

“ Da. Ali tek djelimično se radi o novim očima koje su u Noginim stihovima otkrile razne vidove fušeraja. Nešto sam od toga pribilježio i napraviću knjigu ako preživim rat. Čujte primjer: Za me i za prirodu od nesanice kao od kiše / uistinu ništa pogubnije nije. Nesanica je, dakle, pogubna kao kiša. U sljedećem distihu kaže: Poslije spavanja, ko poslije kiše, / ja i priroda u divnoj ravnoteži!

“Jah! Kiša je prije bila pogubna, sad je blagotvorna! To nisi vidio prije rata?“

“Nisam vidio ni odsustvo tačke na kraju Brankovog stiha“!

“Razumio. Sad Nogine pjesme čitaš kao posve tuđe“.

“Kao Kordun. Kao grob do groba. Ali riječ je i o nacisti koji je, dobrim dijelom, to groblje vlastoručno načinio. Kad je sebe promakao u Slobinog paža, izvršio je pjesničko samoubojstvo i nek je: njegov problem. Ali iza smrti dođe popis mrtvačeve imovine i ostavinska rasprava koja pokazuje da je Nogo, kad je iz dna duše podupro razvaljivanje Jugoslavije, likvidirao dobar dio svojih predratnih pjesama. Što tek djelimično ima veze s promjenom u mojoj recepciji srpske književnosti. Nju je lako opisati: više neću, dok čitam srpsku knjigu, skupa s njenim piscem navijati protiv sebe kao čitaoca. A u Noginom slučaju...Ova je eksplodirala baš blizu“.

“E jesu, profesore, ovi četnici dosadni“.

“To veli i moja žena. Imamo psa Lindu. Ja ostanem uveče da nešto radim uz ’kandilo’. Oko dva sata, Linda – fuk u kupatilo. Zna da će granate! Ja uđem u sobu da probudim šćer i ženu. ’E baš su dosadni’, kaže moja hanuma. Uđemo u kupatilo, tu je najsigurnje, a granate uspu nekad odmah, nekad kroz dva-tri minuta“.

“Ako ostanemo živi, ovo će jednom biti – stari dobri dani“.

“Znaj da i ja slično mislim. Granate su nas gurnule jedne k drugima. Baš gurnule. Od početka opsade iz ljudskih usta sam čuo čini mi se više no za cio pređašnji život. Recimo od Mustafe i Dženane. Muja znam od šezdeset pete ili šeste. Od početka rata čuo sam i zapisao dvaput više njegovih priča no za trideset i dvije prethodne godine. Jednom se Mujo žali Dženani: 'Boli me svako koljeno!' 'Koliko ih to imaš?' pita ga Dženana. 'Da se nisam udala za stonogu?' “

“I ja sam pun ljudskih priča. To nam je jedino i ostalo“.

“Te dosta“.

“A u Noginu slučaju?“

“U Noginu slučaju ne radi se samo o tome. Njegove predratne pjesme ne mogu da se ne čitaju u svjetlu onog što u ratu čini njin autor. Iz njih su isplivale svakojake gluposti, laži, gadosti, čak užasi, koji prije nisu bile vidljivi. Meni nisu. Nisu bili obasjani Noginom ratnohuškačkom bakljom. Da mi se ne gadi, napravio bih esejčugu o tome kako je Nogo u ratu od sebe načinio malog pjesnika. Retroaktivno. O čemu sam ono počeo?“

“O Lelejskoj gori“.

“U Lalićevu romanu Lado Tajović iz žbunja gleda seosku djecu kojoj vođ drži govor jezikom četničke propagande u kojem je šuma puna crvendaća, a oni su zakleti neprijatelji Boga, kralja i otadžbine, zato smo se, veli, okupili da ih istrijebimo. Godina je 1942. Četnici su, sa Talijanima, istjerali iz Crne Gore partizane i na Tari, Pivi i Limu stvorili četničku državu, kako veli Lalić. U ’neprijateljskoj pozadini’, po nalogu Partije, ostavljeni su gerilci, jedan od njih je Lado, da ’održe vezu s narodom’ i akcijama uznemiruju četnike i Talijane. Ispalo je da to ide na ruku četnicima koji će na tu šaku gerilaca svaki čas organizovati hajke, dovoljan razlog da im Talijani i dalje daju plate, konzerve, makarone. Kad ne bi bilo gerilaca, postojanje četnika kao čuvara reda i mira u Musolinijevoj imperiji bilo bi dovedeno u pitanje... Onaj dječji vođ, koji sjajno barata jezikom četničkih hajkača, pošto je održao govor, komanduje: naprijed! I djeca se po šumi šire kao hajka, kliču, viču, a Lado ubrzo otkriva da...“

“... beru jagode! Sjećam se te scene!! Ne zaboravi da nam je Lelejska gora svima bila u lektiri“.

“Je. Partizanski gerilci na koje djeca organizuju hajku u stvari su jagode, a Nogo je tu scenu sažeto prepričao: Jagode, te gerilke izvornog komunizma. Ali u svjetlu Lalićeva predloška odjednom zine rupa u Noginom stihu, jer zašto izvornog? Šta radi taj pridjev u Noginu stihu? Ništa. Šetka se s rukama na prknu, ko Mašan Radović koji je bio u mom djetinjstvu glavešina seljačke radne zadruge u Papama i nosio ruke na prknu nek svi vide da mu ne trebaju sad kad je postao vlast. Mada zvučan, taj pridjev pjesnički ne znači ništa“.

“Pa i jest. Što bi crvenilo jagoda značilo izvorni komunizam?“

“To nije sve. Nogin nesporazum s originalom ovaj put je u tome što kuša da uozbilji ono što u Lalića obojeno humorom i ironijom, a precizno motivirano kontekstom. U Noge nema toga konteksta, zato postaje upitna i riječ gerilke. Jagode i komunizam vezani su crvenom bojom, ali zašto su gerilke? Znamo zašto su jagode u Lalića gerilci, ali zašto su u Noge gerilke, osim što signalizuju da su prepisane iz Lalića? I ovdje važe tvoje riječi: Nogo je usuo vodu u Lalića. Ili kad kaže: Za sada nek se ledena pustoš mojijem ognjem grije, to bi bilo dobro da Dučić ne kaže isto a dublje, zrelije, nagovještajnije, s mnogo više mjere: Nigde ni pustoš nije sama, / Sve se na našem ognju greje“.

“Izvrsni stihovi. Tačni a fluidni. Zamisli: pustoš koja nije sama!“

“Je. Kad je istinski pjesnik, a često zna biti istinski, Duka se ne šali već ozbiljno bije. On kaže: naš oganj, a Nogo moj oganj! Što je u Dučića sveljudsko, njegov epigon pretvara u nogovsko. Ja pa ja! To je temelj Noginog osjećanja svijeta. To u Crnoj Goru zovu japajajac“.

“Umiju reći ti Crnogorci“.

“Zbore za peticu... U Šahovićima, gdje sam učio osmogodišnju, jedan Damjanović iz Lijeske, pred partijskim skeretarom Miljanom Popovićem hvali crvenu vlast. A veli Nikola Matov: Što ovaj fino kadi! Bješe li ti Tamjanović ili Damjanović? Izgorjela kuća Ivana Tomića koji je bio siromah sa kijamet djece i poštenjačina. Govorio je: kad imaš đece koliko ja, ljeb ti iz kuće odlazi sa sto nogu, a dolazi sa dvije. I noću mu izgori kuća, sve se vidjelo kilometrima okolo, to se ne zaboravlja. Sjutradan, Gospava Šajova veli: Biser bi se mogo nizat, tako se sve viđelo. Mi što smo pobjegli od motike imamo pune glave pričica iz kraja odakle smo pobjegli. Gdje zbore za peticu, otac ih očinski, ali im rabota smrdi“.

(NASTAVIĆE SE U NEDELJU 24.08.2008)

* Odlomke iz knjige "Mrzitelj" ekskluzivno za e-novine objavljujemo zahvaljujući autoru, Marku Vešoviću, koji nam je je dozvolio da koristimo rukopis njegove još neobjavljene knjige.




http://www.e-novine.com

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=16208

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 22/08/2008 22:29

MARKO VEŠOVIĆ - IZVODI IZ NEOBJAVLJENE KNJIGE "MRZITELJ"Objavljeno: Pon, 18. 08. 2008. 14:58 NAGLAVCE POSAĐENA LJUDSKOST (1)
Knjiga koja se rađala godinama: Marko Vešović


Ćosićevo i Bećkovićevo lice ostalo je naprosto neumiješano u zločin koji su propovijedali. Znamo da su obojica mnogo veći nacisti od Noga. Znamo po učinku njihovih riječi. Jesu veći, ali ne i požrtvovaniji. Jer Nogo je Sorabe spasavao od hazarske sudbine. To jest od iščezavanja. Znamo da su njih dvojica mnogo više nanijeli zla i nesreće nesrbima, što poglavito znači Bošnjacima, ali ideološko zlo u Nogi gorjelo je mnogo ličnijim plamenom. U Noginom zalaganju za klanje bilo je toliko lirske vatre da se ponekad činilo: taj huška Srblje da kopaju temelj kumovske kuće, a ne da progone, pale, ruše, siluju, ubijaju...Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine.
Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu doletale granate.
Srpski pjesnici
Devedeset treće, odveo me moj Bjelopoljac i pjesnik Faiz Softić na Kovače čovjeku kome je, od brojne porodice, ostala šestoipogodišnja kćerkica. Usput smo razgovarali o svemu i svačemu. Razmjenjivali ratne bisere. Zapisujem pregršt.

Faiz priča o svom suborcu koji od početka rata ne prestaje čeznuti da postane komandir čete. Nedavno, nakon što se istakao na Igmanu, činilo mu se da mu se ukazala prilika za ostvarenje svog sna i, sjutradan, među borcima stao je da vatreno agituje sebi u prilog. «Da me izaberete“, veli, “za komandira, pa da se ova revolucija polako privodi kraju».

Ja Faizu pričam šta sam čuo od Hama. Nisu Muslimani državotvorni narod, da bog kaže. To je naviklo da drugi za njega brine, da drugi za njega misli. Prvo Turska, pa Austrija, pa Jugoslavija. Nema osjećanje da je država njegova. Da je i državno njegovo. U mom naselju granata pogodila trafostanicu. Jedan komšija odmah uzme aparat i ugasi požar. Kasnije dođe jedan iz Valtera Perića: “Ko je razvalio vrata od trafostanice?". “Ja”, kaže komšija. “Ugasio sam požar da nam kuće ne izgore”. “Ma ko si ti da gasiš požar kad je ovo državno?“

Faiz priča kako se Jakub, njegov brat od strica, mjesecima oštrio za odlazak u Tursku, gdje su mu žena i djeca koje nije vidio od početka rata. «Sprema se vani, a nikako da se ukani, ko u hladnu vodu», rekla je Rava, Faizova sestra. A ja se sjetih poređenja koje sam čuo na ulici od prosijedog ali još stojačkog gospodina: «Vazda ti je on bio nekako po strani i odvojen kao palac od ostalih prstiju».

Čovjek sa Kovača nam je za dva sata napričao naramak stvari koje će morati da pričekaju «milost uobličenja» u književni tekst, jer su preteške i preozbiljne. Još mi lebdi pred očima lice njegove šestoipogodišnje kćerke sa očima kao trnjine – u njima mu je sva životna snaga. Zato, ili ponajprije zato, strašni gubici ga nisu razlupali u paramparčad. Shvatam ga posve, i to iznutra.

U stovrsnim patnjama, kojima su za vrijeme opsade i moj duh i moje tijelo izloženi u sarajevskim tmušama, ponekad sam, spuštajući glavu na jastuk, s velikom slašću mislio, kao na osloboditeljku, kao na blagu majku, na smrt koja bi te noći mogla sa Trebevića sletjeti u moj san, i zamišljao kako će mi duša, sa onog svijeta, gledati odbačeno tijelo sa olakšanjem koje ide do blaženstva, onako kao što sam, na ovom svijetu, u mladosti, gledao sazuvene cipele koje su me vazdan krvnički žuljale. Tren potom zgrozio bih se od svojih maštanja: smrt koja bi me stigla u snu ne bi izbjeglo ni moje dijete koje diše kraj mene. Danas mi je jasno: što sam u ratu sačuvao pamet, i što sam iz rata iznio neokaljanu dušu, to treba da upišem prvenstveno u zaslugu mojoj kćeri.

Naš sugovornik čak bješe sačuvao sposobnost da se šali. U jednom trenutku je pogledao niza se, pa kaže: “Kad bi svak skinuo s mene ono što je njegovo, ostao bih go ko pištolj. Ovo je Igorovo”, i lupi desnicom po lijevoj cipeli, zapravo po crvenoj mokasinki. “Dok ja ovdje čekam granatu na kojoj je ćirilicom napisano moje ime, eno Igora u Berlinu, gdje uspješno ganja biznis. Njegove mokasine dala mi njegova majka, pred polazak u Split, da joj taj peškeš otvori pute. Kad hodam ulicom, nekad mi se čini kao da sam lijevom nogom nogom na splitskoj rivi, a desnom na jednoj od šest željezničkih stanica u Berlinu, jedino ne znam na kojoj.

A ovaj džemper mi je poklonila Midhatova sestra. Midhat je razgulio u Englesku, nekoliko mjeseci uoči rata. Kad se Karadžić u Parlamentu našalio da se mi Muslimani možemo nadati nestanku, Midaht je rekao: ‘Jebo ti take šale’. Pa je sjeo u avion, i eno ga danas radi u jednom londonskom računarskom centru. Pred rat, dvije i po godine, uzalud je ovdje čekao posao. Nedavno mi je poručio: da znam broj Karadžićeva žiro-računa, uplatio bih mu pristojnu svotu, jer je taj gospodin zaslužniji nego iko što sam danas svoj čovjek. I da ti ne duljim: ovo perje na meni je ko Bosna. I ono je triput multi. I srpsko i hrvatsko i muslimansko. I balijsko, i ustaško i četničko, ko više voli. Ulazilo je u crkvu, u katedralu, u džamiju, klanjalo je i krstilo se punom šakom i s tri prsta, postilo Ramazan i jelo krmetinu. Pa nekad zebem: ako Karadžiću njegovi dojavljivači pomoću ogledala i baterijskih lampi dohabere u šta sam obučen, od mene će ostati taman koliko je od Bosne ostalo u Kozarcu!»

Kad smo završili razgovor, moj se sugovornik spremao da ide na položaj. Gledajući kako se obuva, prevrćem po glavi njegovu rečenicu: “Do ovog rata ja ništa nisam ni mislio, nego kao tikva niz vodu”. Nije mu ovo prvi put da kćerkicu ostavlja kod komšinice, ali njoj danas preteško pada što otac odlazi iz kuće.

«Kud ideeš?» Njena se žalost zrcalila u otezanju samoglasnika koje je znak gotovosti na plač. «Na položaj.» «A štooo na položaj?” “Moram.” “A što moraaš?” Zato što sam vojnik.” “A što moraš da si vojniik?“ »Moram, zlato. Da nema nas vojnika, sišli bi s brda srpski pjesnici da mi i tebe zakolju.»


Četnička ikona: Rajko Petrov Nogo

U isti tren meni pred oči iziđe Rajko Nogo. To je onaj Srbin, odgojen u BiH a prevaspitan u Ćosićevoj vučjoj jami, koji je u ratu teritorije u Hrvatskoj i u BiH što ih je posjela srpska čizma nazivao Potencijalnom Srbijom. Vidjeh ga kako na čelu velike gerge pjesnika slazi s Trebevića da zakolje curicu sa očima kao trnjine.

I sad mi je zagonetno: zašto baš Nogina, a ne faca Radovana Karadžića? Ili Bećkovićeva? Ćosićeva? Đogova? Isakovićeva? Kilibardina? Kaporova? Crnčevićeva? Toholjeva? Hajde znaj. Nije se jednom desilo da moja uobrazilja krene putem koji mi je djelimično, ili posve neshvatljiv.

Možda zato što znam Noga mnogo bolje nego ostale? Možda zato što mi je Nogo bio jedan od tri najbolja prijatelja koje sam do rata imao, pa mi je preobrazba kuma u nacistu bila najveći stres? Nagađanja me nisu dovela ni do kakve čistine. Predložiću objašnjenje koje nije dovoljno, ali bolje nemam: možda zato što se, od početka srpskih osvajačkih ratova, zlikovačka ideologija, koju je Nogo prigrlio kao curica plišanog medu, s njegovog lica čitala mnogo jasnije nego s lica ostalih ideologa genocida. Ali ovo nije dovoljno precizno rečeno.

U izvještaju, sačinjenom nakon ispitivanja engleskih vojnika zarobljenih u Sahari, Gebels je pisao Hitleru: “U njima nema nikakve ideologije, moj fireru, oni su u stvari lišeni bilo kakvih ljudskih osobina”. Na Noginom licu čitko je ispisana ova naglavce posađena ljudskost: njegova njuška mi je godinama nedvosmisleno kazivala šta je ideologija, kad postane glavni, da ne kažem i jedini sadržaj čovjekov, u stanju da s robom božjim uradi iznutra. Na Nogi je ta ideologija vidljiva koliko i njegovo odijelo. Na drugima nije. Nije toliko.

Ćosićevo i Bećkovićevo lice ostalo je naprosto neumiješano u zločin koji su propovijedali. Znamo da su obojica mnogo veći nacisti od Noga. Znamo po učinku njihovih riječi. Jesu veći, ali ne i požrtvovaniji. Jer Nogo je Sorabe spasavao od hazarske sudbine. To jest od iščezavanja. Znamo da su njih dvojica mnogo više nanijeli zla i nesreće nesrbima, što poglavito znači Bošnjacima, ali ideološko zlo u Nogi gorjelo je mnogo ličnijim plamenom. U Noginom zalaganju za klanje bilo je toliko lirske vatre da se ponekad činilo: taj huška Srblje da kopaju temelj kumovske kuće, a ne da progone, pale, ruše, siluju, ubijaju.

Njihovo je zlo djelovalo nekako objektivno. Kad Ćosić veli: “Titovo doba je najgore doba u istoriji srpskog naroda, njegova vladavina počinje krvlju, a traje prljavštinom i okončaće se opet krvlju, jer je naš život toliko prljav da se jedino krvlju može očistiti”, to zvuči gotovo kao Pitagorin poučak: glas kojim «pogonski kalemar iz Velike Drenove» – kako je Gedžu zvao Miodrag Bulatović – poziva na «očistilačko» krvoproliće, bezlični je glas Historijske Nužnosti.


Poetski razgovori: Aleksandar Nikitović, Matija Bećković, Vojislav Koštunica
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


Nogino zlo je krajnji stepen subjektivizacije velikosrpskog projekta. Kad kaže: »Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene?», to govori ratni huškač koji, pozivajući Srblje na namirivanje krvi, ne samo da je slijep, hotimično slijep, za povijesne činjenice, nego i, opijen vojnom silom kojom je Sloba raspolagao, izvlači lični užitak iz prijetnji koje će zadati strah neuporedivo slabijem neprijatelju.

Ukratko, Nogo je, kao inidividuum, mnogo opakiji od njih dvojice. Govorim o biću, ne o učinku. Kad ga vidim na ekranu, nerijetko se sjetim njegovog predratnog stiha: «Nas treba pobiti što gadovi žive»! Njegovo današnje lice napravljeno je prema tom stihu kao prema krojačkom «šnitu». Ondašnji Nogo, naravno, nije rekao ko su gadovi, a danas je posve izlišno pitati ga, jer je posljednjih petnaestak godina potrošio na lociranje i identificiranje gadova.

Valjda stoga, ili ponajprije stoga, nisam mogao zamisliti Ćosića ni Bećkovića kako kolju muslimansku curicu s očima kao trnjine, jer oni su tu da je posve humano presele na ahiret, a Noga sam itekako mogao. Prva dvojica su zaduženi za oštrenje kama kojim će tuđa ruka da obavi zlikovački posao, a lijepo mogu zamisliti Noga kako oštri kamu i potom, na dječjem grlu, isprobava njenu učinkovitost.

U Noginim očima, pravoslavac koji nije podržavao istrebljivačku ideologiju, skovanu u SANU, bio je lišen ljudskih svojstava: takve je, uoči rata u BiH – jednom metafom čija je otrcanost zbilja dostojna današnjeg Noge – pretvorio u žabe, a divljaštva koja su Srbi napravili diljem propale Juge bila su mu dokaz duhovne nadmoći i moralnog zdravlja naroda sa tri prsta, čak razlog više za Noginu oholost. Za ono kurčenje koje je, i prije klanja, znalo biti neshvatljivo: «Pogledaj ga, napuhan je kao žaba», rekla je jednom Ruskinja Marina, supruga Novice Petkovića. Bilo je to u vrijeme dok je Nogo živio u Sarajevu. Njene oči strankinje bile su osupnute onim na šta smo mi bili navikli, da ne kažem oguglali: Nogo se vazda držao kao statua koja je netom pobjegla iz galerije gdje su izloženi u mramoru isklesani geniji. Danas, kad ga vidim na ekranu, nerijetko mi prođe kroz glavu Volterov stih: «Zar bi taj mogao zavidjeti ikome u vasioni?»


Najveći Srbin: R.P. Nogo

Jeste, Ćosić i Bećković bili su zaduženi za ladno filozofiranje, koje vodi u istrebljivanje ili protjerivanje nesrba, a potom za još ladnije filozofiranje koje će etničkom čišćenju i genocidu podariti puno civilizacijsko dostojanstvo, pretvoriti ga u visoko moralan čin. Dočim je Nogi Velika Srbija prožela gestikulaciju, mimiku, jezičke obrte, držanje pred kamerama, boju glasa kad govori u mikrofon, njegov dah, negov hod takoreći. U licu ovog ratnog huškača, koji «reži iz jazbine u kavzi sa celim svetom», kako bi rekao Milan Kašanin, velikosrpsko zlo je doživjelo krajni stepen personalizacije. I kad propadne vaseljena, Nogo će ostati Srbin sa dušom do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice.

Valjda sam zato, ili ponajprije zato, o Nogi često pisao, zapravo sudarao se s njime «kao sa kakvim ormanom smeštenim na sred sobe», što reče Kiš, pa se za trinaestak godina, koliko seciram četnike, sama od sebe napisala knjiga o njemu.

ŽIVINA

Bog se sprda sa siromahom

To je bilo – priča Tomo Klarin – odma posli rata. Bija u nas Ive Maškarin. Ribar. Oću reć siromaj. Jema je sebe, ženu, brodić ča se gajeta zove, i troje dice – dvi ćeri i sina. Cili vik mu na moru proša, životu mu na vodi osta, a nije se zna kupat. Bija je suv ka bakalar, uvik je gleda prida se ka da je što izgubija, pa to traži. Bija je od maloga zbora, a i ča bi, boga ti, jema siromaj rijet ikome?

Jedno popodne, on i žena mu Ane upute se u Kornate da vuku malu tratu – to van je mriža, sto i pedeset metar dugačka, a veže se jednin krajen za rivu. Bacili mrižu ka’ se smračilo, vukli, ma zalud, nima ni ljoge. Oko pola noći tili se doma vrnit, ma kako će, sunca ti, natrag prazni, a u kući jemadu dvi-tri šake brašna od framentuna za učinit malo skroba. Oko pola noći naiđu na gavune, to je ka mala srdela, krljušti jema ka šaran, slatka ka med. Naiđu na gavune u uvalici Potkurba. Je, tako se zove.

Jema u nas vaka priča: Austrijanci, ka’ su zavladali ovin krajen, došli da pitaju kako nan se koji otok zove, to im tribalo zar za nacrt vojne karte, vrag će im ga znat. I pitali: kako zovete oni otok? A judi se uzeli sprdat: ono je, velidu, Babina guzica. A oni drugi? Velika kurba. A oni treći? Potkurba. Austrijanci sve to lipo zapisali i ostalo tako do danas. A ko će znat je li to istina?

I ulovili u toj uvalici tries-četres kila gavuna. Bacili mrižu još dvaput. I uvate još dvisto, dvisto pedeset kila. A u te dni bija niki post, bilo uoči Božića, katolički oli pravoslavni, ne znan, ama se riba puno kupovala. Obradova se Ive: bit će šolada.

Ma ka’ je tribalo iti doma, digne se strašna bura. Usidre se na otoku Smokvica, jema tu uvala šta se ka bičva uvlači u otok, ostanu tu dva dni, preko nji’ bila bura, a štitija i’ kraj. Je, kopno u nas zovu kraj, ima poslovica: fali more, drž se kraja. Tu su jemali ribu za iće i vodu za piće: uz rivu otoka bunari su s bočaton vodon. Tako se zove ka’ se živa voda miša sa slanon. Bila zima, oko nule, to je za ribu najpogodnije, pa su dva dni tu stojali a ribi ništa: ukvarila se nije.

Ka’ se bura završila, iskoristili par sati i burdižali na jidra, bidna i nikaka, kaka će bit siromaška jidra. Je, burdižanje to je ka’ brodicon ideš cike-cake, i šes puta veću površinu preploviš no ka’ ideš onako. Dojdu u uvalu Murtar, niki je zovu Sveti Nikola, a mi ovdi kažemo Solana. Jerbo se tu riba soli. Pristanu u tu uvalu, pa doma piške. Dojdu oko ponoći: njina dica i ostala fameja ožalili i oplakali Iva i ženu mu, pa zamišali skroba da jidu. Presvuku se tu, uzmu malo onega skroba, pa opet razapnu jidra da stignu u Šibenik u cik zore i što boje ribu prodadu. U dvi ure krenuli za Šibenik, sve cike-cake, cike-cake, burdižali, e bura zimi uzme po sedan-osan dana, al se diže i pada. Je, jača i slabi. Ti dvanes milja do Šibenika plovili su četiri debele ure.

Dojdu u peškariju, pijacu od riba, ma ribe nima, a boga ti, kako će jemat ka’ je dva dana bila bura, nikor nije na more izlazija, a riba za post uvik skupja no u obično vrime. Ive je jedini, znači, ima ribu i proda je po zlato. Bija je siromaj, kakor je naprid rečeno, pa nek jednon i njega Bog vidi, nek jednon i on lipo zaradi, pravo je, je l tako? Ma od ti’ šolada nisu se ni najili.

Ajmo se sa’ naist, jemamo šolde, veli žena. Jemamo vitar, veli Ive, nego da kupimo kruva i jednu pivu pa da gremo doma. Inbarkali se u gajetu, izili veknu kruva i zalili pivon, pa protiv vitra, sve cike-cake, natrag doma.

Ka’ su bili na pola puta, kod Vodica, to se Prvič zove, di su vrata meju dva otoka, veli Ive: “Nika’ nismo voliko para uvatili, an?“ A u ženi uvik po jedan vrag sidi i uvik je gotov mišat se u jucke posle. Veli mu žena: “Da vidimo koliko i’ jema?“ Tila se, bidna, obradovat odma’ – nije mogla strpit se doma da stignu. “Sa’ ću i’ ja pribrojit“, veli Ive. U Šibeniku je brzo proda ribu, pa nije ima vrimena brojit, a nije prid sviton ni smija brojit pineze. Ele, oni vrag iz žene nije ga puštija dojti doma pa tamo brojit pineze.

Izvadija Ive pare, bilo mirno, bija mali, mali burin, broji Ive novce, ruke su mu drćale, od sriće, od studeni, od umora, odjednon naiša reful od bure. Je, udarac od bure. Iznenadija ga fortunal, istrgne vitar Ivi šolde iz ruke i ponese sve do elera, a bura otira gajetu naprid, ne moreš lako skalat jidra: ka’ je gajeta stala, bija je milju daleko od onega mista di mu je vitar novce istrga.

Kad se vratija onamo di su mu šoldi iz ruke utekli, pogleda je u more: jedan dil šolada potonija, ma se lipo vide kroz vodu, a drugoga dila nima. Šta će, bidan? Da skače u vodu? Ma kako će, milogati boga, čovik skakat ka’ je siječanj? A Ive se nije zna ni kupat. Ovamo-onamo, nije moga nikako te šolde ničin zakučit, a bura opet diže se, te oni krenu doma da glavon ne plate pineze.

I taman ka' je tija ulist u kuću, dojde mu ideja: pare je mogla ona kurba od bure bacit na Tijat i na Logorun. Nije se ni odmorija: presvuka se, stavija jidra, bidna i čemerna, pa krene kako bi moga stić do zore na otoke. Dojde na Logorun i na Tijat, tražija cili dan, gornju stranu otoka pretražija, al šoldi nima. Ni ljoge. Potonilo sve.

Šta će, vrne se doma opet, a onda mu došla druga ideja: ka’ je oni novac uša u vodu, morebit je otiša na drugu stranu. Pensa je da je te pineze moga na drugu stranu odnit kurenat. Morska struja. Opet turi jidra, pa cike-cake, cike-cake, dojde na drugu rivu, suprotnu, na Srimu. Ma oćeš vidit šolde! Ni naša elera.

Šes dni ovo trajalo, ovi ludi posa. Prvi dan vata ribu. Drugi i treći, bura ga držala na Smokvici. Četvrti, prodava ribu u Šibeniku. Peti i šesti, tražija novce po otocima. Na kraju bilo ništa. Triba me ustrilit ka pasa, vika je. Utopija se ja, dabogda, i tilo mi se ne našlo, vika je. I još je ništo besidija, ma se zaboravilo. Davno je bilo.

Tako van je to.

Bog se sprda sa cilin sviton a di neće sa siromajon.

2. Pas

Priču o šoldima koje je odnijelo more čuo sam na ostrvu Murter kod Šibenika, gdje sam ljetovao 1990. godine. Kao da je, u njoj, roman Starac i more sažet na tri stranice, i na dalmatinsku ispričan. Nisam je snimio na kasetofonu, koji nisam ni imao, niti sam je odmah zapisao, jer ni sekunde nisam htio biti pisac, da ne bih sebi pokvario ljetovanje, najljepše u mom životu. Hoće to, bude to pred kijamet: otškrinu ti se vrata raja koji tren prije nego što se stane prolamati pakao.

Dvadesetak dana nakon povratka u Sarajevo, priča mi se vratila u glavu i nije htjela da iz nje iseli sve dok je nisam zapisao, tačnije: dok nisam sjeo da provjerim koliko sam dalmatinskoga govora usvojio iz knjiga, sa filmova, televizijskih serija, i na ljetovanjima? Bio sam srećan, da ne kažem i blažen, kad je dijalekat pristao da sluša moje pero, makar i na tri stranice, jer A. G. Matoš reče: teže je naučiti dijalekat nego strani jezik.

Zbilja ne znam koji mi je vrag, potom, prišapnuo da priču pokažem Rajku Petrovu Nogu koji je, u te dane – saznaću kasnije – kao jedan od redovnih posjetilaca Ćosićeve vučje jame, već bio postao Srbin sa dušom do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice. Nakon čitanja moje priče sa Murtera – koja je moja koliko i sa Murtera – Nogo mi je, uz preziran osmijeh, kazao: «Ako nastaviš ovako, postaćeš veliki hrvatski pisac.»

Bio je to osmijeh koji je, kao šipka bubanj, pratio njegova izlaganja o protivnicima Srbije i Srpstva. Bio je, očito, osupnut mojom nesposobnošću da se gnušam nad Hrvatima u dane kad se, po opštesrpskom uvjerenju, bjehu naoštrili da “ponove genocid nad Srbima u Hrvatskoj“, uprkos tome što je Sloba raspolagao po snazi četvrtom vojnom silom u Evropi. Nogo je, potom, prešao na opis “nove ustaške države“ koju pravi Tuđman, opis ne samo nadahnut nego i nevjerojatno podroban: baš kao da su novu NDH pravili pred Nogom, u njegovom dvorištu. «Pas», pomislio sam. «Svaki dan sve više postaje pas!»


Inspiratori zla: Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić

U to doba, naravski, nisam vjerovao u rat, mada je gotovljen pred našim očima. Uoči rata, ako ćemo pošteno, bili smo gomila blavora, stoga su mi danas smiješni svi iz kojih govori naknadna pamet, a takvih nije malo. Takvih koji su, kao, znali, gotovo u vlas, šta će se dogoditi. Namrtvo su zaboravili da smo sprva svi listom vjerovali u Armijom armirano jedinstvo, a potom da će istorija zaobići bar naseobinu zvanu Sarajevo, da istorija tu nema šta da traži, jer ipak ne može zahtijevati, ma koliko bila Istorija, da haustor ratuje protiv haustora. A kad je rat najzad krenuo, naš unutrašnji osjećaj, koji nas nikad nije prevario, pouzdano nam je govorio da «ovo neće dugo“!

A da nam se valja nadati velikom zlu mogli smo zaključiti, ali smo izbjegavali zaključke, po mnogim biljezima, a evo jednog: odjednom je ljude počelo stoput jače da vezuje ono što danas skupa mrze nego ono što su juče skupa voljeli. Javilo se novo bratstvo i jedinstvo u mržnji, ljude je prestalo da spaja ono što je najbolje u njima, a počelo da ih sjedinjuje ono što je u njima najgore. A zlo, u ljudskom svijetu, kako znamo, mnogo je čvršće tutkalo negoli dobro.

Mada sam i ja bio, vo vremja ono, običan slijepac, danas mogu sebi čestitati bar na jednome: ideologija nije proradila u meni, jer nisam uspio, ma koliko se trudio, pronaći van sebe ništa dovoljno veliko da bi zbog toga vrijedilo pljunuti na sebe, na sina Darinke Simeunove koja je, u djetinjstvu, dok me lema, hiljadu puta rekla: «Bićeš čoek ili ću te u crnu zemlju ućerati!»

A kad su Srbi prešli sa riječi na granate, Nogo će postati jedan od najvećih propovjednika toga srpskog bratstva i jedinstva u mržnji, ali, u vrijeme kad sam pisao priču sa Murtera nisam vjerovao u rat, stoga mi je bio smiješan taj sve nakurčeniji nacionalni radenik koji je riječ “Srbin“ sve češće upotrebljavao kao superlativ od imenice čovjek, i za koga su se Sorabi svakog dana sve više pretvarali u narod od Boga stvoren s isključivom namjerom da bar nečim ukrasi ovaj odvratni svijet koji je, očito, stvorio sjutradan iza pijanke. Da sam imao i mrvu mozga, sjetio bih se da je i Hitler sprva bio smiješan svijetu, ali, čak i da sam se sjetio, zar je istorija ikog opametila? Istorija služi isključivo za to da, u trenucima kad bi mogla ponečem da nas nauči, bude posve prenebregnuta, jer joj to i omogućuje da se ponavlja (iako se to krije, dodao bi Lalić). Istorija je opaka papiga, stara više hiljada godina, kojoj zlo dođe kao eliksir besmrtnosti.

3. Alinogić Muhamed Rajski

I sad osjetim led oko srca kad se sjetim da sam negdje potkraj 1991. godine mogao postati Srbin Sav i Svuda. S Nogom sam, u njegovu stanu na Voždovcu, proveo noć pričajući i o Skodrome i o Modrome, što rekla Darinka, i dlaka je falila da mi za noć naraste brada duga od Topole pa do Ravne Gore. Ona ista koju se četnici, od žalosti za izgubljenom Svobodom, puštali do pupka. I koja je bila njihovo najjače oružje protiv Hitlera.

