Draza Mihajlovic dobit ce spomenik

[japin_mutapi]

on živ nije
sve vas lažu
streljali smo
đenerala dražu

[Dr. Kuca]

Neka dobije. Demokratija.

[Tomahawk11]

Objasnio

Dragan Bursać
·
Sasvim sam siguran da će nauke-od istorije do neuropsihijatrije izučavati fenomen o srBskoj politici u zadnjih tri decenije.

Kako je moguće da je jedan ponosan narod koji je ustao i u Prvom i u Drugom sv. ratu protiv okupatora toliko degradirao sebe, toliko prekrojio svoju istoriju, toliko omalovažio svoje heroje, a uzvisio zločince, baš je pitanje za neuropsihijatriju?

Kako je moguće da narod koji ima Teslu, Koču Popovića, Dimitrija Tucovića, Šantića, Ćopića, Milana Mladenovića, Vladimira Arsenijevića..., po diktatu svoje političke elite bira Ljotića, Nedića, Mihailovića, Karadžića, Mladića, Milomira Marića, Vučića i Dodika?

Kako je moguće da taj narod odbaci u tri decenije svoj antifašizam, prigrli nacizam, fašizami kolaboracionizam, istinske rodoljube pošalje u zapećak istorije, proglasi ih autošovinistima i na njihovo mjesto postavi izdajnike i ratne zločince???

Kako je moguće da civilizovan put u evropskoj familiji naroda zamijeni za nekakva azijska druženja sa nakaradnim militantnim proruskim enklavama???

Kako je moguće da se okrene od svojih najvećih sinova i po diktatu svog najvećeg ološa preko noći “zavoli” sramotne otpatke narodne???

Ne znam jeste li čuli istinitu vijest kako se srbijanska “Zona sumraka” gasi. Da, da, to je onaj opskurni časopis sa Trećim svjetskim i krilatim djetetom u naslovima. A znate li zašto se gasi?

Gasi se zbog “političkih pritisaka”, jer u zemlji u kojoj caruje Informer, Alo i Kurir, “Zona sumraka” djeluje kao objektivan medij i nema šta da traži na tom tržištu.

I eto vam (djelimičnog) odgovora, kako je moguće čitav jedan narod zavezati za uzicu i u samo tri decenije prevesti na tamnu stranu povijesti.

[SmokingMan]

Fašistička,moderna Srbija u srcu Europe.Zaokružite ovako,jednostavnije je....

[Haman2]

OVO MJESTO U SRBIJI ĆE POSTATI SVETIŠTE SVIH ČETNIKA: Otkrivena tačna lokacija groba četničkog vođe Draže Mihailovića!

U strogo poverljivim dokumentima Državne bezbjednosti koji su izazvali buru poslednjih dana u Srbiji nalaze se i izveštaji o ubistvu Dragoljuba Draže Mihailovića, četničkog vođe u Drugom svjetskom ratu.



"Četnički vođa Draža Mihailović ubijen je 17. jul, dan kada su Lenjinovi boljševici pobili carsku porodicu Romanov. Nakon presude 15. jula 1946. godine, na 30 metara od Doma garde na Topčideru, gdje je održavano suđenje, u podzemnom skloništu, u ponoć 17. jula, sjekirom su iskasapili generala, udarajući ga besomučno, a potom su mu odsjekli i lijevu ruku. Na šatorskom krilu su izneli tijelo na gornju stranu dvorskog kompleksa i pokopali u zemlju blizu crkve", stoji u dokumentu kojeg su objavili beogradski mediji.


- Međutim, i pored fotografije mrtvog Mihailovića na kojoj se vidi odsječena ruka i pored mape mjesta njegovog groba koja je rukom iscrtana, dugo se tvrdilo da je Draža streljan i sahranjen na Adi Ciganliji – dodaju izvori, navodeći da u arhivama nema informacija da li je četnički vođa samo privremeno pokopan na tom mjestu, odnosno da li je tijelo vađeno i premješteno ili možda potpuno uništeno kasnije.



Ove informacije potvrđuje istoričar i književnik Miloslav Samardžić, najbolji poznavalac okolnosti koje su pratile Dražino ubistvo, čovjek koji se decenijama bavi ovom tematikom i koji je snimio dokumentarac o Mihailoviću:

- Fotografija mrtvog Draže je izrađena u tri primjerka za Aleksandra Rankovića, Slobodana Penezića Krcuna i Svetislava Stefanovića. Napravljena je da bi postojao dokaz o izvršenom zadatku, a fotografija iskasapljenog generala prvi put je objavljena u italijanskoj štampi, dva ili tri mjeseca nakon ubistva, posle čega je Tito naredio istragu kako se to dogodilo. Ova ukradena fotografija u Srbiju se vratila 1992. godine, kada ju je bivši obavještajac Zagorka Vasić donijela iz Kalifornije, a pukovnik Titove garde u penziji potvrdio da je autentična.

Miloslav SamardžićMiloslav Samardžić
Komisija za istraživanje njegove smrti nikada nije završila posao, iako je kao jedna od mogućih lokacija pominjan i Bijeli dvor, a ne samo Ada.

- Iz više informacija mi je potvrđeno da je Draža sahranjen na Topčideru, što se precizno vidi i na mapi, a tu informaciju sam dao Draganu Vlahoviću, u to vrijeme članu komisije. Međutim, Vlahović je u međuvremenu umro i cijela istraga je stala. Kasnije sam kontaktirao njegovu porodicu da pokušaju da se nađu te informacije i slike mrtvog Draže. Mnogo kutija sa dokumentacijom je Vlahović držao, ali toga, nažalost, nije bilo. To je originalna fotografija, dok je Ranković tražio da se uništi negativ – tvrdi Samardžić.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/130 ... ovica.html

[Haman2]

Mogu razumjeti da se covjek sudi i osudi na smrt vjesanjem strijeljanjem ali da neko moze skoncati svoj zivot ovako kako je skoncao Draza ne mogu razumijeti, iako znam da su bas tako skoncavali svoj zivot mnogi pa cak i civili o Drazinom naredjenju. To je ubistvo kasapljenjem.

[Haman2]

Ako se pronadje grob Draze Mihajlovica, mnogi u Srbiji bit ce obradovani. Mozda to postane sveto mjesto za Srbe.

[General War]

Ako se pronadje grob Draze Mihajlovica, mnogi u Srbiji bit ce obradovani. Mozda to postane sveto mjesto za Srbe.

