Dragi moj Zijo

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...
Post Reply
furlan
Posts: 1078
Joined: 05/11/2004 13:13
Has thanked: 1 time

Dragi moj Zijo

Post by furlan » 15/01/2007 10:10

Dragi moj Zijo
Znam da pisem pismo koje ne moze stici svom adresantu, ali se tjesim time da ce ga procitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noc i meni se ne spava.U ovo gluho doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja evo, razmisljam o zlatnoj paucini i srebrenoj magli tvojih prica, i strasnom kraju koji te zadesio u logoru Jasenovac.
Pisem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene jednom , ne ceka slican kraj u ovom svijetu po kome jos putuje kuga s kosom.
U svojim nocima s najvise mjesecine, ti si naslutio tu apokalipticnu neman s kosom od smrti i progovorio si o njoj kroz usta svog junaka Brke.Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strasan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slucajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja. Vidim neku noc, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dzelati u ljudskom liku? Jesu li slicni onima koji su tebe odveli? Ili braca onih pred kojima je otisao Goran? Zar to nisu tamne Kikiceve ubice?
Kako li smo nekada , zajedno, djecacki, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamisljali ono praskozorje kada ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osuncan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine rijeci pune jeze:
“Crni su im konji, crne potkovice”
Umnozavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pricam o jednoj basti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecacima.Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike:golubijeg srca.Prije nego me odvedu, zurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima.Njeno su mi sjeme posijali u srce jos u djetinjstvu i ono bez prestanka nice, cvjeta i obnavlja se.Przile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, zivotvoran i neunistiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejacku zelenu klicu, svoj barjak.Rusio se na njega oklop tenkova, a stitio ga je i sacuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto , o tome bih, Zijo , da sapucem i pisem svoju bajku.Ti si najbolje znao da nisam nista izmislio i da se u ovom poslu ne moze izmisljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na zalost, ni one druge nisam izmisljao, mrke ubice sa ljudskim licem.O njima ne mogu i ne volim da pricam.Osjecam kako se umnozavaju i rote u ovom stijesnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i jos malo, cini se, pa ce zakucati na vrata.
Neka, Zijo...Svak se brani svojim oruzijem, a jos uvijek nije iskovana sablja koja moze sijeci nase mjesecine, nasmijane zore i tuzne sutone.
Zbogom, dragi moj.Mozda je nekom smijesna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obecava bogzna kakvu trku.Jah, sta ces...

Branko, hvala Ti jos jednom sto mozes dusu da ispunis.


Post Reply