Moglo se, znači, lako desiti da ni mene ne promaši brada i da u prošlom ratu Antisrpstvo ostane bez jednog od svojih istaknutijih predstavnika, jer ne veli se slučajno u Očenašu: i ne vovedi nas vo iskušenije. A kušnja je zbilja bila jaka: Nogo je, te noći, bio đavolski rječit. Naprosto zlatoust. Ohol i zlatoust. To ide zajedno: “Ohol ko i svi zlatousti“, u jednoj pjesmi kaže Nogo o samom sebi. Kako sam se odupro njegovu mađijanju, ako znam – znao me jad u očinji vid. Kao da je grafitnom olovkom uspio da mi naslika sve prelive boja na vratu golubice. Golubice Srpstva, razumije se.

Pričali smo otvoreno, kao kumovi i četvrtstoljetni prijatelji. Rekoh mu da me strah, i to veoma, jer SDS u BiH upotrebljava srpsku istoriju kao tocilo na kojoj oštri kame za Muslimane. «Griješiš, Vešoviću, apšolutno», kaže Nogo uvrijeđeno, gotovo ljutito. Podsjetih ga na batine koje je popio seksualni manijak Velibor Ostojić, koji je svojedobno izbačen iz srednje škole jer se, kao profesor, bavio napastvovanjem učenica. Premlaćeni Ostojić je donesen na kliniku u pidžami, jer je uhvaćen s tuđom ženom i izdevetan, a Rašo je nakon toga kliknuo izmozga: «Počela je sječa knezova!» i samo što nije karađorđevski dodao: svaki svoga ubijte komšiju! Pa kažem Nogu: "Rašo ne vidi da se izhraknuo i na srpsku istoriju kad je balegu proizveo u kneza. Lakrdiju digao na razinu tragedije. Sve mi se čini, kume, da ni ti nisi ništa bolji od njih! I tebi je počelo srpsko govno da lepo miriše».

“Griješiš, Vešoviću“, kazao je Nogo još gnjevnije. “Pa šjeti še, majku mu, kako šam se žvao u mladošti“.

“Znam“, rekoh ozareno. “Kad je Kasius Klej prešao na islam i postao Muhamed Ali, ti si postao Alinogić Muhamed Rajski. Ih, koliko si cura ufatio na tu titulu koja se i meni, mogutireći, dopadala. Dobro je kad čovjek umije da se prošaljaka sa svetinjom pripadanja. Ali si kasnije, kume, smrtno uozbiljio. Danas, kad govoriš o srpstvu, ozbiljan si kao kad krv teče!”

“Pa dobro, majku mu, šjeti še kako me žovu Beograđani”.

“Sjećam se“, rekoh još ozareniji. “Zovu te Ture.“

“E pa jebemu mater, kako bih mogao imati nešto protiv bošanskih Turaka?“

“Ipak me strah, kume. Počeli ste, listom, da se ponosite što ste primitivci. Grmalji. Nesoji. Čak me i zastave vaše strah”.

“Šta nije u redu ša našom žaštavom?”

“Puštate nepismene žene da vam vezu barjake“.

“Kako to mišliš – nepišmene?”

“Fino. Na svakoj zastavi, dva su vam S okrenuta naopačke. Kod vas je zavladala moda: što nepismenije, to srpskije.”

“Kume, ne šeri! Žnaš da šu to ognjila, a ne šlova”, kaže Nogo. Pa kad stade da kiti i veze, ruko nebeska! Tri debela sata mi je opisivao njakvu Srbiju na nebesima i toliko me ushitio da mu, u jednom trenu, rekoh ozaren: “Gledaj, ako ikako možeš, kume, da mi u toj nebeskoj Srbiji rezervišeš plac za vikendicu. Vječitu.”


Srpska proizvodnja: Tek neki od Nogovih naslova

Potom pređe na vekovne patnje Srba: on priča, a ja plačem ka streha. U neka doba, stade da recituje svoje stihove: “Šrbi šu ti ko krompiri, pod žemljom šu bolji.“ Sprva mi se učinje da je to prepisano od Bećkovića koji za Crnogorce kaže: “Postali smo taman ko kumpijer, sve što nam valja u zemlji je”, a onda si velim: ma vrlo važno čija je ta slika, Nogina ili Matijina, sve je to naško, sve je to opštesrpska svojina, jebogati.

Negdje pred zoru, predao sam se, taman ka Talijan, što rekli u Crnoj Gori. «Ne moraš dalje“, velim. “Vjerujem ti sve. Vjerujem ti i da se vi Srbi u Bosni ne spremate za klanje Muslimana. Nego da se spremate za njihovo neklanje». Ipak, ne da Bog Marka svog. Ovo nije moje, nego posuđeno od Sidrana, ali siguran sam da je Bog, mada ga nema, te noći riješio da interveniše. To jest, sitnica je odlučila (a Boga, ako ga ima, treba tražiti ponajprije u sitnicama) da od Noginih besjedničkih pirueta, kojima bi i Kvintilijan pozavidio, na kraju bude ništa, što rekao Tomo Klarin.

Prešli smo na privatne stvari. Kao srpski domaćin srpskog domaćina raspitivao sam kako mu je sibijan kod kuće, ima li koliko rogatog blaga u štali, nađe li se i sitnog zuba u njegovu toru, je li mu dobro rodila miva i koliko je piće pokosio? Tu doznam da mu se stariji sin Vlado razbolio od opake i tajanstvene bolesti kojoj ljekari ne znaju ime. Umalo je u bolnici zijanio glavu: dali mu pogrešnu dozu lijekova! «Štrah me za malog, živ niješam», veli. “Hn, hn”, kažem ja.

Ponovo pređosmo na politiku, ko kad od nije, u ono vrijeme, bilo izbjega: kad gledaš kroz prozor, ne prolijeću tice, no političke krilatice; noću, s rukama ispod potiljka, zagledan u nebesa, ne vidiš sazvježđa, no političke konstelacije. U jednom času, Nogo se okrenuo oko sebe kao da provjerava: sluša li nas ko? Što mu je bila navika iz komunističkog vakta: kad smo u šetnji Sarajevom razgovarali svejedno o čemu, čak i o minđi, osvrtali smo oko sebe – sluša li ko? Onda mi je zarežao u uvo: «Žnaš, kume, lično mišlim da hrvatski fašižam treba poražiti vojnim putem. Neižoštavno». Ovoga ću se i u grobu sjećati.

Tu sam te našao ležati u strani! – mislim se ja. Svoga Vlada si oslobodio vojske, a ovamo bi pobjeđivao hrvatski fašizam prosipajući krv tuđe djece. Kume li kume! Svog ždrijepca, svoga karatistu, zdravog ko trijeska, dvadesetak dana si držao u vojnom stacionaru da mu otkriju opaku i tajanstvenu bolest od koje je bolovao danju, dok je noću handrio bolničko osoblje ženskoga spola, pa pravi bolesnici od njine vriske nisu mogli da spavaju. Opasno si se prolagao, kume, otkako si postao Srbenda. Pričaš mi o Vladovoj bolesti, a ja već znam i ime ljekara koji ga je oslobodio vojske. Otvoreno je rekao: 'Jesam, oslobodio sam Nogovog sina. I ko god od mene zatraži, dete ću mu osloboditi vojske da uzalud ne gubi glavu u Hrvatskoj'. Kume li, kume, slagao si me, oca ti očinskoga. Ako si toliki Srbin, a Hrvati toliki ustaše, zašto smatraš da je Vladova krv preskupa da bude prolivena u antifašističkoj borbi za oslobođenje krajiških Srba od genocidnoga poglavnika Tuđmanage?

4. U Potrazi za Safetom Nogom

Sad mi se čini da je rasistička živina u Nogu počela da bubri u vrijeme kad sam otkrio da Noge nisu svi Srbi: ima ih i Muslimana, otkriće koje moga kuma, razumije se, nije usrećilo. Osjećajući da ga zdrecne u želucu svaki put kad mu to spomeneš, šta sam mogao do da ga što češće podsjećam na tu nemilu činjenicu?

«Aloooo!» – zovem ga iz Sarajeva i derem se kao seljaci kad telefoniraju. «Jel to stan Noogoo?" «Ješte”. «Ovdje Meša Šečić, dajte mi Safetaaa». U slušalici tajac. A ja, sa razmaka od 400 kilometara, vidim Noga kako po glavi premeće pretpostavke: ko ga zavitlava? «Aloo, alooo? Jel' Beograd?” «Jeste», cijedi Nogo kroz štišnute žube. «Jel stan Safeta Noga?» «Kakav Šafet, žaboga miloga?» Ja spustim slušalicu tren prije nego ću prasnuti u smijeh.

«Šta se imaš kidat?» – stanem ga tješiti kad ga opet nazovem. «Ugledaj se na me. Mali milion mojih Vasojevića svojedobno je prelazio na islam. A ima i gore. Prvo s pravoslavlja pređu na islam pa, kad ga izgustiraju, vrate u pravoslavlje. Dok su su Turci bili jaki, Vasojevići su bili vanjatki muslimani. Kad su ga Turci definitivno popušili, Vasojevići su postali vatreni hrišćani. I onda? Treba li ja, kad na to pomislim, tri dana da ne spavam? Eto ih tamo. Nek se turče grče unijate lutore katoliče koliko ih volja, boli me miško».

Baš negdje u to vrijeme, zapazio sam da se s Nogovim licem počne dešavati nešto neobično čim zapodjene srpsku priču. Čudno, mislio sam. Kad ja stanem da pričam o majci Darinki, svak mi kaže da mi je tada lice triput ljepše nego obično. Dočim kad Nogo stane da veze o majci Šrbiji, lice mu se proružnja, što je budilo u meni jaku odbojnost, želju da preduzmem nešto protiv te ružnoće, želju da se tom licu oduprem, čime znam i kako umijem.

Znam da je sve što sam u ratu pisao bilo zaludno: na kraju je od svega bilo ništa, što rekao Tomo Klarin. Unaprijed sam slutio da je poraz neizbježan, ali šta ću kad je neizbježnije bilo pisanje koje bi se možda moglo svesti na «opiranje jednom jedinom izrazu ljudskog lica», da se poslužim riječima jednog kritičara o Dikensu. Izrazu koji kaže da ljudski stvor lako poživotinji, što nije rijetka, ni neobjašnjiva stvar, ali da pritom uživa u svom poživinčenju, čak smatra da je u pravu, da je konačno izišao na pravi put i da je takav, poživinčen, bliži istini, bliži Bogu, bliži vekovinim idealima svog naroda – to, bojim se, nikad neću shvatiti.

Kao što Nogo nikad neće shvatiti: kako je mogućno da Veliku Srbiju pojede mačka? Na startu, Srbi raspolagali onolikom silom, njihovi protivnici imali šupalj nos do očiju, a na kraju od svega bilo ništa, što rekao Tomo Klarin. Kako je to mogućno, Bože blagi, pita se danas Nogo skupa s ostalim srpskim akademicima, kako je mogućno da u toj mjeri omane “srpska vojna veština“ kojoj su, u ratu, Slobovi telali pojali vruće slavoslove?

Pitaju se zalud. I sve zaludnije. Otud, sve što danas rade i govore Nogo i ostali insani iz SANU i ostala sva gospoda ravnogorska redom, može stati u dva Njegoševa stiha: Od poraza bjehu izluđeli, đetinjahu isto kao bebe.

VELIBOR MAZOVJECKI

Reče mi jedan čoek da je «onaj Latić» u Ljiljanu posvetio mikro-esej Rajku Nogu, «Vešovićevu dvadesetogodišnjem prijatelju, pjesniku snažnog poetskog izraza, i još snažnije četničke...» – posljednju riječ ne upamtih tačno: ideologije? orijentacije? filozofije?

Istina je da sam bio prijatelj, ne 20 već 27 godina s pokojnim Rajkom Nogom, poznatim srpskim pjesnikom koji je živio i stvarao na prijelazu iz 20. u 19. vijek, kako bi rekao Danijel Dragojević, ali ima jedna olakšavajuća okolnost: nisam glasao za Velibora Ostojića. Slagaće, kao kučka, ko god će reći sam glasao. To sam prepustio Džemaludinu Latiću. Kome je, dakako, savjest potpuno čista, taj se osjeća potpuno neumiješan u svoje glasanje, te nije, biva, sporno što je glasao da fočanski istrebljivač muslimana postane bosanski humanista decenije, nego je sporno moje predratno druženje s Nogom (nek mu je laka zemlja).

Latić, koji inače smatra da «ni jedna usluga koju je Vešović učinio Bosni ne može ga oprati od njegovoga vlahaluka», hladnokrvno je digao dva prsta da fočanskog koljača opere od onolike krvi. Znam, znam, glasajući da Ostojić postane Vrhovni Bdjelac nad ljudskim pravima u Bosni, Latić je spasavao državu. Bistar, kakvim ga je Bog već sazdao, Latić je odmah skužio da «SDS sa Ostojićem postavlja rampu i želi dugotrajno gašenje državnog parlamenta». Ako se taj parlament ugasi, ni nas, je li, više nema. Jer šta nas je održalo, i šta nam je krila dalo, i šta nas je napred zvalo, ako ne ono svjetsko ruglo od bosanskoga parlamenta? Latić je, kao blaženopočivši komunisti, izbirikani majstor da vlastite podlosti pravda najvišim državnim razlozima. Priznaje da je «pojeo g…», ali, odmah dodaje, to «g…» je pojedeno na braniku Jedinstvene i Nedjeljive! Za koju Latić haje koliko i «riba za jabuku». Života mi moga, kad Latić prvo kaže da mene od moga «vlahaluka» ne može oprati ni Drina, a potom počne da vazi o Cjelovitoj i Nedjeljivoj, meni, od huje, dođe da uzmem konop i objesim se. Jer vidi i ko očiju nema: glasajući za Ostojića, Latić nije samo «pojeo g….», nego i svima stavio do znanja da ga boli k…. za Jedinstvenu i Cjelovitu.

Glasanje za Velibora Mazovjeckog Latić prvo naziva «previdom», potom dodaje kako su svi oni, biva parlamentarci bosanski, bili šokirani kad je Bijelić pročitao ime Ostojića. Dakle, prvo doživiš stres kad predlože Ostojića da bude glavni za ljudska prava u BiH a potom, prilikom glasanja, tog istog Ostojića previdiš! Stvar od koje mozak staje, Latić naziva previdom, jer je od komunista učio vještinu kako se riječima kroti i poništava zaguljena realnost.




Latić još reče da je tim «previdom» naša javnost bila «uvrijeđena»! Boga mi, kao da je ta Naša Javnost neka vrsta pousjele gospojice koja se lako uvrijedi, jer ima živce starofrajlinski pretanjene od seksualne apstinencije! Tu javnost, koja se ishavijestila, obalijestila od Latićevoga glasanja za Ostojića, naš parlamentarac iz Ljiljana naziva «uvrijeđenom», jer je od komunista naučio da je stvarnost isto što i ocatna kisjelina: nerazblažena, ubila bi te, ali ako joj doliješ ideološki hadvao, krasno se njome može začiniti stranačka salata.

No možda je moje dizanje frke oko glasanja za Ostojića – rabota, u biti, promašena? Šta ako su fočanskoga nogometaša mrzitelji srpstva satanizovali? Jer sjetite se Karadžića! Eto, čak i on, ko biva, nije dobar! Čak su i njemu, eto, našli mahanu! Možete onda misliti dokle je pokojna Kominterna sa svojim pajtašem Vatikanom dotjerala u zavjerama protiv Srbalja. Jer, kad pomislim da je Karadžić mogao, bez po muke, pobiti i pet puta po deset hiljada Sarajlija, onda bi svi mi, koje su promašili Radovanovi kuršumi i granate, umjesto što ga ćeramo u Hag, trebalo da mu s kapom u ruci pristupimo, poklonimo mu se i kažemo mu: «Hvala ti što smo živi! Ničim to nismo zaslužili!»

Latić zna da insan na arapskom znači zaboravko i očito se nada da se ne sjećam kako je taj đetić iz Pridvoraca kao pudlica trčao za Nogom, jakim pjesnikom a još jačim četnikom. Misli da sam ishlapio pa se ne sjećam kako se taj ponosni Bošnjak svojedobno pred Nogom prostirao kao asura. Da više ne pamtim kako je osamdeset devete išao u Beograd, u poklonstvenu posjetu Nogu, i preklinjao da njemu, Nogi, on, Latić, bude štićenikom. Čujte jednu pričicu:

Jednom, naziva me Nogo telefonom: došao mu «onaj Latić», i donio mu pjesmice: Nogo ih pročito, ali ne zna šta da mu kaže, nije siguran da to išta vrijedi. Pa nazvao mene, poznatog stručnjaka kako za poeziju tako i za Džemaludina Latića, jer ja sam toga dečka učio kako se pišu valjane pjesmice, i Nogo hoće da čuje: je li taj Latić stvarno darovit? Rekoh da jeste. Uzgred mu izanaliziram nekolika mjesta iz Latićevih pjesama koja su mi se zadržala u pameti. Više ne pamtim ni te stihove, ni šta sam govorio o njima. Osim jednog. Ima, velim, Latićeva pjesma koja počinje stihom «Pehar hlorisane vode». To mu je dobro, taj sudar današnjega «hlora» i davnašnjega «pehara», to je odlično. Jer «pehar» pomalo posvećuje «hlorisanu vodu», pomalo je pretvara u velikaški napitak. S druge strane, «hlorisana voda» pomalo obesvećuje «pehar», sterilizirana sadašnjost ironizira vrednote iz prošlosti, lišava ih uzvišenosti. A tu je i dvaput ponovljeno «h» koje svojim zvukom sliva ujedno prošlo i sadašnje. «Ma ti si blesav», kaže Nogo, kad okončah svoje predavanjce o Latiću. Nije vjerovao da u Latićevim pjesmama ima i deseti dio od onog što vidim u njima. U mene je prejaka čitalačka mašta, koja u Latićeve stihove učitava nepostojeća značenja.

«U pravu si, kume», kažem. «Ja jedino kad analiziram tvoje pesme ne bolujem od učitavanja i ne izmišljam ništa: sve što kažem živa je istina. A čim pokušam da analiziram stihove koji nisu tvoji, odmah počnem da izmišljam, ne znam koji mi je đavo».

«Pička ti materina», kaže Nogo na to.

Ne znam koliko vremena iza toga, odem u Beograd. I uđem s Nogom u kafanu, gdje je sjedio Bećković, od Noga mnogo jači i kao pjesnik i kao četnik. I Bećković, zamislite, prostudirao Latićeve pjesmice. «Rajko», kaže mu, «ovo sam pažljivo iščitao, ali nisam siguran da je to poezija. Verovatno nije. Ali liči na poeziju! I zato, treba tog momka objaviti».

Ovaj prizor, kao i hiljade sličnih, vjerovatno bih zaboravio da nije bilo glagola «liči». Dotad, vjerovao sam da nešto može biti poezija, ili ne, ali da postoji i međustepen, kad nešto samo liči na poeziju, a bogapitaj je li poezija, vjerovatno da nije, e, to sam prvi put u životu čuo, tog dana, od Bećkovića.

I Književne novine objave osam Latićevih pjesmica: Zatvorski nokturno, To pathei mathos, Homage Goranu, Kletva, Magia morte, Život palme, Strah od mraza, Yaqub, a Književna reč tri: Nered moje slobode, Prsten s tri kamenčića i Strah od mraza, mada su Bećkoviću samo ličile na pjesme. Jer trebalo je pomoći tome momku po izlasku iz zatvora. Tako su svojedobno dva četnika, jedan žešći od drugog, za Latića u srpskoj javnosti probijali led.

Rajko Nogo je srpski nacist. Džemaludin Latić je bošnjački nacionalist čiji mi napisani ili izgovoreni stavovi, ne jednom, jako tuknu na fašizam. I mada Nogo danas kaže: «Onom Vešoviću nedostaje još samo da se osuneti», moram Latića upozoriti da nisam pisao protiv srpskih nacista da bih se svidio bošnjačkim nacionalistima. Čak ću otvoreno kazati: nisam siguran da Latić, kad bi mu se pružila prilika, kad bi mu okolnosti to omogućile i dozvolile, ne bi jednom postao što i Nogo. U svakom slučaju, svime što sam od početka rata radio, govorio, pisao, miljama sam daleko od obojice. Doduše, Nogo mi je danas potpuno nerazumljiv, i kad god ga vidim i čujem kako sa tv ekrana reži, jer to više i nije ljudski govor nego bijesno režanje na čitav svijet, sjetim se Sempruna: «S nacistima nije potrebno raspravljati. Dovoljno ih je uništiti». Ali mi i Latić, nedvojbeno, svakog dana, postaje sve manje razumljiv.

NEĆE DA TUPI OŠTRICU (za Mustafu Đulizarevića)

1. Ču li, majke ti, šta priča onaj ćutuk? Te oslobodio ovo, te oslobodio ono! Jeste, koliko i moja nana sa Bara. Išao u ovaj proboj, išao u onaj proboj! Jeste, ali u onim igricama što ih je na kompjuteru, kad nije u podrumu, češljao rat cijeli. Onako kad ga pogleda, čovjek bi, jelde, pomislio: ovaj jede zemlju! A u stvari nije ni za nužnike čistiti, takav je junak. Ali ženu što ima, svaka joj čast.

Oslobodilac i šta ćeš mu sad? Jedanaest mjeseci pred rat slupao se s golfom, i to mu je u ratu dugo bila odlična vadiona. Kad više nije mogao izbjegavati pušku, izboksuje da ovdje u gradu stražarči. I dogodi se, sad ne znam kojim čudom, da ga pedeset dana pošalju na Igman. Od tada, veli Fahro, gradom ide ko Dučićevi jablanovi. Više se od njega ne može dahnuti. Kad njega ugledam, veli Fahro, cio mi dunjaluk dođe nemio. Ali što ima ženu, svaka joj čast.

2. A je li, bogati, na koga tebi liči ovaj Oslobodilac? Pomalo na Brku, jelde? Čuj – na kog Brku? Na tvog velikog prijatelja. Na bivšeg tvoga kuma i moga jarana velikoga. Je li da ima nešto njegovo? Ono čelo, pa ono kako palcem i kažiprstom gladi one kočićevske brkove, pa ono “š” umjesto “s”?

Znaš li kad sam Brku posljednji put vidio? Uoči samog rata. Otišao ja na željezničku stanicu, trebalo je da dođu moji iz Beograda, i ugledam Brku s cijelom bulumentom beogradske raje: šljegli na onaj kongres srpskih intelektualaca.

Sjećaš li se ko je bio kerber na ulazu u salu gdje se držao kongres? Kako se ne sjećaš? Leovac, brate, Slavko. Posadili na vratima akademika Leovca kao policajca koji će određivati: ko može, a ko ne može na kongres. Zar si zbilja zaboravio kako je s vrata vratio Vladimira Srebrova? Samo preko mene mrtva, rekao mu je. Samo preko mene mrtva moreš unutra. Kako je moguće da zaboraviš taj prizor? Kako je moguće zaboraviti akademika koji se ne stidi biti pandur ako ‘srpska stvar’ to od njega zahteva?!

Kad me vidje, Brko ostavi svoje društvo, pa mi priđe i izljubi se sa mnom. Popričasmo malo. A boga ti, Mujo, pita, je li ti stara živa? Nije, velim, da si mi ti živ i zdrav. Umrla je prije tri godine.

Sneveseli se čovjek. Istinski. Nikad neću zaboraviti, veli, pa stade da se sjeća naše “bijele kuće”. Stara nije voljela da po zidovima ima išta: neće da joj kupi prašinu, veli. Vazda bili ofarbani u bijelo, goli, osim jedne levhe, i zidnoga sata koji nije radio.




Raspričao se Brko – milina ga čuti – o našoj bijeloj kući koju neće zaboraviti nikad. Pamti kako je izjutra, u kamariji, s mojom starom pio kafu na sećiji. Kamarija je onaj naš zastakljeni balkon. Odjednom zastade, spusti glavu kao da upire u nevidljivi zid i poče njome da vrti: “Neću”, veli. Pa ponovi: “Neću, neću”, i još jače zavrtje glavom. “Neću da tupim oštricu”. Pozdravi se sa mnom i ode da se pridruži svojoj raji.

Ne želi da se dalje sjeća. Došao na kongres kako bi i on lično dao Radovanu blagoslov da može početi s klanjem Turaka. I zbog toga, je li, ne želi da se sjeća onog što je nekad doživio u mojoj kući. Gdje je znao, ne znam jesi li to zaboravio, po petnaest noći prespavati. Neće da se sjeća, jer bi mu to zatupilo oštricu, veli.

Raziđe se onaj svijet sa stanice, a mojih nigdje. Ja se istinski zabrinuo. Vratim se kući i telefoniram: šta je? Mi, boga mi, nismo smjele. Imale su rezervisano mjesto u tome vozu, ali kad su došle na stanicu, ovi što su krenuli na kongres, sve to pjano, pjevaju četničke pjesme, ne možeš dahnuti od đenerala Draže i njegovih straža. Sledile se, njih tri, od onoga što su na stanici čule i vidjele, i nisu smjele u voz ući. Nego pobjegle natrag.

A znaš li šta još pamtim? Jutro. Prekrasno, septembarsko. Sjedi stara na sjećiji, pamtiš valjda onu visoku sećiju u kamariji, a Brko do nje. Ovako ona, ovako on, piju kahvu i pomalo pričaju. Legao on mojoj staroj. Potrefio joj u žicu. Zvala ga je “Moj Rajkan». A valjda i to što je siroče bio, i to je igralo ulogu.

Pije on kahvu s mojom starom, a kuhinja puna septembarskog sunca. Ne znam, možda je bio i kraj avgusta. Ispijaju kahvu i pričaju, ali onako, radi adeta. Jer kad je već Bog dao takvo jutro, najtijebolje šutke ispijati kahvu i grijati se sunca.

U neka doba, ulaziš ti: vratio se iz Bijelog Polja, pa došao da ga tražiš. Gledaš staru, gledaš njega, pa mi kažeš, a ovako zaklonio dlanom usta: “Jelde da je ovaj Rajko pravo pravcato Ture?”

“Neću, neću”, veli mi Brko one večeri, na stanici, i vrti glavom. Sagnuo glavu i njome vrti kao da želi pobrisati sve što je bilo. Neće da se sjeća ni moje bijele kuće, ni sunca na kome se grijao u našoj kamariji. Boji se da bi mu to sunce moglo zatupiti oštricu.

3. Moj prijatelj kome je posvećen ovaj zapis nedavno je sa ženom došao kod mene na posjedak. Zamolim ga da mi još jednom ispriča uočiratni susret sa Brkom na stanici. Potom pitam: je si siguran da je Nogo u jednini upotrijebio “oštricu” koju je, uzgred rečeno, posudio od Nikole Koljevića? U jednini, bezbeli. Zar je važno je li bila jedina ili množina? Jeste, važno je. Tu riječ je Nikola Koljević, najčešće, ako ne i isključivo, upotrebljavao u razgovorima o književnosti i svagda u množini: neću da tupim svoje oštrice. Zanimljivo je da je Brko, kad je došao na kongres srpskih intelektualaca, od Nikoline množine napravio nešto malo nožine.
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=16136

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 26/08/2008 02:55

Pola veka RTS-a

JUBILEJ BEZ STIDA

PHOTO:FONET/NENAD DJORDJEVIĆ

Prošlo je tačno 50 godina otkako se Mića Orlović sa malobrojnih malih ekrana obratio cenjenom gledateljstvu rečima: „Dobro veče, dragi gledaoci” i revolucija u medijima je, barem kada je reč o nekadašnjoj nam državi, započela. Tokom 50 godina postojanja, Televizija Beograd je obrazovala, informisala, zabavljala, ali i huškala, proizvodila laži i sejala mržnju na svakom ćošku gde je njen signal dopirao. Pišu: Bojan Tončić i Dejan Kožul

I danas pod istim nazivom kao i za vreme vladavine Slobodana Miloševića, RTS dočekuje jubilej, ponovo kao meta političkih partija, pod vodstvom Aleksandra Tijanića, jednog od dvojice dežurnih uvlakača cveća u uvo Mire Marković, a danas medijski najsnažnijih ličnosti.

Povodom ovog jubileja, generalni direktor RTS-a je rekao da je „stepen slobode RTS-a, stepen slobode unutar srpskog društva” i da danas bez objektivnog javnog servisa „nema građanskog društva, stabilnosti i većinske saglasnosti oko bitnih strateških ciljeva”.

Ne bi trebalo da predstavlja neki problem složiti sa sa Tijanićevom tvrdnjom, ali postavlja se pitanje koliko je javni servis danas objektivan i oslobođen uticaja političkih partija.

Ako se prisetimo načina na koji je Tijanić došao na čelo javnog servisa, ali i uvek velikog interesovanja partija koje čine vlast da ga ili smene sa čela RTS-a ili stave pod svoju kontrolu, moglo bi se reći da srpski javni servis doista predstavlja ogledalo slobode u srpskom društvu.

Tijanić: RTS je centar medijske normalnosti



PHOTO:FONET/NENAD DJORDJEVIĆ


Ako već nije bio problem složiti se sa prethodnom tvrdnjom, narednoj bi se dalo štošta prigovoriti: „Onaj ko ruši javni servis i preti ukidanjem pretplate želi Srbiju bez orijentacije i da pretvori RTS u polugu jedne vlasti, stranke ili opozicije. Mi na to nećemo pristati”, izričit je bio Tijanić, koji je još naglasio da je danas „RTS centar medijske normalnosti u Srbiji”.

Ne bi valjalo raspravljati o ukusima jer je sigurno da postoje i oni koji bi se složili sa ovom konstatacijom, ali ako su oni koji se sa time slažu u većini, onda bismo mi koji smo sa druge strane mogli samo da konstatujemo da je žalosna zemlja u kojoj je to tako.

Pustimo malo slavljenicima da govore:

„Ponosni smo što polovina građana Srbije koja ima uključen TV prijemnika gleda RTS”, rekao je Nenad Lj. Stefanović, urednik informativnog programa RTS-a, koji je naglasio da „svake večeri između dva i tri miliona gledalaca čeka Drugi dnevnik RTS”. Stefanović se pomalo osvrnuo i na, ne tako davnu, prošlost, pa je dodao da se greške iz prošlosti ne smeju ponavljati, ne precizirajući pri tom na koje greške je mislio.

Direktor Televizije Beograd, Nikola Mirkov, smatra da se televizija uvrstila u red najznačajnijih kulturnih ustanova, jer je odolela izazovima vremena i udarima politike.

„Ova televizija je nacionalna, narodna, demokratska i građanska. Uči nas ko smo, popunjava jaz u našoj kulturi i stvara svest o svemu. Dopire do miliona gledalaca, a poruka koju šalje mora biti jasna, razumljiva i delotvorna”, rekao je Mirkov.

Teško da Mirkov ne zna na koji način je RTS odolevao udarima politike tokom devedesetih, kao i na koji način to čini danas. Uostalom, najbolje parametar vrednosti RTS-a, odnosno javnog servisa, jeste famozna pretplata čiji stepen naplativosti raste u zavisnosti od potreba.

U jednom trenutku je to ispod 60 odsto, a u sledećem oko 70. Koliki god stepen bio, činjenica je da je to premalo, ali to samo govori o stepenu zadovoljstva konzumenata TV programa na RTS-u.



PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


Verovatno svesni toga, Tijanić i RTS su, u ime onih 60 odsto, odlučili da svako novorođenče obraduju jednim televizorom, ne bi li time od rođenja stekli dobru naviku da bulje u ekran, poput njihovih roditelja koji to čine i po šest, sedam sati dnevno, ali i da u znak zahvalnosti, plaćajući pretplatu, otplate TV prijemnik.

Bolje bi bilo da im poklone kvalitetan program na kojem će moći da se obrazuju, a čiji će roditelji, ratatatirci biti sigurni u to na šta se troši novac koji izdvajaju za njegovo funkcionisanje. Onaj ko to još ne zna, neka bude svestan da se javni servis služi vašim novcem prilikom svake uplate računa za struju. Tom prevarom se služio i Milošević, jer je jasno da je važnije namiriti fabriku propagande nego fabriku energije.

Ko ne veruje, neka proveri račun. Pre eventualne čestitke valja se prisetiti najcrnjeg perioda.

Godine opasnog posrtanja


U završnici jugoslovenskih ratova bombe su se vratile tamo odakle su poletele, usmrtile su one koje su žrtvovali čelnici države i državne televizije. Usmrćeno je sedamnaestoro radnika RTS-a koji su imali tu nesreću da o njima odlučuje to što su egzistenciju našli u tom generatoru zla.
Već 1990. godine Televizija Beograd se izlila na ulice Beograda i sve o čemu govore njeni čelnici prodefilovalo je glavnim gradom – pale su dve žrtve – na „mirnim demonstracijama za slobodu informisanja”, kako je taj opozicioni skup nazvao Srpski pokret obnove. Gledaoci i vlast rekli su šta misle, a na pločnicima Beograda živote su izgubili policajac Nedeljko Kosović i učenik Branivoje Milinović. Da se to spreči bilo je dovoljno da neki ljudi iz Televizije odu i presele se u istoriju u pozitivnom smislu: „Predsednik Republike pred sobom ima dva tasa, na jednom su vaši životi i životi mnogih milicionara (jer čujem da su naši momci u okršajima zarobili automatsko oružje), na tom tasu je toliko života, sloboda Srbije, čast, mir, a na drugom je samo pet ostavki i jedan demanti. Neka predsednik Republike odluči šta će, ja sam odlučio, vodiću vas na Televiziju rešen da poginem!”, izgovoriće tog devetog marta Vuk Drašković sa balkona Narodnog pozorišta.


Bio je to prvi i do petooktobarskog prevrata najsnažniji protest protiv najsnažnije poluge vlasti i ratne mašinerije koja će u crno zaviti čitavu bivšu Jugoslaviju i njene građane. U Srbiji su najteži teret ratnog iživljavanja današnjeg javnog servisa platile revnosne platiše taksi na brojilo. Kroz đavolsku kreativnost vedeta RTS-a koja ih je navodila na zlo: „Tehnika na svoja mesta, imam leševe k'o bombonice!” (Milorad Komrakov)

Imali su pravo građani Srbije i tada da „znaju sve” dok su finansirali ratove, od izveštačice iz Sarajeva su čuli da „Muslimani bacaju srpsku decu lavovima u sarajevskom Zoološkom vrtu”, imali su pravo da ne veruju, nisu ga iskoristili.


Žanka Stojanović na protestu ispred spomenika žrtvama bombardovanja RTS
PHOTO: Dejan Kozul


U završnici jugoslovenskih ratova bombe su se vratile tamo odakle su poletele, usmrtile su one koje su žrtvovali čelnici države i državne televizije. Usmrćeno je sedamnaestoro radnika RTS-a koji su imali tu nesreću da o njima odlučuje to što su egzistenciju našli u tom generatoru zla.

Deo istorije državne televizije podrazumeva smrt i patnju. Ničega se vezano za stradanja svojih gledalaca Televizija nije podsetila na obljetnicu, podsmevajući se na taj način ljudima koji su svoj novinarski, što podrazumeva i snimateljski i rediteljski, dramaturški, posao radili pošteno, vrhunski.

Zaboravljen je početak jezive propagande koju je osmislio Dušan Mitević, čovek koji je mogao svojom ostavkom da sačuva dva života. Otišla su u zaborav besramna otpuštanja najboljih i profesiji najodanijih novinara koje je realizovao Milorad Vučelić, kao i ubistvo koje je realizovao Dragoljub Milanović.

Uz sva zla, ponekad se čovek zapita da li je potrebno pominjati i činjenicu da su RTS i svi njeni delovi, Radio Beograd, Produkcija gramofonskih ploča, Marketing... bili jedan od najstrašnijih izvora pljačke i korupcije, da nijedan od nezakonito dodeljenih stanova i kredita nije vraćen, da temelje mašinerije koje ne vidimo čine isti ljudi.