Srbofob u svom zvjezdanom izdanju

[Haman2]

Sta bi ti zelio da ja budem. Sta su to Srbi uradili mom narodu u Drugom svjetskom ratu i ovom poslednjem tesko moze shvatiti normalna osoba. Indiferentan moze bit isamo poneki iskompleksirani Bosnjak, a podrzavati i velicati takva nedjela moze samo ortodoksni cetnik.

[arzuhal]

Ko jebe Dražu, ordenje, spomenike i sve njegove simpatizere, nek' jedu govna.

[bunk]

Ko jebe Dražu, ordenje, spomenike i sve njegove simpatizere, nek' jedu govna.

[Edin H.]

http://vestibalkan.com/2018/03/14/covje ... -i-prljav/

[Haman2]

Draza je vec dobio svoj spomenik u BiH na dijelu entiteta koji se pod Dejtonskom mirovnom ugovoru danas naziva Republika Srpska. Ti dolaze njegovi sljedbenici, velicaju njegova nedjela, a mnoge ulice u ovom entitetu nose njegovo ime.

[Hajvan]

Izvanredan umjetnicki izricaj..
Moram pohvaliti..

Vjerovatno ce, ako ne u Jensena, ono barem uci u otadzbinske udzbenike iz umjetnosti.

[Haman2]

Spomenik je za narod koji voli cetnike. Iz tog razloga umijetnicki dojam za one koji dolaze nije vazan. Vazno je da su spremne na nova kladnja i da imaju podrsku SPC. Ovi stari cetnici ucit ce mladje.

[Haman2]

CIA OTKRILA: Kako je Tito prevario i uhvatio četnika Dražu
Dokumenti CIA-e otkrivaju tko je zapravo izdao Dražu Mihailovića bombastični je naslov teksta srpskog Kurira. U samom tekstu prenosi se nedavno deklasificirani izvještaj CIA-a o hvatanju četničkog vođe negdje u bosanskim brdima.



Izvještaj u ljeto 1946. godine zapravo samo prenosi šta je američkoj obavještajnoj službi ispričao povjerljivi doušnik. Dok Dražin unuk Vojislav, govori da dokument napokon razotkriva kako su zapadnjački obavještajci izdali Dražu, na prvoj stranici dokumenta piše ovako: "Izvještaj potječe iz Beograda i tiče se događaja prije hvatanja, ali i varke koju su Titovi vojnici iskoristili za hvatanja Mihailovića".

Ključne dijelove dokumenta prenosimo u nastavku.

Tokom premještanja jedan od ličnim Mihailovićevih doktora zarobljen je u bici kod Semegnjeva. Ispitivanjem i mučenjem od strane agenata OZNE i ruskih oficira, otkrio je da je lični Mihailovićev doktor i također je otkrio plan prebacivanja Vrhovne komande. Iste noći neprijateljski avioni su počeli s izviđačkim letovima iznad teritorija na kojem je bila locirana četnička kompanda. Ispustili su letke koje su izgledali kao da su ih pravili Amerikanci, a u kojima se kaže da su došli pomoći nam u oružju i municiju. Iste noći, nakon što su neko vrijeme letjeli iznad tog područja, avioni su bacili razne pakete municije i sanitetski materijal savezničkog porijekla. U jednom paketu su bila uputstva za pripremu i obilježavanje trake za slijetanje nekih aviona za opskrbu.

NAPOMENA: Cijeli tekst i VIDEO ako kliknete na link. http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/134 ... drazu.html

[Haman2]

Interesantno, bilo je nekoliko prica o mogucim lokacijama Drazinog groba ali se ni jedna nije pokazala kao tacna. Draza je rehabilitiran bar u ocima Srba ali za grob jos i danas niko ne zna. Kako je to moguce ? ?

[Haman2]

Koje ratne zločine je počinio Draža Mihajlović?



Za današnji dan, 23.3.2012. zakazan je početak sudske procedure za rehabilitaciju presuđenog i u prisutnosti državnih organa tadašnje FNRJ egzekutiranog ratnog zločinca, najvećeg zlikovca i vođe nacionalističko-fašističke četničke bande u Drugom svjetskom ratu.

Rehabilitacija Draže Mihailovića je, međutim, samo paravan, odnosno „opipavanje pulsa“ međunarodnoj zajednici za sve buduće rehabilitacije pripadnika najnovije četničke generacije bandita, kao naprimjer, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Biljane Plavšić, koljača Batka, te čitave neočetničke bulumente koja trune u Haškom zatvoru ili po zatvorima u Evropi. Ako najrelavantniji političiki ljudi globalne međunarodne zajednice i sav slobodarski demokratski svijet utemeljen na antifašizmu pređu ćutke preko najavljene rahabilitacije ovog kapitalnog ratnog zločinca i sluge njemačkih nacista i italijanskih fašista, to će biti jasno „zeleno svjetlo“ za rehabilitaciju poglavnika NDH Dr Ante Pavelića, Maksa Luburića i svih ustaša i kompletnog ustaštva. Naime, historijske činjenice nedvojbeno pokazuju da se između Pavelića i Mihailovića, tačnije, između ustaštva i četništva, može staviti čvrst znak jednakosti. Ne znam, ali se imam razloga pribojavati da će se u Njemačkoj i Italiji uskoro pojaviti kritične mase neonacista i neofašista koji će tražiti rehabilitaciju nacionalsocijalizma i Adolfa Hitlera, te fašizma i Benita Mussolinija. Vjerovatno će i ove godine na ANZAC paradi marširati stari i mladi, novoodgojeni četnici i ponosno nositi slike svoga rehabilitiranog vođe, koji jeste presuđen i strijeljan, ali, vidimo da njegova ideja i ideologija i dalje živi, čak i ovdje. Tužno je da Australija, zemlja najviših standarda demokratije i ljudskih sloboda, sebi dozvoljava takvu sramotu kakva je direktno podržavanje i legalizacija četništva i četničke ideologije.

Evo, iščeprkah dio originalnog teksta optužnice i to samo onaj koji se odnosi na dokazane zločine četničkog vođe Draže Mihailovića, a koji će svakom normalnom čovjeku zorno pokazati o kakvom se krvoloku radilo.

Vojno tužilaštvo Jugoslovenske armije – Vrhovnom sudu Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Beograd, 31. maj 1946. godine

Izvod iz optužnice protivu Mihailović Dragoljuba – Draže, dr Moljević Stevana i Žujović Mladena

Vojno tužioštvo Jugoslovenske armije

Br. 711/46, 31. maja 1946. g.

