potres_mozga wrote:Sharam wrote:Tesko ti je to shvatiti zato sto si bas ateista, nemoj me shvatit sad da te napadam svak ima pravo da vjeruje ili ne vjeruje, ali da si pripadnik bilo koje vjere mozda bi lakse shvatio njeno postojanje.Naravno da postoji!
Lako je reci "naravno da postoji", ali imas li ikakav "dokaz" za postojanje ili da barem pokusas objasniti postojanje "duse" (naravno, tvoje vidjenje)
Po mom misljenju "dusa" je samo stanje uma, a dusa kao nesto odvojeno od uma ne postoji.
Ovo malo lici na pricu "srcan" ili ima "veliko" srce. Sve je u mozgu, sav tvoj svijet, sve tvoje emocije, sve sto znas, vidis, osjetis. Ako je "dusa" ustvari mozak, onda se slazem da postoji
Želiš "dokaz"?
Jednom prilikom je jednom učenjaku došao neki čovjek tražeći da mu se, između ostalog, objasne slijedeće stvari: Kako Bog postoji ako Ga ne vidimo?
Učenjak ga je jako udario, toliko da ga je ovaj tužio. Kad su došli pred sudiju, udareni zatraži da se kazni učenjak jer ga je udario te da mu je to prouzrokovalo žestok bol. Međutim, učenjak zatraži da mu ovaj pokaže svoj bol kako bi dokazao sudiji da ga je udario. Udareni se zbuni, ne mogavši pokazati bol, te mu učenjak reče: "Zar i sada ne vjeruješ da postoji Bog iako Ga mi ne vidimo?"
...
Evo još jednog primjera "dokazivanja".
Primjer inteligencije Ebu Hanife
Nije bio rijedak slučaj, u prvim stoljećima islama, da dođe do naučnih rasprava između islamskih i neislamskih intelektualaca. Takvu raspravu inicirao je jednom prilikom i vizantijski vladar, upravo u vremenu imama Ebu Hanife, poslavši svog najvećeg intelektualca sa tri pitanja u Kufu.
Tadašnji halifa ponudio je islamskim znamenitim učenjacima da se upuste u raspravu s vizantijskim izaslanikomm, ali su se oni ustručavali da se odvaže na taj korak. Jedini koji se na to odvažio bio je Ebu Hanife.
Inače, rasprave su bile javne i njima su prisustvovali brojni znatiželjnici. Kada je imam Ebu Hanife ušao u salu predviđenu za dijalog, vidio je da vizantijski učenjak sjedi na jednoj vrsti minbera, predviđenog samo za velikane.
Ebu Hanife mu se približio i upitao ga:
- Jeste li Vi došli pitati?
On je odgovorio:
- Da!
Tada mu je Ebu Hanife rekao da siđe sa tog mjesta, jer je to mjesto predviđeno za one od kojih se traži rješenje i odgovor, a ne za one koji pitaju! Vizanijac, bez komentara, prihvati taj prigovor i kada imam Ebu Hanife sjede na to mjesto, pozove ga da počne sa prvim pitanjem.
- Šta je postojalo prije Boga?! – glasilo je pitanje vizantijskog učenjaka.
Ebu Hanife ga, umjesto odgovora, upita:
- Da li se Vi razumijete imalo u matematiku?!
On odgovori u čudu:
- Svakako da se razumijem!
Ebu Hanife ga ponovo upita:
- Ima li ijedan broj prije broja jedan?
Vizantijac odgovori:
- Ne. On je prvi i prije njega nema ništa.
Tek tada mu Ebu Hanife odgovori:
- Kada prije broja jedan nema ništa, pa kako da bude nešto prije Jednog, Jedinog Allaha!
Tada on uputi drugo pitanje:
- Gdje se nalazi Bog, na kojem mjestu i na kojoj strani?
Ebu Hanife ga ponovo upita:
- Recite mi, kada upalite svijeću, ma koju stranu ona baca svjetlost?
Vizantijac odgovori:
- Na sve strane podjednako!
Ebu Hanife mu, tada, odgovori:
- Kada u slučaju svijeće, koju je napravio neznatan rob Allahov, ne možete opredijeliti stranu na koju baca svjetlost, kako, onda, to možete učiniti sa Gospodarom neba, Zemlje i svega što je stvorio?!
Nakon toga, vizantijski predstavnik pređe i na treće pitanje, koje je glasilo:
- Šta sada radi Bog?
Ebu Hanife mu mirno odgovara:
- Skida sa minbera i ponižava nevjernike kao što ste Vi, a podiže ugled vjernicima, kao što sam ja.
Nakon toga vizantijski učenjak pokupi svoje stvari i poražen se vrati u svoju domovinu.
Značajno je napomenuti, kako navodi El-Hatib el-Havarizmi, da je tada Ebu Hanife bio mladić i da ni blizu nije bio dostigao zrelost i znanje koje će tek kasnije dostići!
Jedino ukoliko zene i djecica piju... 