Promene nema, direktno podržavanje primitivizma i tako poznatog uljuljkivanja, podsticanje banalnosti obezbeđuju gledanost pučanstvu koje je na to već pripremljeno za vakta onih koji su ga uvukli u rat.

Kako je danas uz 48 sati svadba, Selo gori, a baba se češlja i druga češljanja i plamenove, teško normalnom gledaocu RTS-a da se seti Servisne stanice, Pozorišta, olimpijada, svetskih prvenstava, dramskog programa koji je doživeo najveće uspehe u vreme otpuštenih stvaralaca (Miodrag Stanisavljević, Filip David), Dečjeg programa, Poletarca, Kockice, Džona Bajforda, svega najboljeg u ovoj državi što se s pravom našlo na Televiziji Beograd.

Sa 50 godina, Televizija Beograd nije baba, ali se, zasad, uzalud češlja, jer je poslednje pramenove izgubila pod aktuelnim menadžmentom.

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 26/08/2008 20:20

Osam NVO povodom
Dragulja MedineObjavljeno: Uto, 26. 08. 2008. 15:49 VRATITE KNJIGU ČITAOCIMA



Podsećamo Mešihat Islamske zajednice u Srbiji da književno ili drugo umetničko delo podleže samo sudu kritike i sudu javnosti i da nijedna religija nema pravo da uvodi cenzuru i zastrašuje pisce, izdavače i čitaoce pretnjama božijeg kažnjavanja.e-novine

„Tražimo da se knjiga vrati čitaocima da sami prosude o vrednosti knjige. Očekujemo da se Mešihat Islamske zajednice izvini svim građanima Srbije [i sveta] zbog pokušaja ugrožavanja slobode mišljenja i izražavanja. Naglašavamo da su izvesna ograničenja moguća ukoliko se knjigom poziva na nasilje, diskriminaciju, rasizam, ratne zločine, što se u veoma ograničenom broju slučajeva može utvrditi u zakonom propisanom postupku”, navodi se u saopštenju, koje je uputilo osam nevladinih organizacija povodom povlačenja romana Dragulj Medine.

U saopštenju koje potpisuju Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Građanske inicijative, Komitet pravnika za ljudska prava (YUKOM), Beogradski centar za ljudska prava, Koalicija za toleranciju protiv zločina mržnje i Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR), ističe se da je, pritiskom na izdavačku kuću Beobuk da povuče knjigu Dragulj Medine iz prodaje i zahevom za izvinjenjem i pokajanjem, „Mešihat Islamske zajednice u Srbiji dao sebi za pravo da propisuje šta se ne sme čitati, čime je povredio pravo svakog građanina da slobodno formira svoj sud”.

„Podsećamo Mešihat Islamske zajednice u Srbiji da književno ili drugo umetničko delo podleže samo sudu kritike i sudu javnosti i da nijedna religija nema pravo da uvodi cenzuru i zastrašuje pisce, izdavače i čitaoce pretnjama božijeg kažnjavanja.
Knjiga Dragulj Medine opisuje život sedme žene proroka Muhameda, Ajše bint Abi Bakr, od njene šeste godine, kada se verila sa islamskim prorokom. Objavljivanje knjige Šeri Džons u SAD pratila je žučna polemika o slobodi govora, nakon što je promocija knjige u maju ove godine odložena, jer je profesorka Univerziteta u Teksasu, Deniz Spelberg, ekspertkinja za islam i rani srednji vek, roman ocenila kao potencijalnu pretnju po nacionalnu bezbednost”, podseća se u saopštenju.

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=16369

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 26/08/2008 20:22

inace, na sajtu e-novina moze se slusati odlican radio-odlicna muzika

novi radio beograd :-D :-D :-D

klixober
Posts: 5743
Joined: 20/09/2006 14:12

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by klixober » 26/08/2008 20:28

Svaka cast na objavljivanju Dnevnika sa Pala Mladena Vuksanovica :thumbup:

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 27/08/2008 16:34

komeba, jel imas nastavak Dnevnika ?

Marko Vešović - izvodi iz neobjavljene knjige "Mrzitelj"Objavljeno: Sre, 27. 08. 2008. 13:00 TEŠKI PODZEMNI TUTANJ (3)
Knjiga koja se rađala godinama: Marko Vešović


Tri i po godine bio sam potčovjek koji je imao jedino trofejnu vrijednost: svi mi, i umjetnici i lupeži, i analfabete i akademici, i kurve i djevice, bili smo svedeni na divljač za odstrel. A kad sam se, po prestanku rata, iz podruma popeo na sprat (na svoj ljudski sprat!), oluja u duši sama je od sebe stala, ostao hladan prijezir. Pošto mi se dnevnička bilješka učinila autentičnom, riješih da je pretvorim u pjesmu, jer sam u tim recima uočio i gnjev i otimanje gnjevu, i želju za osvetom i opiranje toj želji.Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine.
Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu doletale granate.
R. P. NOGO U SLAVNOJ ULOZI
R. P. NOGE (II)
“Gdje smo ono stali?“

“Kod Noginog ognja kojim se grije cio svijet i tri sela više“.

“Kad naš oganj pretvori u moj, to puti ka noginskom odsustvu mjere. Jer u skladu je s razumom, i sa duhom poezije, Dučićevo prozrenje da bi svi ljudi, da bi ljudska rasa mogla biti oganj, to jest vatra na kojoj se, kraj koje se sve grije“.

“Zar tu Nogo sebe ne promovira u sunce sa nebesa?“

“Tačno! A ledena pustoš je tu da istakne jačinu njegovog ognja. Ili kad veli: Omajakovskio sam sebe, / okrležio vrijeme, / pa sada rajkujem, to nije loše, da?“

“Ima tu mašte. I jezičke slobode“.

“Ali ako znate da Velimir Hljebnikov u prepjevu Milice Nikolić veli: Odostojevskimo oblak što se vuče, / opuškinimo mrtvo podne širom. / Noć se ogleda kao Tjutčev, / Bezmjerno puneći mirom, jasno je da je Nogo, koga bi Rusi nazvali nahljebnik Hljebnikova, opet pokvario original“.

“Šta je nahljebnik?“

“Gotovan. Koji živi na hljebu nečijem. Izvrsna igra riječi, ne? Nahljebnik Hljebnikova! Šta Hljebnikov kaže? To nije lako prevesti na jezik proze, ali nećemo mnogo pogriješiti ako kažemo da ta zapovijest ponajprije znači upisivanje prirode u kulturu. Imena Dostojevskog i Puškina su temeljne metafore ruske kulture“.

“Zar se ti stihovi ne mogu čitati u drukčijem ključu: uklonimo među što dijeli ljudsko i vanljudsko, dajmo svemu u prirodi fizionomiju kakvu ima ljudska ličnost?“

“Mogu, što ne bi mogli? Svašta ti stihovi mogu da znače. Učinimo sa oblakom ono što bi učinio Dostojevski, a sa podnevom ono što bi učinio Puškin. Natjerajmo podne da zadobije nešto puškinsko a oblak da zaliči na oblak iz Dostojevskog... Uz to, pošto su Dostojevski i Puškin šifre suštog života, ti stihovi su i poziv da ulijemo život oblaku što se vuče i podnevu koje je mrtvo. Umjetnost kao darodavka istinskog života“.

“Nešto kao u Oskara Vajlda. Nije tačno da književnost oponaša život, jer je obrnuto: život oponaša književnost“.

“Bravo! Ti nisi, bre, neobrazovan koliko izgledaš!“

“Idi u.... materinu! Onu vlašku!“

“Ne psuj pred damom... Što opet dvije dobro zveknuše. Razbojnički narod. Bertold Breht je u drugom svjetskom ratu u Njemce zvao razbojničkim narodom. Njegove pjesme o razbojničkom narodu i danas imaju izuzetnu snagu“.

“Jedna od ne malih nesreća današnjih Srba je u tome što njihovi bardi u horu njeguju filozofiju razbojništva“.

“Uz to, Hljebnikov je futurist. A rečetvorstvo, pravljenje riječi, važna je crta futurističke poetike. A Hljebnikov je bio jezički genije: od njegovog jezikotvorstva te pamet ostavlja. Nogo je nikakav stvaralac u jeziku: u njega ćeš naći kovanice uzete od drugih ili pravljene po tuđem receptu. Nogov jezik nastaje paljetkovanjem“.

“Šta ono bješe paljetkovanje?“

“Skupljanje klasja ostalog iza žetve. Nogo voli s tuđih njiva paljetkovati riječi, sintagme, metafore, slike. Pročitao Andrićevu priču, jednu od onih čiji se junak zove Vitomir. Pročitali je Nogo i ja: onda je bilo malo stvari koje sam čitao samo ja ili samo Nogo. O svojoj ženi koja se teško razboljela a odugovlači sa smrću Vitomir veli: Došla joj nebitnica, a ona ne umire.

“Krasne li riječi! Došao joj vakat da je ne bude!“

“Tu riječ nigdje nisam sreo osim u Andrića. Ne znam koliko potom, Nogo napiše pjesmu gdje ima stih: Nebitnice tmasta nebitnoga vijeka. Pokvario divnu riječ.“

“Htio da joj nazor prida filozofsko značenje“.

“A kad je sebe omajakovskio po Hljebnikovljevu receptu, to znači da je riješio probati još jednu pozu. Tačnije: stavio Volođinu masku. Zauzeo njegov gard. Htio da vidi kako mu paše taj gard, ta poza, ta maska – to je sve. I, mada se sebi dopada u tom stavu, kao pjesnik je milion milja dalek od avangardnog Majakovskog. Nogo je, po kroju duha, starovolja.“

“Šta ti je starovolja? Šta si navalio s tim seljačkim riječima?!“

“ Starovolja je konzervativac. Onaj koji staro voli. Ta riječ nije seljačka nego sam je kao student našao u Skerlića. Nogo je starovolja koji ne nudi ništa novo, dok Volođina poezija i sad zaprepašćuje radikalnom novinom: bila je kvalitativno drukčija od svega što joj prethodi u ruskoj poeziji, kako reče Roman Jakobson“.

“A kako je Nogo okrležio vrijeme?“

“Bio je profesionalni buntovnik. I kad plače, činilo ti se da plače od suzavca. U jednoj pjesmi veli: ja sam mrk i opak i večno protiv svega! Horacije bi mu uzvratio: Ko je večno protiv svega, nikad nije ni protiv čega. Ali to pobaška. Važno je da je taj butovnik bio oprezan: bilo je poželjno pozivati se na Krležu, etabliranu veličinu. Nogo misli na predratnog Krležu, najvećeg rušioca jugoslovenske laži, društvene i književne, a izaratni Krleža mu je odlična vadiona“.

“Pokazuje šipak u džepu“.

“V žepe figa, kak bi rekel Krleža. Kad se ta figa prevede na jezik proze, to bi otprilike značilo da je Nogo opandrčio po svom dobu kao Krleža po predratnom. A da je zbilja opandrčio, lako se uvjeriš čitanjem onodobnog Noge. Dosta je sjetiti se stihova: Po salonima žvačem slaninu / ljepoti zainat“.

“Salonski disident?“

“Ama jok, bolan. Ni u kakve salone taj ne bješe privirio u doba kad napisao te stihove sračunate na jeftin estradni efekat. Nego je čitao Rada Drainca. Volio je pjesmu u kojoj je Drainac jednoj dami ostavio na persijskom ćilimu govno. Volio je i recitirao Drainčeve stihove: Žurim u krčmu kao u operacionu salu. / Pa neka! Petnaest miliona građana ove zemlje / ne upamte li me po poeziji upamtiće me po skandalu. Nogo u stihovima o slanini proba kako mu stoji drainčevska poza. Poza majstora za skandale. Tu je i noginski dodatak, u kojem sad vidim nešto što nisam prije, no tek kad je stao da huška Srbe na ’Turke’. Nogov razvoj ide od mladićkog rajkovanja do današnjeg nogetanja. Nesrba, koga bi drugo.

“I meni se čini da znam zašto Nogo u sarajevskim salonima žvaće slaninu.“

“Dobro ti se čini. Slanina te salone pretvara ’turske’ a Sarajevo u ’turski’ grad. Nogo kaže da slaninu žvače ljepoti zainat, ali, ako poštujemo logiku koja je jezička koliko i civilizacijska, samo bi ’Turci’ morali biti na slaninu osjetljivi“.

“Pa jest. Zašto bi ljepotice pred kojim Nogo žvaće slaninu morale biti skandalizirane?“

“I ovaj primjer kaže da se Nogo ne može čitati na predratni način. Zdušno pomažući rušenje Jugoslavije i istrebljivanje muslimana srušio je dobar dio svog predratnog pjesništva. Uništio je okvir od kojeg su njegove pjesme živjele i u kojem su dobijale smisao. Više tog okvira nema. Zato im je značenje ili umrlo ili se iz temelja promijenilo. Uz to, ratnim huškanjem vlastite je pjesme djelimično ismijao kao laž, djelimično im dao čudovišno značenje: Grade, kad te srušim – to će biti skoro – / tvoj siroti duh uklet će da luta / baš kao što ja sam oko tebe moro / ponad zvjerinjaka. Da, strašnog li puta!“ prijeti mladi Nogo Sarajevu. A u pjesmi Nadiremo skitski Nogo pjeva o ljudima koji nadiru sa periferija, iz vlažnih budžaka, / zeleni od mržnje i žuti od žuči, / uniženi, prepuni kriminalnog mraka. Taj mrak će kasnije preciznije odrediti: prepuni gustog kriminalnog mraka’– ovdje je očit jezik Miroslava Krleže koji je taj kriminalni mrak upotrijebio boga pitaj koliko puta, ali brzo dođe noginski dodatak: to je mrak iz ko zna još kakvih pradjedovskih tmica. Dakle: mrak iz tmica. I ova tmuša koja dolazi iz pomrčina dokaz je da pomno brine o čistoti svog pjesničkog jezika i izraza”.

“Jesi li mu skrenuo pažnju na taj mrak koji dolazi iz tmica?

“Jašta sam. Sjećam se i predložene zamjene: iz ko zna još kakvih pradjedovskih špilja. U pravu si, veli, ali neka ostane ovako”.

”S tom rupom pjesma će biti više noginska? Bliža njegovu biću?”

“U pjesmi Rajkovanje ima nešto slično: U ovo listopadno, u anemično doba, / u ovoj melodrami što teži nekakvoj blijedoj ravnoteži, / ako na svijetu ne dišu samo hulje, / vrijeme pod hitno da se okrleži. Ostavljam po strani krležijansku retoriku: prilog plus pokazana zamenica (u ovo, u ovoj), što ćete u Krleže naći hiljadama puta. Ostavljam po strani nemoć da kaže nešto suvislo o svom vremenu: u ovoj melodrami što teži nekakvoj blijedoj ravnoteži. Zašto melodrama? Zato što je Krleža, s punim pokrićem, stotinama puta upotrijebio tu riječ, skupa s prilogom i pokaznom zamjenicom: “u ovoj melodrami”. O kakvoj se blijedoj ravnoteži radi? Pojma nemamo. Zašto melodrama teži blijedoj ravnoteži? Alah zna. Takav je disidentski govor Nogin: ne moš ga uvatiti ni za glavu ni za rep. No to su uzgredne napomene, a htio sam vas upozoriti na konstrukciju: u ovo anemično doba vrijeme da se okrleži!“

“Kao maloprijašnji mrak koji dolazi iz tmica”.


Iz mladih dana: Rajko Petrov Nogo


Iz mladih dana: Rajko Petrov Nogo


”U pjesmi Nadiremo skitski autor govori iz Mi: Nadiremo sitni, zdepasti i tvrdi / osvajamo mučki, lopovski, hajdučki, / kosooki, krivonogi, prigušeni, skitski, / trpki, poludivlji – nadiremo mitski. Pridjevi kosooki i skitski znak je da je Nogo čitao Blokove Skite: Mil’ony – vas. Nas – t’my, i t’my, i t’my/ Poprobujte, srazites’ s nami! Da, skifi – mi! Da, aziati – mi, / S raskosymi i žadnymi očami! Preveo sam i Skite: Vas – milioni. Nas – tušta se jati. / Probajte boriti se s nama! / Da, mi smo Skiti! Mi smo Azijati, / S kosim i žudnim očicama. Kad bih sakupio, dovršio i doradio prevode Bloka, sigurno bi ispala cijela knjiga. Sad čujte posljedice nadiranja: Iza nas ostaju staze i bogaze, / lomni, grudobolni pasteli ravnina, / blagoslovene kraj plotova žene, / iza nas ne osta čak ni mjesečina. I ovi lomni pasteli ravnina pozajmljeni su od Krleže. Taj pisac koji se nagledao slika, i pisao odlične eseje o slikarima, često predjele opisuje kao slikarska platna, još češće poseže za pridjevom pastelan. Dakle: malo srpske hajdučije ka kojoj pute staze i bogaze, to jest teško prolazni tereni, malo Bloka, malo više Krleže, a najviše silovanja koje prati njino osvajanje!”

“Taj Nogo je monstrum“.

“Naknadni! Više ove iskaze ne možeš čitati na predratni način: postali su i opis nadiranja Rašovih hordi. A blagoslovene kraj plotova žene, to su ne samo silovane već i oplođene žene.“

“A Nogo je i član horde koja siluje i ginekolog koji konstatuje začeće“.

“Dobro si. Ali najgora je umilnost pridjeva blagosloven koji sažima sintagmu žena u blagoslovenom stanju. Nogo tepa silovateljima: iza njih ne ostaju unižene, osramoćene, uprljane žene kraj plotova već majke koje su silovatelji ostavili u blagoslovenom stanju“.

“Čudovišno. Daćeš mi Nogine knjige. Da malo prelistam“.

“Nemam ih“.

“Nemaš knjige svoga kumašina?“

“Naložio. Znaš da smo se u zimu 92. knjigama grijali. Naložio 600 komada. Prvo knjige Paljana. Pa knjige pomagača im iz Beograda“.

“Onda nam daj iz glave još tih Nogovih derivata.“

“Pročitao Nogo Prh, jedan od najboljih Kulenovićevih soneta. O njemu sam napisao tekst. Taj sonet o rođenju bubice Nogi je bio predložak za pjesmu o tek izleženom piletu u kojoj veli: Gle, ne zna gdje je, kud bi, šta bi, / sve ga se ovdje živo tiče“.

“To je dobro. Čak vrlo dobro“.

“Jeste, ali Skender o bubici veli isto a mnogo moćnije: U slasti uskrsenja i u čudu svijeta još ne zna kud bi, šta bi! Uočavaš li nešta u ovom uskrsenju“?

“Ni katoličko ’uskrsnuće’, ni pravoslavno ’vaskrsenje’ već nešto treće“.

“Skenderov jezički hibrid. To novorođenče se čudi svijetu, ali kao da je opkoljeno tim čuđenjem, kao da se to čuđenje ospoljilo, proželo svijet, dobilo zasebno postojanje. Metafora čudo svijeta sadrži i gledaoca i gledano, kao u Bodlerovu definiciji: umjetnost je sugestivna magija koja sadrži sliven subjekat i objekat“.

“Sjajan je Skender.“

“Bezbeli. A propos. Onaj Bandić s brcima nasred čela opaljivao je Skenderovu poeziju đe stigne. Kad je Skender umro, na komemoraciji u Udruženju književnika nahvalio ga je na pasja preskakala... A u Suncokretu, uspjeloj pjesmi, mada školski uspjeloj, tako mi danas izgleda, Nogo veli: Šija mu se od težina iskrivila, što te prisljava da se pitaš: šta će ove težine u Noginu jeziku? Ovakvih poteza više nećeš u njega naći. I otkud težine suncokretu?

“Ne zna da je suncokret napravljen od najlakše organske materije na svijetu!“

“Izvrsno! Počinješ me zabrinjavati bistrinom!“

“Slušaj, Vlašino! Nemoj da te ja...“.

“No, koja je funkcija tih težina? Nikoja. Ali Nogi su se svidjele težine u Skenderovim stihovima: Šljive savke uplavile od slačina, / pa se čisto razglavile od težina, / ko steone krave. U ovim stihovima Skender gleda očima čovjeka koji s prirodom živi prisno i duboko, stoga zna da šljive, iako se sve zovu savke, nemaju istu slačinu, ima ih koje su slađe, jer dobijaju više sunca, ili su na boljem tlu posađene, i takodalje, pogotovo ne nose istu težinu: s jedne ubereš 20 a sa druge 50 kila – stoga su oblici množine (slačine i težine) – potez velikog pjesnika koji razjednačava ono što je u očima ’nestručnjaka’ izjednačeno“.

“Sjajna ti je ta analiza“.

“Prepričavam ti svoj esej. Riječ je o svojstvu Skenderovog pjesništva koje sam nazvao spojem snage i nijanse, što se u poeziji ne sreće svaki dan. A šta u Noginoj pjesmi znače težine i otkud one suncokretu ne mogu da se dosjetim...“

“Nemaš se šta dosjećati. Epigon oponaša velikog pjesnika ne pitajući se šta mu težine znače“.

“Ali predlošci njegovih stihova nisu samo pjesme. Nego nekad i slike. Preprisuje i slike”.

”Kakve slike?”

“U Noginoj pjesmi Hromi Hefest ima jedan krasan stih: Vitka mi ruka oko mjeseca svita. Da mu zavidiš na ovoj viziji! Ali u Dedinčevoj knjizi Od nemila do nedraga postoji reprodukcija, ne sjećam se čije ali nezaboravne, nadrealističke slike na kojoj se oko Mjesečeve kugle svija duga vitka ruka. Nadstvaran pjesaž, pun metafizičke jeze i miline. Nogo je sažeto prepričao tu sliku“.

“Iako pjesme estradnog Noge nemaju veze s nadrealizmom... Ovi se četnici, majki im ga spotaknem, ni danas šale“.

“Ovo je vlaški fursat. Kočić veli: kad Vlah uvati fursat, mjere mu nema! Nemaju veze Nogine pjesme, ali imaju pojedini stihovi. I strofe. S nadrealizmom i ekspresionizmom i impresionizmom i s futurizmom. I sa Konstantinovićem!“

“Radomirom?“

“Pročita Nogo Konstantinovićev Pentagram i napiše ’filosofsku’ pjesan koja počinje ovako: Ovaj muk je očaj konačnijeh stvari, / njihov sleđen napor od koga se sedi, / sve je ovde jednom htelo biti drugo, / a sve nema večnost bezdušno zaledi. Ovo je hotelska soba iz Pentagrama prepričana Noginim riječima. Osim glagola sedi čije čulno djejstvo je očito, ostalo je iz konstantinovićevskog, filosofskog, pojmovnog jezika“.

“Pa ti, bogte, sve znaš napamet ko hafiz!”

“Estradni Nogo nije se skidao sa pozornice. Većinu tih pjesama čuo sam stoput iz njegovih usta. I magare bi ih upamtilo. Bilo je nekad i veselih stvari. Kad Nogo recituje pjesmu Moj slučaj, u kojoj postoje stihovi: Mutna je ponornica uzvodno potekla za mnom od tog je vasiona prepuna ove jeke– Sidran bi često ugrabio da drugi stih prije Noga kaže nekom od nas u uvo: od tog je vasiona prepuna ove dreke!“

“Dobar je Mehin mali!“

“Ili pročita u Vinaverovoj Nadgramatici rečenicu koja je i meni ostala nezaboravna: ’Imenovanje je imanje’ i potom napiše stihove o djetinjstvu: ’Kad imenovah: voda, nebo, kad imenovah: breza, / ko nekad, dok imenujem, za zavičajem vladam’. Primijenjeni Vinaver“.

“Taj Nogo je, znači, kao dijete bio opasan filozof“.

“A čujte sad ovo. Nogo uzeo Skendera za magistarski. Ali pisanje nikako da mu krene. Pa kaže Svetozaru Koljeviću: kad bište mi ga vi, profešore, žapočeli, ja bih lako naštavio. I u poeziji je nerijetko potrebno da kogod počne umjesto njega, potom će umjeti sam. I Svetozar mu počne magistarsku radnju: napiše uvodna razmatranja”.

“Nemoj zezati?”

“Napiše uvod, teorijski i istorijski, o sonetu i poemi. Izvrsan, dakako. Napravio je slalom kroz povijest ova dva pjesnička oblika. Nogo potom nastavi, napiše magistarski, i uspješno ga odbrani. Dotle je u redu. Jer jebeš magistarski!”

“Ne psuj, jebo se ti, pred svojom bivšom studenticom.”

“Mislim: ko šljivi magistarski? Kurtalisao si se belaja i tačka. Ali Nogo potom objavi magistarski kao knjigu i u njoj pedeset Svetozarevih strana kao da su mu od baba Peša, gajdaša seoskog, ostale”.

“Pored živog Svetozara?”

“Pored! Stvar je vidljiva i sa Trebevića svakom ko je čitao Koljevića, pogotovo meni, koji sam proštio svaki njegov redak”.

“Tako dobro Svetozar piše?”

“Isidora Sekulić, Miodrag Pavlović, Jovan Hristić, Svetozar Koljević po meni su vrhovi srpske esejistike u dvadestom vijeku”.

“Jeste li, profesore, Isidoru na čelo stavili kao damu?”

“Ne. Isidora Sekulić je, za mene, najbolji srpski esejist. U književnosti nema dama i gospode. Ima samo pisaca. Zar si zaboravila šta je rekla Marina Cvetajeva?”

“Podsjeti je. Granate joj iz glave izbrisale sve čemu si je naučio.”

“Studentima sam zabranio upotrebu riječi pjesnikinja: to je omalovažavanje. Dodjeljivanje nižeg ranga. Ako ne može biti pjesnik, može bar pjesnikinja! Cvetajeva kaže: pjesnik se rađa kao muško ili kao žensko, to je sve. Uzeo ja Isidoru za magistarski rad i pročitao joj sabrana djela. Godinu prije, završio sam jugoslovensku književnost i znao odlično sve što su Srbi napisali. A onda pročitam Isidoru i šokiram se: ta je žena, jebote, pametnija od svih Srba!”

“ I tako se Nogo, znači, kitio tuđim perjem?”

“ Ovaj put baš se kitio. I baš tuđim. I onaj ko ne zna Koljevićeve eseje vidi da je uvodno poglavlje knjige prepametno za Nogu. Da njegov autor zna silno mnogo, a piše od Noga triput bolje. Komedija”.

“Možda nije komedija no peškeš?”

“Misliš – gurabija za Nogin rođendan? Zar u književnosti ima peškeša? Nogo, koji se ne služi ni jednim stranim jezikom... Dobro, ne služim se ni ja. Mislim u govoru. Ali se služim knjigama. Ruskim i francuskim. Znaš li da i pod granatama pravim prepjeve?“

“Matere ti, kako ti se da?“

“Ne znam ni sam. Nedavno sam prepjevao Bodlerovu Česmu: Katkad mi se čini: krv mi brizga silno, / ko česma čije jecanje pravilno. Zvuči odnekud poznato, da?“

“Poznato odnekud s ulice!“


Slika za istoriju: R. P. Nogo


Slika za istoriju: R. P. Nogo

“Ako preživim i sredim što sam preveo, kad umrem, jer to neće biti objavljeno za mog života, ispostaviće se da sam bar triput više stihova prepjevao no napisao... Iako se ne služi ni jednim jezikom, Nogo iz svoje knjige nije uklonio ni fusnote koje vele da zna engleski ko vodu, da je na tom jeziku proučio teorijske rasprave o sonetu, čak je s engleskog savršeno preveo odlomke iz rasprave o formalnim razlikama između Petrarkinog i Šeksiprovog soneta. Iz tog prevoda još pamtim jednu sliku: za razliku od talijanskog, engleski sonet se ne raspada, kao žir, na nejednake dijelove. Te fusnote govore da je ’Nogo’ čitao Bjelinskog i Žirmunskog u originalu i briljantno preveo odlomke iz njihovih tekstova. Da zna talijanski i latinski, čak mu je poznato šta kaže Erazmo Roterdamski u svom udžbeniku latinske gramatike, mada latinski nije bio u programu učiteljske škole koju je završio pa ga je morao polagati na prvoj godini fakulteta. Kod Pejčinovića. Onog što se pisao kao Bošnjak po nacionalnosti“.

“Nemoj zezati?“

“I stari Pejčinović, zaboravio sam mu ime, i njegov sin Pike, bio naša raja, odličan momak. Obojica se pisali kao Bošnjaci.

“Nevjerovatno!“

“Nema tu ništa nevjerojatno. Piketu je stari objasnio zašto su njih dvojica Bošnjaci, a drugi nek se pišu kako hoće. I otišao da polaže kod Pejčinovića. Ja čekao u hodniku. Izlazi Nogo iz Pejčinovićeva kabineta. ’Bježmo!’ veli. ’Što?’ ’Upisao mi šesticu, a nisam znao ništa. Bježmo da se ne predomisli!’

“Nije Nogo bio bez duha. Dapače“.

“Jeste, znao je moj pokojni kumašin biti krasan. A znate li šta je najkomičnije? Koljević u tom predgovoru kaže: kao u gudačkom kvartetu, u sonetu je svaka ’sitnica’ bezmjerno važna. To veli čovjek koji se naslušao muzike i pouzdano zna šta je gudački kvartet. Zatim ovo u svojoj knjizi objavi seljakoljubac koji se, ako ne računam gusle, u muziku razumije ko marica u krivak. Nikad Nogina noga dotad, a ne vjerujem ni potad, nije kročila u salu gdje se izvodi bilo kakva ozbiljna muzika, a kamoli da ga je odnijela na koncert gudačkog kvarteta…”

«Meni je Noga i njegovo kurčenje objasnio Stojan Cerović kad je definisao drčnost kao nemirenje s vlastitim formatom».

«Upamtiću te riječi. S tog izvora potiče Nogina nadutost. Koja svjedoči da je jednom zavazda odlučio da nikad ne spozna vlastiti format. Pjesnički i ljudski“.

“A ta istina kopka u njemu. Ne može da ne kopka“.

“U njegovu podmozgovlju. Što više kopka, sve je nadutiji. Nadutost kao odbrana od okoline i vlastite nutrine. Nogo je vazda bio tako uvjerljivo pun samog sebe, što veli jedan američki pisac. Danas mi se čini: da sam dobro naperio uvo u trenucima kad Nogo javno uživa u sebi, što je bio prizor za bogove, kad precjenjuje sebe i potcjenjuje druge, čuo bih tutanj. Teški podzemni tutanj tog uživanja. Tog precjenjivanja i tog potcjenjivanja. Teški tutanj Nogine mamutski veličanstvene sujete“.

“Vidje li, majke ti, Milivoja Tutnjevića na televiziji?»

«Onoga iz Donjeg Detlaka?»

«Otkud znaš da je iz Donjeg Detlaka?»

«Iz Donjeg Detlaka je njegov brat Staniša koji je s nama studirao jugoslovensku književnost. Staniša, jedan od naj-ne-da-rovitijih srpskih kritičara svih vremena. Vidio sam ga. Onaj vječito nasmiješeni Milivoje, koji je upražnjavao optimizam kao esenciju komunističkog svjetonazora, na Palama svezao seljačku čomrgu, ne bi ga udobrovoljio ni bakrač kačamaka u koji je sjurena kila donjodetlačkog skorupa”.

«Idealan Potčinjeni. Paljanske dželate služi krilato ko nekad komuniste. Taj može funkcionirati samo kao potčinjeni».

«Što je manje podatak o njegovu moralu a više o fiziologiji. Takvi ne mogu da ne budu sluge kao što ni ptica ne može da ne pjeva čik-čirik! Kad je Noga izlemalo u policiji, sretnem Milivoja s vječito upaljenim osmijehom od sto vati. Osmijehom po službenoj dužnosti. Vlasnik tog osmijeha bio je ljuti komunist, znači rođen da veruje u čoveka koji zvuči gordo. U podrumu naše kuće u Bijelom Polju, u kojem je moja majka nalijegala pliće, stalno je gorjela sijalica, jer je čula da pilići pod električnim svjetlom brže rastu. Na tu sijalicu vazda me podsjećao Milivojev osmijeh».

«Jeste. Osmijeh iz budućnosti. U koju je Milivoje netom napravio kraći izlet i vratio se, ali mu se s lica čita šta je tamo vidio“.

“Osmijeh kao signal da do komunizma nije ostalo ni kolik cigar duhana. 'Nogo popio degenek u policiji', velim Milivoju. U stanicu milicije ušao nov kao ispod čekića, a iz nje izišao žuto-zeleno-plavo-ljubičast i roza-narančasto-crven, kao da su ga protjerivali kroz dugu s namjerom da muško pretvore u žensko. Našto mi prekaljeni partijac Milivoje, uz onaj pogled kroz tebe bačen u budućnost u kojoj će svi raditi prema sposobnostima a imati prema potrebama, veli: 'A vala bi i Rajko mogao malo manje s tim nacionalizmom'“.

«A lice mu – lice Druga Člana? Nikad ga nisam sreo da ne pomislim: evo našeg Druga Člana».

«Na licu Druga Člana izbi dodatni smiješak koji svima umilno poručuje...“

«...ko mi dirne u socijalizam, jebaću mu majku zavazda!»

« “I to ne jednu no četiri, sve jednu kroz drugu. Smiješak iz kojeg se čitalo da Milivoje kao privatni seljak iz Donjega Detlaka uopće nije bez simpatija za Noga, naprotiv. Čak bih se smio zakleti da veoma ceni njegov pesnički talenat».

«Ali je Milivoje-kao-komunista, povodom degeneka koji je Nogo fasovao, dužan da govori ni po babu ni po amidžama».

«Nije se radilo o nacionalizmu. Jednome od policajaca koji su oko ponoći kafanskim gostima pregledali isprave pripiti Nogo je rekao: Da tebi dam ličnu kartu? Tebi s tom poljoprivrednom facom? Ne dolazi u obzir! Potom je priveden u prokleto lijevno i kao stari Vujadine podvrgnut stručnoj obradi. Nogo je taj slučaj prikazao kao svoj sukob s Partijom koja mu je poslala dva batinaša. Na tom degeneku temeljio se njegov visok disidentski rejting koji mu je omogućio u Beogradu vrlo ugodnu poziciju. Ne samo na tom degeneku, dakako. Ali ponajprije na njemu”.

”Imaš li još novih čitanja Noginoga djela?”

«Imam. Ali raspredati o tome nije veselo: kao da prebiraš po ruševinama. Ili po govnima. Čak i u pjesmama koje sam smatrao uspjelim, sad znaju zinuti rupe. U pjesmi Planina i počelo kaže da ga je nekad u planini obavijala vječnost, ta štaka za nejake. Ovo je gluvilo za jezik. Nogina uzana jezička mašta ne vide da su mu se metafore pojebale: prvo te vječnost obavija, a potom je štaka. Štaka koja te obavija. Omotač koji se pretvara u štaku.»

«Neukus spojen s neduhom».