Vrhovnom sudu Federativne Narodne Republike Jugoslavije – Vojno veće, Beograd

Na osnovu člana 46. Zakona o uređenju narodnih sudova i člana 14. alineje 2. Zakona o krivičnim delima protiv naroda i države, a u smislu člana 7. i člana 19. Zakona o uređenju i nadležnosti vojnih sudova u Jugoslovenskoj armiji podnosim tome Sudu

OPTUŽNICU

protiv sledećih lica:

1.Mihailović Dragoljuba – Draže, rođen 27 aprila 1893. godine u Ivanjici, od oca Mihaila i majke Smiljane rođene Petrović, Srbin, jugoslovenski državljanin, oženjen, otac dvoje dece, pre rata bio pukovnik bivše jugoslovenske vojske, a u toku okupacije proizveden u čin armijskog generala, bio ministar vojni izbegličke vlade i načelnik štaba Vrhovne komande takozvane jugoslovenske vojske u otadžbini – sada je u zatvoru.
2.Dr. Moljević Stevana, rođen 6 januara 1888. godine u Rudom, od oca Jovana i majke Mitre, rođene Babić, otac dvoje dece, svršio pravni fakultet u Zagrebu, Srbin, jugoslovenski državljanin, pre rata bio advokat u Banjaluci, a za vreme okupacije bio član štaba Vrhovne komande Draže Mihailovića – sada u zatvoru.
3.Žujović Mladena, rođen 5 juna 1895 godine u Beogradu, od oca Jevrema i majke Danice, pre rata bio advokatski pripravnik u Beogradu, Srbin, jugoslovenski državljanin, odsutan – sada u inostranstvu.
RATNI ZLOČINI

41. Mihailović je putem bezbrojnih raspisa, naredaba, radiograma, direktiva, upućivanih svim njegovim komandantima, kao i pojedinim komandantima u konkretnim slučajevima, počev od jeseni 1941, izdavao stroga naređenja da bez milosti uništavaju sve borce Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda, zarobljene i ranjene borce, sve simpatizere Narodno-oslobodilačkog pokreta, svakog onoga ko ma čime pomaže Narodno-oslobodilačku vojsku i partizanske odrede, nazivajući u svojim depešama, raspisima i direktivama sve pripadnike Narodno-oslobodilačkog pokreta komunistima, boljševicima, ustačko-boljševičkim bandama i tako dalje.

42. Mihailović je također izdavao naređenja svojim komandantima da uništavaju muslimane (koje je on nazivao Turcima) i Hrvate (koje je on izjednačavao sa ustašama).

43. Mihailović je uveo u primenu metodu ubijanja ljudi bez suda i ma kakvog ispitivanja krivice. Osude na smrt izricao je on, a to pravo bio je preneo i na svoje komandante korpusa, brigada, pa i bataljona. Osuđene na smrt je stavljao pod slovo „Z“.

44. Za izvršenje smrtnih osuda po metodi slova „Z“ (slovo „Z“ je početno slovo od reči „zaklati“, a lice stavljeno pod slovo „Z“ moralo je biti zaklano), Mihailović je dao direktivu da svaka njegova brigada formira „crne trojke“ koje su konspirativno radile. Po Mihailovićevim direktivama komandanti brigada su u „crne trojke“ odabirali krvoločne ljude koji su stupanjem u „crnu trojku“ davali pristanak da izvrše svako naređenje bez pogovora, a da u slučaju neizvršenja naređenja budu streljani. Mihailović je, šta više, davao „crnim trojkama“ direktive kako treba da kolju. Šef četničkih „crnih trojki“ bio je sam Mihailović.

45. Pored „crnih trojki“, Mihailović je mnogo puta izdao naređenje da svaki četnički komandant korpusa formira leteće brigade, kojima je dao isključivo u zadatak da očiste svoj teren od partizana (ili, kako on kaže, komunista) i njihovih simpatizera i svih drugih elemenata koji se ne slažu sa njegovom organizacijom, a da se ne upuštaju ni u kakve sukobe sa okupatorom.

46. Izvršujući Mihailovićeva naređenja, njegovi komandanti korpusa i brigada, njegovi korpusi i brigade, njegove „crne trojke“ i leteće brigade, izvršile su u toku rata i okupacije bezbroj raznovrsnih ratnih zločina u svim krajevima Jugoslavije, u Srbiji, Crnoj Gori, Sandžaku, Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj (naročito u Dalmaciji i Lici) i Sloveniji pa su tako:

U novembru 1941. četnici su streljali u selu Brajićima (srez takovski) na mestu Drenovi Vrh oko 500 zarobljenih partizana i pristalica oslobodilačke borbe. Mesto na kojem su partizani streljani nalazi se na kratkom odstojanju od Ravne Gore na kojoj se nalazio Mihailović sa svojim štabom.

U noći između 13. i 14. novembra 1941. predao je četnički komandant Jovan Škava po Mihailovićevom naređenju oko 365 partizana Nemcima u selo Slovac (blizu Valjeva), koje su Nemci odveli u Valjevo i streljali u blizini Valjeva, na mestu zvanom Krušik.

Početkom novembra 1941. Mihailovićev komandant Ajdačić zaklao je 13 partizanskih simpatizera u blizini Kosjerića, na mestu zvanom Ridovi, među kojima i učiteljice Jelenu Subić-Gmizović i Milevu Kosovac koje su četnici, pre nego što su ih zaklali, silovali i unakazili usijanim gvožđem.

Na dan 4. novembra 1941. četnici su ubili blizu Ravne Gore oko 30 partizana koje su bili na prevaru zarobili, među kojima je bilo 18 devojaka koje su bile upućene u Užice za bolničarke.

U decembru 1941. Mihailovićevi četnici streljali su, zajedno sa Nemcima, u Čačku, samo u jedan mah, 80 pripadnika Narodno-oslobodilačkog pokreta.

U decembru 1941. u srezu požeškom radio je mešoviti njemačko-četnički sud koji je samo u jedan mah osudio na smrt 12 pristalica partizana.

U decembru 1941. i tokom januara 1942. četnici su poklali preko dve hiljade muslimana – ljudi, žena i dece iz okoline Foče, Čajniča i Goražda. Klanja su vršili na mostovima na Drini u Foči i Goraždu.

U toku decembra 1941. i tokom cele 1942. Mihailovićevi četnici pohapsili su i predali Nemcima u raznim krajevima Srbije hiljade pristalica partizana, koje su Nemci streljali u logorima Banjici, Šapcu, Nišu, Užicu, Čačku i drugim mestima, a pored toga sami četnici su poubijali hiljade pristalica partizana, opljačkali mnoga sela, batinali hiljade ljudi, a veliki broj žena i devojaka iz partizanskih porodica silovali.

Na dan 1. aprila 1942. godine četnici Rada Radića pobili su u Jošavci 20 ranjenih partizana, a među njima i teško ranjenog doktora Mladena Stojanovića.

Aprila 1942. četnici Lazara tešanovića i Rada Radića (koji su se bili stavili pod komandu Mihailovićevog kapetana Račića) ubili su 70 ranjenih partizana.

Krajem aprila 1942. Spasoje Dakić, komandant jednog Mihailovićevog bataljona u istočnoj Bosni, zaklao je engleskog majora Terensa Atertona i jednog njegovog radiotelegrafistu, engleskog narednika.

Juna 1942. Mihailovićevi četnici su u okolini Gacka u selu Izgori zapalili bolnicu sa 10 teških partizanskih ranjenika.

Juna 1942 Mihailovićev odred pod komandom kapetana Đukića Vladimira izveo je iz zatvora u Nikšiću 25 pristalica narodno-oslobodilačkog pokreta i zajedno sa Talijanima ih sve streljao.

Avgusta 1942. Mihailovićev komandant Baćović ubio je simpatizere NOP –a Rada Pravicu, sudiju, Tomu Galepa, Jovu Ljubibratića, Budimira Ukropinu i Tasu Kosovića.

Avgusta 1942. Mihailovićevi četnici pod komandom Petra Baćovića, prilikom zauzeća Foče, zaklali su u Foči, i u grupi sela koja se skupa nazivaju Bukovica, oko 1000 lica muslimanske veroispovesti, među kojima je bilo oko 300 žena, dece i staraca.

Avgusta 1942. na terenu oko Ustikoline i Jahorine (istočna Bosna) Mihailovićevi četnici pod komandom majora Zaharija Ostojića i Petra Baćovića zaklali su oko 2500 lica muslimanske veroispovesti, a sela popalili.

Septembra 1942. četnici Petra Baćovića ubili su u selima oko Makarske 900 Hrvata, nekoliko katoličkih sveštenika žive odrali i 17 sela zapalili.

Oktobra 1942. četnici Petra Baćovića ubili su u okolini Prozora, zajedno sa Italijanima kojima je komandovao italijanski poručnik Viđak, oko 2500 muslimana i Hrvata, među kojima je bilo žena, dece i staraca, a veliki broj sela popalili.

U oktobru 1942. četnici Petra Baćovića ubili su u selu Gata, Niklice i Čišlo (sva sela u Dalmaciji), zajedno sa Italijanima, 109 Hrvata kao simpatizera NOP –a.

U jeseni 1942. u Drežnici (Hercegovina) četnici iz okoline Gacka pri pokretu za Prozor zaklali su oko 100 lica muslimanske veroispovesti.

Decembra 1942. u selu Brainci (Mrkaić, istočna Bosna) i okolnim selima, četnici Mihailovićevog komandanta Rajka Čelonje ubili su 160 seljaka i popalili selo Braince i još nekoliko sela. Među pobijenima bilo je i žena i dece.

U januaru 1943. Mihailovićevi četnici zaklali su u selu Banji (kod Aranđelovca) protu Isakovića i još 18 pristalica partizana.

Januara 1943. zaklao je major Cvetić 16 zarobljenih partizana u okolini Užica.

Januara 1943. pod komandom Komarčevića Mihailovićevi četnici su zaklali 72 simpatizera partizana u srezu posavskom.

Januara 1943. četnici Pavla Đurišića ubili su u srezu bjelopoljskom oko 400 muškaraca i oko 1000 žena i dece muslimanske veroispovesti.

U februaru 1943. četnici, pod komandom Zaharija Ostojića, Petra Baćovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalaitovića i drugih, u srezovima pljevaljskom, čajničkom i fočanskom zaklali su 1200 muškaraca i 8000 staraca, žena i dece i opljačkali, pa potom spalili oko 2000 domova.

Polovinom jula 1943. u selu Cikoti (istočna Bosna) četnici su otkrili 80 ranjenika Prve proleterske divizije, oduzeli im oružje, a sutradan doveli Nemce koji su ih poubijali, a zatim spalili.

Jula 1943. u Bišini (Birač) četnici su otkrili 120 ranjenika Prve i Druge proleterske brigade i izdali ih Nemcima koji su ih pobili.

Decembra 1942. četnički komandant, major Petričević, streljao je u Kolašinu 28 zarobljenih partizana i šest seljaka, pristalica partizana.

Decembra 1943. četnički komandant Živan Lazović zaklao je u selu Selevcu (beogradskog okruga) 15 seljaka, pristalica partizana.

Decembra 1943. zaklali su četnici u okolini Bosanskog Grahova 137 zarobljenih partizana.

Decembra 1943. zaklali su četnici u selu Tičevu, kod Drvara, 28 zarobljenih partizana.

Decembra 1943. zaklali su četnici u Zeti (Crna Gora) 8 seljaka, delegata na Prvoj antifašističkoj skupštini Crne Gore.

Decembra 1943. zaklali su četnici Nikole Kalabića u selu Kopljarima (kod Aranđelovca) 24 seljaka, pristalica partizana.

Decembra 1943. četnici pod komandom Vuka Kalaitovića u srezu sjeničkom (Sandžak) zaklali 18 pristalica partizana.

Decembra 1943. četnici pod komandom potpukovnika Miodraga Paloševića i majora Svete Trifkovića zaklali su u selu Vraniću (srez posavski, okrug beogradski) 72 lica, među kojima i jedno dete od dve godine, drugo od 3 meseca. Jednu od žrtava su kastrirali. Pored toga opljačkali su veliki broj seljačkih domova.

Od meseca jula 1941. do marta 1943. Mihailovićevi četnici, pod komandom Pavla Đurišića, osudili su na smrt i streljali oko hiljadu crnogorskih partizana i seljaka zbog toga što su učestvovali u oslobodilačkom ustanku u Crnoj Gori.

Ma dan 29. aprila 1944. četnički odredi kapetana Živojina Lazovića, majora Svetislava Trifkovića, Kalabića Nikole, Bojovića Dragutina, Bogićevića Svete, Dokmanovića Radovana i Radićevića Svete u selu Dugovcu (srez podunavski, okrug beogradski) zaklali su 73 lica, među kojima i devet žena. Tom prilikom teško zlostavljali 37 drugih lica i opljačkali ih, pa potom popalili 220 domova.

Aprila 1944. četnici su kod Bajine Bašte zaklali osam simpatizera partizana.

Maja 1944. četnici Dragutina Keserovića pronašli su na Jastrepcu partizansku bolnicu, pa su streljali oko 24 ranjenika i četiri bolničarke.

Maja 1944. četnici sa Majevice su otkrili u Semberiji partizanske bolnice i ubili oko 300 teških ranjenika.