« I još jedna pjesmica. Radi se o Noginom ocu Pešu i Fehimu. Onom koji na lulu diše. U toj pjesmi kaže se: U izbici Pešovoj / Fehimova tambura: / Eno Duke s kobilom / U duboku potoku / Brada mu se ćeseri / Blavor mu se veseli. Fehim uz tamburu pjeva o Duki koji je skrvio da opali kobilu, zato mu keseri brada, zato mu se veseli blavor, ili vrsnik, kako kažu u Crnoj Gori, to jest čuna, kako velite vi Bosanci. Pjesma o Duki je postojala i u mojim Papama gdje nema muslimana. Pamtim je iz dana kad je Duka ustupio mjesto Džugašviliju: Jebo Staljin kobilu / u duboku dolinu“. Tu pjesmu, svačiju i ničiju, jer niko može reći ko joj je prvi tvorac, a pjevali su je i oni koji se krste i oni koji klanjaju i oni koji se smiju i krštenju i klanjanju, tu pjesmu Nogo uzima kao zrcalo muslimanske kulture, kao znamen duhovne i moralne razine na kojoj taj narod postoji. Evo kako pravoslavci reaguju na Fehimov poj o Duki i kobili: Mati glavu povila / Hrist oči oborio dok po slamici nebeskoj – prska kalo zemljino. Fehimova pjesma je kalo zemljino koje prska po slami, nježno stavljenoj u deminutiv, u kojoj spava nebeski nanrod, stoga je postala nebeska. Šta Nogo poduzima protiv tambure i kala? Jašem konja krilatog / pa zamičem za oblak, veli, da nam potom priopći i ime konja: Nebom njišti Jabučilo / al i Duka i potoku. Pomoću gusala Nogo se digao miljama iznad tambure. Tačnije, na krilatom konju iz guslarske pjesme vinuo se nad muslimanskim kalom zemljinim i ostavio u potoku Fehima, kobilu i Duku čija njiska kaže da je spolno opšteći s ajvanom i sam poživotinjio. Nogo šestari pravoslavnim nebom, a muslimanima prepušta da u potoku handre kobile“.

«To je ispljuvak, a ne pjesma».

«Preblago rečeno! Nogo nije napisao pjesmu nego se pobrabonjčio».

«Tvoj seljački jezik zbilja zna biti ubitačan».

«Slušaj, Ture! Nemoj da ja... I još jedna uspomena koja spada i ne spada u samu stvar. Na predmetu književnost do 18. vijeka nismo imali predavača, pa je Miroslav Pantić iz Beograda triput godišnje dolazio da nas ispita. Mi mlađi raspitivali smo se kod starijih kakav je Pantić, šta traži na pismenom, šta na usmenom, i neko od njih mi je rekao da Pantić, inače običan pozitivist, voli stvaralački pristup, orginalnost tumačenja i načina izražavanja. Što je bio pouzdan recept da ljosnem na pismenom. Čitajući moj rad Pantelija mora da je doživio mali stres, ako je suditi po jednoj stvari: nije mi upisao peticu no šest minus, htio je vidjeti tog deliju koji je u stanju da šestostubačni sastav nakrca tolikim bijesnim glistama: da mi očita lekciju i obori me na usmenom. Vi ste, rekao je, pesnik, i ja nemam ništa protiv toga, pravo na to garantuje vam ustav SFRJ, ali vi ste student književnosti, a zna se kako studenti treba da pišu pismene radove. Ne pamtim šta je sve rekao, ali me izružio zbog jezičkih i stilskih ‘akrobacija’. Među ‘poetskim’ sintagmama i kovanicama kojima sam nakitio rad izdvojio je razokovljenu dušu i ismijao je. A igra se lancem sata. Džepni sat sa lancem stavi na katedru i igra se lancem dok nas ispituje. Postavio mi je potom tri pitanja i doživio nov stres: na svako sam odgovorio za desetku. Ali zašto ste napravili ovako loš pismeni? – pitao me, jer ne samo da sam znao sve nego sam se služio normalnim jezikom, bez ičeg pojeckog. Slegao sam ramenima. Kad mi je upisivao ocjenu, rekao je: žalim, kolega, što vam zbog katastrofalnog pismenog moram smanjiti ocenu iz usmenog. I upisao mi šest i osam. Nakon ispita na kojem sam blistao, masu stihova znao napamet, mnoge znam i sad: Ja sam, dedo, ašik derviš, ki ti izranjen padam pri dvor, iziđ’, džanum, da me vidiš, i da čuješ moj razgovor, je li sladak, a, što veliš? Ja sam dedo stravljen derviš. Ovo je početak parodijskog spjeva Derviš čiji je autor Stjepo ili Ignjat Đurđević, valjda prvi. Stravljen dreviš je zatravljen ili, rečeno lijepim turskim jezikom, omađijan”.

“Turskim?”

“Pričao mi je Sinan Gudžević, ne znaš ga ti…”

”Znam. Pjesnik i prevodilac. Gledao sam prije rata na tv sjajnu emisiju o njemu”.

“Pričao mi je Sinan kako ih je, kad je bio mali, dozivala njegova baba: ‘O đeco, išćerajte one krave iz žita, čujete li kad vi se turski kaže?’ Nakon ispita, dakle, ljut što mi je profa zbog pismenog toliko smanjio ocjenu iz usmenog, Nogo veli: ‘Kenja Pantelija! Pola od onog što je rekao nije tačno. Šta fali razokovljenoj duši? Baš je dobra’”.

Dobra ili ne, nakon Pantelijine lekcije izgubio sam volju da kujem riječi i u pjesmama, a kamoli u esejima. A Nogo je nedugo iza toga napisao pjesmu u kojoj ima stih: ‘vapim razokovljene duše bijelu cvat’. Ne čini mi se da se tim peškešom usrećio. Jer Pantelija je bio u pravu: ta kovanica ne valja. Uz to, duša može i u okovima da cvjeta. Što ne bi mogla? Pjesnički bi čak bilo bolje kad bi cvjetala nerazokovljena”.


Aktuelni opis: R. P. Nogo


Aktuelni opis: R. P. Nogo


KOSOVO ĆU OD VAS NAČINJET

Evo pjesme koja je napravljena na temelju dnevničkog zapisa iz doba opsade Sarajeva: čitajući ga poslije rata, otkrio sam da ga doživljavam skoro kao tuđ: u meni više ne bješe ni mrve od ondašnjega gnjeva ni želje za osvetom.

ZAKLEO SAM SE DEVEDESET TREĆE:

Kad jednoga dana uhvatim onoga Noga,

onoga ustašu sa kokardom – Kosovo ću od njega

načinjeti. Duša će mu ostat u moje šake.

Neće od njega imati šta da se ukopa.


Rebra ću da mu živom izvadim. Jedno po jedno.

Za početak. Onome četniku s velikim „U”

što trijezan huška na klanje, pjan svoje huškanje

oplakuje, a istodobno uživa i u prvome i u potonjemu.


Ruku ću da mu uvalim u usta, i jezik da mu

tražim po sata, prije nego što ga iščupam.

Da više njime ne promidžbuje o Kosovu.


Kad sa životom razdvojim toga

slavnog srpskog pesnika što je živio i stvarao

na prijelazu iz 20. u 19. vijek – u mojoj duši biće

svečano kao kada se porodica okupi oko stola

s paketom pristiglim iz svijeta izvan obruča

četničkoga i počne sjeći kanap!


Živim od toga. Od vjere da će pasti u ove moje šake.

Biće to tren božanstven: k'o da nijesam u svijetu,

već kao da sam zalutao u zaljubljenu dušu

dvadesetdvogodišnjega Volođe Majakovskog.



P. S. Tako sam se kleo u ratu.

A danas Nogu, u kome, kad mrzi,

tri srca kucaju, ko da je Musa Kesedžija,

ili ko da će roditi bliznace,

ne želim ništa gore

od onog što ga

već ionako čeka




Nisam umio sebi do kraja objasniti šta se zbilo sve dok u Ivančićevoj knjizi Točka na U nisam našao Orvelovu rečenicu: ”Osveta je čin koji želite izvršiti kad ste nemoćni i zato što ste nemoćni: čim je osjećaj bespomoćnosti uklonjen, i ta želja iščezava”.

Tačno. Nogove me granate više nisu držale u podrumu, to jest u podljudskoj situaciji. Tri i po godine bio sam potčovjek koji je imao jedino trofejnu vrijednost: svi mi, i umjetnici i lupeži, i analfabete i akademici, i kurve i djevice, bili smo svedeni na divljač za odstrel. A kad sam se, po prestanku rata, iz podruma popeo na sprat (na svoj ljudski sprat!), oluja u duši sama je od sebe stala, ostao hladan prijezir. Pošto mi se dnevnička bilješka učinila autentičnom, riješih da je pretvorim u pjesmu, jer sam u tim recima uočio i gnjev i otimanje gnjevu, i želju za osvetom i opiranje toj želji. Ironija i humor (doduše crni, ali humor), kojima se navala emocija kuša suzbiti, počinju već od stiha ”duša će mu ostat u moje šake”: ta prijetnja je skinuta sa usta moje majke.

Kad nas je lemala zbog poganstva, to je bilo džepno izdanje Strašnog suda: pretvarala se u gnjevnog starozavjetnog Jehovu u crnini. Ali pamtim i dane kad ju je mrzjelo da nas mlati, pa je posezala za prijetnjama koje bi trebalo da nas obuzdaju: “Duša će vi ostat u moje šake, ako vi skočim s ove stolice”. Mi, djeca, njenim prijetnjama smo se često “smijali u šaku“, jer se Darinkino kažnjavanje prestupnika dešavalo bez ikakvih predgovora, a drugo, njene prijetnje često su zaglavljivale u nehotičnom humoru:

“Razdvojiću ve sa životom! Kosovo ću od vas načinjet! Neće se od vas imat šta ukopat ako vi doletim!”

Riječ “Kosovo”, razumije se, obećavala je da će Darinka od nas “načinjeti” što i Bajazit od Srba na Gazimestanu. Sklonost ka pretjerivanju, svojstvena crnogorskom jeziku, često i posve ozbiljan govor s lakoćom preobraća u humor, i mene bi podgušio smijeh od prijetnje koja je Darinku pretvarala u ordiju od 100. 000 Turaka sa sultanom Muratom na čelu!

Nekad bi se desilo da jedno od nas ne uspije obuzdati smijeh koji se, brzo kao vatra na filmovima, prenosio i na ostale, što bi majku rjeđe ražestilo, te bi uslijedilo njeno skakanje sa stolice kako bi nam dala “što nam niko uzet neće”, a češće ju je prisiljavalo na kapitulaciju, potpisivanu škrtim osmijehom. Stoga njeno proroštvo “Kosovo ću od vas načinjet”, i sad u meni živi kao znamen vedrih dana iz djetinjstva!

A kad nam dođe baba Jovana, traži da nađem pjesmaricu i da joj iz nje čitam. Posebno je, ne znam zbog čega, voljela pjesmu o Marku Kraljeviću i Vuču dženeralu:




Pobježe mu Vuča dženerale,

na njegovoj tankoj bedeviji,

poćera ga na Šarinu Marko,

brza mu je tanka bedevija,

šćaše uteć gradu Varadinu!




Uto začujem, s vani, Darinkin glas: “O Marko, strijela te pečila, eno ti krave u Staninu kupusu!”. Ja, ko bez duše, izletim vani jer znam: biće batina. Za to vrijeme, baba Jovana čeka povratak čitača, i crvlja se od nestrpljenja. “Šta je bilo, Mačeta”, pita me, kad se vratim, ali pita onako, radireda, a ne što je zanima, jer je Marko na Šarcu, u međuvremenu, nastavio da u njenoj glavi ganja Vuču dženerala. “Šta je bilo?”

“Prutulja i Perulja načinjele Kosovo od Peljina kupusa”, zafrkavam se, jer ovaj put sam prošao bez degeneka, sam bog zna kako, valjda je Jovanino prisustvo u kući ublažavalo Darinkin krivični zakonik.

“A nuder, Mačeta, nastavi neće li ga stić, oca mu očina”, veli Jovana.

Mada ga je stigao dosad sedamnaest puta, to babi nije bilo nikakvo jemstvo da će ga stići i osmnaesti. Jer Jovana je pripadala svijetu usmene kulture u kojem se svaka pjesma pred slušaocima izvodi prvi put.

Imali smo učitelja Boža Dajkovića, neženju od sto kila, koji je ličio na Tita, mada je bio Crmničanin. Jednom pita Laza Rokova: ”Šta si po naciji?” Glavati Lazo s oklijevanjem veli: “Srb”. Božo, na to, od šake pravi trubu, prinosi je desnom uvu – kao, ne čuje dobro – i pita: ”Štaa?” “Srb”, ponavlja Lazo. “Crv?” – pita Božo, sa šakom iza uva. “Srb”, ponovlja Lazo, obarajući k patosu oči krivca kome je suđeno da na učiteljeva pitanja vječito daje pogrešne odgovore. “Crv?” – ponavlja Božo. ”Srb” ponavlja Lazo. I tako: Srb, crv, Srb, crv, dok se u učionici nije zaorio smijeh.

E, baš tog dana Božo je zaboravio da u prirodi postoji druga ocjena osim dvojke ( koja je, u ono vrijeme, bila jedinica) pa je u sva četiri razreda podijelio kišu slabih ocjena.

“Šta je danas bilo u školu?” – pita me Darinka.

“Dao im učitelj trides repača”. Tako smo, od mila, nazivali Božove dvojke, pisane kaligrafski, s repom meraklijski zakofrčenim, kao krmeći.

“Neka je, kad su tuke. Nema tuka ko papljanskijeg”.

“Jeste. Kosovo je od njih načinio”, dodajem, praveći nevino lice (jer je bilo opasno njene riječi okretati na zafrkanciju), u čemu mi je uzor bila tetka Ljuša: nisam sreo čeljade koje se toliko bezazlenim glasom i s toliko nevinim licem sprdalo sa svim i svačim. Kad hoću da kažem nešto što je kažnjivo, zamislim da sam tetka Ljuša, i glas mi dođe toliko meleman da bi svak ko me sluša i gleda pomislio: ”E ovoga s anđelom đeteta!” Ali, taj put, anđelak je odbio da sleti na moje lice i zamedi moj glas, pa me majka smjerila očima koji ti prodiru u kost, i shvatila da joj se “pošprkujem”. “Priđi ovamo”, pozvala me kažiprstom. “To se ti s majkom sprdaš? Rano si počeo. Šta ćeš radit kad zabičiš? Devetaćeš me ko Mileta svoju majku!” I, da spriječi ostvarenje svog proroštva, zavezala mi je šamar od koga mi je zapjevalo uvo. “Ovaj Buljo mi je najpodmukliji”, često se majka žalila Ljuši. “Nikad ne znam šta misli. Ko da ga nijesam rodila ja, no ti, Ljušo!”

Imam rođaka kog zovu “ženin sluga”, što ga ne sjekira, čak umije tjerati šegu na svoj račun: ”Jedva sam je, ljudi, naćero da radi kako ona oće!” Kad Crnogorci sjednu da “ljuduju”, moj rođak, uz šeretski osmijeh, opisuje kako bije ženu: “Uvalim joj ruku u usta! Pa joj po sata tražim jezik! Da joj ga izderem!”

Hoću da kažem: u pjesmi o Nogu ima više citata iz života nego što se na prvi pogled čini. Ostatak pjesme ne treba tumačiti. I dodaću još jedno: Kad je NATO gađao Beograd, boravio sam u Italiji. Tih dana, kaže mi supruga, iz Bijeljine je zvao čovjek, nije rekao kako se zove, da mi izruči Nogovu poruku: ”Neka se Marko previše ne raduje što NATO bombarduje Beograd!”

“Pašče”, rekoh, “koje o drugima sudi po sebi: nije zaboravio kako mu je srce igralo od radosti kad je Karadžić razvaljivao Sarajevo, pa je uvjeren da i meni srce grca od veselja dok NATO piči po Beogradu”. Bi mi krivo što me nije bilo kod kuće kad je nazvao onaj Bijeljinac: “poruči Nogu”, rekao bih mu, “da je velika sreća što vas gađa NATO, a ne dječji pjesnik s Durmitora!”

Iz Matvejevićeva teksta o Beogradu pamtim Nogovu rečenicu: “Svi su u ovom ratu pravili zločine”. Viđi Noge, viđi Noge, zaboravio je da je 93. naricao: “Šta nam čine naša nebraća!” Namrtvo zaboravio da je gudio što i Karadžić koji je na Srni lelekao: ”Bosanskim Srbima se ponavlja 1941. godina!” Dobro reče moj prijatelj Ivan Poček, Cetinjanjin koji je u Sarajevu, skupa sa mnom, odrapio dvije godine srpske opsade: “ Ja, obraza mi, ne razumijem ove Srbe! Za vrijeme rata svi su kukali: pobiše i poklaše sve srpsko po Bosni! A danas se trkaju ko će prije reći: ‘Šta oćete? Nijesmo samo mi klali! Klali ste i vi, nemojte lažunjat da nijeste!’










(NASTAVIĆE SE U SREDU 27.08.2008)

* Odlomke iz knjige "Mrzitelj" ekskluzivno za e-novine objavljujemo zahvaljujući autoru, Marku Vešoviću, koji nam je je dozvolio da koristimo rukopis njegove još neobjavljene knjige.
Povezani članci:
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=16311

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 29/08/2008 23:56

Marko Vešović - izvodi iz neobjavljene knjige "Mrzitelj"Objavljeno: Sre, 27. 08. 2008. 13:45 BOSANSKE URME (4)
Knjiga koja se rađala godinama: Marko Vešović


U paleolitskim mrakovima za vrijeme opsade grada, imao sam vremena da – tragajući za klicama iz kojih je buknuo današnji kijamet – stoput iznova u glavi premotam svoj život i sjetim se Rajka Noga koga su, skupa sa Đogom, Beograđani prozvali Mrziteljima. Mislim, dakako, na pregršt Beograđana neizluđelih za Slobom i «novom Serbijom», kako je Nogo, u jednoj predratnoj pesmi, tepao velikosrpskom projektu. I činilo mi se, dok sam slušao granate u tmuši opkoljenog Sarajeva, da se ovaj kijamet počeo spremati još u dane kad su njegovi planeri, izvođači, zagovarači, promotori i reklameri – svi oni kojim će srpski grob postati naviša svetinju u svemiru – počeli da se, makar i na riječima, pišaju po grobovima partizanskim.Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine.
Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu doletale granate.
O SRPSKOM CVEĆU I OSTALOM
1. U nedavnom obraćanju svjetskoj javnosti, sve Srbe što ih je Karla del Ponte stavila iza brave Rajko Petrov Nogo je nazvao srpskim cvećem. Nije mu dobra ova metafora, jer cvijeće je znamen prolaznosti, a gospođa Karla zna da je riječ o srpskim draguljima koje treba držati pod ključem. Potom je zavapio, dok mu se na licu borio izraz odmetničkog harambaše sa izazom džambasa koji je zijanio na čistokrvnom konju arapske rase, da srpski narod Karadžića i Mladića skrije u majčinska njedra, kao dva svilena jagluka. Od čega dobih jak napad uspomena. Evo vam djelić.

Za vrijeme opsade ... Izvinite na omašci: kao žrtva islamske propagande, dvanaest godina pisao sam o srpskoj opsadi bosanske prestonice, ali na takvu praksu moram staviti točku: nedavno u “Javnosti“ iz 1994. pročitah da su «Srbima iz bivše BiH Hrvati i muslimani objavili rat», što moram uzeti kao konačnu istinu, jer to kaže profesor guslanja Novak Kilibarda koji, doduše, jeste u ratu bio crnogorski Šešelj, ali o njemu se može reći sve osim da umije lagati. Dakle, za vrijeme srpske neopsade Sarajeva imao sam vremena da u tmuši i studeni, tragajući za iskrama iz kojih je buknuo ratni požar, stoput u glavi premotam svoj predratni život, i često bih se sjetio Noge koji je, do Slobinog dolaska, sebe zvao “jakobincem iz šezdesest osme”, a pod dedinjskim Kanom postao krilat fašist (čitaj: jedan od najžešćih mrzitelja Hrvata, Muslimana, Albanaca, Crnogoraca).

Za Titina vakta, Nogo je bio čuveni disident koji se izvrsno razumio u sve vrste pobuna, i svaki čas zapodijevao stihovane čarke s vlašću, baš kao što u njegovoj pjesmici “O Petrovu dne“ seljaci sa Borija “zapjevaše da zametnu čarku“ s “Turcima sa Borča“, a slušaoce bješe toliko ubijedio u svoje pjesničko buntovništvo da ga je na jednoj sjedeljci – kad nam je recitovao pjesmu – profesor Milovan Rudan, moj bivši kolega iz Autosaobraćajne škole, povodom bezazlenog polustiha: “Tad jejina huknu“, upitao: “Je li sova – Tito?“ Ipak, danas nam čudno zvuči i djeluje pjesnička praksa tog disidenta koji je u kafani i uz vinjak svoje slobodarstvo ispoljavao u prevelikim dozama, jer njegovu orlovskom oku nije mogao umaći ni jedan nedostatak Titine diktature, niti mu je dosadilo inventarisanje tih nedostataka, uprkos tomu što je diktatoru na stadionu, za 25. maj, recitirao vlastite stihove. Čudno djeluje, ne samo zato što je nestao društveni i politički okvir od kojeg su Nogine protestne pjesme živjele i unutar kojeg su bile, ili su se činile samorazumljive. Ali tu ne bi trebalo da ima išta čudno: takvi tekstovi budu i prođu sa vremenom od kojeg se nisu uspjele otkinuti, još manje nadići ga, stoga danas djeluju šuplje i neubjedljivo. Ali postoje, kako smo vidjeli, predratne pjesme koje je Nogo svojim ratnim angažmanom pretvorio u karikaturu: takvi tekstovi danas ga ili optužuju ili djeluju kao gola laž, ili vape da ih ismijemo.

Jer Nogo je u ratu konačno prestao – fala Bogu! – da bude osoba koja je vječito u pravu, mada je taj ratni huškač zadržao predratno držanje pravednika i pravo da dijeli lekcije kome stigne, što djeluje groteskno, ali to nastranu. Radi se o drugom: Nogo je prije rata, iz pozicije “žrtve kojoj nema ravne“, kako bi kazao Sidran, ali i neviđenog moralnog čistunca, uz to i duhovno nadmoćne osobe, čitao bukvice svima, i tako nastajao. Sebe je gradio čitanjem vakela s visine koja je budila dojam da vam se obraća spomenik sa postamenta, i nikad mu nije palo na um da se pita: ko sam ja da budem od svih bolji? U ratu se upisao u nacističku ološ, što nas je oslobodilo prijašnjih obzira prema njemu, zapravo prema heroizovanoj verziji Noge koju je pomno i prilježno, s velikom ljubavlju i divljenjem, vajao u svojim stihovima, a dužni smo odgovoriti samo na jedno pitanje: valja li to što je pisao? Iz ovog ugla gledan, Nogo u golemom dijelu svojih pjesama je diletant. Pokažimo to na primjerima.

Ovaj disident je, u svojim čuvenim protestnim stihovima koje je recitovao blizu 6 783 puta, glasom omanjeg biblijskog proroka grmio protiv Crvenog Krsta, tačnije, na pozornici je, pred slušaocima, patio zbog visoke starosne dobi ženskog osoblja zaposlenog u toj međunarodnoj dobrotvornoj organizaciji: “Pa dođavola već jednom ša dobrotvornim uredima / u kojim rade šve šame predratne babe!“ Citiram po sjećanju, skupa s načinom kako je izgovarao «s», jer je pjesmu “Rajkovanje“, iz koje su ovi stihovi, zbilja umio recitovati, i ne vjerujem da je i jedan njegov literarni sastav dobio više aplauza. «Dobrotvorni uredi», za Nogin ukus pregusto naseljeni «predratnim babama», zasluživali su da ih se pošalje dovraga, što Nogo nije, razumije se, propustio da učini, čime je drsko upro prstom u jedan nezanemariv društveni problem. Jer, po njegovu uvjerenju, biti baba i raditi u Crvenom Krstu, to dvoje ne samo da je nespojivo već je i zaslužilo oštru osudu kao neprevarljiv znak da socijalizam ne valja šuplje banke. Ali ne samo to. Biti baba, pa još starojugoslovenska, znači nenarodna, to je u Noginim očima po sebi predstavljalo grijeh koji se ne prašta. Starost nije praštao ni muškarcima («Starci u stranu – kanibalska čula mi gladna», učtivo je mladi Nogo opominjao vremešne ljude kad je ljudojedski nastrojen), a kamoli ženskim glavama, utoliko manje što se radilo o staricama koje su dobrotvorne urede, dakle poslovne prostore u vlasništvu države, uzurpirale u privatne svrhe: kušale su da, uz nošenu robu koju su dijelile, uvale Nogi i svoje šćeri: “Evo kako ižgleda CrvenoKrštaška idila, kako njen rašplet: / ’Bište li htjeli, druže Rajko, uz jedan polovni žimški kaput / užeti mekoputnu ručicu moje toplokržne Anet?’“




Ne može se poreći da su ovi stihovi surovo oštrim svjetlom obasjali važan režanj društvene zbilje u Titinu vaktu, ali, kao poezija bojim se da ne zadovoljavaju: Nogo obećava da će nam pokazati «kako izgleda CrvenoKrstaška idila», ali odmah zaboravalja obećanje i pokazuje nam tek “njen rasplet“, stoga bi bilo bolje da je kazao skromnije: »Evo kako izgleda rasplet CrvenoKrstaške idile». Ali na estradi nije dopušteno «spustiti durbin», obavezan si propinjati se na prste, obećavati više no što si kadar kazati, jer je važan trenutni efekat tvojih riječi, a sporedno je što Nogo, u sljedećoj sekundi, dato obećanje zabioravlja i prepušta nama da sami zamišljamo «kako izgleda CrvenoKrstaška idila», umjesto da je opiše, a ova greška u koracima, koja nije kažnjavana zviždukom sudijine pištaljke već nagrađivana gromkim aplauzima publike, puti i ka Noginoj drčnosti kao «nemirenju sa vlastitim formatom».

Uz to, upotrijebio je pogrešnu riječ, kako priliči gnjevnom mladom čoveku koji se ne pašti da tačno definiše stvari nego galami da mu na duši odlane: ne znamo u čemu se sastojala prednjepomenuta “idila», ali znamo da idile nemaju zaplet i, shodno tome, ne mogu ni rasplet imati. Da je Nogo kazao: “Evo kako izgleda poenta CrvenoKrstaška idile», to bi ostalo nepoezija, ali bi izbjegao jezičku traljavost i neukus. Nego, rasplet ili poenta, to je sporedno, a važna je visina s koje Nogo, uzimajući polovni kaput koji mu je, uostalom, pripadao po zakonu, odbija da se orodi s babama iz Crvenog Križa: njine šćeri em su bile «toplokrzne“, a bunde su u ovom plebejcu izazivale gnušanje, em su se zvale Anet, što je bio dokaz njihove odrođenosti, em su bile «mekoputne», tj. putene, pohotljive, stoga je pjesnik bio prisljen odbiti ženidbenu ponudu, jer bogzna kroz čije je sve ruke ta Anet prošla?

Tu nije kraj. Nogo svoju tačku gledišta podmeće onoj koja je Anetu rodila. Zamislite, molim vas, majku koja kaže: biste li htjeli uzeti pohotljivu ručicu moje šćeri? majku koja veli: «moja toplokrzna Anet»! To ima samo u Noge: vlastitu sliku Anete kao pojebljive i toplokrzne životinjke pripisuje njenoj roditeljki, tjera «predratnu babu» da se služi Noginim riječima dok pokušava da mu, uz upotrebljavani kaput, uvali izupotrebljavanu šćer. Danas je i meni, a kamoli mladom svijetu, teško razumjeti vrijeme u kojem je estradni pjesnik mogao vatati publiku na ovako jeftine štoseve.

Ni tu nije kraj. Još nismo došli sebi od Anetine “mekoputne ručice” i «toplokrznosti» a iskrsava pitanje: otkud toliko mlade šćeri ženama koje su još prije rata bile babe? Da razriješimo ovu zagonetku, moraćemo posegnuti za mitskim ključem: te babe su, zahvaljujući božjoj intervenciji, zanijele u osamdesetoj, kao biblijska Sara kad je u nje “prestalo ono što u žena biva“. No, ako bolje razmislim, nije nerazumljivo što je Nogo sa estrade izazivao nepodijeljeno ushićenje ovako blesavim stihovima koji prkose čak biologiji i njenim zakonima, ovako bednim drljotinama doraslim blesavosti slušalaca. Nije nerazumljivo, jer i ovo je socrealizam, u njegovoj “pobunjeničkoj“ verziji.

Oštrici bespoštedne satire Nogo podvrgava i ondašnju obitelj: “O divna naša idila porodična! Tankoćutna ženica mila / u lavoru mužića švoga kupa i on še blaženo nogicom gica!“ Osjećate li primjesu maloumnosti u tugaljivoj lakoći ovog obračuna sa idilom u porodici socijalističkoj? Prvo dva deminutiva, “ženica“ i “mužić“, upotrijebljena ironično – ima li šta jeftinije od tog postupka? Potom “mužić“ biva pretvoren ili u kretena ili u čedo koje se “blaženo nogicom gica“ dok ga kupa u lavoru njegova “ženica“ koja je ne samo “tankoćutna“ već je i “mila“, dva atributa koji me obavezuju da se sjetim riječi Marine Cvjetajeve: Kako je lako biti Nogo! Kako je lak njegov trijumf nad protivnikom: pretvoriš “mužića“ u beslovesnog stvora a na “ženicu“ potrošiš dva pridjeva koji se nadmeću u banalnosti i posao demontiranja porodice obavio si s čarobnjačkom lakoćom.

Ova kritika “divne naše idile porodične“ u kojoj se estradni Nogo, bestidno podilazeći ukusu svjetine, osjeća obaveznim da se spusti na njenu razinu, krije u sebi i nešto duboko kukavičko. Ironija je pogled odozgo, izraz duhovne i moralne nadmoći onog koji govori nad onim o kome ili o čemu govori, a Nogo je svoju nadmoć izborio jadnim sredstvima: nije teško biti nadmoćan nad mužem koga si lišio prava na gram razuma, ili si mu oduzeo pravo na punoljetnost, i uz to nije bilo suviše pogibeljno ironizirati sirotinju koja živi u stanovima bez kupatila!

Ovakve budalaštine, koje sad izazivaju sažalan smiješak, Nogo je pisao s najvišim ambicijama, jer je bio pjesnik koji «puca visoko, a pogađa nisko», kako je rekao Vuk Krnjević u recenziji kojom je odbio da “Zimomoru“, prvu Noginu knjigu, predloži za tiskanje. Ne sjećam se šta je još Krnjević kazao, a opis Noge kao slabog strijelca pamtim zato što je autora “Zimomore“ pogodio drito u herc.

Ipak, ovi i ovakvi stihovi uplašili su komunističku vlast, jer Nogini stihovani protesti ozbiljno su primani k znanju i redovno zavođeni u knjigu žalbi. Ako Nogo, rekli su, ovako šiba po ljudima koji se peru u lavorima, šta će sjutra reći o nama koji živimo u stanovima na tri etaže i sa dva kupatila?! I, da ga odobrovolje, Mikulić, Pozderac i Kurtović ponude mu trosoban stan i uredničko mjesto u “Veselinu Masleši“, što je Nogo prihvatio, ne iz koristoljubljivosti, već iz cinizma: uzimam stan i posao, rekao je, kako ne bište šebi mogli prebaciti da nište poduželi sve da me omekšate, ali, utuvite žauvijek: ja sam večno protiv švega! I nastavio je da pjeva protestne pjesme u kojim je prijetio čak rušenjem Sarajeva: “Grade, kad te srušim – to će biti skoro – / tvoj siroti duh uklet će da luta / baš kao što ja sam oko tebe moro / ponad zvjerinjaka. Da, strašnog li puta!“




Svi Nogini putevi, otkad ga znam, bili su strašniji od strašnijeg. Krećući se isključivo takvim stazama, domogao se najvećih književnih nagrada kojim su komunisti kušali da ga obeštete za strah što ga je trpio kao“opasnih staza gazilac“, kako bi rekao Rable u Vinaverovom prevodu. Nogo nije lokao u bircuzu već “na strašnom mjestu“: i u krčmi se osjećao kao nastavljač hajdučke tradicije koja nalaže da budeš “kadar stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“, kako reče Starina Novak. Čak i kad je dobio dobar posao i stan nipošto loš, taj disident nije prestao da se sjeća mladosti kad je lutao oko grada koji ga nije puštao unutra: radi se o pjesmi u kojoj je opjevao noć kad je u Sarajevu ostao bez konaka, a taj se grijeh kažnjava samo na jedan način – rušenjem grada. Od Sarajeva će da ostane, prijeti Nogo, tek “siroti duh“ koji će da luta, valjda kao Eneja iza rušenja Troje, ali koji neće, za razliku od osnivača Rima, nigdje naći smirka, jer ga je pesnik iz Kalinovika ukleo, što je i zaslužio kad je Noga pustio da luta oko gradskih bedema na kojim su sve kapije bile zamandaljene. Nogo, koji se može požaliti na sve osim da su ga njegove mržnje ikad iznevjerile, prijeti biblijskom odmazdom: zub za zub, oko za oko. Lutanje na ovom za lutanje na onom svijetu (…)

2. Za Titina zemana, u krčmi, na starinanovakovskom “strašnom mjestu“, Nogina usmena kritika svega postojećeg, mnogo žešća od pisane, išla je toliko daleko da nisam smio slušati šta ovaj disident zbori, jer propis je bio jasan: ako onaj ko priča dobije četiri, onaj ko sluša, a ne prijavi ga, dobiće dvije godine ćuze. U klubu “Svjetlosti“, gdje je svaki treći gost bio doušnik, Nogo zavrne košulju da ti pokaže onaj prišiveni komad platna na kojem je pisalo “Pjer Karden“, a onda navali s pitanjima od kojih se sledim ili skamenim, a jedno i sad pamtim: «Zašto Tito farba kosu?»

Nogo je bio “večno protiv svega“, pa i protiv Titinog farbanja kose, ali zar to nije bila Maršalova privatna stvar? Nije. Stoga sam i bježao iz kafane, u strahu da će nastaviti s pitanjima: zašto Tito ne samo farba već i presađuje kosu? Ali kako je moguće da Nogo, zbog ovakvih potpitanja, nikad nije omirisao bajbok? Očito, komunisti nisu htjeli da mu čine uslugu, nije im išlo u račun, smatrali su da je bolje pustiti ga da loče i laje nego da od pjanca prave više nego mučenika.

U čuvenoj knjizi “Mimesis“ Erih Auerbah terminom “kreaturalan“ (“kreaturlishes“) označava patnju kojoj je na zemlji podložan čovjek kao smrtno biće. Nogo je smatrao da niko nije kreaturalniji od njega. Nije poricao da su i drugi patnjama podložni, ali je Noga Bog snabdio natprosječnim talentom da pati, po kojem si ga mogao poznati među hiljadom. Smrtni jesu, doduše, i moji bližnji, ali smrtnijeg od mene nema na dunjaluku – kazivalo je Nogino držanje, govor, čak i hod. Ukratko: Nogo je na slobodi bio mučenik prve klase i, da je, nedajbože, poslan u ćorku, doživio bi dijalektički skok u sveca, a komunisti se jesu bavili proizvodnjom svega i svačesa, ali se ne sjećam da su svece produkovali.

3. A sad ću vam pripoviđeti šta rakija more učiniti na polzu svetom pravoslaviju, kako bi rekao Kočićev Simuen Đak. Jednom, vodim Noga, više ne znam da li oblokanog ili naćefleisanog, ali ga iz kluba “Svjetlosti“ vodim njegovoj kući. A kad u gušu salije stanovitu količinu tečnosti bez koje bi pola svijeta u našem nesretnom otačastvu od grkog jada i čemera poluđelo, kako bi rekao maločas pomenuti Kočićev junak, Nogo se pretvarao u Noga na kvadrat i stoga se, u tim prigodama, od njega moglo očekivati svašta: kad smo bili kod Vječne vatre, kaže mi: «Šta misliš – da im se popišam na ono?»