U leto 1944. četnici su u selu Balinoviću živog pekli pred 20 ljudi Živana Đurđevića, seljaka iz sela Balinovića, a potom zaklali njega i njegovog sina.

Početkom avgusta 1944. Dušan Radović, zvani Kondor, komandant Mihailovićevog zlatiborskog korpusa, zaklao je dva američka avijatičara koji su se bili prinudno spustili padobranima kod reke Lim.

Avgusta 1944. četnički odred Bogićevića Svete uhvatio je u selu Sepcima (okrug beogradski) Sremčevića Savu, Vojinović Konstantina, Radojević Iliju i Jakovljević Iliju i, pošto ih je teško mučio da bi im iznudio priznanje o saradnji sa poartizanima, svu četvoricu je zaklao.

47. Nabrojani zločini su samo mali deo zločina koje su Mihailovićevi četnici, sprovodeći njegova naređenja i direktive, izvršili u svim krajevima Jugoslavije. Pored toga desetine hiljada ljudi četnici su zlostavljali i batinali, a u Crnoj Gori su bili uveli specijalni sistem batinjanja pomoću „roglje“. Mihailovićevi komandanti dostavljali su spiskove pristalica partizana okupatorima i kvinslingovcima na osnovu kojih su ljudi bili hapšeni i streljani. Naročito je Mihailovićeva beogradska organizacija tesno sarađivala sa specijalnom policijom na uništavanju pristalica partizana u Beogradu.

Napominjem da je ovo samo dio optužnice koji se odnosi na ratne zločine, a cijela optužnica se može naći na www.znaci.net/00001/60 (Prof. dr. Miodrag Zečević: Dokumenta sa suđenja Draži Mihailoviću). Drugi izvor je knjiga Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, Genocid nad muslimanima, Biblioteka “Refleksi”, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

(Bošnjačko oko)

[Haman2]

Kraci izvod iz teksta

Prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića, četnici su minimalno pobili, mahom klanjem, 33.000 muslimana i 32.000 Hrvata. Bosansko-hercegovački istraživači tvrde, međutim, da su Dražini sljedbenici likvidirali oko 100.000 muslimanskih civila, uglavnom žene, djece i staraca, od čega je za polovicu moguće utvrditi i imena. Činjenica je da su neki od tih pokolja, poput onih u Foči, Goraždu, Vlasenici, Rogatici, Višegradu, Pljevljima s tisućama ubijenih, koji većinom nisu ni pružali otpor, pripadali u najstrašnije epizode jugoslavenske ratne povijesti. Hrvati su, pak, najteže stradavali u istočnoj Hercegovini i zapadnoj Bosni, kao i područjima između Srba i Drvara, gdje je 27. srpnja 1941. izbio “ustanak”, a zapravo četnici tu još nisu bili razdvojeni od partizana. Mihailović je o svemu tome, što je također nesporno, dobio izvještaje s terena i nikad to nije pokušavao spriječiti, nego je pohvaljivao svoje “najrevnije” vojvode.

Sačuvana je i njegova poruka da se nikad neće otvoreno sukobljavati s Nijemcima s obzirom na to da je svjestan odnosa snaga. Hitler mu ipak nikad nije vjerovao, svjestan da bi se četnici u slučaju savezničkog iskrcavanja odmah okrenuli protiv njega. Bio je to razlog što su njemačke jedinice u nekoliko slučajeva razoružavale Dražine sljedbenike, neke i privremeno držale zatočenima. Talijani su ih opet naoružavali, jer su na području NDH trebali pouzdanog saveznika. U dva je navrata je za Dražom raspisana i nagrada. Na jednoj je od tih tjeralica bio i s Titom. Glave su im vrijedile po 100.000 rajhsmaraka.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/draza-m ... ta/384286/

[Haman2]

Ulica Draže Mihailovića u centru Srbije



Meštani sa kojima smo razgovarali u Desimirovcu, prigradskom naselju Kragujevca u centralnoj Srbiji, na čijem je Domu kulture oslikana velika trobojka Srbije i grb sa belim orlovima, uglavnom su zadovoljni time što će jedna od brojnih neimenovanih ulica poneti ime Draže Mihailovića.

Reč je o 1946. godine streljanom komandantu nekadašnje Jugoslovenske vojske u otadžbini, koga je istorija upamtila kao komandanta četničkih formacija u toku Drugog svetskog rata. Pripadnici tih formacija za sobom su ostavili brojne zločine počinjene u tom periodu, da bi se pod simbolima četništva ponovili zločini srpskih formacija i u ratovima koji su pola veka kasnije pratili raspad Jugoslavije.

Dok većina Desimirovčana ne žele da javno govore o ovom pitanju, tridesetpetogodišnji Aleksandar Radenković se ne ustručava.

Za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da je srećan što je Mihailović dobio svoju ulicu u Desimirovcu. Veruje da je Mihailović jedna od najznačajnijih ličnosti istorije Srbije.

"Svi smo mi učili lažnu istoriju koji su komunisti nametnuli. Ali, ja i moji prijatelji smo dosta čitali o đeneralu, slušali objektivne istoričare i priče naših dedova koji su ratovali uz Dražu Mihalovića na osnovu čega smo zaključili da su on i Jugoslovenska vojska u otadžbini bili jedine svetle tačke u Srbiji u Drugom svetskom ratu i jedina nada za porobljenu Srbiju", kaže Radenković i dodaje da su i njegove komšije podržale ideju da Mihailović dobije svoju ulicu.

U ovom delu Srbije tokom Drugog svetskog rata delovao je veliki broj pripadnika Mihailovićevog pokreta. Osamdesetsedmogodišnji Ljubomir Babić, kaže da se seća priča svog oca o Mihailovićom pokretu.

"Posle rata se ispostavilo da smo bil na pogrešnoj strani jer su partizani i komunisti sve nas proglasili za domaće izdajnike, a đeneral Dražu i mnoge njegove saborce likvidirali", kaže Babić.

Šetnja "U slavu Draži" u Beogradu
U ulici koja će uskoro dobiti plavu tablu sa imenom Draže Mihailovića, razgovarali smo sa Milicom i Mirjanom koje tu žive.

"Ni malo mi ne smeta što će mi pošta ubuduće stizati na adresu u Ulicu Đenerala Draže Mihailovića jer sam ubeđena da on nije počinio nikakave zločine", kaže Milica.

NAPOMENA: Cijeli tekst ako kliknete na link: https://www.slobodnaevropa.org/a/draza- ... 52892.html

[bunk]

Mrle iz let3 je ponudio besplatno njegovo idejno rjesenje za spomenik fasisti..

[Haman2]

DAN KADA JE TEKLA KRVAVA DRINA: Četnici su jednu od njih zaklali na Palama, a ostale četiri su skočile kroz prozor u smrt kako bi izbjegle SILOVANJE…
„Slobodna Bosna“ donosi novu priču iz povijesti


Foto: Arhiv

Glavne junakinje naše današnje priče su Drinske mučenice, časne sestre reda Družbe Kćeri Božje ljubavi koje su ubili četnici za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Časne sestre Kćeri Božje ljubavi došle su u Sarajevo na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera 1882. Poslala ih je utemeljiteljica reda Franziska Lechner. Otvorile su na Palama samostan „Marijin dom” 1911. godine. Održavle su nastavu osnovne škole i pomagale susjedima bez obzira na vjeru i narodnost.

Ratne 1941. godine, u samostanu na Palama bile su:

predstojnica časna sestra Jula Ivanišević iz Hrvatske, časna sestra Berchmana Leidenix iz Austrije, časne sestre Krizina Bojanc i Antonija Fabjan iz Slovenije, te časna sestra Bernadeta Banja, Hrvatica mađarskog porijekla.

Časne sestre su njegovale bolesnike, pekle su kruh djeci državnog Dječjeg doma te pomagale siromahe i prosjake s Romanije. Dana 11. decembra 1941. godine četnici su opkolili „Marijin dom”, opljačkali ga i odveli u zarobljeništvo sve redovnice i još neke druge zarobljenike. Vodili su ih po snijegu uz preslušavanja i ispitivanja do Carevih voda i Sjetline.

Tamo je časna sestra Berchmana ostala, a kasnije i ubijena 23. decembra 1941. godine. Ostale četiri časne sestre odvedene su do Goražda, gdje su stigle na današnji dan 1941. godine. Smještene su u zgradu kasarne na spratu. Kasarnom je tada zapovijedao major Jezdimir Dangić.

Četnici su u pijanom stanju po noći provalili u sobe u kojima su bile časne sestre. Časne sestre su skočile kroz prozor, nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu. Tih dana, bačeno je u Drinu oko 8 000 ljudi. Prvi koji je zapisao zločine bio je slovenski svećenik Franc Ksaver Meško, koji se tih dana nalazio na Palama.

Od 2005. godine svakoga se 26. januara obilježava Dan sjećanja u Goraždu, kao dan sjećanja na oko 1.400 žrtava četničkog terora.



Beatifikacija
Godine 2011., papa Benedikt XVI. pokrenuo je postupak beatifikacije pet časnih sestara. Papa Benedikt XVI. je 14. januara potpisao dekret o mučeništvu Drinskih mučenica, koje su bile ubijene iz mržnje prema vjeri. Time je otvorio put za njihovu beatifikaciju koja je održana 24. rujna 2011. u olimpijskoj dvorani Zetra, kada su Drinske mučenice proglašene blaženima.

(SB)

NAPOMENA: Kliknite na lin da pogledate DVA VIDEA
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/136 ... vanje.html
NAPOMENA: Kliknite na link da pogdledate dva VIDEA

[Haman2]

Kosta Nađ, partizanski general, opisao je genocid u Foči u Drugom svjetskom ratu sljedećim riječima:



"Ne sećam se da sam ikada u životu video nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda-prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezani žicom, međusobno prepleteni njome, četnici su poklane ljude i žene bacali sa mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od najkrvoločnije zveri. Žene i devojke pre klanja silovali su na očigled roditelja, muževa, braće. Strahote se ne daju opisati."
Izvor: Vijesnik , Zagreb, 25.05.1952.

[Haman2]

Vladimir Dedijer i Antun Miletić - Genocid nad Muslimanima 1941 - 45.g
Napomena; kraci izvod



Zločini genocida na području Višegrada – Zapisnik Zemaljske komisije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Sarajevo, februar, 1947.

Početkom oktobra 1943. godine nalazili su se četnici u okolici Višegrada. Uoči 5.X.1943. napali su četnici na Višegrad, a iz Višegrada prije podne 5.X.1943. god. povukli su se ispred četnika domobrani, milicija i oko 100 SS. njemačkih vojnika, a odmah po tom upale su četničke bande u Višegrad pod komandom Dragiše Vasiljevića (37 godina, rodom iz Višegrada, poginuo navodno 1945. g.). Četnici su odmah zapalili jedan dio grada tako, da su izgorile dvije trećine grada, i odmah su počeli sa ubijanjem muslimanskog življa. Ubijali su gdje god su koga stigli, a osim toga prva tri dana i noći odvodili su žrtve na Drinski most i tu ih klali, a tada ih sa mosta bacali u Drinu. Neke su žrtve primorali da žive sa mosta skaču u Drinu, koja je u to vrijeme bila velika i hladna.

Ja to nisam svojim očima vidila jer sam se kao muslimanka sa svoje troje djece (od 3 -12 godina) krila u podrumu Milutina Filipovca (40 god. star, Srbin, sada službenik u Višegradu), ali sam to čula od svjedoka očevidaca Sadije Džino i Muje Džino,koji sada žive u Višegradu, a koji su se također tada krili i to na tavanu kuće nekog Hriste, blizu Drinskog mosta, odakle su promatrali šta četnici na mostu rade.

Prva tri dana četnici su bez prekida ubijali i klali narod. Tada je pobijeno mnogo svijeta, ali neznam imena sviju žrtava, jer je tada u Višegradu stradalo mnogo izbjeglica, koje su pobjegle u Višegrad ispred četnika iz Goražda, Čajniča, Priboja, Rudog i iz sela sreza višegradskog. Znam imena ovih žrtava, koje su četnici u ta tri dana pobili:

U muslimanskom selu Crnićima, koje je udaljeno oko jedan kilometer od Višegrada, u ta prva tri dana četnici su izvršili također pokolj. U tom selu oni su zatvorili u kuću Osmanagić Safeta, porodicu Osmanagića, u kojoj je bilo oko 15 članova, i porodicu Brankovića u kojoj je bilo oko 30 članova- samih djevojaka bilo je oko 15, kuću su zapalili, tako da su žrtve žive u kući izgorile. U Crnićima su tada poubijali još drugih žrtava tako, da broj poubijanih iznosi oko 100.

U selu Nezucima, koje je daleko jedan kilomeatar od Višegrada, tada su četnici pobili oko 70 lica, od kojih znam imena samo Toskić Behari, žena Mehina (za njezine nekoliko djece, znam da joj se najstarija kćerka zvala ŠuhraToskić, imala je 15 godina).