Priznaću, na vlastitu sramotu, da o šestom aprilu, onom otprije 52 godine, ne znam gotovo ništa, osim da je u borbama za oslobođenje Sarajeva poginulo je 1 493 a nestalo 303 Titina partizana, i da je od njemačke granate, baš tog dana poginuo Valter Perić. Vječna vatra gori njima u spomen. «Šuti, budalo pjana, nemoj ko da te čuje», kažem, ne pomišljajući da bi njegove riječi mogle otići i za centimetar dalje od pjanskog blejanja. Ali Nogo zastade pa, sa glavom malo nakrivljenom udesno i s lijevim kažiprstom u zraku (njegova omiljena, pola učiteljska, pola propovjednička, pola proročanska poza, jer Nogo spada u bića koja su, kao mačevi i koplja iz srpske epike, sazdana “od tri polovine“), veli uz smiješak: «To uopšte nije loša ideja! Dapače!» I udara me laktom da se oslobodi, jer kući ga sprovodim držeći ga desnom šakom za lijevu mišicu. «Ono je grob», kažem i vukljam ga da produžimo dalje, smatrajući da riječju “grob“ mora biti sve objašnjeno čak i pjanoj guzici.

Nogo je pio iz premnogih razloga, a ovdje ću pomenuti tek dva. Pio je da bi smanjio ljude oko sebe, i u isti mah pod stopalima osjetio postament, onaj na kojem stoje spomenici, odakle će im držati lekcije iz etike. I pio je da snabdije gorivom plamen svog buntovništva koje nije prezalo čak ni od pišanja po partizanskim grobovima. Pjani Nogo je bio gotov da se bezodvlačno stavi na raspolaganje svakoj skupini prevratnika koja će zadati smrtni udarac diktaturi, da je takvih skupina, u Titin vakat, kojim slučajem bilo. Ali, na žalost, nije.




Onda mi se iznenadno otrgne, pa veli: «E, da znaš, popišaću im se na ono». I krene ka Vječnoj vatri, a onim kraćušnim prstima kopa po šlicu. Ja, sleđen, vičem za njim: «Ono gori za dušu ljudima koji su poginuli za ovaj grad!» A trebalo je da mu kažem: «samo paščad pišaju po grobovima junačkim», ali, u ono vrijeme, nisam bio toliko dosjetljiv. Uz to, pod stresom, kefalo mi ne radi baš najbolje.

Prolaznici zastajkuju i radoznalo nas motre, stoga sam se odjednom osjetio kao na roštilju. «Pa šta ako gori?», dere se Nogo. «Ovi što su ostali živi okaljali su i mrtve». «Dobro“, velim, “radi šta znaš», pa pružim krake i hitno se udaljim s lica mjesta, dok se Nogo iza mojih leđa izdirao na radoznalce: «Šta je, šta zijevate, stoko?» Nisam pretpostavljao da sam postupio najpametnije što se moglo kad sam se udaljio da ne budem nazočan pothvatu koji je bio prepisan iz Karlajlove “Filozofije svinje“. Pridružio mi kod knjižare “Svjetlosti“. Ipak nije, kako je od njega Srpstvo očekivalo, u rakiji izvršio sveto bogougodno djelo, što opet rekao Simendaš. Nije im se popišao “na ono“ možda ponajprije zato što je ostao je bez publike. To jest bez mene. A publika je Nogi glavno vrelo inspiracije, kako u dobru tako i u zlu, da se izrazim matičarskim jezikom. Kad je ostao nasamo sa naumom kakav je mogao naumpasti samo marvi, a nije se jednom desilo da pjani Nogo avanzuje u stoku bez repa, ostao je i bez petlje da ga provede u djelo. «Dok si bi mlad, hvalio si se da su ti ujaci narodni heroji. Domazeti, bješe li? Milan i Novica, bješe li? Evo neko doba ne čujem da ih pominješ. Što li, zaboga?» «Ajde, bravu jedan, šta ti znaš», kaže, i kratašnim prstima desnice prelazi preko mog lica, od čela pa preko nosa do brade – čuveni noginski gest kojim je konstatirao nedostojnost njegovog kuma da s njim poznati disident raspravlja.

Sjetiću se i svog putovanja u Banjaluku koju godinu prije ovog rata, sa Josipom Lešićem, na promociju njegove knjige “Anđeli milosrđa“. U vozu, Lešić je doživio napad uspomena i satima mi pričao o svom sarajevskom djetinjstvu i mladosti. Rekao mi je da dobro pamti osobođenje Sarajeva i, kao da je juče bilo, kako su ustaše, prije povlačenja iz grada, na Marindvoru, o kestenima ispred Filozofskog fakulteta gdje smo skupa radili, povješali mnoge ljude, najviše Srbe.

A kad je počela opsada Sarajeva, često su me noću, u kasne sate, dizali iz postelje anonimni telefonski pozivi. Jedared, muški glas mi je obećao da ću, kad Srbi pobjedonosno uđu u grad, a ući će stoposto, kao izdajnik visiti o jednom od onih kestenova pred fakultetom. Tu sam se sjetio Lešića: «To vi ko ustaše? E pa ne kažem ja zaludu da Stihoklepac pravi srpsku NDH u Bosni!»

Ono anonimno govedo, mislim se kad spustih slušalicu, ne zna da više nema kestenova kojih je ispred Filozofskog fakulteta bilo u doba moje mladosti. Nazvao me, vjerovatno, kogod od Srba što su sa mnom studirali, pa upamtio kestene, a po svršetku studija otišao iz Sarajeva, zato ne zna da su kesteni ispred našeg fakulteta iščezli. Učinje mi se da bi u tom moglo biti istine: anonimni glas mi je s nabusitom familijarnošću obećao vješanje. A opet, nije mi bilo prvi put da čujem taj prisni ton kojim mi Srbi prijete čerečenjem, jer nisu me prestali smatrati njihovim, ako i izdajnikom. Kako god bilo, i ti kesteni, koji ne postoje, ali o kojim ću uskoro visiti, učinili su mi se simbolom svijesti koja razvaljuje Bosnu a Sarajevo drži u opsadi. Svijesti nakrcane utvarama. Avetima. Priviđenjima. Sablastima. Svijesti u kojoj postoje, punom snagom, stvari kojih odavno nema. Svijesti u kojoj Kosovski boj već šest stoljeća traje nesmanjenom žestinom.

U paleolitskim mrakovima za vrijeme opsade grada, imao sam vremena da – tragajući za klicama iz kojih je buknuo današnji kijamet – stoput iznova u glavi premotam svoj život i sjetim se Rajka Noga koga su, skupa sa Đogom, Beograđani prozvali Mrziteljima. Mislim, dakako, na pregršt Beograđana neizluđelih za Slobom i «novom Serbijom», kako je Nogo, u jednoj predratnoj pesmi, tepao velikosrpskom projektu. I činilo mi se, dok sam slušao granate u tmuši opkoljenog Sarajeva, da se ovaj kijamet počeo spremati još u dane kad su njegovi planeri, izvođači, zagovarači, promotori i reklameri – svi oni kojim će srpski grob postati naviša svetinju u svemiru – počeli da se, makar i na riječima, pišaju po grobovima partizanskim.

BOSANSKI KETMAN

1. Doznao sam da se, nedavno, Sarajevom blagoizvolio šetati Rajko Nogo, srpski klasik iz Borija kod Mladićevog Kalinovika, dopisni član SANU i asistent na paljanskom Sveučilištu, uz to jedan od najžešćih živućih nacista u Bivšoj koji se u ratu proslavio mnogobrojnim miroljubljivim izjavama od kojih je nesumnjivo najlirskije njegovo čuveno pitanje: “Zar še naša braća Mušlimani ne boje naše krvi nenamirene?“! Eh, uzdahnuo sam kad čuh da je Noga od mojih šapa dijelilo možda ne više od stotinjak metara. I dvaput ehnuh kad mi rekoše da nije bio sam nego u društvu Novice Petkovića, akademika koji u ratu Dražinu bradu nosio samo po kući, a s njom je u javnost izišao u 115. minutu igre: njegov velecijenjeni potpis krasi onu izadejtonsku peticiju 60 srpskih intelektulaca kojom se od Sveta zahteva da po hitnom postupku obustavi genocid nad srpskim narodom. Na žalost, Marko Darinkin nije bio obaviješten o njihovoj peripatetičkoj šetnji po gradu o kojem Nogo danas kaže: «Sarajevo je bilo najbolje za pobjeći iz njega», a da jeste, srpski guslari bi Mrziteljev povratak u Beograd opjevali ovako: “Kad evo ti Rajka Petrov Noga, vratio se iz šeher Sarajva, nosi desnu u lijevoj ruci!“




Kad su shvatili da Veliku Srbiju mogu nacrtati na led pa prinijeti vatri, insani iz SANU zasukali su rukave da je načine na papiru. To se, kaže mi prijateljica iz Beograda, stručno zove «zaokruživanje srpskog duhovnog prostora». Prije rata, od drugih su uzimali samo najveće, pa smo se zezali da su najveći srpski pisci Hrvat Ivo Andrić, Muslimani Meša Selimović i Skender Kulenović, Crnogorac Petar Petrović Njegoš, polujevrej-polucrnogorac Danilo Kiš itakodalje. Sad uzimaju i velike i male, i što valja i što ne valja. Baš kao što su četnici u ratu, kažem ja njoj, iz bošnjačkih i hrvatskih kuća pljačkali sve, i što će im korisiti i što neće, jer im je najvažnije bilo da drugi bez toga ostanu. Novica Petković, kaže ona, koji je mozak tog projekta zvanog Svpska književnost do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice, zadužio je Stanišu Tutnjevića (kritičara čiji talenat bi mogla muva na krilu ponijeti, dodajem ja), da iz bošnjačke književnosti uzme svakog pisca koji po bilo kojem osnovu može biti osumnjičen da je Srbin. Nek uzima, velim joj ja, šta hoće od koga hoće, ali ako vjeruje da Vešoviću ili Sidranu može uzeti ono što je istinski njihovo, taj Petković je veća četnička bluna no što sam mislio.

Šta bi Cincara, kako je Petkovića prije rata zvao Nogo, snašlo da smo se sreli u Titinom sokaku? Kad sam u maju 1992. preko televizije poslao Paljane u majčinu, potreseni Petković nazvao je telefonom moga brata od tetke u Beogradu i pitao: ”Zna li Marko da je posle ovoga mrtav pred Srpskim Narodom?!” Razgovijetno su se čula velika početna slova te svete sintagme. Stoga, da sam njegovu visokoučenost uvatio kako šetkoli Sarajevom, prvo bih mu šljisnuo šamar. Ne. Malo je šamar. Ne bi popio degenek, jer ovaj akademik je čuvstvitelniji od Ignjatovićevog Šamike: zaplače i kad ga krivo pogledaš. Nego bi bio ošinut mojom nadlanicom – Englezi taj udarac hrptom ruke u obrnutom smjeru zovu «bekhend» – i veleuvaženi akademikov nos bi proizveo onaj šuplji zvuk koji je Ranko Marinković opisao u “Kiklopu“. Onda bih ga pitao: “Zašto vi, musje iz Donje Gušterice, smatrate da bi vaši do peta fašizirani Srbi trebalo da budu komisija pred kojom mora polagati ispit zrelosti jedan anitifašista i sin antifašiste koji je uz to Crnogorac? Čime sam zaslužio čast da me krvavo uvrijedite nudeći mi ravnogorsku filosofiju kao moralni svjetionik?” I, ne sačekavši odgovor, dao bih mu cipelom zadak, pa u krsta, onda bih se okrenuo nalevokrug i – pravo kući, čio kao jelen i duboko uvjeren da su mi ova dva poteza nogom vijek produžili.

2. Kad bi Nogo, nakon preseljenja u Beograd, navratio u Sarajevo, često je bio nezadovoljan načinom kako smo ga dočekivali. Smatrao je sramno malom dozu našeg oduševljenja što dobitnik Radičevićeve, Zmajeve, Jakšićeve. Dučićeve, Miljkovićeve, Ćopićeve (itakodalje) nagrade boravi u našoj sredini. Jednom je zgrmio: “Nosite se u materinu! Od svih vas jedini Sidran ima duše!” Naš odnos prema njemu, kao otšelcu, činio mu se prehladnim, ali šta da mu radiš: sad živi drugdje i ne možeš se praviti da ti taj fakat nije znan. On ima svoj život, a mi svoj, i protiv toga se, je li, ne može ništa. Ili ne može mnogo. Jedino ga Sidran, reklo bi se, nije smatrao posve otišlim. Tačnije: Nogo je lokao i s ostalima, ali, jedino kad se sa Sidranom zapije, bilo mu je, izgleda, sve po starom.

U novu fazu Nogo je ušao onog dana kad nam je u klubu Svjetlosti rekao: “Hajde ne ketmanišite!” To jest: ne pretvarajte se, ne nadlagujte se, ne glumite. Pustio je da protekne nekoliko sekundi rječite šutnje, kako se kaže u policijskim romanima, potom je ustao – ne sjećam se gdje je trebalo da ide – i kroz štišnute žube i kočićevske brke, protisnuo: “Šve je to banalni ketman!” Ovo nije bilo kazano s uobičajene noginske visine. Na koju sam bio sviknut i gotovo sam je prestao primjećivati. Jer je postala po sebi razumljiva: poticala je iz grdnog precenjivanja sebe i ništa manjeg potcjenjivanja bližnjih. Ali ovo je bila visina koja ne može da ne živcira, jer je s lakoćom precrtavala ne pojedinca, u čemu je Nogo bio majstor, ne ni sve nas za stolom, što mu je takođe, bez velikog napora, polazilo za rukom, nego je sve, ama baš sve ovđešnje đuture proglašavala lažju, stoga je izazivala želju da mu kažeš: ko si ti, otac te očinski, da pljuješ na cio jedan način života?




Nogine riječi su prošle bez odgovora. Možda zato što ondašnji Bosanci, kad zasjednu da piju, nikom nisu dali da im se «posere u ćeif». Možda zato što je Nogo, kao gost koji ovdje malo bude pa ode, kod svih imao popust: ako njemu obraz dopušta da bude nedogojen, mi ga ne bismo nabrzinu prevaspitavali. Jedini ja sam rekao: “Hajde, budalo pjana”, možda zato što sam jedini bio trijezan (kao čiraš koji se ne može napiti a da to ne plati nekad i jednotjednim nosanjem droba u šakama), ali ponajprije zato što sam se sjetio studentskog doma na Zvezdari.

U to vrijeme malo kome sam govorio “budalo”, prijateljima nikad, pogotovo ne pred publikom. Tu ne računam po sebi razumljivu opomenu: «šuti, pjana budalo, nemoj ko da te čuje“ kad je Nogo zaprijetio da će se popišati na Vječnu vatru, ali ni to nije bilo kazano pred publikom. Propsovao sam se pod Rašovim granatama: moje psovke su mogle značiti i ovo i ono, zavisi od trenutka, ali su uvijek bile poraz jezika pred grozotama zbilje, bile su signal tog poraza. Možda su i moje kod Vječne vatre izgovorene riječi bile signal istog poraza: jezik je otkazao pred naumom koji samo hajvanu može pasti na um?! Kako god bilo, prije rata sam bio sramežljiv i, kad ko kaže nešto od čega bih se žacnuo, najčešće sam govorio: “Ma bjež tamo”. Što je značilo: neću da raspravljam o toj budaleštini. Ovaj put, od “banalnog ketmana” tako me ždrecnulo u želucu da sam rekao: ”Hajde, budalo pjana”, jer sam se sjetio studentskog doma na Zvezdari.

Ne znam zašto je Nogo naš razgovor proglasio “banalnim ketmanom”: pričali smo o stvarima o kojim i vazda, na način na koji svagda pričamo, i ničeg lažnog nije bilo u onom što smo, ni u onom kako smo govorili. To bi moje uho, osjetljivo za laž u ljudskom ponašanju i priči, moralo registrovati. Ipak, Nogo je sve vrijeme bio nakostrušen, mada nije tog dana imao razloga da se među nama ne osjeća potaman. To su bili oni trenuci kad nešto iz njega, iz jazbine u njemu, reži na cio svijet. U ratu, od Noga gotovo da nije ostalo ništa osim tog režanja.

Siguran sam, danas, da su lekcije koje je, u to vrijeme, slušao u Ćosićevoj vučjoj jami već bile počele mijenjati Nogovu percepciju Bosne, zato mu je sve što kažemo počelo zvučati kao mrska laž na kojoj se ovdje život i drži. Što meni tada nije bilo pretjerano važno, jer ko sam ja da Bosnu branim od Noga? Ali morao sam braniti svoj život ovdje. Koji jeste bio opor kao divljaka, suh, postan, sur, tmuran, čemeran, sto milja udaljen od matavuljevske «radosti živovanja», ali je bar bio istinit. Osupnuo me “banalni ketman” koji tvrdi da je laž sav moj život u Sarajevu. Počev od mog braka.

Moju suprugu Nogo nije podnosio, niti kušao skriti da je ne podnosi. Prvo, zato što je bila moj izbor, a trebalo je da mi ženu on odabere: ovaj veliki probirač, najveći koga znam, bez ikakve dvojbe bi bio krajnje kompetentan za ovu rabotu.

Uzgred: kao strog sudac ženske ljepote, Nogo se zgražao od mog seljačkog ukusa. Tvrdio je da mi se sve gradske žene sviđaju zato što su gradske, a na kraju bi zaključio da sam jurodivi koji je izašao iz romana Dostojevskog, ali se ne zna baš iz kojeg. Nije mi bilo jasno u kojoj vezi su Dostojevski i moja sklonost da žene gledam i doživljavam u sinegohi. Da, umjesto cjeline, uzimam dio i njime se ushićujem: dovoljno mi bješe da žena ima lijepe oči, ruke, ili noge, pa da padnem u karasevdah – ljepota tog dijela, kao upaljen reflektor, čnila me slijepim za celinu kamo spada. I počeo sam se stidjeti ove osobine. Ili, ne stidjeti, brzo sam pristao na sebe kakav jesam, rano sam prestao čeznuti da budem bolji, ljepši, pametniji no što jesam. Nije, dakle, bila riječ o stidu, nego sam pred Nogom prestao da ispoljavam svoju manu koja je, docnije ću otkriti, išla u ono najdivnije čime mi je mladost bila ukrašena.

Nogo jeste raspolagao potrebnim kvalifikcijama koje su jamčile da bi me opskrbio prvoklasnom suprugom, ali ja sam zebao: mada je velika vjerovatnoća da će taj stručnjak za žene ispoljiti krajnje prefinjen ukus prilikom odabiranja moje životne saputnice, šta ako se ipak zezne i probere mi aždahu? Šta ako me snabdije ženom za pokazivanje, ne pitajući se: može li se s njom živjeti, i potom ode svojoj kući, a mene ostavi da sam s njome o jadu radim?! Lako se može dogoditi da mi odbere ženu za život na pozornici, od kakvog se prištim.

Nogi nije smetalo što je moja žena Hrvatica nego što nije Srpkinja – falinga preko koje nije mogao preći. Nije to govorio otvoreno, ali ni njegovo bodljikavo ponašanje, ni njegova, nekad prijezirna, nekad i otrovna, od guslara pozajmljena sintagma “bijela Latinka” nisu ostavljali dvoumice. Što mu nisam zamjerao, jer to je bilo jače od njega, mada mi jedno nikad nije išlo pod kapu: zašto je bolje oženiti se Srpkinjom, a ne Hrvaticom, ili zašto su Hrvatice ili Bošnjakinje kvalitetnije supruge od Srpkinja? Osevapio bi se ko bi me u tu tajnu posvetio. Nogo je, međutim, bio ubijeđen da je moja Gordana napravljena s fabričkom greškom a da je njegov kum slijepac, ali nije mi jasno zašto se s tim nije pomirio, jer, na koncu, to je ipak tuđa žena? Zašto nije mogao biti hladno učtiv, zašto je znao biti nevaspitani mamlaz, pa i stoka, prema ženi voljenog kuma? Na to pitanje nemam odgovor i nikad ga neću imati.

Kad se Nogo u kafani zgadio nad našim banalnim ketmanom, rekao sam “hajde, budalo pjana”, jer sam se sjetio “Slobodana Penezića Krcuna“ na Zvezdari. Mirko Majstorović, student mašinstva – ljudina bio i ostao – s lica mi je čitao sve: “Markane, sijamo danas, mora da nam je stiglo pismo iz Sarajeva?” – pitao me, u prvom licu množine, kad me vidi veselog. Ili: ”Markane, smrkli smo se nešto, jel nam to nema pisma iz Sarajeva?” – pitao me kad sam tmuran. Ili usred razgovora odjednom kaže: “Markane, kako se ta tvoja tuca?» Ja ćutim. “Nisi je pitao?” – veli, uz nevin osmijeh. Riječ je o Gordani koja je ostala u Sarajevu.




Što se tiče mojih jeglena sa Nogom na Zvezdari, preskačem sve osim trenutak kad je rekao: “Izgleda da ti je tvoja bijela Latinka banalno vjerna!” Te riječi, koje se čitav život pamte i nikada se ne praštaju, bile su podatak o njemu: banalnost – to su drugi, komotno bi mogao kazati Nogo, a sve je njegovo, od pjesama koje piše do žene koju «spolno upotrebljava», kako bi rekao njegov negdašnji uzor Krleža, bilo je miljama iznad banalnosti. To su naši znanci i prijatelji zvali Noginom prepotencijom – riječ koju ne volim i ne upotrebljavam je, ali znam šta su htjeli reći: njom su osuđivali Nogovo osjećanje, lišeno pokrića i objavljivano kad god mu se namjesti zgodna prilika, da ga je Bog «uzvisio nad milone», što rekao Vladika Rade. Lišeno pokrića, jer Nogo je, u svojim uspjelim stihovima, kojih nema mnogo, samo je dobar pjesnik, ne više od toga, a epigram Draga Kuđića najbolje je što sam o njemu čuo: «Ni malo ni mnogo – Rajko Petrov Nogo». Srbi danas imaju buljuke pjesnika Nogove vrijednosti. Dočim, kao čovjek, danas ne da mislim već znam, Nogo je pravljen od lošeg materijala.

Te ”banalne vjernosti” moje buduće žene, i drugih stvarčica koje izostavljam, sjetio sam se kad sam od Noga bio ukoren zbog «banalnog ketmana», stoga sam rekao: «hajde budalo pjana». S onim što nije njegovo, što znači neprikosnoveno, ili nije srpsko, što znači neupitno, Nogo se epitetom “banalan” rado i često obračunavao, a s vremenom sve radije i češće dok mu to nije postalo manira. Taj i takav Nogo pod Slobom će postati banalan ratni huškač i stihotvorac koji škraba još banalnije pjesmuljke. Eto šta ti je sudbina junačka.

Nogo je ne samo odbijao da banalno ketmaniše pred mojom banalno vjernom ženom, nego je svom preziru, pa i mržnji, znao posve pustiti na volju. Jednom se pjesnici okupili u hotelu “Evropa“ – bili su, rekao bih, Aprilski dani poezije – da piju i nazdravljaju čas ovom, čas onom. I ne znam koji je vrag natentao moju ženu da digne čašu i kaže: ”Da ispijemo za Petrovo zdravlje”.

U stvari, znam o kojem se vragu radilo. Divno je sjedjeti među pjesnicima dok se ne obloču: njino nadmetanje u duhovitosti i maštovitosti iskupljivalo je njino lokanje. Mora da je Gordana, među takvim ljudima, za tren zaboravila da na svijetu postoji mržnja koja nikad ne spava. Kao ni neprijatelji socijalizma.

Petar je drugi po redu sin Nogov koga je žutica prije vremena istjerala iz majke. Dva mjeseca je lebdio između života i smrti. Nogo čak nije znao želi li da mu sin ostane živ ili da umre, jer su mu ljekari rekli: ako i preživi, ostaće defektan. (Jedan ljekar mi je pričao – kazujem šta sam čuo – da je Nogo od njega tražio da malom daju inekciju. Tražio eutanaziju). Treba li reći da smo Gordana i ja učestvovali u roditeljskoj drami Noginoj? Ali sve se okončalo sretno: Petar je preživio i, što je važnije, ostao normalan. Kad mu je Nogo saopštio tu vijest, Ćamil Sijarić je radosno uzviknuo: ”A znao sam ja, boga mi! Vlaščadima i paščadima ne može biti ništa!”

Kad je Gordana digla čašu i pozvala nas da ispijemo u Petrovo zdravlje, Nogo je pozelenio: “Ti da nazdraviš mome sinu? Hajde, ne pretvaraj se! U očima ti se vidi praznina i zavist! Kako možeš ti, nerotkinja, iskreno željeti dobro mom sinu?” Velika je sreća što Nogo još ne bješe pročitao “Zarobljeni um“ Česlava Miloša, jer bi i Gordani, kao nama u kafani “Svjetlosti“, održao predavanjce o banalnom ketmanu, ovaj put ne bosanskom već latinske provenijencije.

Raskošni oblici današnjeg ketmana: do nebesa izđikale laži, gluma koja kaže da se glumac ne rađa već se postaje, pretvaranja u kojima se ogleda dug minuli rad, nadlagivanja u koja se ulaže basnoslovna energija, ukratko: ples krabulja na kojem se danas kuša uspostaviti privid BiH u ratu likvidirane često u meni budi primisao da je Nogo ispao prorok. Doduše, u ratu bješe upro svim silama – koje nisu male, jer Nogo, kako rekoh, kad mrzi, ima tri srca, kao Musa Kesedžija – da mu se proroštvo ostvari: danas je BiH papirna salveta iz koje je sendvič pojeden, kako sam kazao u jednoj izadejtonskoj pjesmi. Drugo mi nije ni ostalo. Osim pjesama. Kad o likvidiranoj Bosni, o brojnim oblicima njenog nepostojanja, sročim pregršt redaka kojima sam manje ili više zadovoljan, na tren osjetim onaj mir koji zrači iz riječi igumana Stefana: “Sve što dođe, ja sam mu naredan”. Evo pjesme pod naslovom “Bosanske urme“:

Sve boli dvostruko: i zato što je prošlo,

i zato što je nestalo svijeta u kojemu se zbivalo.

Potopili ga, kao sela kraj Neretve

kad se pravila brana. Ne, nisam dobro rekao.

Brana je, u stvari, pukla. I voda zbrisala sve.

I kuće iz uspomene. Nas, nekadašnjih, znači,

danas dvostruko nema. A sjećaš li se kako smo,

spočetka rata, čvrsto se rukovali, kao

da jedni drugim čestitamo što nismo leševi?

Kako smo, osmijesima, jedan drugome govorili:

Još si živ, znači, e jesi me, svečića ti,

obradovao time, a mislio sam, bogme,

davno si jamu napunio, e neka, nek si živ,

ko zna zašto bi to moglo biti dobro.

Sad nas dvostruko nema. Ne, nego trostruko.

Nas nema u drugima. Ni drugih u nama.

Iselili smo iz sviju. Svi iz nas iselili.

Sada je Bosna pustinja, sa oazama gdje cvatu

lupeži, kao palme.

(NASTAVIĆE SE U SUBOTU 30.08.2008)

* Odlomke iz knjige "Mrzitelj" ekskluzivno za e-novine objavljujemo zahvaljujući autoru, Marku Vešoviću, koji nam je je dozvolio da koristimo rukopis njegove još neobjavljene knjige.

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=16390

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 31/08/2008 12:59

Marko Vešović - izvodi iz neobjavljene knjige "Mrzitelj"Objavljeno: Sub, 30. 08. 2008. 15:18

CEĐENJE SUVE DRENOVINE (5)


Knjiga koja se rađala godinama: Marko Vešović


Prije Slobinog dolaska, Srbi su bili najslobodoljubljiviji, najmiroljubljiviji, najhristoljubljiviji, najčastoljubljiviji, najgostoljubljiviji narod u vasioni i šire, od koga je mržnja bila daleko kao Kanopus od Sirijusa, a to su vrline koje je u “smutna vremena“ mogao skupo platiti, možda čak svojim nestankom, stoga je Nogo odlučio da mrzi u ime i umjesto Srbalja, da im svojom mržnjom, kao bakljom, obasjava put u budućnost, i da mrzeći reprezentuje Srbe. Nogo, kome je reprezentovanje unišlo u kost, djeluje kao poučan primjer: svijetu je pokazao kako bi svaki pravilno orijentirani Srbin, da je sreće, trebalo da mrzi na polzu otečestvu. U zvjezdanim trenucima, Nogo je svoje mrziteljstvo umio dići do poziva u metafizičkom smislu te riječi, i ne bi me čudilo ako bi se ispostavilo da je za Mrzitelja bio predodređen dubljim zakonima koji pute ka samoj Providnosti. Onoj s ravnogorskom šubarom, Čičinom bradom i očalama.Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine.
Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu doletale granate.
RIMOVANO KENJKANJE SRPSKOG NACISTE
Rajko Nogo. Jedna od najblistavijih zvijezda iz plejade ratnohuškačkog intelektualnog ološa, kako Slobinu sluščad nazva Konstantinović. A Beograđani, šaka njih što u ratu nisu izluđeli za gurabijom zvanom Velika Srbija koju Vožd bješe skrvio da umijesi za Dušanove potomke, zvali su mrziteljima Noga i onog pjesnika s imenom najmlađeg Mrnjavčevića i prezimenom u kojem, zakleo bih se, ima nešta hajvansko. Ipak, stvar nije prosta koliko izgleda. Ne bar kad je riječ o Nogu. Njegovu rimu ostavljam po strani, jer nit ga znam, niti sam ga čitao. Jesam, doduše, kušao čitati njegove knjige “Tuga pingvina“ i “Vunena vremena“, ali sam brzo odustajao: radi se o mediokriotetskoj poeziji. A bolje je biti rđav nego osrednji pjesnik. Jer prvi ima šansu da napreduje, i jednom postane dobar. Potonjeg treba čak mrzjeti. Što preporučuje i Tomas Man: treba mrzjeti osrednjost koja ništa ne zna o majstorstvu!

Prije Slobinog dolaska, Srbi su bili najslobodoljubljiviji, najmiroljubljiviji, najhristoljubljiviji, najčastoljubljiviji, najgostoljubljiviji narod u vasioni i šire, od koga je mržnja bila daleko kao Kanopus od Sirijusa, a to su vrline koje je u “smutna vremena“ mogao skupo platiti, možda čak svojim nestankom, stoga je Nogo odlučio da mrzi u ime i umjesto Srbalja, da im svojom mržnjom, kao bakljom, obasjava put u budućnost, i da mrzeći reprezentuje Srbe. Nogo, kome je reprezentovanje unišlo u kost, djeluje kao poučan primjer: svijetu je pokazao kako bi svaki pravilno orijentirani Srbin, da je sreće, trebalo da mrzi na polzu otečestvu. U zvjezdanim trenucima, Nogo je svoje mrziteljstvo umio dići do poziva u metafizičkom smislu te riječi, i ne bi me čudilo ako bi se ispostavilo da je za Mrzitelja bio predodređen dubljim zakonima koji pute ka samoj Providnosti. Onoj s ravnogorskom šubarom, Čičinom bradom i očalama.

U knjizi “Nedremano oko“ Mrzitelj se, glasom skrušenog i bogobojaznog pravednika u monaškoj rizi i s očima nevjestinski smjerno oborenim, obraća Kosmosu: vidiš li šta nam ovi Agarjani, ovi Varvari uradiše? Zato, prije nego išta kažem o literarnim osobinama ovih pjesama, treba reći da se radi o hotentotskoj tiskotini: da biste ozbiljno uzeli Nogine naricaljke, morate zaboraviti divljaštva koja su Srbi od Slobina dolaska činili po Bivšoj, i zaboraviti sve što Nogo, negdašnji “jakobinac“ koji je objeručke prigrlio nacističku ideologiju, radi i govori već petnaestak godina. Morate zaboraviti, jer hotentotski moral temelji se na aksiomu: što su Nogo i njegovi Srbi radili Drugim, to je dobro, a što su Drugi radili Nogi i njegovim Srbima, to je zlo: “Popanule zvezde sa nebesa / Trepću žiške sa crnih kućišta / Zalud srebro o dimnjake stresaš / Mlad meseče Ne ostade ništa // Osim ovog mucavog kukavca / U gradini na samrtnom logu / Sa javora otkucava tvarca / Morzeovo pismo gluvom bogu // Što za vek zver ne pokla ljeljena / Za jednu je nojcu pokošeno / I zapevku nečujem zalilo / Procvetaće trešnja spepeljena // Kad zasija što je ugašeno / Padalice upali kandilo“.

Ostavljam po strani “mlad mesec“ koji “srebro o dimnjake stresa“: on liči na Nogine “predratne babe“ koje rađaju u menopauzi! Ostavljam po strani olinjalost jezika i izraza koji obustavljaju svako mišljenje, iako bih, analizirajući pjesmu kako zaslužuje, sebi priredio ne mali užitak, jer ova črčkarija vapi da ju se ismije. Pogledajmo jedan detalj. Nogo mora da je sebi čestitao na “mozreovom pismu gluvom bogu“, ali ta mu je metafora hroma kao starinska naslonjača, jer Morzeovi signali bili su i zvučni i vizuelni pojav: otiskivani su na papirnoj traci, što znači da bi Bog mogao biti gluh kao top a da mu ipak bude poznata sadržina Nogine očajničke depeše, stoga je komično promašena ova patetična slika koja bi trebalo da izrazi dramu od Boga napuštenog lirskog subjekta i njegovog naroda. Nogo i ovdje nastupa u roli samrtnika, ali pokušaj da izdeklamuje pjesmu sa smrtnog odra nije uvjerljiv meni koji znam da Nogo u stihovima mre još od 1966. kad ga je napustila Ciganka Saliha, stoga me spopada želja da poručim Srpstvu: Ne bojte mu se ništa! S ovom pameću može sto godina!




Ali to možda nije osobito važno. Bitniji je bezobrazluk na kojem se temelji ova i ovakve žvrljotine: da bi vas ganuo konvencionalnom tužaljkom koja bogato zasvjedočuje ukalupljenost Nogine mašte, morate kao istorijsku istinu prihvatiti Karadžićevu svojedobnu izjavu: “Bosanskim Srbima se u ovom ratu ponavlja četrdeset prva godina!“ Ali, ako vam se omakne pa se sjetite da su Srbi u BiH popalili najmanje 40 000 bošnjačkih kuća i pobili najmanje 60 000 bošnjačkih civila, kmeženje ovoga stihoklepca ne može da vam ne ide na ganglije, mada nije veliki rebus zašto se pretvorio u stihoklepca: suze koje u ovoj pjesmi i u ovoj knjizi neštedimice lije za srpstvom utulile su baklju Noginog talenta koja je i onako gorjela prilično mršuljavim plamenom.