U ta prva tri dana držim da je u Višegradu i najbližoj okolici Višegrada pobijeno oko 2.000 žrtava. Osim zločina pokolja četnici su vršili zločine paljevine, pljačke i silovanja. Ne znam imena oštećenica, koje su četnici silovali, samo znam imena djevojaka i to: Umije iz sela Mioča 18 godina stara i djevojke Sadije, isto iz sela Mioća stara 19 godina. Ove dvije djevojke četnici su zatvorili u brijačnicu Rasima Mulahasića u Višegradu, gdje su ih silovali, a zatim ih zaklali.

Svi ovi zločini vršeni su po nalogu komandanta Dragiše Vasiljevića i nekog Moljevića, koji je osuđen u procesu zajedno sa Dražom Mihailovićem u Beogradu. Znam da je bio komandant četnički i neki Pavlović Dragomir, Miloradov, star 20 god. iz Osredaka, (boravište nepoznato), pa je sigurno i on imao udjela u vršenju ovih zločina.

Četvrti dan četnici su u Višegradu uspostavili vlast, a glavnina im je otišla prema Rogatici, a u Višegradu su ostale male snage. Četnici su postavili svoga načelnika nekog Čedu, star 40 godina, Nedićevac ubijen kasnije od NOV-a. Odmah po uspostavljanju vlasti jedna grupa četnika povela je Šaćiru Karčić (žena Jusufova, 38 godina, sada u Višegradu), sa njezino četvoro djece (od 10 god. na niže) da ih ubiju. Šaćiru su pronašli sa djecom sakrivenu kod neke Ljube i vodili su ih Drinskom mostu. Ovu grupu četnika, koja je vodila Šaćiru, srela je druga grupa četnika, koja je naredila sprovodnicima Šaćirinim da ne smiju ubiti Šaćiru i njezinu djece, nego da je imaju pustiti kući, i tako se Šaćira spasila.

Kroz par dana pohapsili su četnici po Višegradu sve Muslimane i jednu katolkinju, koje su pronašli, i zatvorili ih u zatvor u srezu. Među tima uhapšenima bila sam i ja, sa svoje troje djece, te Kasim Balić 45 god. star, sada u Dušču kod Višegrada, Meho Malohija 40 god, Šaćira Karčić, žena Jusufova stara 38 g., sa svoje četvero djece, sada se nalazi u Višegradu, Sadija Džino, sa jednim djetetom, stara 40 g. sada u Višegradu, Galićka 25 god. Hrvatica, i još oko 40 djece, kojima su četnici pobili roditelje. Svi smo mi bili potrpani u jednu sobu. Prve noći oko 12 sati došlo je do k nama u zatvor šest četnika i naredili nam da iziđemo, jer da će nas otpremiti u šumu "Sjemeć" i predate Hrvatima. Mi smo se nećkali, jer smo znali šta nas čeka i molili ih da nas ostave u zatvoru, dok ne svane, ali nam to nije pomoglo. Čim su nas izveli, pred zatvorom je Meho Malehija spustio iz naručja dvoje djece i nageo bježati u pravcu Drine. Za njim su otrčali četnici Živković Vojo, pok. Mikajla, 18 godina, iz Višegrada, sada u zatvoru Okružnog suda u Sarajevu i njegov brat Sreten Živković, 20 godina star, sada negdje u našoj vojsci. Nas su odveli do Medrese i kad smo stigli pred Medresu, dotrčao je među nas Rajko Savić (star 30 god. 1945 poginuo nesretnim slučajem) - stražar sreskog načelnika Čede (40 god star, ubijen 1943. od NOV-a). Rajko Savić sa revolverom u ruci zaprijetio je četnicima, da nas ne smiju pobiti i da nas moraju povratiti u zatvor i to ovim riječima: "Sram vas bilo, malo vam je turske krvi, natrag sirotinju u zatvor". Iza toga nas je Rajko Savić sam povratio u zatvor. Nakon pola sata došao je među nas u zatvor Živković Vojo i odveo Galićku, koja se više nije povratila. Ja nisam Voju prepoznala, jer je bio mrak u sobi, ali su mi drugi to rekli koji su ga prepoznali. Ujutro je došao isti taj Vojo sa bratom Sretenom i pitao nas, gdje nam je Galićka i Meho Malohija, a iza toga nam je rekao: "Eno vam Galićke, otputovala niz Drinu za Zvornik, a Mehe vam eno u Drini zaklanog, pa ako imate volju otiđite da ga vidite".

Drugu noć oko 10 sati došao je Vojo opet k nama u zatvor, probudio nas i pitao kako se zove ona bolesna žena u kući Sante Pape. Ja sam mu odgovorila da se zove Fatima Hamzić, udata Hodžić, (36 god stara) i pitala sam ga "zar je živa, pa to mi je rodica". Poslije toga on je otišao. Sutradan ranim jutrom došao je u zatvor Vaso Đurović, (38 god. star Srbin, ubijen kasnije od četnika) i kroz vrata samo upitao, je li među nama Fatima Hamzić. Ja sam mu rekla "pa zar nije kod vas, sinoć mi je Vojo Živković rekao daje kod vas". On je odgovorio "da ju je noćas baš Vojo Živković i odveo k nama u zatvor, pa da to znači, kad nije dovedena k nama, da ju je Vojo i ubio". Te su riječi čuli i Šaćira Karčić, Sadija Džino i Kasim Balić, svi sada u Višegradu.

Taj isti dan dovedeni su k nama u zatvor Šerfo Maslo (38 godina iz Višegrada) i još jedan mladić - musliman, kojemu ne znam imena. Oba su bila lakše ranjena prilikom bježanja ispred četnika. U sumrak istoga dana došli su u zatvor k nama Vojo i Sreten Živković i odveli ovu dvojicu ranjenih, rekavši da ih vode za bolnicu u Priboj. Toga dana data je još jedna soba za nas zatvorenike, u koju smo prešli ja sa moje troje djece, Sadija Džino sa djetetom - Mehmedom starim sedam godina i Kasim Balić. Još prije nego što smo mi dovedeni u zatvor u trećoj sobi bili su zatvoreni samo muškarci. U tu sobu neprestano su i za vrijeme dok smo se mi nalazili u zatvoru, dovodili zatvorenike i odvodili ih na ubijanje. Jednom sam vidila, kad su iz ove sobe odveli na ubijanje Dušana Alibabu, 30 god. star, Srbin, partizan. U istoj toj sobi bio je naki Balagija Avdo, 20 god., željezničar, sada na Ali-pašinom Mostu, kojeg je spasila njegova djevojka Lepa Bogdanović, koju su kasnije ubili četnici. Dušana Alibabu izveo je iz zatvora četnik Niko Đurić, (40 god. star, rodom iz Sasa, sr. Višegrad, sada na slobodi u Sasama).