“Nedremano oko“ je, kako već rekoh, djelo rahmetlije, ambicioznog i vrlo raspjevanog, ali rahmetlije, čak sam u iskušenju da marinkovićevski dodam: “Počivao u špiritusu!” Sjećajući se Kostićeve teze o Zmaju, moglo bismo reći da je u Nogi četnik pojeo pjesnika, a Srbin čovjeka: srpskost njegovih stihova u “Nedremanom oku“ je dovedena je do histerije, do histerične čistote, a zar bi i moglo biti drukčije? Kao osobi koja pišući stihove reprezentuje Srblje sve i svuda, Nogin jedini adresat je Srbin, tačnije: onaj homunkulus iz Slobine retorte, ono što se od Miloševićeva dolaska do danas oficijelno podrazumijeva pod Srbinom. Zato se u ovoj knjizi čuje voditelj dnevnika koji podsjeća na blaženopočivšeg Rista Đogu, voditelj koji ne govori nikom ponaosob, jer se obraća dragim gledaocima ili slušaocima, srpskim dakako, sa čijom izluđenošću, zaluđenošću ili maloumnošću uveliko računa. Nogine pjesme su pisane s preciznom namjenom: da se sa ekrana ili sa radija slušaju na četničkim posjelima, stoga su im sadržina i izraz temeljito prilagođeni toj svrsi. Doduše, u nedavnom intervjuju Nogo reče: “Poezija je aristokratski žanr i u svakom vremenu pisan za elitu“, što znači da sva ološ nije ista, kako se čini mom oku manihejskom, nego da srpska ološ ima svoju elitu: za nju je i pisano “Nedremano oko“, a četiri nagrade kojom ga je elitna ološ obasula potvrđuju da je ovaj književni alkar pogodio “u sridu“.

Nogin jezik je trećinu popovski (i često te sili da se pitaš: je li ovo pjesma, ili čas vjeronauka, čak da pomišljaš: možda je Nogo od Boga bio predviđen prije za arhiepiskopsku no za pjesničku karijeru?), trećinu guslarski (čitaj: sveden na “suvu drenovinu“ epskih formula i majmunisanje slijepom guslaru), trećinu liričeski (što će, pored ostalog, reći da je svojom otrcanošću dorastao hotenotskom moralu na kojem se temelji ova knjiga) – a u sva tri slučaja je sazdan od nesnosnih klišea koji vode zaseban život, koji žive za Noga i umjesto Noga, za Srbe i umjesto Srba, što bi bilo u redu da ne ispoljavaju namjeru da žive za inteligentnog čitaoca i umjesto njega. U njegovoj pjesmi slike, metafore i jezički obrti koji su u poeziji, usmenoj ili pisanoj, dosad 100 000 puta upotrijebljeni, svaki čas bljesnu jakože zlatan krst sa crkve, što je pouzdan znak da se radi o savršenom obrascu ravnogorskog kiča koji je, kao takav, u današnjoj Srbiji, četničkijoj no 1992. godine, morao biti dočekan najvišim počastima. A kič se, već smo čuli, mjeri “stepenom banalnosti asocijacija“.

To Nogo, međutim, kao i prije dvadesetak godina, zove “ceđenjem suve drenovine”: sebe vidi kao mitsku figuru koja iz mrtvog jezika usmene epike, iz jalovog jezika popovskih akatista i kao kolodvorska kurva ofucanih klišea pisane lirike, cedi “poeziju“ kao Marko Kraljević kaplje iz suve drenovine. I dok je bio živ, Nogo je isprobavao nadljudske poze, što mu nije uvijek prolazilo nekažnjeno: u jednoj pjesmi, na primjer, priznaje da je kilav, a dvije strofe potom prijeti da će prevrnuti pola hektara žetelica «i ne utoliti glad»! Danas njegovo posezanje za nadljudskim, za mitskim, svedeno je na komiku lišenu humora. Marko Kraljević srpskog pjesništva je iz suve drenovine, za 6 godina, iscedio 33 pjesme: pet i po godišnje. Onaj Rjuhin, komično-žalosna figura osrednjeg pjesnika iz “Majstora i Margarite“, pisao je 6 pjesama za godinu. Ako Nogo, nešto plodniji od Rjuhina, brusi svaku pjesmu više od dva mjeseca, očekivali bismo da budu bar zanatski solidno sročene. Na žalost, takvih je ovdje veoma malo.

Knjigu “Nedremano oko“ napisao je klinički mrtvac, a nagrade kojima je bio izložen (kao šarov kolju!) zaludan su pokušaj reanimacije preminulog. Čak sam bio u iskušenju da mu pošaljem telegram sućuti što je ostao bez “voljenog sebe“, riječi Vladimira Majakovskog koje je Nogo svojedobno u govoru rabio često. Njegov talenat, i inače mršav kao usjedjelica koja redovno pali svijeće u crkvi, nije preživio Nogin pristanak na ideologiju krvi i noža (izvinite, krvi i tla). Doduše, u ovoj knjizi paradnoj i spolja i iznutra, petkovićevskih “emblema“ ima lopatom da ih zgrćeš, a pjesme znaju djelovati svečano kao porodične grobnice, i to crnogorske, najsvečanije u Bivšoj; riječ je o stihotvorstvu u kojem je, s jedne strane, pjesnička forma postala uniforma u kojoj se ratuje za “životni prostor“ nebeskog naroda, a sa druge, prefinjeni neukus pjesničkoj dikciji daje otmjenost koja podsjeća na voditelje kvizova, na eleganciju Miće Orlovića iz najboljih dana, ali, uprkos svim vrlinama, ili baš zbog njih, jasno vam je da je Nedremano oko izišlo iz pera pokojnika koji još nije dobio brzojav o vlastitoj smrti. Ovo je knjiga Noginih posmrtno pisanih stihova, njegovi “memoari s onu stranu groba“, a to dokazivati na primjerima posve je izlišno, jer u toj knjizi nema ni jedne dobre pjesme. Ili, da parafraziram dosjetku Fjodora Dostojevskog: u «Nedremanom oku« sjenka od Noge za sjenkom od stola sjenkom od pera po sjenci od papira piše sjenke od pjesama.


Gospodari rata: Milošević i Karadžić
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


Time smo poprilično, ali ne sasvim, iscrpli bitna svojstva ovih stihova, jer Nogo nije sav umro: u njegovu stihotvorstvu još je živ insan koji bi, otkad ga znam, o sebi najradije govorio s rukama dignutim k nebesima, od ushita pomiješanog s divljenjem. Još je živa njegova plamena samoljubljivost, njegova blistava književna taština koja će ga fizički nadživjeti: Nedremano oko je napisala pjesnička ništica čiju vjeru u vlastitu veličinu nećeš razbiti niti jednom macolom. “Organizacija zbirke”, kaže oholi Nogo “utvrđena je na muzičkim i matematičkim principima”. “Ajdee?“ – rekao bi mu Zoran Radmilović iz “Maratonaca“. Da duhovna pustoš može biti “utvrđena“ na matematičkim i muzičkim principima, to je nije mala no velika novost u srpskom pjesništvu. No, ako ću pravo, Nogo mnogo ne griješi, bar što se ”muzičkih principa” tiče, jer ovaj vrsni poznavalac srpske instrumentalne muzike ruralnog tipa najguslarskiji je od svih živućih srpskih pjesnika. Muzički gledano, Nogin glas zna biti “fino odnjegovan i slatko ga je slušati; on godi, on laska, on je melem – on je živa laž”, da se poslužim čuvenim riječima onog Engleza. Ali plašim se da sintagma “matematički principi“ nije precizna, jer se ne radi o matematici već o računu: Nogo je najproračunatiji od svih srpskih pjesnika i, dok sam čitao Nedremano oko, sama od sebe mi se nametnula pomisao: s obzirom na statističku učestalost ne toliko prokurvanih koliko prodrocanih sintagmi, metafora, slika i rima u njegovim pjesmama, očito je da je mu najvažniji efekat koji njegovo stihodjeljstvo izaziva u srpskom slušateljstvu pretvorenom u gomilu, stoga je u njega sve predvidljivo kao svadbeni pokloni: ili kompleti porculanskih tanjura plus pripadajući im escajg, ili servisi čaša od brušenog stakla, a jedina je razlika u tome što su Nogini dari namijenjeni mladencima sa bradama do želuca.

Nogo, koji prisiljen da u svojim pjesama glumi široke srpske mase, jer je u ratnohuškačkoj ekstazi izgubio sebe, objavio je tiskotinu koja zaslužuje tek jedan epitet: bedan. Bedne rime, bedan stih, bedan jezik, bedne slike, bedna mašta, a sve obasjano dubokim samozadovoljstvom: iz poze klasika zasipa nas trivijalnostima, ali, ako kažem da sam ovom “bedom bez poezije“ bio ganut, nisam rekao mnogo, jer sam povremeno bio potresen. Ponajprije glupošću koja je bezobrazna, ili bezobrazlukom koji je glup: od toga je sazdao postament sebi kao Bardu zabrinutom nad sudbinom Srba. Jer, što se tiče misli, Nogo kao da se drži preporuke Karla Krausa: “Nije dovoljno nemati misao, potrebno je i ne umjeti je izraziti“. Što se pak tiče osjećanja, u njih mu se ne bih miješao: to su redovne četničke emocije, iste kao u drugih ravnogoraca koji iza vojnog sloma velikosrpskog projekta rimuju jade svog srpskog srca: “Ko nekad na proplanku / U hramu smo se sreli / S ramena lepet krila / Više me ne veseli // Za ovu čašu vina / Zaludu su ti klali / Agneca sa visina / Jer ostali smo mali // Ko onda u kafani / Za sto smo skupa seli / Samo hleb so i suze / Odvojeno smo jeli // Za vine i nevine / Svaki zalogaj grkne / U božjoj bašti sine / A u meni se smrkne // Ovčico izgubljena / Neprosejana mrvo / Tužan sam kao pingvin / Usamljen kao drvo // Majčica ispod snega / U neznanju me rodi / Gasan i sit već svega / Radosno grobu hodim // Hajdemo u ložnicu / Sestro nečija kćeri / Razgori ugašeno / Mada me ne veseli“.

U ovoj preživarskoj pjesmi – punoj pravedničke tuge, proistekle iz nemilog fakta da su Srbi “ostali mali“, jer su se ispali zaludni svi pokušaji da porastu do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice, stoga se nije čuditi što Nogo “radosno grobu hodi“ – jezik radi kao savršeno pomazan stroj ne nailazeći ni za tren na bilo kakav otpor materijala, što nije nerazumljivo, jer ovdje se pjesničko oblikovanje simulira: ni jedan stih, ni slika ne pute ka pokušajima prodora u nerečeno, ili borbi za nov izraz. Prjamaljinjejnim jezikom, bez ičeg individualnog, Nogo prežvakava stoput opjevano; konstantinovićevski rečeno: radi se o ničijem jeziku u kojem se objavljuje smrt subjekta. Čak ni takvim jezikom ne vlada kako treba, jer šta mu znači: “Gasan i sit već svega?“ Znamo šta znači “biti sit svega“. Znamo, ili bar pisac ovih redova zna šta znači “biti gasan i sit“. Posežem za Šimunovićevom rečenicom iz Rečnika srpskohrvatskog jezika: “Sve sito i gasno, obuto, odjeveno“. Gasan i sit je, dakle, napijen i najeden. Nogo ne vidi da u njegovu stihu obrti “biti gasan i sit“ i “biti sit svega“ jedan drugom staju na kurje oko. Nogo ne čuje da je zapravo rekao: napijen sam i najeden već svega!




Završna strofa zaslužuje da je posebno razmotrimo. Nogo u “ložnicu“ poziva “sestru“ s namjerom da je uzme, ali ne radi se o incestu već o Noginoj zakonitoj supruzi koja, kao Srpkinja, podliježe folklornom oslovljavanju braćoisestre. Ona je, informiše nas Nogo, istodobno i “nečija kćer” – čija li, zaboga? Kćer Vlada Radanovića, bivšeg udbaša, ali Nogo je toliko ucvijeljen izgubljenim ratovima vođenim za pravednu srpsku stvar da se ne može sjetiti čak ni čija je rukotvorina njegova bolja polovina. Šalim se. Sintagmom “nečija kćeri” Nogo nije imao namjeru da nešto kaže, već da popuni metar, i, eventualno, da predupredi zlobnike koji bi ga, zbog ovog “sestro“, mogli optužiti da kao car Dušan “hoće sestru da uzme“, kako je Vuk Karahadžić naslovio guslarsku pjesmu na koju Crnjanski cilja u stihu o “sestri sramnoj od brata“. S tom sestrom, u posve epskoj “ložnici“ i na Nogin lični prijedlog, biće “razgoreno” ono što je ”ugašeno”, ne znamo da li godinama, bračnom dosadom, ili utjecajem katastrofalnih rezultata Slobine politike na Noginu spolnu potenciju, ali je jedno nesumnjivo: mada se ne veseli bračnom seksu, Nogo ima jako osjećanje dužnosti koja je svakom Srbinu sveta, stoga pristaje, ako i nevoljko, da obavi jednu od radnji koje je matičar na dan vjenčanja stavio na listu supružanskih mu obaveza, što Nogo ne zaboravlja ni u napadu nacionalnog očajanja.

A zašto je “tužan kao pingvin“? Ova poredba, svojom nadrealističnošću (zaludan će vam biti napor da njen smisao prevedete na jezik razuma, to jest da odgovoriti na pitanje: zašto su pingvini utjelovljenje tuge?) – zar se ne opire maloprijašnjem sudu da ništa u ovoj pjesmi ne puti ka borbi za nov izraz? Ne opire se! Jer se radi o pozajmici: Nogo je u te riječi sažeo naslov Đogine knjige “Tuga pingvina“. Pingvini su, dakle, po definiciji tužni, jer tako kaže drugi srpski klasik koji je u ratu morao dobro zapeti da zasluži naziv mrzitelja.

Čujte sad ove stihove: “Na Žrtvenome Polju / Niko do jedna žena / Rano je osedila / Sreću je izgubila // Što su ti dva kondira / Oba zlatna i prazna / Gde ti je svilen rubac / Koprena i azdija // Koje sam po razboju / Maramom utirala / Suv pečat jednog lika / Na njoj je ostajao // Bor mi se osušio / Milan zaboravio / Koprenom i azadijom / Gizda se poezija“. Posljednja dva stiha nisu najprecizniji, jer je trebalo reći: “Koprena s azdijom gizda / Noginu poeziju“. Ili možda griješim? Nogo, koji je svojedobno govorio “Generacija, to sam ja!“, pod poezijom kao takvom podrazumijeva, naravski, svoje stihotvorstvo. Pjesma se zove “Darinkin rubac“, a pošto je u Noge sve srpsko u isti mah mitsko, bezodvlačno, neizbježno i zauvijek mitsko, Darinkin rubac je postao Veronikin, a “suv pečat jednog lika“, koji je “na njemu ostajao“ kad god je “utirala“ one što leže “na razboju“, pečat je Spasiteljeva lica: na “Žrtvenom Polju“ s toržestvenim majuskulama, to jest polju gdje je Bajazit raščevrljio vilice Srbima, leži sve sam Isus do Isusa. Stoga se nameće pitanje: da nije Nogo u svojoj škrabotini zapatio prevelik broj Isusā? Očito, tako ne misli stihoklepac čija metaforika sve obesvećuje, sjeftinjuje, trivijalizuje, i zalud bi bilo upozoravati ga da je Krist bio jedan jedini, neponovljiv, i da je srpski narod, viđen kao farma za proizvodnju Isusā, slika koja je i bogohulna i bjelodan dokaz neukusa koji vapije do neba.

Da biste razumjeli ove stihove – gdje vlada besprimjena imaginativna bijeda, a uz to zvuče i sablasno, jer se iz njih čuje književni pokojnik ubijeđen da je pukovnik – morate znati da Nogo nastupa u ulozi Marka Kraljevića koji Darinku, unaprijeđenu u Kosovku djevojku, pita: “Al’ te seko, kosa pokvarila, jer si tako, seko, osedila, s kog si mlada sreću izgubila?“ Morate znati da guslarska Kosovka, koja je u Noginom pjesmičku promaknuta u Veroniku, ima “u rukama dva kondira zlatna, / u jednome lađane vodice, / u drugome rumenoga vina“. Mora vam biti znano i kakav je peškeš Miloš Kobilić uručio prednjepomenutoj: “Na, djevojko, kolastu azdiju, / po čemu ćeš mene spomenuti, / po azdiji, po imenu mome“, a ne smije vam biti nepoznato ni šta je gorenavedena dobila, za uspomenu i dugo sjećanje, od Toplice Milana: “Na, djevojko, koprenu od zlata, / po čemu ćeš mene spomenuti“. Spomenuće ga ako se ne vrati iz boja na Kosovu, a ako se vrati, uzeće je za vjernu ljubovcu. Morate, k tomu, znati i poentu narečene guslarske pjesme: “Da se jadna za zelen bor vatim, / i on bi se zelen osušio“. Očerupate li mu tuđe perje, otmete li mu iz šaka guslarsko “srmu i zlato“, Veroniku i njen rubac, Nogo će ostati go kao šešana, jer ovdje, osim pozajmica, i nema ničeg drugog. Nogo se sveo na teškog gotovana koji nastupa u pozi klasika: njegova današnja poetika je poetika truta čiji je elitni zuj namijenjen srpskoj, dakako, eliti, ravnogorskog smjera. Čitaocu s mrvom ukusa, kad vidi čime se današnja Nogina poezija gizdi, ostaje jedino da popizdi.

Ako se pak upitate: šta je sa Darinkom i njenom nesrećom, odgovor je prost: nema ovdje nikakave Darinke, niti je Nogi i u peti bila primisao da se pozabavi konkretnom nevoljom konkretne žene: to ime, iza kojeg ne stoji niko, služi mu isključivo kao čiviluk na koji vješa jezičke rite posuđene od guslara.

Čujte još pregršt nasumce uzetih uzoraka Nogine stihotvoračke veštine: “Kada smo mi na njemu ovo je Đokin Toranj / Ako ga oni uzmu zvaće se Mala Ćaba / Što njima je kalauz to nama je zavoranj / I koga ima – ima Sve drugo ti je džaba / (..) S one njihove strane mlad mesec kad zagrli / Danicu – siroticu u nekršteno veče / Alah-il-ilalah na Malu Ćabu hrli / Azija arlauče a potkućnice ječe“. Ovo je posve u skladu s temeljnom postavkom Rašovog etničkočistačkog programa: Bošnjaci nisu iz Bosne, čak ni iz Evrope, već iz Azije i stoga: okle oni, moliću, na “svetoj srpskoj zemlji“? I jedini pouzdan lijek protiv njih je protjerivanje i klanje, sve drugo ti je džaba! Nije trebalo očekivati od Noge da iskaz na arapskom zna napisati pravilno: “la ilaha illa ’Llah“, još manje da zna šta on znači (“nema boga osim Boga“), ali bi Nogo valjda mogao znati da Bošnjaci, kad jurišaju na četnike, viču Alahuegber a ne Alah-il-ilah. Mogao je da se raspita bar toliko.

Jer, kad govori o ratu u Bosni, Nogo nastupa kao sveznalica. U pokušajima da posreduje u sukobu između Karadžića i Mladića, prvog je upozoravo da “mora računati sa tom harizmom i tom legendom, koja je išla za Mladićem gdje god se pojavio i među koji god svijet došao. Mladić je imao harizmu i kod neprijatelja. S tim se moralo računati“. Nogo, koji pouzdano zna da koljač iz Kalinovika ima harizmu u očima muslimana (što je točno: nakon genocida u Srebernici, Abdulah Sidran i Marko Vešović pokrenuli su inicijativu da se Mladić proglasi svecem) – morao bi, ili bar mogao da zna i šta su muslimani vikali kad su jurišali na četnike.


Inspirator zla: D. Ćosić
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


U stvari, ne bi morao, ni mogao ništa, nego se ja pravim neobaviješten, a nisam, ne bar kad je riječ o “Nedremanom oku“, gdje sve je, ili gotovo sve iz druge ruke, pa je i “Alah-il-ilah“ uzeo iz Popine pjesme “Manasija“: “Bliži se konjica noći: Alah il ilah“, jer smatra da su književne pozajmice glavno, sve drugo ti je džaba. Stoga, kad Bošnjaci jurišaju na četnike, koji su se ukmetili na koti Đokin Toranj, u tom zbitiju Nogi se ponavlja sve što mu se događalo od pojave Turaka na granicama srpskih zemalja pa do Noginog pada u šestvjekovno, nepravedno i ničim zasluženo ropstvo, i nema nikakve razlike između bošnjačke pješadije i turske konjice koja je, uz povike “Alah-il-ilah“, na Marici, ili na Kosovu, jurišala sa devizom: ako Nogi na daš što mu niko uzeti neće, sve drugo ti je džaba. Opet ću se sjetiti Cvetajeve: Kako je lako biti Nogo! Kako je lako piskarati ovakve ideoterije koje bi budile sućut da u njih nije ubrizgan četnički otrov. Parafazirajući misao o Menadru, moglo bi se reći: Nogo je od sebe načinio toliko vjerno ogledalo programa skrojenog u SANU da se više ne razaznaje koje je Nogo a koje je Velika Srbija. Ali je zaslužio jedno priznanje: u načinu kako propovijeda taj program ima nečeg od istrajnosti remorkera.

Ni ta Azija, svedena na pasje “arlaukanje“, nije Nogina.Već pominjani Momir Vojvodić, nula od pjesnika i odličan četnik, autor čuvenih stihova: “Ko je drugi, ja sam prvi, da pijemo turske krvi“, istodobno je i guslar koji je pred rat spjevao 117. verziju boja na Kosovu u kojoj o caru Muratu veli: “A za njime po Azije jaše“ – stih kojim je Nogo bio očaran i često ga je navodio. “Aziju“, prije Vojvodićeva spjeva o Kosovu, Nogo nije rabio u govoru, bar meni nije poznato, ni u pjesmi. Eto otkud Azija i u stihovima o Đokinom Tornju i u pjesmi “O Petrovu dne“: u njegovu djetinjstvu, čuli smo, pobili su se “Vlasi-Zagorani i Turci sa Borča“, zbitije koje mu je “salilo stravu“ (htio je reći “ulilo“, pa promašio za dlaku) zato ga “i sad dave Aveti djetinjstva Azija iz glave“: Nogo ne bi bio Nogo kad bi propustio priliku da napuše sve svoje i oje ne bi napuhaeprosputio i jenbno gopvoril "aiti niti jedna okorak uzgred ga vikne “Turcima sa Borča“.

To nije sve: u pjesmi “Črte i reze“ Nogo se ljuti na “varvara što nebo kontroliše”. Na istoku se pseći arlauče, na zapadu su vavari, tehnički super-razvijeni, ali varvari, elem, “svet se ipak deli na nas i gadove“, kao u Noginoj mladosti: u sredini su Srbi, čije se nevarvarstvo potvrdilo u Srebrenici, a gadovi su zdesna i slijeva. Bože, s koliko njegovanog prezira ovaj književni škopac stoji pred nesrpskim dijelom svijeta. Jer i nakon svih divljaštava što su ih počinili praveći veliku Srbiju, Dušanovi potomci su ostali civiliziran narod, i Nogo ne treba da očajava od pomisli da je usamljeni pristalica ove teorije, jer su rezultati nedavnih anketa pokazali da su Srbi su zadržali tradicionalno visoko mišljenje o sebi i nepovoljno mišljenje o Drugim. Ali se mora priznati da Nogina ljutnja na “varvare“ nije bez osnove: nebeski narod više ne može da kontroliše nebesa, svoj legitimni posjed, koja su pala u šape varvarima s jakom avijacijom.

Kad već pomenuh bombardovanje, u Noginoj pjesmi Čuo sam pesmu sirena ono izgleda ovako: “Za jarbol ne bejah vezan / U uši ne stavljah vosak / Zvonku kad započnu pesmu / Šizela i Smirela // Dvosmrtni drugari moji / U podrume odoše donje /A ja gde buja / Radioaktivna trava / Ozračeno gde cveta / Cveće i drveće // Za zemlju privezano / Usamljeno / Kada već nema kamo / U moje oko se sklanjalo / U Nedremano // Premda zanesen / Ubilačku / Čuo sam pesmu Sirena / Najavile su dolazak / Bombi i proleća / Već ptice me se ne boje /Ako raširim ruke / Na me / Na krstoliko sleću drvo / Srbijo Šarena Barko / U nebu agarjanskom /78 noći i 78 dana / Pospani Gospod / Mikrofilmovana / Dela svoja / U moje oči sklanja. / Vidim sa nevidljivim / Sve samlji Srblji vode rat // Znam ko će na Kuli / Na Nebojšinoj / Kada se sve prevrne / Zvijezde povatati / Ali / Ko je izbrisao / Ararat / Romori Filip Višnjin / Za jarbol prikovat“.

Kako potresno Nogo pjeva o bombama kojima je 78 dana bio zasipan, mada su to iste one bombe kojima je Nogo 44 mjeseca zasipao Sarajlije i uzgred plakao na televiziji: «Šta nam rade naša nebraća!» I kako pišti zbog vojne premoći NATA ova rospija koja je s malog ekrana, avazom iza čije je oholosti stajalo 18 000 artiljerijskih oruđa, rekla da su Srbi u ranijim ratovima s naoružanjem bili donji, a da u ovom ratu imaju “oružje nešto bolje od protivničkog!“ I koliko sućuti osjeća za srpsko drveće i cveće pod bombama taj nacionalni radenik koji je teritorije, u Hrvatskoj i u BiH, očišćene od nesrba, zvao Potencijalnom Srbijom, ne pomišljajući ni mrvom mozga na tuđu nesreću, na tuđu prosutu krv.

A tvrdnja da “sve samlji Srblji vode rat“ historijski ne stoji, ali ne glede “sve samljih Srbalja“, jer tačno je da su Sloba i intelektualni ološ koji ga je podržavao od Srba napravili međunarodne gubavce, već glede “vođenja rata“ kojeg nije bilo: ako nemate ništa protiv ove tvrdnje, Srblji su 78 dana i noći bili devetani uzduž i poprijeko. Gledamo li pak ovu pjesmu kao čisto umetničko delo, moglo bi se u slici reći da se Nogo vojnoj NATO-mašineriji suprotstavlja kamenom sjekirom.

Možda će vas paralela između antičkih i sirena za opasnost navesti da pomislite: evo jedan samostalan potez Nogine mašte! Na žalost, i za ovu igru imao je predložak u pjesmi Rastka Petrovića “Juče i danas“: “Sirene su se zakikotale piskavo izvan nas. Sirene. / Ali ne sirene grčkih arhipelaga / na koje su kapali, pali Odisejevi poljupci“. Rastko ne kaže o kojim se sirenama radi, nego nam prepušta da iz slika koje potom slijede (na primjer: “u krugu eksploziva aeroplani igraju igru proleća“), sami izvodimo zaključke. Kad se setim kod koga je sve uzimao kredit, nameće mi se zaključak da je Nogo zaduženiji no Bivša uoči propasti.

Ne znam ko su mu “Šizela i Smirela“, manj ako nije izmislio ta imena prema glagolima “šiziti“ i “smiriti“, i, mada sam kazao šta mislim o jezikotvornim pothvatima Noginim, oveselile su me i Šizela i Smirela: nek ima, bar od zakletve, nešto nepoznato u ovoj knjizi koja, kad je štijem, izaziva zijevanje do kojeg mi pucaju vilice, jer mi je u njoj sve dozlaboga znano i predvidljivo, pa nek ima bar gram neočekivanog u ovim stihovima gdje su se razbaškarili nesnosni stereotipi.

U vrijeme bombardmana, Nogo je sebi rezervirao ulogu Odiseja: na skromniju rolu, razumije se, taj ne bi pristao ni u ludilu. Kostimiran u Odiseja, koji je jedan od najvećih simbola koje je stvorio ne samo evropski čovjek već i ljudski rod uopše, mali srpski pesnik i ratni huškač kakvog nema u tri carevine odbio je da ga, kad sirene stanu pjevati, vežu za jarbol, što je uredu, jer kakav bi mi to Slobin kućni literata bio kad Homerovog Odiseja ne bi od šale prepišao? Ali šta znači iskaz: “U uši ne stavljah vosak?“ Kakvo je ovo ispadanje iz uloge koju krasno igra? Zašto misli da je dužan glumiti čas Odiseja, čas drugove mu? Homerovog Odseja su vezali za jarbol: htio je čuti poj sirena i ostati živ, a vosak je namijenjen ušima njegovih drugova, stoga se pitamo: zašto se Slobin Uliks hvali da nije stavljao vosak u uši? Bilo mu je malo da skoči u dalj više od Odiseja: morao je i najslavniju moreplovačku družinu u evropskoj književnosti kompletnu nadjebati.

To nije sve. Zašto širi ruke? Šta znači taj naprasni, ničim obrazloženi gest? Je li krenuo da ih digne uvis? Što bi bilo pojmljivo, jer taj NATO je sila koja se ne šali već ozbiljno bije i Nogo ne može posegnuti za stihovima slijepoga guslara: “ne budi mi po kožuhu buha!“ Je li Nogo krenuo da digne ruke uvis, ali je u zadnji čas u njemu pretegnuo Srbin koji se nikad ne predaje? Ili će prije biti da Nogo širi ruke zato što je na pozornici? Širenje ruku ostaje neshvatljivo ukoliko ga ne smjestiš gdje i spada: na binu. U času kad šireći ruke sebe pretvara u krstoliko drvo na koje ptice slijeću, Nogo pravi pozorišni gest koji je dio spektakla gdje lirski subjekt s izjednačenim uspjehom igra Odiseja i drugove mu i mučenika koji nije samo raspet na krstu nego je postao i krst, glumi i raspeće i raspetog. Ili, ako više volite, Nogo je postao i humka i krstača nad njome.

Stojan Vučićević nije spadao u meni najdraže hrvatske pjesnike, ali volim nekoliko njegovih pjesama, a pregršt njegovih stihova nosim odavno sa sobom kao svoju trajnu duhovnu popudbinu: “Kad raširim ruke, i pogledam sjenu, / malo ličim ptici, odveć mnogo križu“, kaže Vučićević u pjesmi Boje. Ovo su ne samo izvrsni već i pošteni pošteni: dok iz vlastite sjenke iščitava ko je i šta je, Vučićević pravi precizno motivisane slike, njegova prosudba da je biće sazdano od premalo letenja a previše muke temelji se na onom što se doslovce vidi, a poredba s križem je “realističnija“ no sa pticom. U Noginom iskazu: “Ako raširim ruke / Na me / Na krstoliko sleću drvo“(ptice) – nema književne motivacije, ukoliko ne prihvatimo soluciju da postoje dvojica: Nogo Broj Jedan, koji širi ruke, i Nogo Broj Dva, koji sa strane kibicuje na šta prednjepomenuti liči, kao što u pjesmi Uspavanka Nogo Broj Jedan spava, a Nogo Broj Dva gleda kako spava i divi se ljepoti njegove glave. Vučićević nudi iskustvo dostupno svima: i mi bismo mogli, kao pjesnik, iz svoje iz sjenke iščitati na šta ličimo, dok klasik Nogo opet hoće da ga čitamo po popustu: da bismo ozbiljno uzeli njegovu sliku, moramo prihvatiti prepostavku da je Nogo, kao čeljade mimo ostalu, obdaren sposobnošću kojom obični smrtnici ne raspolažu: širilac ruku sa strane posmatra to širenje, što je preko jego. Zapravo nije preko jego nego se opet radi o jeftinom teatru.




U nastojanju da “nevidljivom“ neprijatelju, koji ga je pretvorio u “krstoliko drvo“, bar na imaginativnoj razini uzvrati udarac, Nogo je žitelje zemalja NATO-pakta koje bombardiraju Srbiju na brzu ruku poturčio: proizveo ih u “agarjane“ u čije je šape palo srpsko nebo. Agarjanima su srednjovjekovni srpski kaluđerski nazivali Turke kao potomke biblijske Agare: najubojitiju riječ koju je u rezervi čuvao za “Aziju“ Nogo ispaljuje na Zapadnjake, ali promašuje. Na žalost. Jer su zbilja prekardašili. Prvo su došli Agarjani iz Azije i Srbima oteli zemlju, stoga su morali promijeniti adresu: otprtljali su u “nebeske gubernije“, kako bi rekao Brodski, a šest stoljeća potom, Agarjani iz Evrope su im pocijepali im tapije na nebeska imanja i razvaganili se u nadoblačju kao na babovini, što je za krepati.

Nebojša kula i vatanje zvezda posuđeni su na revers iz Višnjićeve pjesme Početak bune protiv dahija: Nogo zna, ali zainat neće da kaže, ko će na Nebojši-kuli povatati zvezde u tepsiju i proreći smrt NATO-dahijama. Što se pak tiče Ararata, njega je neko drpisao i nema šanse da na njemu pristane Slobina Srbija pretvorena u Nojevu barku. “Filip Višnjin“ je “za jarbol prikovat“, što je znakovito: Nogo ne ide toliko daleko da sebe proglasi većim od Višnjića, zato je Filip, koji je odbio, po ugledu na Noga, da ga vežu za jarbol, bio na silu “prikovat“ da se nasluša pjesme NATO-sirena; inače, radno mesto mu je gore, “viš’ Srbije na nebu vedrome“, ali ga je morao napustiti iz razumljivih razloga: agarjanskom avijacijom ozgar je bio etnički očišćen. Uza sve, Nogo na sebe uzima, kao u krimiću, detektivski zadatak spasavanja mikrofilmovanih dela Gospodnjih, koje bi neko u onolikoj gužvi mogao gepiti, jer Jehova je pospan, inače ne bi dozvolio bombardiranje čovjeka koga je nebeski narod, na nekoliko demokratskih izbora, sa magarećom upornošću izglasavao sebi za diktatora.

Oslušnimo, još jednom, mitološku dreku koju je ovaj stihoklepac nadigao u svojoj bednoj drljotini: biblijska mitologija, svedena na klišee – Agarjani, Ararat, Nojeva barka; srpska mitologija, svedena na klišee: “podrumi donji“ iz pjesme Smrt vojvode Prijezde, Višnjićeve dahije, Nebojša kula i hvatanje zvijezda u tepsiju; grčka mitologija, svedena na klišee: Odisej, mornari, sirene. Kao starica koja se jedva vuče od kreveta do komode, od komode do stolice, od stolice do stola, Nogina kljasta mašta jedva se vuče od jednog do drugog mitološkog stereotipa koji su autističnom Nogi pouzdan štit od realnosti: čuvaju ga od izravnog dodira sa zaguljenom zbiljom, sa nimalo prijatnim istinama o Srbima.

Evo još malo bombardiranja: “Kud si pošo nagrajilo u nedoba na poklade / U sunčeve obrvice nalbantini kad se klade / Za nebesku potkovicu prikovaše sunčevića // Sjaju suze kroz rupice iz čavala iz vlašića / Da Zorilo i Noćilo i troglavi gle Balačko / Večeraju pomrčinu Srbijice crna tačko“. Nalbantini su, jamačno se dosjećate, potkivači konja, ali možda u vama nedoumicu izazivaju obrvice kojima je snabdjeveno Nogino sunce. One su posuđene iz guslarskog deseterca u kojem ih leoninski stih obavezuje da budu “morske pijavice“. Za Noga postoji samo jedan nalbantin: onaj koji pristaje da pobratimu bolanom Dojčinu potkuje konja jedino pod uslovom da mu Dojčinova hanuma plati u naturi: “Anđelija, moj snaho mila! Ja ne kujem konje veresijom. Da mi dadeš tvoje oči čarne, da ih ljubim dok se pobro vrati i dok meni potkovicu plati“. Nogo je od Dojčinove supruge rekvirirao obrvice, izuzeo ih za potrebe odbrane Srpstva, i dodijelio ih suncu, što je okej, jer, ako se Nogo u pjesmi može prometnuti u Ofeliju, gdje piše da nebesko tijelo zvano sunce ne može biti ljuba Anđelija?