Kad sam prešla u drugu sobu, kako sam gore navela, došao nam je jedne noći oko 9 sati Vojo Živković. Čim je došao sjeo je kraj peći pored nas. Kako u sobi nismo imali svjetla, to smo držali peć otvorenu, tako da je od plamena iz peći bilo u sobi dosta vidno. Čim je Vojo sjeo, izvadio je veliki nož iz korica, koji je bio sav krvav, a i ruke su mu bile zamazale okorjelom krvlju, jeo je s nama orahe, a jezgre je nabadao krvavim velikim nožem i tako ih primicao ustima. Tom prilikom nam je rekao: "Šerfu Maslu i onog mladića nisam odveo u bolnicu, nego sam ih zaklao ovim nožem, jer su oni bili ustaše". Ja sam mu ponudila da opere ruke od krvi i upitala ga kako može jesti tako krvavim rukama. Na to je on pristao, da opere ruke, koje sam mu ja poljevala vodom. Osim toga nam je tada rekao: "Sinoć sam ubio 30 ustaša u selu Crnićima". Ja sam ga upitala odakle ustaše u Crnićima, našto mi je on odgovorio: "Samo je li turčin, ustaša je. Sad bih ono tvoje muško dijete zaklao, ali neću za to što si se pazila sa mojom majkom".

Zatim je rekao da je umoran i pospan i da hoće kod nas da spava i naredio meni i Šaćiri Karčić da unesemo u sobu još jedan stol, na koji će on leći. Nas dvije unijele smo stol, sastavili sa stolom koji je već bio u sobi. Stolovi su se nalazili između moga kreveta i Sadije Džino. On je skinuo sa sebe bombe, redenik, revolver, pušku i krvavi nož izvađen iz korica i sve to stavio sebi pod glavu. Šaćira je zatim otišla udrugu sobu, a mi smo svi legli. Kasim, Sadija i djeca su odmah zaspala, što sam osjetila po hrkanju. Ja od straha nisam mogla spavati. Nakon jedno pola sata Vojo je ustao, prišao k meni i počeo mi rukama otvarati očne kapke. Ja sam ga tiho počela moliti da me pusti na miru i opirala se, na što je on uzeo nož u jednu ruku, a drugom me rukom stezao grlo, i kako se nisam usudila vikati ni otimati, to je on na meni rastrgao donje haljine i nada mnom izvršio silovanje. Poslije toga legao je na stol i spavao je do ujutro. Ujutro kada je otišao, ja sam plakala i svi su vidili na mome licu ogrebotine od nokata i ja sam im odmah ispričala sve o počinjenom silovanju. Poslije toga Vojo nije više dolazio u našu sobu.

Par dana iza toga došao je u sobu Sreten Živković, brat Vojin i odveo je mene i Kasima Balića, navodno na neki rad. On je nas odveo u selo Osojnicu, to je odmah preko drinske ćuprije, i tu nam naredio da skupljamo lješeve žrtava četničkih na kamaru, polijemo ih nekom tekućinom i zapalimo. Ja sam skupila na jednu kamaru 30 žrtava, to su sve bili muslimani i muslimanke, koje su četnici prije toga pobili. Zadnja žrtva koju sam metnula na kamaru bila je sestra od moje majke Aiša Međuseljac, stara 66 godina, rodom iz Višegrada i polila sam hrpu sa nekom tekućinom, koju mi je dao Sreten i zapalila. Kasim Balić mi je rekao da je on 28 leševa pokupio i zapalio. Osim Sretena Živkovića nije više bio ni jedan drugi četnik prilikom toga spaljivanja. Za vrijeme dok smo još palili stigao je Žarko (17 god. Nedićevac) stražar sreskog načelnika Čede i naredio da se odmah imamo vratiti u zatvor, i tako nas je spasio, jer bi nas sigurno Sreten tamo i ubio. Osim svoje tetke nisam prepoznala više ni jedne od žrtava.

Koncem oktobra došli su četnici i to na 25.X.1943. u utorak, a u treći utorak četnici su se povukli, a došli partizani, koji su sutradan produžili dalje. Odmah po tom opet dolaze četnici i zadržavaju se jedno dva do tri dana, a nakon toga dolazi partizanska Majevička brigada, koja nakon nedjelju dana odlazi prema Rogatici. Sa ovim partizanima otišla sam i ja sa svojom djecom prema Rogatici, a iz Rogatice u Sarajevo.

Komandant Majevičke brigade bio je Veljko Lukić - Kurjak, kojem sam ja prijavila Voju Živkovića, koji je već tada prešao u partizanske redove. Po naređenju Veljke Lukića, Nezir Pašić, oficir Jugoslovenske armije, rodom iz Tuzle, doveo je iz Dobruna Voju Živkovića u Višegrad, gdje ga je Veljko Lukić predao II krajiškoj brigadi. Prilikom sprovođenja Vojo Živković je priznao Neziru Pašiću daje ubio samo dvojicu ljudi.

1944. godine Ševal Tabaković, sin hodžin, 25 god. star, sada u Višegradu, došao je iz Sarajeva u Višegrad sa još četvoricom od kojih znam samo Sulejmana Hubića - Hanifinog, star 20 god. iz Višegrada i Rašida Ustamujića, 18 god iz Višegrada. Tada su u Višegradu bili Nijemci i četnici. Četnici su optužili Njemcima ovu petoricu da su partizanski špijuni. Nijemci su svu petoricu zatvorili, predali ih četnicima, a četnici Vojo i Sreten Živković, Slavko Filipovac, 20 god. star iz Višegrada, sada na slobodi u Višegradu, Ljubiša Tomić, sin Milicin, 20 god. star, sada u Višegradu, sa još par četnika kojima ne znam imena, odveli su gore navedenu petoricu muslimana u Kosovo Polje, dva kilometra od Višegrada i tu ih uveli u jednu kuću, skinuli ih gole, tukli ih i natjerali ih da jedan drugom grizu spolni organ i to tako da su od ugriza morali vriskati, a četnici su ih istovremeno tukli i boli po leđima noževima. Zatim su Rašida Ustamujića izveli iz kuće i zaklali, a ostalu četvoricu, svezane odveli do Drine. Kada su došli kraj Drine sva četvorica su se bacila u vodu, četnici su za njima pucali u vodu, tako da su trojica poginula u vodi, a jedini se Ševal Tabaković spasio. O ovom događaju sa Ševalom Tabakovićem i njegova četiri druga znam po pričanju Ševala Tabakovića.