Ovi navodi će vam omogućiti pun uvid u Nogovu pjesničku impotenciju: njegov način pravljenja pjesme, njegova izražajna sredstva, uprošteni su do ubogosti – ne pjesnik već prosjak u ritama izmoljenim u guslara i u kaluđera – i stoga, čim posegne za složenijim postupkom, očekujte komediju lišenu humora. Nogo kuša da nešto uradi s nalbantinom iz usmene pjesme, valjda mu dojadilo da prepisuje guslara, pa se naoštrio da napravi razrađenu metaforu. Zato je nalbantina umnožio u nalbantine i organizirao njihovo klađenje u obrvice ljube Anđelije koja sija s neba: nisu toliko bezobrazni da ištu, kao ucjenjivač Petar nalbantin, Andelijine čarne oči, nego kocka nek odluči kome od njih će da pripadnu.

To nije bilo dovoljno, pa je unio preinake u opis poslova i zadataka potkivačke profesije: umjesto da prikivaju konjima potkovice, ove nalbantine krasi vještina da prikivaju ZA potkovicu, na šta ostaje da kažete: kako se toga setio, otac ga genijalni? Kad se Nogina mašta odvaži na samostalan korak, brzo se vidi da je bangava, i to u sve četiri. U pjesmi rasnog reprezentanta nebeskog naroda nebeski nalbantini za nebesku potkovicu prikrivaju “sunčevića“, koga bi drugo: nesposoban za samostalno koračanje, Nogo opet poseže za ovom štakom iz folklora. Šta dalje biva? Suze folklornog sunčevića, prikovanog za konjsku ploču, sjaju “kroz rupice“. Kakve rupice, je li taj Nogo pri sebi? Rupice na konjskim pločama postoje da se kroz njih udare čavli, te ako su čavli ukucani, a Nogo veli da jesu, okle onda rupice? Nogo je osjetio ovu teškoću i pokušao da je ukloni akrobatskim potezom: u njega “sjaju suze“ i “kroz rupice“ i “iz čavala iz vlašića“, što nam priziva u sjećanje Nogu koji je svojedobno hodao istovremeno i oko Sarajeva i ponad tog zvjerinjaka! Noginske suze imaju sposobnost da sjaju i “kroz“ rupice u koje su zakucani čavli i “iz“ tih čavala-vlašića: racionalnim fabrikovanjem slike Nogo opet kuša uraditi ono što nije u stanju obaviti njegova imaginacija. Jer ako bi suze sjale samo iz rupica, uzvratili bismo mu potpitanjem: zar te rupice nisu začepljene čavlima? Ako bi pustio da suze sjaju samo iz čavala, strahovao je da ga ne priupitamo: kakve su to suze koje prodiru kroz čelik čavala? Stoga je rezulat ispao neriješen: suze “sjaju“ malo “kroz rupice“, malo “iz čavala“.

Nogo kuša imitirati Lazu Kostića i biva pravedno kažnjen. Kostić, koji je istinski razumio prirodu svog talenta, sebe je nazvao “hladnokovom“ – riječ koja precizno definiše one trenutake kad je u pjesničkoj slici kušao da uskladi racionalno pravljenje i slobodni akt mašte, što je davalo vrhunske rezultate, mada su pogoci bili plaćani nerijetkim promašajima, te ako se Laza, pjesnik moćne imaginacije, dok hladno kuje, ne jednom okliznuo na koru od banane, šta očekivati od Nogine maštice, danas sposobne tek da simulira pjesnički akt?

Noginske “sjaju suze kroz rupice iz čavala iz vlašića“ kako bi Zorilo i Noćilo, posuđeni od Milana Dedinca, skupa s troglavim “gle Balačkom”, pozajmljenim od guslara, mogli rahat “večerati pomrčinu“ u času kad je Srbija pretvorena u “crnu tačku“, što će reći da je na snazi naredba o totalnom zamračenju: Nogo je u ispoštovao propise koji važe u vrijeme bombardmana i usput načinio kajganu od Zorila i Noćila iz poezije srpskog nadrealiste i deseteračkoga “gle balačka“, jer misli da imena Zorilo i Noćilo savršeno pasuju onim koji bombarduju Srbe, i, mada se ne bih nagađao kojim su čudom Dedinčevi Zorilo i Noćilo, izrazito lirski simboli najdubljih Dedinčevih ljudskih i pjesničkih iskustava, u Noginim rukama postali sredstvo za žigosanje dušmana Srbije, nadam se da vam je ovaj odlomak iz Nogine Tužbalice omogućio da donekle osjetite u koliko nemaštovitog šmokljana se iščaurio ratni huškač koji je uobrazio da mu je dopušteno, po uzoru na Kostića, kovati hladno.




Nogo kuša da se otme iz željeznog zagrljaja slijepoga guslara i odmori se od popovskog jezika kojim su sročene njegove naricaljke nad poraznim rezultatima srpskih osvajačkih ratova, ali ovakvi izleti redovno ispadnu žalosni. Evo još jedan slučaj: “Leto u jesen Zlatni presek sklada / Za suncem mesec za osekom plima / Tka stari razboj Vezani stih vlada / Razboritošću ako je još ima“. Ova strofa je dovoljno jasna i dovoljno konvencionalna da bi zahtijevala posebno razmatranje, ali “zlatni presek sklada“ zaslužuje komentar. Zlatni presjek je odnos dijelova neke prave kod kojeg se čitava prava odnosi prema svom većem dijelu kao što se veći odnosi prema manjem (npr. 13: 8, 8: 5), a prema nekim empirijskim estetičarima, u različitim predmetima (slikama, primijenjenoj umjetnosti, pa i u ljudskom tijelu), zlatni presjek uvjetuje svojim harmoničnim relacijama najsnažniji doživljaj ljepote. Posegao sam za definicijom iz enciklopedije kako bih rastjerao vaš strah ako vas je sintagma “zlatni presjek sklada“ prepala dubinom i zagonetnošću. Razloga za strah nije bilo, jer se radi o praznoslovlju koje resi mnogi stih i strofu i pjesmu iz Nedremanog oka: Nogo nam je prioćio veličajno otkriće da postoji harmonija sklada! Dopao mu se jezički spreg “zlatni presek“, koji je drugo ime za sklad, ali nije znao šta će s njim, jer više nije u stanju da napravi pristojnu metaforu, pa je preveo, za laike, smisao tih riječi i tako smo dobili “zlatni presek sklada“, što je korisna informacija, jer sad i mi neobaviješteni znamo da je sklad ono unutar čega postoje harmonične relacije!

U drugoj strofi iste pjesme veli: “Distih i katren u sekstini smisla / Razlomiše se u cezuri marta / Premda ni rimi ne miruju čisla / Sneg opet čita kajdanku Mocarta“. Nogo liči na srpskoga kralja Milutina iz Danteova Pakla. Onog koji je falsificirao dukate na mletački kalup. I Nogo je krivotvoritelj koji nudi sve lažnu monetu do lažne monete, što ne treba čudi: ratni huškač je osuđen na krivotvorenje lirskog jezika kad god za njim posegne, ali, za razliku od Milutina, koga je Dante vrgnuo u pakao, falsifikati Nogu vode u džennet književnih nagrada.

U sekstini, strofi od šest stihova, dvostih i četvorostih su se “razlomili“, i to “u cezuri marta“. Šta je cezura? Stalna, nekad i pokretna granica riječi koja stih dijeli na polustihove. U Noge su stihovi razlomljeni “u cezuri“, a ne cezurom, kako nalaže srpska gramatika, ali, da je napisao: “razlomiše se cezurom marta“ nedostajao bi mu slog i ne bi bilo rime sa “Mocarta“, zato je ispalo da su stihovi u cezuri, a ne cezura u stihovima: dopisujući jedno “u“ da ispuni metrički obrazac i ukreše rimu, naš stihoklepac tvrdi da veće staje u manje, a ne manje u veće, kako Bog zapovijeda. E pa lijepo, fala bogu. I šta još? Nogina sekstina nije bilo kakva nego sekstina smisla. Postoji li sekstina besmisla? Ne bi trebalo. Tačno je da u “Nedremanom oku“ postoje i sekstina i tercina i katren besmisla, zbog čega Nogo zaslužuje ukor, ali zašto baš sekstinu uzima kao utjelovljenje smisla? To je ostalo njegova privatna stvar, stoga bi se trebalo Nogi telefonom obratiti za pomoć, jer možete imati očiju koliko i Argus, nećete shvatiti zašto Nogo upotrebljava sekstinu kao metaforu smisla. U poeziji, privatno znači proizvoljno.

I kakvim je to “čislima“ iliti brojanicama snabdjevena rima? Ne znamo. Da je rime uporedio sa brojanicama, hajde i nekako, ali Nogo je rimu pretvorio u bogomoljca kome “ne miruju čisla“, a ti se tu snađi kako ti glava zna. Nogi zna dojaditi pozajmljivanje u guslara i tad mu prahne da bude Malarme. Nisam imao zadovoljstvo razumjeti šta u pjesmi Slobinog Malarmea znači rima pretvorena u igumana Stefana kome ne miruju brojanice, ali znam i da razumijevanje nije potrebno, jer kad si Malarme, nisi obavezan da bilo šta kažeš već da nagovještavaš, stoga je dovoljno što rima monaški skrušeno zvecka “čislima“, pa ipak ću dodati da me, uprkos malarmeovskom gardu, kopka šta ovdje radi “kajdanka Mocarta“, zašto je “sneg“ promaknut u čitača kajdanke Mocartove, a ne, kako Nogo veli, “Mocarata“: zaboravio je, a tome je kriv stres od srpskih poraza u ujediniteljskim ratovima, čemu nas je na prvoj godini studija učila Ksenija Milošević: da u srpskom jeziku nema “kajdanke Mocarta“ već ili “kajdanke Mocartove“ ili “kajdanke Johana Volfganga Mozarta“. Šalim se: “kajdanka Mocarta“ greška je na koju je prisiljen rimom, nije mogao upotrijebiti ni inicijale: “kajdanka J. V. Mocarta“, jer bi imao dva sloga više.

Malarmeovski nejasni Nogo govori o snegu, kajdanki i Mocartu kao što bi govorili Mandeljštam ili Pasternak bez obrazovanja, talenta i sa kokardom na šajkači. To jest, da je ovo Mandeljštamova ili Pasternakova pjesma, znao bih zašto snijeg stekao sposobnost čitanja, i ne bih se čudio Mocartu, ali otkud ovo Nogi u čijoj poeziji nema ni pola promila mandeljštamovske ni pasternakovske imaginacije? U ovim stihovima, u po bijela dana i po bjelini snijega, Nogo glavinja naslijepo u mrklome mraku, i ne samo da ne uspijeva reći ništa već daje i karikaturu postupka koju zatičemo u Mandeljštamovoj i Pasternakovoj poeziji; ne samo u njima, naravno, ali, pošto znam lektiru mladog Noge, poznato mi je i da se s tim postupkom prvo sreo čitajući prevode ovih pjesnika:

Žune u šumama i samoglasnika dužine
U tonskim stihovima jedina su mera.
Al samo se jednom u godini razvije
U prirodi dužina kao kod Homera.

Kao cezura ovaj otegnuti dan zija:
Već je od jutra tišina i dužine me muče;
Volovi na ispaši i zlatna lenost prija
Da se iz trske bogatsvo cele note izvuče.

Neka sam citirao ove stihove: dozlogrdilo mi je zagušljivo stihoklepstvo Nogino i zaslužio sam da me razgali ovaj pirak svježeg zraka. Mada nije sasvim tačan, Miljkovićev prevod je dovoljno dobar da pokaže bitne vrline tog novog postupka u Mandeljštamovoj poeziji. Nešto slično imamo i u ovim Pasternakovim stihovima u mom prevodu:

U grožđe greznu mlazevi kiše,
I dugo, dugo, do osvita,
Sa krovlja krope akrostišjem,
A mjehuje u rime hita.

U oba slučaja imamo vrsne uzorke poezije pravljene postupkom koji se može zvati miješanje teksta pjesme i teksta svijeta, otud posezanje za jezikom poetike kad se govori o žunama, danu, ili padanju kiše, radi se o upisivanju kulture u prirodu, stoga kiša pada “u akrostihu“, a “mjehurje“ koje pravi pretvara u “rime“, stoga dan “zija“, i to nezaboravno, “kao cezura“. Moderne poredbe i metafore, koje se zasnivaju na iznenadnom uočavanju neočekivanih veza među naizgled neuporedivim stvarima, uvećavaju moć naše imaginacije koja je prisiljena da prizna postojanje tih veza, i njihovu uzbudljivost, tamo gdje ih, tren ranije, nije mogla ni slutiti, da prihvati kao malo otkriće Mandeljštamov dan što zija, zjapi poput pauze u stihu, čak da nasluti duboku logičnost te poredbe: ona je dio lanca slika u kojim su pomiješane žune i dužine samoglasnika, trajanje ravnodnevničkog dana i dužina Homerovih stihova, te slike pripremaju poredbu s cezurom, motivišu je i objašnjavaju, čine je nužnom. Nogo ovaj postupak oponaša s poraznim rezultatom: i njegova “rima“ kojoj “ne miruju čisla“ i njegova “cezura marta“ u kojoj se “distih i katren razlomiše“, i njegov “sneg“ koji “čita kajdanku Mocarta“ spadaju u neartikulisani govor, iza njih ne stoji nikakvo umjetničko obražloženje, lišene su motivacije, jer ne možeš odložiti gusle i odsvirati Mocartov “Turski marš“ a da ti to prođe nekažnjeno. Čak ako ostavimo po strani “kajdanku Mocarta“, grešku napravljenu pod prisilom rime, ne možemo se ne pitati: zašto, na temelju čega, mart u Noginom pjesmuljku biva proglašen cezurom koja “razlama“ distih i katren, a “sneg“ čitačem sveske sa notama? Ovoga su u grobu ključevi, rekao bi srpski pjesnik Njegoš. U onom grobu gdje je Nogo prenio pisaći sto i nastavio da škraba pjesmisce kao da uopšte nije umro.

Sad pogledajmo “Baladu u tramvaju“, spjevanu u trohejskom desetercu sa mirotočivim moštima u cezuri iza četvrtog sloga: “Dremuckaju u mitskom tramvaju / U nesreći razdragani slavski / Ljuljaju se u nemom avaju / Pogorelci dugo ijekavski“. Kad Nogo poje o Srbima, čitaocu ne gine mitska pozornica: jednom, “mitski perivoj“, drugi put, “mitski tramvaj“, koji u mitske nisu preobraženi snagom imaginacije, jer Nogo vjeruje da se mitsko može proizvesti razumom, da je dovoljno nečemu prilijepiti etiketu “mitski“, očekuje da mu se vjeruje na riječ, i s pravom očekuje, jer se obraća isključivo Srbinu izišlom iz Slobine retorte. Pošto je tramvaj nazvao mitskim, treba se nadati čudesima i, zaista, njegovi “dugi ijekavci” imaju čudesnu sposobnost da u nesreći slavski razdragani dremuckaju u nemom avaju. Taj “avaj“ je “nem“ kako bi Nogo demonstrirao oštrinu svog sluha za srpsku nesreću: “avaj“ je mogao biti triput “nemlji”, njegov bi ga patriotski prijemnik ulovio, jer bilo bi sramno ne iskoristiti priliku da pogorelce, od Beograđana zanemarene, zapravo prezrene, zaspe najnježnijim saosjećanjem, kao mladence ječmom.




(ZAVRŠIĆE SE U UTORAK 02.09.2008)

* Odlomke iz knjige "Mrzitelj" ekskluzivno za e-novine objavljujemo zahvaljujući autoru, Marku Vešoviću, koji nam je je dozvolio da koristimo rukopis njegove još neobjavljene knjige.

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 02/09/2008 09:19

Marko Vešović - izvodi iz neobjavljene knjige "Mrzitelj"Objavljeno: Uto, 02. 09. 2008. 08:08 ZVERI U TRAMVAJU (6)
Knjiga koja se rađala godinama: Marko Vešović


Karadžić i Nogo su srpski klasici. Rašo je klasik po nedjelu. Jedan od najkrupnijih srpskih klasika po nedjelu kojim će se, nakon uhićenja, natenane pozabaviti književni kritičari iz Haga. Za Noga, danas, kad je nerealistično očekivati da posthumno napiše nešto od valjanja, može se reći da je srpski klasik bez djela. Jedan od najkrupnijih srpskih klasika bez djela. Možda i najkrupniji. Danas je Nogo kralj srpske poezije. Kralj Mida. Jer sve čega se takne, pretvori u govno, kako bi kazao Josif BrodskiMarko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine.
Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu doletale granate.

Nogovi pogorelci, dakle, drijemlju nijemo jaučući, ili nijemo jauču drijemljući, ali ne bi trebalo da nas obeshrabri to što se ove dvije radnje isključuju. Jer isključuju se u običnom iskustvu, ne i u Noginoj poeziji, da li zato što je riječ o “nebeskom narodu” na koji je neprimjenljiva naša, suviše (pri)zemna psihologija, da li zato što je Nogo toliko potresen prizorom da ne zna šta lupeta? Ili je iz oba razloga ovdje do dirljive patetike, zapravo do paroksizma, dovedeno bjelodano odsustvo bilo čega što makar i izdaleka liči na pjesnički talenat? Ti dugi ijekavci, koji dremuckaju i nemo jauču, a istodobno su “u nesreći slavski razdragani” – sasvim su dovoljni da Nogo bude proglašen Dostojevskim iz Borija: samo je nasljednik Fjodora Mihailoviča mogao ovoliko duboko ući u dušu Srbina koji je slavski razdragan dok dremucka, ali ga dremljiva razdraganost ne priječi da nemo jauče. U svim pjesmama iz Nedremanog oka ima nečeg nesnosno plitkog i jeftinog na ovaj način: živcira nas jeftinoća s pretenzijama na dubinu. Kad Nogo ide za Dučićem, ostaje dojam da nam, usprkos originalnosti s kojom ga oponaša, ipak nudi drugorazrednog Dučića, stoga se ne treba mnogo čuditi, ako se ičemu treba čuditi dok štijete pokojnog Nogu, što njegovi dugi ijekavci, koji dremuckajući nemo jauču od slavske razdraganosti, djeluju kao Dostojevski iz sedamnaeste ruke. Tačnije, kao neuk šnajderaj književnog mrca koji kuša, sa estrade, odakle bi drugo, da nas impresionira slavski razdraganim avajima dremuckajućih Srba.
U drugoj strofi Nogo veli: “Koje Višnji u Vavilon usu / Ti se i sad rađaju na panju / Mesto svoje nose glavu rusu / Obretenu na usekovanju“. Pjesma se razvija logično: ako je tramvaj “mitski”, Beograd mora biti promaknut u biblijski Vavilon. U Noginoj knjizi sve srpsko je dignuto na kub, što Srbi zaslužuju: ove pjesme su nastajale u vremenu kada su, ili nakon što su, popalili, popljačkali, protjerali, poubijali, silovali sve nesrpsko što im je palo u šape, stoga je Nogo prisiljen da skalu vrijednosti okrene naglavce: dželate si obavezan opjevati kao mučenike, stoga se i u ovaj tramvaj ukrcao sve go Jovan Krstitelj do Jovana Krstitelja, ili, ako više volite, Lazar Hrebeljanović do Lazara Hrebeljanovića.

Jer riječ “usekovanje” opisuje poznati biblijski događaj: odsječena glava Jovana Krstitelja dodijeljena je Salomi kao nagrada za umjetnički dojam koji je njen ples izazvao u gledateljima, ali tu je i pridev obreten, od imenice obretenije, a na svetu, kako znamo, postoji samo jedno obretenije – ono iz naslova Vukove pjesme o odsječenoj glavi cara Lazara: “ode glava preko polja sama, / sveta glava do svetoga tela, / pripoji se kao što je bila“. Ti pogoreli dugoijekavci nemaju sopstvenu već od guslara pozajmljenu “rusu glavu”, koja je i glava cara Lazara, to jest Jovana Krstitelja: glava od tri polovine, rečeno jezikom srpske epike. Ti cari Lazari iliti Jovani Krstitelji svjedoče o već pomenutom hotentotskom moralu: kad ja ubijem svog neprijatelja, to dobro, ali kad moj neprijatelj ubije mene, to zlo. Tog morala Nogo se dosljedno drži i kao ratni huškač i kao pjesnik. Uoči klanja u Bosni, javno se upitao: “Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene?” Ovo je kazano objektivnim glasom, jer se Nogo, kao propovjednik krvi i noža, držao one Tacitove: ”sine ira et sudio”. Jest, “bez mržnje i naklonosti” pozivao je na klanje, jer je iz njega govorila Istorija, a ne lični resantiman. Doduše, Marko Darinkin, koji je u historijskim knjigama našao podatak da su četnici, u drugom svjetskom ratu, samo u istočnoj Bosni pobili 63 000 Muslimana, nije mogao da ne upita sebe: koje “krvi nenamirene“? Ali njegov način rezonovanja bio je žalosno promašen, jer Nogo je trebalo da Srblje, uprkos činjenicama, ubijedi u duboku moralnost klanja koje se Muslimanima spremalo, stoga se i držao hotentotskog pravila: kad Dražini četnici poubijaju muslimane, to je okej, a kad muslimanski ustaše poubijaju Srbe, onda je to zlo koje je pola vijeka docnije trebalo primjerno kazniti. Ali ne samo to.

U nedavnom ratu, Srbi su iz trećine Hrvatske protjerali Hrvate, a kuće im sažegli, dakle, napravili desetine hiljada dugoijekavskih pogorelaca, Uz to je Karadžić, koji je 72% teritorije BiH pritisnuo čizmom, proizveo je stotine hiljada “pogorelaca”, takođe “dugo ijekavskih”, ali većinom muslimanske vjere. Ni prvi ni potonji za Noga ne postoje, jer hotentotski moral, koji četnički Bard upražnjava, kaže: kad Srbi naprave desetine hiljada hrvatskih i stotine hiljada muslimanskih pogorelaca, to je vrlo dobro, ali kad u beogradskom tramvaju sretne “pogorelce dugoijekavske” koje su napravili Bošnjaci, ili možda Hrvati, onda je to toliko zlo da ga se dostojno može opjevati isključivo biblijskim metaforama. Tačnije, klišeima.

Pretpostavimo da misli na pogorelce iz Hrvatske. Kad je Nogo, po kninovima, zlatousto huškao Srbe da uzmu pušku u šake i sa svete srpske zemlje Hrvate protjeraju a kuće im popale, to je bilo dobro, ali kad su srpski pogorelci na traktorima zbrisali iz Hrvatske, desilo se toliko zlo da ga je moguće opisati samo slikom koji Hrvatsku pretvara u kasapsku radnju: “Ti se i sad rađaju na panju”! To jest, svaki Srbin iz Hrvatske, čim se rodi, zreo je da mu se na panju odsiječe glava. Tako poje, bez mrve stida, ratni huškač koji ne osjeća niti trun odgovornosti za ono što se dogodilo Srbima iz Hrvatske, iako bi se za njega moglo reći sve osim da je mlako, preko srca, bez pravog zalaganja, propovijedao krv i nož.

Nogini pogorelci su “Zakovani u pokretnoj kući / U tramvaju ko u karantinu / Niko neće izaći ni ući / Samo Jona u predanje minu“. Ofucana perifraza “pokretna kuća“ zaslužuje pohvalu, jer se u njoj zrcali Nogina dosljednost: godinama se pridržava ne samo velikosrpske ideologije već i trivijalnog izraza. Uz to, pribojavajući se da čitalac neće skužiti šta mu je ta vražja “pokretna kuća“, u sljedećem stihu ju je objasnio: to vam je tramvaj. Ali ko ih “zakovao“ u toj kući? Nogo! I ovdje, i u cijeloj knjizi, prisiljen je na raznovrsna nasilja nad zbiljom, nad jezikom, nad zakonima mašte, što je nužan preduslov da nam priopći svoju filosofiju slijepog miša, to jest stvora koji je ono što se u ratu dešavalo gledao sa glavom okrenutom naopačke. I, čekajte, zar Jona nije u predanju, i to ihihi koliko stoljeća? Ako je odgovor pozitivan, kako je to ponovo “u predanje minuo“? Pojma nemamo. Pouzdano se može reći jedino da je Jona, s Noginom dozvolom, pripušten u predanje, a prije toga ili nije bio u predanju, ili je bio nogiran iz predanja, valjda od komunista. Opet je, dakle, pred nama noginski spektakl, utemeljen na simbolima iz Biblije kojim se daje posve privatno, što će reći proizvoljno značenje, jeftin pozorišni spektakl na bini stvorenoj ukrštanjem “mitskog tramvaja” s karantinom koji, u petoj strofi, postaje lazaret za gubavce (ovdje ga je Nogo do balčaka viknuo Beograđanima!), a sve je uokvireno bludnim biblijskim Vavilonom, plus Kulom vavilonskom na kojoj je Bog poznatim gafom obustavio radove.

Nogo i ovdje rukuje isključivo teškom artiljerijom iz mitološkog arsenala, kako dolikuje Srbinu čiju smo zaljubljenost u artiljeriju nedavno osjetili na vlastitoj koži, zaljubenost koju je davno konstatovao Miroslav Krleža. Noginski spektakl, čiji junaci su gubavci koji su istodobno i Jovani Krstitelji iz Biblije mičurinski ukršteni s Lazarima iz srpske epike, trebalo je pojačati Jonom, i mada je Nogo cijelo popodne grickao olovku kušajući da se sjeti šta bi sa Jonom, kako da ga pjesnički uposli, njegovi napori nisu doveli ni do čega, stoga mu je ostao režiserski naputak: ti ćeš, Jona, preko pozornice, minuti u predanje!


Bombardovanje stihovima: Beograd pod bombama 1999.


Rimovano štucanje

U četvrtoj strofi, Nogini trohejski destereci ne zna se da li su pitijski dvosmisleni ili pak sibilski zagonetni: “Da ne bude kad jesmo da nismo / Usred Kule epski apostrofi / Rikošetom pomešaše pismo / U pravilnoj u krvavoj strofi“. Doduše, prvi stih nije teško razumjeti, jer je poluprepisan od Milovana Danojlića: “nisam kad jesam, jesam kad nisam“, a ostalo – kako da kažem? Ostalo je rimovano štucanje, ali toliko toržestveno da je zbilja jazuk što ga niko neće razumjeti. Jazuk, jer se radi o štucanju o malarmeovski zagonetnom, svejedno što ne znate je li ta zagonetnost šupljija ili veličanstvenija, ali ne vjerujem da bi se iko od čitalaca u propaloj Jugi usudio da pristupi odgonetanju ovih redaka. Ta vavilonska kula, i usred nje epski apostrofi iliti zarezi, definicija su pogorelaca ali i suvremenih Srbalja, njinog položaja u predslobinskoj Jugoslaviji, ali, ako pomislite da bi tumačiti ovo bilo isto što i zavezanih očiju noću loviti crnu mačku u tunelu, nećete biti u krivu, ali ni sasvim u pravu, jer bi jedno moje sjećanje moglo baciti malo svjetla na ovu tmušu: svojedobno je, ne znam na kojem kongresu ili skupu pisaca, Danijel Dragojević rekao da mu jugoslovenski intelektualac liči na apostrof, to jest na zarez koji u riječima stoji mjesto odsutnog slova, a Nogo je bio oduševljen tom slikom, i često ju je upotrebljavao, ne pominjući čija je. Nakon ove pripomene, otvara se jedna mogućnost čitanja koju ne bi trebalo podcijeniti: ovi stihovi, čija je zamumuljenost dorasla njihovoj nedarovitosti, govore da su u vavilonskoj kuli, metafori razvaljene Jugoslavije, Srbi postali apostrofi, umjesto njih stoje znakovi da ih nema, da su ispušteni iz Titinog teksta, situacija koja im je dojadila, jer zna se da jesmo a ipak nismo – eto zašto su Jugu razvalili Slobo i njegova kućna pudlica Nogo: u Velikoj Srbiji, koja se dobije kad sabereš Srbiju Stvarnu i Potencijalnu, više nikad neće biti “kad jesmo da nismo“. Ti “apostrofi“ su i “epski“, što sugeriše da Srba dvostruko nema, em ih je sjeb'o Maršal, em je iz njih isparila guslarska suština, a zar već sam gubitak te suštine, koja je, doduše, voskresla u ujediniteljskim ratovima, nije dovoljan razlog da se Juga razbuca? I mada nije lako reći koji je smisao tvrdnje da su Srblji, s namjerom “da ne bude kad jesmo da nismo“, rikošetom, to jest pucanjem s odskokom pojektila, “pomešali pismo” u strofi koja je pravilna i krvava, dvije mi se stvari čine izvjesnim: a) ubijanje je Noginim dugoijekavcima vrsta pesničkog stvaralaštva, isto što i pisanje pravilnih mada krvavih strofa, i b) pucanjem dokazuju da jesu, da egzistiraju. Nogo je u ovoj strofi mutav jer brani neotuđivo pravo dugoijekavskih Srba da pucaju po nesrbima, a usput ga je htio viknuti ekavskim Srbljima i neprijateljima Srpstva istodobno, ali pošto skrušeni bogomoljac osjeća da ne može otvoreno podržavati dugoijekavsko pravo na ubijanje, ove stihove je, vukovski rečeno, zakukuljio, zamumuljio, zadevetio, zadesetio, i niko ih, osim Noge i Alaha, ne bi mogao otkukuljiti, odmumuljiti, odevetiti, odesetiti.

Nogo dalje veli: ”U tramvaju ko u lazaretu / Svak je za se rođače gubavi / Cvili Hristos sam u Nazaretu / Popljuva ga njegov rod ubavi“. Ispostavilo se da poredbe Srba sa Jovanom Krstiteljem i carem Lazom nisu bile dostatne: ukoliko dugoijekavske pogorelce ne uporediš sa Hristom, nisi ništa učinio i, mada se meni čini da Hrist nije bio popljuvan u Nazaretu već na Golgoti, ne mislim da treba Nogi zamjeriti, ili bar ne suviše, jer lazaret i Nazaret tako se krasno rimuju, što je za ljubav ovom sroku odlučio da odustane od jevanđeoske istine. To nije sve. U pjesmi o NATO-bombardovanju Nogo kaže: “Na kraj sveta krajem veka sija ova crna rupa / Gde Miloša razapinju i Barabu s Hristom skupa“. Prvo se, dakle, dugim ijekavcima ponovila četrdesest prva, potom se ekavcima, kolektivno promaknutim u Miloša Kobilića, opetovalo Hristovo raspeće na Golgoti. Ni tu nije kraj. U pjesmi “Tropar u dva glasa“, Nogo veli da s anđelima poje “o Hristovim ko o svojim čistim tridesetim“ – stih u kojem se, kako kaže pisac predgovora Noginoj knjizi, “poistovećuje stradanje onoga koji peva sa Hristovim i, uslovno, čini ovaj tropar krstobogorodičnim“. Ukratko: rodila majka šaldžiju! – rekli bi u Bosni. Iza face poniženog i uvrijeđenog Srpčeta koje reži na cijeli svijet krije se humoristički pisac, jer je samo postmodernist, sklon parodijskoj upotrebi velikih simbola svjetske kulture, mogao s Hristom porediti narod koji je počinio najveće zločine u Evropi nakon drugog svjetskog rata, i samo pjesnik s velikim talentom za detronizovanje svega što se na zemlji smatra svetim mogao je izjednačiti Spasitelja i ratnog huškača iz Borija. Uostalom, i Karadžić je poredio sebe sa Isusom. Jednom, na pitanje stranoga novinara: Zar ne vidite da ste sami, i da je cio svijet protiv vas? – odgovorio je kao iz puške: “Jeste, sam sam, ali je i Isus Hristos bio sam, pa se docnije pokazalo da je bio u pravu“!

U završnoj strofi Nogo kaže: “Iz tunela u nebeske dveri / Ranama kad overiše vizu / Sa ljudima spanđaše se zveri / Utom tramvaj stiže u remizu“. Ova remiza mu je zbilja slavna: strahovao je da njegova pjesma neće biti dovoljno banalna ukoliko je ne poentira remizom. Kao što maločas nije znao šta će sa Jonom, sad ne zna šta će s tramvajem koji je, u prethodnim strofama, pretvorio prvo u “mitski“, pa u spolja zakovanu “pokretnu kuću“, pa u “karantin“, to jest “lazaret“ za gubavce, a ovakva pjesnička skalamerija i jeste zaslužila da bude ismijana slanjem u remizu. Što se pak tiče “nebeskih dveri“, one su jasne: Srbin može da šljegne s neba i da se danju smuca Beogradom, ali se zna da noćiva u nadoblačju, mada Nogo zaslužuje ukor što se popišmanio: prvo je pustio tramvaj da uđe “iz tunela u nebeske dveri“, čak će dugoijekavski pogorelci “ranama“ ovjeriti “vizu“ za svesrpski raj, ali u posljednjem stihu izjavljuje: šalio sam se, nisu nebeske dveri već obična remiza! Sa ovim ovjeravanjem putovnice pomoću rana možda bi bilo sve u redu da opet iz te tvrdnje ne progovara hotentotska filozofija: da bi napisao ove stihove, moraš zaboraviti sve rane koje su Srbi u nedavnom ratu zadali nesrbima. A šta mu znače “zveri“ koje se “spanđaše“ s ljudima, to ne bi odgonetnuli ni svi stručnjaci KOS-a potpomognuti Slobinom tajnom policijom. Spanđati se znači stupiti s nekim u bliske i nedolične odnose, splesti se. To je jasno, ali ne kontam okle te zveri u pjesmi, to jest u tramvaju, punom Jovana Krstiteljā, odnosno Isusa Hristosā, koji je prvo bio “mitski“, pa biblijski, pa kosovski, zatim je postao “karantin“, da bi se odjednom prometnuo u zoološki kavez! Ne kontam, ali znam da riječi i u ovoj i u drugim Noginim pjesmama liče na rage koje jedva vuku starinski tramvaj, i da Nogo s tramvajem postupa kao s onom krčmom “na cvjetnu nedjelju“: rad njegove mašte posve je proizvoljan, izloženi smo teroru te proizvoljnosti koja se iz petnih žila upinje da nam priopći vrhovnu istinu o ratnim stradanjima dugoijekavskih Srba.

I jedino što, čini se, ima veze s mozgom jeste pomisao da su Nogini dugoijekavci, nakon zadobijenih rana kojima su ovjerili pasoš za raj, naprasno pozvjerili. Nogo je uoči rata poredio Srbe s mačkom koja, kad je stjeraš uza zid, i više nema odstupnice, postaje krvoločna, iz odbrambenih razloga. To se, u jeziku Slobinih telala, zvalo protivgenocidni odbrambeni rat: genocid nad nesrbima kao sredstvo sprečavanja genocida nad Srbima. A ne bi bilo umjesno da mi koji znamo kako su se stvari odigrale Noga pitamo: od kakvih su to rana dugoijekavci pozvjerili? Ne bi, jer ratni huškač nastupa kao jedini i isključivi vlasnik istorijske istine, jedini valjan tumač povijesnih zbivanja iz vakta ujediniteljskih ratova.


Tri lica traže pisca: R. P. Nogo


Ravnogorski Jov

Uvodna pjesma “Nedremano oko“, po kojoj je knjiga dobila ime, naslovljena je riječima pozajmljenim od Ivana Lalića “šarenica nedremanog oka“. Bog me ubio ako ne bih napisao knjigu od sto strana kad bih se pozabavio pozajmicama Noginim, što legalnim, što protuzakonitim. U prvoj strofi kaže: “Još sunce greje po navici štedro / I zrikavac se s nečujem rimuje / To ditirambi slave nebo vedro / I kad nas onaj ozgo ne miluje“. Ovog zrikavca i njegov “sunčani ditiramb“ posudio je od Nazora! Stoga se pitam: ako ne računam trivijalnosti i budalaštine koje je vlastoručno sazdao, ima li u ovoj knjizi išta nepozajmljeno? Ni kao mlad, Nogo nije volio rizik skretanja sa utrtih staza, a danas ide isključivo ugaženim putima ne dajući im da zarastu u zasluženu travu, i zato, i kad se čini da govori iz vlastite lubanje, na njegove riječi padaju sjenke njegovih pretpostavljenih. S namjerom da prevaziđe Nazora, Nogo je ditiramb stavio u množinu, a zrikavac je ostao u jednini, jer ne može reći: “i zrikavci se s nečujem rimuju”, ne bi bilo rime sa “miluje”, i tako smo, po prisili sroka, dobili ditirambe kao horske pjesme jednog jedinog zrikavca, kako veli Čudić u eseju “Nagrailo u bosanskom loncu“. Nogin zrikavac, dakle, obavlja dvije dužnosti: rimuje se s nečujem i s nesmislom.

Štedro grijanje sunca po navici u skladu je s Noginim pojem po navici: navika štedrosti opjevana je tužno naviklim, davno uhodanim jezikom, što je u redu, jer i priliči književnom mrtvacu, ali, ako sunce grije štedro, to znači da nema oblaka, pa ipak Nogo napominje da je “nebo vedro”, jer tako hoće rima i jer nije siguran da je čitalac kadar do tog zaključka doći vlastitim mozgom, ali nije u redu što se Nogo, ko zna koji put, inteligentnim čitaocima, a morao je pretpostaviti da će imati i takve, obraća kao da su rulja.

Čudić, koji je ismijao Nogov ubogi rimarij, nije mimoišao ove stihove u kojima se gramatički nastavci (“uje”- “uje”) smatraju valjanim rimama. Posve je neprimjerena bila izjava mladog Noge da je “omajakovskio sebe”, jer, da je ikad u njemu bilo i gram Majakovskog, znao bi čuvene stihove: “Pjesnici, kajite se, dokle kasno nije, za svaku od glagolskih rima”, a znao bi i da bi Volođa zbog nastavačke rime “uje”-“uje” iščupao uši stihotvorcu koji, i inače, rimuje kao da metri drva, slažući glagol na glagol i imenicu na imenicu kao cjepanicu na cjepanicu. A kad je postao Slobin genije, pjesmu iz mladosti je prepravio: “razmajakovskio sam sebe“, veli, što se, i da nije priznao, vidi iz Nedremanog oka: Nogo upražnjava rimovanje na razini na kojoj je Tomislav Šipovac, jedan od najnedarovitijih srpskih stihoklepaca iz BiH, svojedobno pisao sonete o Bošku Jugoviću i caru Lazaru.

Čudić kaže i da je titula “onaj ozgo“ svetogrdna, jer mnogo bolje pasuje partijskom funkcioneru. E, pa kako se uzme. Jer ako je “Bog u ovom mandatu Srbin“, kako je rečeno sa mjerodavnog mjesta, ako je “onaj ozgo“ Predsednik osmočlanog predsedništva na nebu, to znači da Nogo ne vrijeđa Boga već ga realistički prikazuje. Uz to je Čudić, mada blistav tumač Nogine nadri-veličine, smetnuo s uma da je Nogo u mladosti proučio Empsonovu studiju “Sedam tipova dvosmislenosti“ i da je, slijedeći njene naputke, izrastao u majstora dvosmislene upotrebe jezika, a da se Čudić sjetio Empsona shvatio bi da se sintagma “onaj ozgo“ ne odnosi samo na Boga već i na NATO koji, kako znamo, ne postoji da bi milovao, i ne bije da ne boli.

Nogo je skrušen i bogobojazan vjernik, i nije mogao reći: “delje nas onaj ozgo“, to bi bilo roptanje protiv Boga, čak pobuna, a pravi vjernik kaznu božju prihvata kao dar, Nogo je Jov, kako ćemo docnije vidjeti, a zna se šta Jov misli: “Dobro smo primili od Boga, a zlo zar da ne primimo?“ Ravnogorski Jov se osjetio dužnim da upotrijebi figuru umanjivanja, takozvanu litotu, i zato ne veli: “onaj ozgo ubi boga u nama“, nego: “onaj ozgo nas ne miluje“. Ali to nije sve. Pošto sintagma “onaj ozgo“ cilja i na NATO, mada ne cilja izravno kao što je ciljao NATO, ovaj stih se može čitati i u drugom ključu. Nogo je učenik slijepog guslara koji sjajno barata litotama, a jednu od najčuvenijih sadrže riječi Kraljevića Marka upućene crnom Arapinu koji ga lema buzdovanom: “Ne budi mi po kožuhu buva!“ Stoga je Nogo, obavezan da bude dorastao svom učitelju, kad blizu zvekne “tomahavk“ svagda govorio: “Ovaj nas ozgo zaista ne miluje“.

Stoga je tek djelimično tačna i Čudićeva tvrdnja da Nogo, kao narodni poslanik, kuša da za Srbe iskamči porciju milosti veću od predviđene: traži protekciju za svoj narod, jer i pred božjim vratima drži da je protekcija najpraktičnije rešenje. Ovdje zalazim u oblast gdje nisam najpotkovaniji, jer sam ateist: onim što je napravio od svijeta, Bog je onemogućio da u njega vjerujem i, uz to, ni u ludilu ne bih pristao da s Nogom verujem u istog Boga. Uz ove dvije rezerve, usuđujem se reći da se Nogo obratio Bogu manje kao narodni poslanik a više kao svoj svom i užasnuo se otkrićem da Bog nije Srbinu ujak, kako ga je dezinformisao Rašo, a naivni Nogo mu na riječ povjerovao.

Potom veli: “Zadremalo je Nedremano oko / Ne ogleda se delo u svom tvorcu / U ćuku će se odmoriti soko /A sin se neće poznati u ocu“. Odakle Nogo gleda? Iz nadnaravne tačke, odakle može obuhvatiti Boga i NATO i svijet jednim pogledom i, dok trešte projektili, neporečno utvrditi da se “delo ne ogleda u svom tvorcu”, jer, kad bi se ogledalo, NATO bi gađao Sarajevo, kao Rašo, a ne Beograd. I mada natprirodnu osmatračnicu i nadljudske oči, kao povlasticu, može sebi priuštiti stihoklepac a ne ozbiljan pjesnik odgovoran za svoje riječi, nema sumnje da treba pohvaliti rime i u ovoj pjesmi (pogotovo “oko-soko“ koja je dosad u pjesmama na našem jeziku korištena blizu 717 000 puta). To je ta “suva drenovina“ čijim se “ceđenjem“ Nogo bavi: ništa što nije dovoljno mrtvo i čemu ofucanost ne daje dublje dostojanstvo ne može u poeziju ovog pokojnika. I o Noginim bednim rimama, koje kao pouzdan štit brane njegove pjesme od upada bilo čega što makar izdaleka liči na novinu, mogao bi se napisati zaseban tekst.

A da Bog Srbe ne brenuje znamo po tom što je dozvolio da izgube četiri rata dok si rekao KOS – eto, zato se “sin”, kao ratni gubitnik, “neće poznati u ocu” koji, kako je utvrdio historik Ćosić, nikad nije izgubio nijedan rat. Ne razabire se, doduše, je li “nedremano oko” zadrijemalo iz pizme prema Srbima, ili je riješilo da se za vikend odmori od svoje nedremanosti, pa je i srpski soko odlučio da pređe u ćuka, da se u ćuku odmori od svog sokolstva, a ljudi ne pamte da su ćukovi ikad ijedan rat dobili. Tu stvar Nogo je ostavio nedorečenom, ali je očito da “tomahavke“ može objasniti samo na jedan način: Bog je uhvaćen na spavanju.

Potom pita: “Hoće li deca koja tebi kroče / Dok budan spavaš ugledati s bolom / Zato što si nas napustio oče / U tvojoj zeni svoj lik s oreolom“. Čudić veli da “u Noga nema malih analogija”, a ova spada u najgrandioznije: patnja Srba (koji su pošli u osvajačke ratove, protjerali što je trebalo protjerati, pobili što se moglo pobiti, popalili što je vrijedelo popaliti, silovali što im je palo u šake, popljačkali i što im treba i što im ne treba, i na kraju ga popušili) – danas, kad ih NATO deveta, ravna je patnjama onog koji je zavapio s krsta: “Bože, Bože, zašto si me ostavio?“ Umjesto da se zgrozim od ovolikog neukusa – da sam vjernik zgrozio bih se i od bogohulnosti – kazaću da je naš poeta, za vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH, tuđom čúnom gloginje mlatio, a kad je došao red da po gloginjama raspali vlastim miškom, pišti kao da si ga na vatru naložio.

Nogin Bog je i budan i spava. Sve što su Srbi radili pod Slobom dokaz je – slažem se s Nogom – da je Bog za to vrijeme knjavao, jer je razumno sumnjati da ne bi budan Srbinu dopustio onolike zločine. Ali Nogin Bog je i budan kako bi se Srbi mogli kužnuti u njegovim zjenama, mada nijedan rab božji, tvrde upućeni, ne može preživjeti susret s gospodnjim očima. Nogin narod može: Božja zjena bi trebalo da bude zrcalo Srbima s oreolima, mučeničkim i pravedničkim, u čemu se s opet s Nogom slažem: da ima pravde, svi bi Srbi, iza genocida u Srebrenici, morali imati oreole oko glave. Ali za Noga, razumije se, ne postoji Srebrenica, zato je uvjeren da Srbi kao žrtva “agarjanske“ avijacije imaju pravo na oreole, bez obzira na zločine koje je žrtva činila na Kosovu u dane kad ju je NATO lemao.

Istinabog, Nogo nije siguran, ali se nada da će njegov narod, krvavih ruku do lakata, u božjoj zjeni “s bolom” ugledati “svoj lik s oreolom”, a ovakve slike, kojima obiluje “Nedremano oko“, raskošna su potvrda hotentotskog morala, na kojem se temelji Nogovo stihotvorstvo kao značajan prilog srpskome mitu o pravednom dželatu i pokvarenoj žrtvi: moral od kojeg žive Nogini stihovi, upoređen sa univerzalnim ljudskim moralom, liči mi na upijače iz doba kad se pisalo perom umakanim u mastilo: na njima su ostajali vjerni otisci napisanog, ali okrenuti naopačke. A znate li šta je komičnije od svega? Rajko Nogo, u čiju kožu je zašiven nacist skupa sa radikalnim ruralcem, vjeruje da će, uprkos svemu što radi i govori u posljednjih petnaest godina, svojim rimovanim prenemaganjima, kakva i priliče prepredenom seljaku, prevariti Boga.

U završnoj strofi: “I kada glave digosmo visoko / U crkvi nam se pogasiše sveće / Je li trepnulo Nedremano oko / Postidelo se Oko Svevideće“ ostalo je zagonetno treba li da se “Oko svevideće” postidi zato što je spavalo kad je Srbin vapio pomoć, ili zbog zvjerstava koje je Srbin činio dok je Bog kunjao? Svaki Srbin će glasati za prvo: Bog “koji je u ovom mandatu Srbin“ zaspao je na radnom mjestu, ali ja sam uvjeren da bi Bog trebalo da se stidi zato što mu je u po rata nestalo hartije za bilježenje srpskih divljaštava. U svakom slučaju, dignute glave potvrđuju da se Srbi, skupa s Nogom, nisu postidjeli svojih zločina, kako reče Čudić. I u svojoj bestidnosti Nogo je istrajan kao tegljač.

Kad je već riječ o Savaotu, sjetiću se i pjesme kojom se završava knjiga “Nedremano oko“:

Ako si nas sazdo po svom podobiju
Za utehu sebi u lednoj visini
Da tvoj lik u nama slovesno odliju
Zrake u istini i u pomrčini
Da se svetliš Svetli u našoj končini
I da nam omiliš dvostruku robiju
U drugom dolasku iz svog Sina sini
Pa ako nas ovi pred tobom pobiju
Nevinih i vinih nemoj se odreći
Jedni u drugim dok se ogledamo
Bez nas si usamljen tišinom će reći
Delo tvojih ruku šta je Svevideći
Ako ga ne gleda Oko Nedremano.

Moram pohvaliti tautologiju (“da se svetliš Svetli“), blistavu u oba smisla, doslovnom i prenesenom, jer pesnik manji od Noge prevario bi se pa rekao: “da se sijaš Svetli“, a to ne bi moglo izdobriti, jer nikad ne bi zaslužio titulu “princ reči“. Inače, pjesma zvuči veoma patetično, pogotovo uslovna rečenica: “pa ako nas ovi pred tobom pobiju“. Podsjećam vas - kad mi je u dane bombardovanja Nogo poručio: ”Neka se Marko previše ne raduje što NATO bombarduje Beograd!”, bilo mi krivo što me nije bilo kod kuće da mu otporučim: “Velika sreća što vas gađa NATO, a ne dječji pjesnik iz Petnjice!” Mislim na NATO koji je uredno najavljivao otkad će dokad i šta će biti bombardirano. Uprkos tomu, velikosrpski Jeremija veli: “Pa ako nas ovi pred tobom pobiju“. To jest, pred Bogom lično. To jest, na pravdi boga. Bestidnost sa kojom Nogo u beslovesnim stihovima, i ovdje i drugdje, izvrće činjenice iz ere srpskih osvajačkih ratova, dokaz je da je riječ i o klasičnom obrascu četničke blese, što me ne čudi: pod Slobom je poblesavio i Bećković, od Noga 27 puta darovitiji i pametniji. Ali to nije sve.

“Nevinih i vinih nemoj se odreći“, veli Nogo koji se, presvučen u igumana Pajsija, moli za sprske dželate, jer zna da za nevine ne treba intervenisati: Bog je svagda bio pripravan da nevinima oprostiti sve njihove zločine, ali, pošto seljak iz Borija još bolje zna da “uz suvo gori i sirovo“, pokušava da, moleći se za nevine, iskamči i milost za krive, kao da će krv nevino pobijenih oprati srpske zlikovce. Lukavi ruralac kuša da jednim “ako“ molitvi obezbijedi pun legitimitet, mada su, što rekli u Crnoj Gori, Ako i Dako najgori ljudi: ako NATO-granate, uz nevine, pobiju i zlikovce, to će potonje promaknuti iz dželata u žrtve – eto dobrog razloga da Nogo moli i za njih. Ukratko: srpski Blajburg. Nema razlike u načinu kako funkcioniše mozak četnika Rajka Noga i mozak bilo kojeg Tuđmanovog ustaše, jer i njihova priča o Blajburgu, esencijalno, svodi se na pokušaje da ustaške zločince opereš krvlju onih koji su u Blajburgu nevini pobijeni.

Ova pjesma je popovski sročena lirska bevanda koja sadrži tobož filozofsko pitanje: Bože, šta je svijet ako ga ti ne gledaš? Tobož filozofosko, jer ne bi bilo lišeno smisla da je pitao: šta je svijet (i u njemu čovjek) KAD ga ti ne gledaš; to bi se vezalo za mitske priče o Bogu koji ponekad zadrijema i tada haos provali u svijet koji nam postaje tuđ i nepojmljiv, a čovjek podivlja, pa je prirodno pitati: u šta se, Bože, pretvara svijet (i u njemu čovjek) kad ga ti ne gledaš? Ako misli da je to trajno a ne privremeno stanje, morao bi pitati: zašto ne gledaš djelo svojih ruku, zašto si digao ruke od svijeta i čovjeka u njemu? A kad pita: “Delo tvojih ruku šta je Svevideći / Ako ga ne gleda Oko Nedremano“ – vi uzvraćate: Kakvo je to pseudopitanje? Kako Bog može znati šta je današnji svijet koji uopće ne gleda?

I čije je to oko? Je li Svevideći jedno, a Oko Nedremano drugo? Ako nije, što Nogo ne kaže: ako ga ne gledaš Okom Nedremanim? U tom slučaju ne bi bilo sroka! Pod prisilom rime (koja i nije neka rima: “ogledamo“- “nedremano“), od Boga su, prostom diobom, nastala dva entiteta. Ali, ako već mora biti rime, zar taj princ reči, koji sumnjiči Svevidećeg da ne gleda svijet, ne vidi da bi mogao reći: “ako ga ne gleda tvoje Oko Nedremano“? Sad bi, nažalost, imao viška dva sloga! Prisvojna zamjenica “tvoje” izostavljena s tugaljivom posljedicom: baška je Bog, a baška Oko Nedremano! Zbog tiranije rime nad onim što Nogo htio reći Oko se odvrglo od Svevidećeg, dobili smo oko nebeskog supervizora nadređeno Jehovi.


Muza 1 i Muza 2: Pesnička inspiracija


Lirska kurvica

Nogo ne samo da se nije postidio onog što je radio u ratu, kako se Čudić možda nadao, već i cmizdri na Drini: “Ti koji hodiš Srpskom stani na Karakaju / U perivoju mitskom razmirja dugo traju / Nepogrebeni čaju i huje duše trskom / Da odu vodom drinskom Letinom zagrljaju // Ako me ukopaju na ovoj međi kliskoj / Gde zadušnice traju na reci rabu bliskom /Nesmireniku drskom kakav to obol daju / Mrtvi u crnom kraju Ti koji hodiš Srpskom“. Zvonki stihovi, nema zbora. Zvonki kao cokule Musolinijevih vojnika po kararskom mramoru. Ali strojevi korak u njima nije prikrio činjenicu da je Nogo opet voditelj dnevnika: pridružuje se Rašovim telalima koji su, iza pokolja ili protjerivanja nesrba, dobijali zadatak da na TV i u novinama ponavljaju “Srpska, Srpska, Srpska“ dok taj pridjev ne postane imenica. Nogo ima dvije države: Srbiju, koja dođe od riječi Srbin, i Srpsku, koja dođe od riječi genocid.

Ali Nogo je i filosofski raspoložen: “U perivoju mitskom razmirja dugo traju“, kaže sa Sirujusa, posve neumiješan u nedavno klanje. Tako veli lirska kurvica koja je, za vrijeme klanja, šakom i kapom davala minđe Slobi, a danas nogama i rukama brani Raša od Haga. “Razmirja“, kaže Nogo koji zaista može reći da nije zalud živio pod komunistima: naučio je od njih kako se jezički neutralizuje krvava stvarnost. Jer kad kažeš “razmirje“ – nož, žica i Srebrenica dobijaju dostojanstvo istorijskog usuda!

Nogo nije daleko od pomisli da se objesi, kako se vidi iz rečenice “ako me ukopaju“, što zvuči potresno, mada me spopada želja da Srbendi koji kmezi nad sobom i svojim ratnim porazima uputim prekor: zar se tako reprezentuje muževni srpski narod? Ipak, više me zanima njegov jezik: pošto se radi o pogodbenoj rečenici (“ako me ukopaju“, kao maločas: “ako nas ovi pred tobom pobiju“), stvar nije akutna, more da bidne ali ne mora da znači, što rekel gospon Pašić, zato me čudi Nogin prezent: ”kakav to obol daju”?! U srpskom jeziku trebalo bi da dođe futur: ako me ukopaju, kakav će obol dati? Za Noga, ukopanog u kondicionalu, mrtvi u prezentu “obol daju”, ali šta se može kad tako hoće rima. Ne jedan Nogin stih dokaz je da se od ravnogorske ideologije postaje polupismen! I ne samo da tako hoće rima već tako hoće i Nogo koji mora sve svoje naduvati, baš kao i maločas: “ako nas ovi pred tobom pobiju“, veli, mada je te događaje planeta gledala na ekranima, jer je naumio da prevesla Boga, da iskoristi opću gužvu: pošto Bog “ne gleda“ svijet, kuša da ga, metodama srpske propagande, dezinformiše o zbivanjima dolje, ali, ako misli da Boga može prevariti, ne misli zar da će prevariti nas koji ga znamo kao stari groš, što rekao Desničin pop Stevan. Nogo govori o svom potencijalnom pogrebu (kao što je u ratu teritorije koje su Srbi u Hrvatskoj i BiH okupirali zvao Potencijalnom Srbijom), a odmah zatim daje mu punu zbiljnost, pretvara ga u prezent, malo mu je da sahrana ostane u sferi spekulacije: treba moguće naduvati do stvarnog, ćosićevski rečeno.

Zašto “obol“, kojim se Haronu plaća prevoz na onaj svijet, umjesto Noge daju mrtvi? Eno vam Mrzitelja na Voždovcu pa se raspitajte. Jer ja ne znam. Da ima trun odgoja, Nogo bi na kraju Nedremanog oka napisao svoj telefon kako bi čitaoci mogli da pitaju: šta mu znači ovo, a šta ono, jer privatnost smisla onog što kaže nekad je zbilja nesnosna. Jedno je sigurno: ako su mrtvi prevezeni, a jesu, onda su dužni da do kraja vječnosti ostanu s onu, a ne da se smucaju s ovu stranu Lete, kao u Noginoj pjesmi. Mitsku vožnju u jednom smjeru Nogo pretvara u dvosmjernu: Haronova barka je trajekt koji saobraća između obale i Brača, kako bi Nogini mrtvi mogli, kad im se ćefne, za vikend praviti izlete s one na ovu obalu Lete. S jednom univerzalnom mitologijom, čija se stroga pravila znaju, Nogo postupa kako mu prahne, daje joj privatan smisao koji ne bi odgonetnuo ni Jovica Stanišić, šef Slobine tajne policije. I sa istorijom Nogo postupa slično. Već razmatrana pjesma o Marku Miljanovu počinje stihom: “Na Fundini svitnu, na Medunu mrče“. Marko je pobijedio i na Fundini i na Medunu – zašto je onda u Noge na prvoj svitnulo, a na drugom smrklo? Hajde znaj. Nogo i istoriju uzima kao ličnu prćiju, i daje joj ofrlje, kako mu nadođe, privatna značenja.

“Međa kliska” je, dakako, Drina. Crni Đorđe je obećao da će prsno preplivati “plemenitu među” i osloboditi “čestitu Bosnu“, ali, u strahu da ništa neće ostaviti drugima za oslobađanje i svu slavu prigrabiti za se, Miloš mu je glavu, punjenu pamukom iz apoteke Marašli Ali-paše, poslao padiši, čime je oslobođenje Bosne prolongirano za 1992. godinu: stvarajući “Srpsku“, Rašo je istrebljivao Bošnjake koliko su dozvolile objektivne okolnosti i u skladu sa subjektivnim sklonostima, ali je Drina i dalje ostala “međa”, stoga mi idu na ganglije stihovi u kojim Nogo, na Drini, juče punoj bošnjačkih leševa, kenjka za velikom Srbijom koju je pojela mačka. Ali ga moramo razumjeti: hotentotska etika kaže da klanje Bošnjaka ne spada u službeno priznate zločine, mada nas to ne sprečava da se pozovemo na pjesničku praksu 20. stoljeća koja bjelodano dokazuje da nije mogućna fašistička ni staljinistička poezija. Nogino rimovanje blistava je potvrda ove istine.

Pjesma “Ne gledam kroz prozor“ završava se izjavom koja iznenađuje: “Ja sam Ofelija / Stanujem u Manastiru“. Ofeliji je Hamlet kazao: “go to a nunnery“, i Nogo ga je poslušao: kad se Velika Srbija pokazala kao promašena investicija, otišao je u “nunnery“, to jest u ženski manastir, gdje prima jedino delegacije koje mu uručuju nagrade, i sve to skupa jeste dirljivo, ali njegovo kmeženje na Drini mnogo je dramatičnije od njegove jadikovke u ženskom samostanu, jer Nogo preti da će otići ne u “nunnery“ već u grob i na taj način ostaviti naciju bez očiju u glavi. U šta ne vjerujem: umiranje je Nogi postalo manir. Umiranje je počeo upražnjavati još kao vrlo mlad, sa nepunih 20 ljeta, kad ga je napustila Saliha: “a ovo bezimeno odlaženje moje Ciganke – e to je, / to je umiranje“. I mada ponavljanje pokazne zamjenice i enklitike od glagola jesam (“e to je, to je“) budi pomisao da će istog časa ispustiti dušu, njegov prvi pokušaj mrenja neslavno je propao, kao i svi kasniji, stoga poručujem Srbima: ne bojte mu se ništa! Ko bi Raša branio od Haga ako Nogo otperca Bogu na istinu?

U “Nedremanom oku“ od cijelog Noga je preživio jedino oficijelni Srbin koji, kao takav, skamenjen u zvaničnog Dušanovog potomka, ne slazeći sa bine, šeta od uloge do uloge: Orfej, pa Hristos, pa Odisej, onda Ofelija, zatim Marko Kraljević, potom je avanzovao u Božjeg dovojnika, da ne kažem bliznaca, najzad evo ga u ulozi Jova. Pošto je izgustirao role Orfeja, Isusa, Uliksa, Ofelije, “prvog srpskog kvislinga“ Marka Kraljevića i vršioca dužnosti Gospoda Boga, povjerovao je da će ga krenuti karta ako postane Jov:




Ti koji si zemlju o ništa obesio
Imaš li važnijeg posla
Nego da mene pohodiš

Šta je čovek
Da ti je toliko važan

Svezuj Vlašiće
I zavezuj konopce Oriona
Pečatom svojim zvezde pečati
I nad prazninom sever razastri
Bujicama jarak proseci
I grmljavini stazu

Kada ćeš skinuti pogled sa mene
I svoj prut od mene odvratiti

Šta sam ja da sam ti toliko važan
Da me svakog dana pohodiš

Nadzorniče ljudi

Ti si kiši otac
Ti si roditelj rosi
Ako čovek umre reci
Hoće li opet živeti

Zašto zli ostaju u životu
Jesi li i njih sazdao

Zbrčkao si me
Oko mene si ogradu podigao

U sinove mi udaraš
Oko koje me sada gleda

Više me neće videti
Go sam izišao na vrata utrobe
Go ću otići

Tavna senka pala mi po kapcima
Ne daš mi da dođem do daha

Ako ne ti
Ko onda.

Nogo, koji je život shvatio kao prelaženje iz poze u pozu, danas kuša da, pred čitateljstvom, igra ulogu filosofa koji upražnjava “vedri očaj“. Čak ni ta sintagma nije njegova, ali to ovaj put nije bitno. Važnije je da jučerašnji ratni huškač ne vidi koliko sablasne komike ima u njegovu pokušaju da govori iz situacije u kojoj je “položaj toliko beznadan da nema mesta očajanju“, kako bi rekao Koča Popović. Ni to, možda, nije od osobitog značaja. Ali mora se priznati da titula ”nesmirenik drski”, kako Nogo sebi tepa, zvuči bogovski: taj vjeruje da godinama možeš biti dželatov šegrt a ostati onaj Nogo koji je svojedobno, s pravom ili s krivom, vjerovao da mu, kao “nesmireniku drskom“, žilama kola pobuna umjesto krvi. Što ga nije omelo da, skupa s mladima Jugoslavije, slavi Dan mladosti recitujući, na Partizanovu stadionu, svoje stihove Titi za rođendan.


Nedremano oko: Pjesnik a Srbin


Unatoč tome, taj zakleti pristalica svih prevrata, posebno onih koji bi bili izvedeni u visokom stilu svojstvenom jakobincima, jer bi u njima na dostojan način proslavio i svoje i ime svoje domovine, pisao je disidentske pjesme koje su nekad manje ličile na pokušaj svrgavanja Tite, a više na zahtjev za naplatu odštete nakon svrgnuća. Ali to bješe davno. Stoga sintagma “nesmirenik drski”, kako Slobin paž danas tetoši sebe, ide među blistavije uzorke četničkog kiča. Gord na svoje uzvišeno poslanstvo u ratu, Nogo je odlučio da po okončanju klanice bude jakšićevska hridina koja svim olujama prkosi. Olujama istine. Bez talenta, al' karakter, rekao bi Hajne.

P. S. Gotova je knjižica o Nogi, zaludna, kao sve što pišem trinaest godina. U ranoj mladosti, čitao sam knjigu Bogdana Bogdanovića o zaludgraditeljima. Marko Darinkin spada u zaludspisatelje: napravio je još jednu knjigu koja, ako je dobra, izlišno je dobra, koliko i zaludna. Svijest da radim zaludne stvari nije me napuštala ni kad sam, u vrijeme sarajevske kasapnice, na televiziji i preko radija govorio i po novinama pisao protiv Slobe, Raša, Dobrice, Matije, Malog Nikolice, Noga, Đoga i ostalih Kilibardi, a to osjećanje zaludnosti nagoviješteno je motom iz Džojsa: “Džentlmen se uvijek bori za unapijed izgubljenu stvar“ kojim sam opskrbio knjigu ratnih tekstova “Smrt je majstor iz Srbije“. Otad ne prestajem pisati zaludne stvari koje, ako su dobro sročene, još su zaludnije. Jer vitezu u neprobojnom panciru ravnogorske laži niko ne može ništa. Ali sam Slobinom Bardu mogao bar da osmudim bradu. I to je zauvar.

Ovaj tekst ne bi se sasvim odvojio od mene ako ne dopišem još pregršt riječi. Karadžić i Nogo su srpski klasici. Rašo je klasik po nedjelu. Jedan od najkrupnijih srpskih klasika po nedjelu kojim će se, nakon uhićenja, natenane pozabaviti književni kritičari iz Haga. Za Noga, danas, kad je nerealistično očekivati da posthumno napiše nešto od valjanja, može se reći da je srpski klasik bez djela. Jedan od najkrupnijih srpskih klasika bez djela. Možda i najkrupniji. Danas je Nogo kralj srpske poezije. Kralj Mida. Jer sve čega se takne, pretvori u govno, kako bi kazao Josif Brodski. Ali moram izraziti duboko nezadovoljstvo, s kojim ću i u grob leći, što Nogo neće omirisati Hag u kojem bi, skupa sa Karadžićem, natenane mogao analizirati: gdje su pogriješili.

(KRAJ)

* Odlomke iz knjige "Mrzitelj" ekskluzivno za e-novine objavili smo zahvaljujući autoru, Marku Vešoviću, koji nam je je dozvolio da koristimo rukopis njegove još neobjavljene knjige

cuturica
Posts: 132
Joined: 16/04/2008 13:57

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by cuturica » 02/09/2008 16:24

Prilog "Kun" u Oslobođenju je mila majka naspram ovoga. Pa ko ima vremena čitati sve ovo?

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 09/09/2008 19:53

Večernje novosti u elementuObjavljeno: Uto, 09. 09. 2008. 14:28


BRIŽNO NEGOVANJE NACI VREDNOSTI
Devedesete još traju u Novostima


U tekstu sa naslovom „Albanca šalju u Beograd”, novinar „renomiranih” Večernjih novosti iznosi jedan zanimljiv zaključak: „Arifijevo imenovanje je još jedna brižljivo smišljena provokacija na račun srpskih vlasti. U godini u kojoj je nelegalno proglašena nezavisnost Kosova, prvi komšija imenuje Albanca za ambasadora.” Pišu: Dženana Karabegović i Dejan Kožul

Sunovrat srpskih medija se nastavlja, iako je teško poverovati da je tako nešto moguće. Naime, nakon što je nedavno svoje fašističke stavove na SOS kanalu javno izneo Dragiša Binić i nakon odsustva reakcije javnosti, ali i RRA i službi za ljudska prava, perjanice srpskog novinarstva, novinari Večernjih novosti, odnosno jedan od njih, izneo je ništa manje fašističke uvrede na račun Goluba Arifija, navodno budućeg ambasadora spoljnih poslova BiH u Beogradu.

U tekstu sa naslovom Albanca šalju u Beograd, novinar D. Stojaković zaključuje: „Arifijevo imenovanje je još jedna brižljivo smišljena provokacija na račun srpskih vlasti. U godini u kojoj je nelegalno proglašena nezavisnost Kosova, prvi komšija imenuje Albanca za ambasadora.”

Prethodno novinar konstatuje da Arifi nema mrlje u karijeri, da je izuzetan čovek i stručnjak koji se proslavio na gradilištima širom sveta, ali koji nema dipomatskog iskustva. Osim toga, novinar dodaje da Arifi ima za ženu Srpkinju i ćerku koja je službenica Ministarstva spoljnih poslova BiH, a koja se zove Jelena.

Arifi je, kako piše cenjeni novinar, predložen na to mesto umesto Boriše Arnauta, koji nije dobio agreman iz Beograda zbog „davanja državljanstava mudžahedinima”.

Za početak, proverili smo istinitost ovih informacija. O Golubu Arifiju se malo zna. U stvari, čovek je potpuno nepoznat bosanskohercegovačkoj javnosti, ali i unutar samog Predsjedništva.


U Predsjedništvu ni ne znaju ko je Arifi
PHOTO: http://www.predsjednistvobih.ba


Kako saznajemo u kabinetu predsedavajućeg Predsedništva Bosne i Hercegovine, Harisa Silajdžića, ambasador Bosne i Hercegovine u Srbiji je imenovan i on je i dalje Boriša Arnaut. Navode da je Republika Srbija ta koja treba da da agreman za Arnautovo potvrđivanje na tu diplomatsku funkciju.

Izvor iz Silajdžićevog kabineta, koji je želeo ostati anoniman, takođe kaže da ga čudi pisanje beogradskih Večernjih novosti o navodnom imenovanju Goluba Arifija na funkciju ambasadora, s obzirom na činjenicu da se „već sedam dana predsjedavajući kolektivnog šefa države, Haris Silajdžić, nalazi na službenom putu, te da nije mogao niti on, niti neko iz njegovog kabineta dati takvu informaciju”.

Mesto bosanskohercegovačkog ambasadora u Beogradu pripada, prema dogovoru unutar Predsedništva BiH, predstavnicima bošnjačkog naroda. Pre godinu dana, Haris Silajdžić je na tu funkciju imenovao Borišu Arnauta, koji nije dobio agreman iz Beograda, zbog, kako je tada objašnjeno, njegove navodne umešanosti u davanje državljanstava Bosne i Hercegovine mudžahedinima tokom rata.

Tako se Arifi, očigledno ni kriv ni dužan, našao na udaru istog onog političkog diskursa iz devedesetih godina kojeg se Večernje novosti ne mogu i ne žele tako lako odreći. A i zašto bi kada za to imaju podršku sa istih onih mesta odakle su slate naredbe za bombardovanje Sarajeva, na koje se očigledno gleda kao i na samu Prištinu.


Ne dam agreman!
PHOTO: BETA/MILE GVOZDENOVIĆ


Uostalom, zar iko može da poveruje da bi služba Borisa Tadića, rođenog Sarajlije, odobrila agreman jednom Albancu, odakle god on dolazio, dok god Srbija vodi diplomatsku bitku da vrati Kosovo u svoje skute. U zemlji Srbiji to bi bilo ravno izdaji.

Što se Novosti tiče, od sutra će čitaoci istih moći uživati u feljtonu nastalom prema ratnom dnevniku Nikole Koljevića, koji u izdanju Javnog preduzeća Službeni glasnik nosi naslov Stvaranje Republike Srpske.

Brižljivo, nema šta.

http://www.e-novine.com/sr/srbija/clanak.php?id=16737

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Re: e-novine.com/urednik Petar Lukovic

Post by pesak » 04/10/2008 21:52


Post Reply