tempora wrote:
Imala sam priliku dozivjeti jako puno zena nasilja, svih oblika, od silovanja, psihickog i fizickog zlostavljanja.Mnoge od tih zena, nisu bile ni "tuke" ( bez obzira koliko je neko neobrazovan batina boli i za to ne treba intelekt!) niti u losoj finansijskoj situaciji.
Intelekt ne mora imati veze sa percepcijom boli, ali moze imati veze sa kognicijom i sticanjem uvida u svoje stanje.
Znamo da nije nuzno da losa finansijska situacija bude uzrok ili razlog trpljenja nasilja, ali statistike pokazuju, makar mi to ovdje i ne priznali, da finansijski nezavisna zena brze izlazi iz kruga nasilja.
tempora wrote:
Otidji u policiju i prijavi nasilje,pa da vidimo na sto ces naici!
Koliko je meni poznato, statistike govore u prilog veceg problema neprijavljivanja slucajeva nasilja, nego neefikasnosti rada policijskih sluzbi i pravosudnih organa. To, naravno, ne znaci da ovog posljednjeg nema. Medjutim, nasilje vise karakterise prikrivena priroda pojave, tzv. "zid cutnje" i "crna statistika" (jer se vecian zrtva nikada ne otkrije) nego nespremnost i nevoljnost da se zrtvi pomogne. Poznato je takodje da se i kod prijave i pokretanja istrage ili procesa desava da zrtva povuce prijavu ili prekine spor, iz ovih ili onih razloga.
tempora wrote:Mnogi od tih muskaraca, svoje pravo lice pokazu docnije, kada su vec odavno pripremili teren da svoju zrtvu imaju pod kontrolom.Sto strahom, manipulacijom,sto finansijskom ovisnoscu, sto kojekakvim drugim razlozima.
Sve to stoji. Ali sta cemo sa zenom koja je prepoznala da je zrtva nasilja ("osvjestena"), koja ima uvid u svoje stanje i nema vise osjecaj krivice (tipican za zrtvu), koja je konacno uvidjela da "sa njim nesto nije u redu" (prepoznajuci da je to dovelo i do traumatizacije djeteta), koja vise nema straha da se sa tim hrabro suoci pa odluci i javno govoriti o tome, koja nakon visegodisnjeg nasilja konacno prijavi slucaj, da izjavu u Tuzilastvu, pokrene brakorazvodnu parnicu, dobije podrsku odredjenog dijela javnosti, nekih institucija i pojedinaca, i nakon svega toga kaze da ga ipak ne moze ostaviti jer ga voli. Da li ona time obmanjuje i sebe i druge? Ili je to sasvim o.k.? Ili za uspijeh, pamet i sposobnosti koji joj se pripisuju ipak nisu potrebni snaga, hrabrost i intelekt?
tempora wrote:
Zena ima tu glupu maniju da vjeruje da ce promijeniti covjeka.Da ce mu pomoci da prevazidje kojekakve probleme.Zena se tome uci! I nerijetko trazi krivca u sebi.
Zena, dok ne prepozna da je zrtva nasilja, uvijek trazi krivca u sebi i to najcesce dugo traje. Kad stekne uvid ("kad se osvijesti"), ona trazi nacine da se izvuce iz mreze u koju se dala upecati i to je sasvim ljudski. Opet, priznali mi to ili ne, brze i lakse se iskobeljaju finansijski nezavisne i zene intelektualke svjesne svoje uloge u porodici i drustvu (napomena: pod intelektualkom ne smatram zenu koja obavezno mora imati fakultetsku diplomu; za mene je intelekt mnogo siri pojam).
Uzgred, svi mi, u svakodnevnom zivotu nailazimo na osobe koje bi zeljeli promijeniti, tj. za koje bi zeljeli da su drugaciji nego sto jesu. Za neke je to roditelj, za neke brat ili sestra, za neke prijatelj, rodjak, bracni drug, poslovni partner, pretpostavljeni. Medjutim, sazrijevanjem covjek shvata da na mnoge dogadjaje, okolnosti, situacije i ljude ne moze u velikoj mjeri uticati, da ih ne moze promijeniti, te da ono sto zavisi od nas, jesmo mi sami i da jedino sto zaista mozemo promijeniti jesu nase reakcije na odredjene situacije i ljude (tj.nj.postupke).
tempora wrote:U momentu kada je izabrala pogresnog partnera, ona treba da placa cijenu svoje "gluposti" i sav njen integritet pada u vodu.
Da, zena tada obicno pada na svim nivoima. Ali, i to je ljudski. Potrebno je da shvati da svi u zivotu prave greske, da se i grijesenjem spoznaje, kao i to da je iste greske besmisleno ponavljati. Kad sebi oprosti gresku koju je nacinila, tada nema smetnje da se nastavi dalje. Jako uspjesna, pametna i sposobna zena to moze odraditi i sama, a ona manje uspjesna, manje pametna i manje sposobna ne treba da se stidi zatraziti pomoc i podrsku drugih. Zasto inace sluze roditelji, rodbina, prijatelji, zajednica?
tempora wrote:Koliko zena uopste nema pojma da imaju vezu sa ozenjenim muskarcem? I koliko udatih biva vidjeno kao jadnice koje muz vara i pravi budalom jer eto nisu dobre u krevetu, pa je on morao otici negdje drugdje da trazi zadovoljstvo.
Budimo objektivni. Nemojmo idealizirati. Koliko udatih zena zna da ih muz vara, ali "ne zeli da zna"? Na danasnjem vaktu, nemali je i broj zena koje varaju svoje muzeve, a i veliki broj djevojaka koje svjesno ulaze u veze sa ozenjenim muskarcima, tj. veliki broj muskaraca koji varaju svoje zene. Bluda i nemorala bilo je oduvijek, a (heterospolnog) bluda nema bez muskarca i zena. Cak su i prastari vjerozakonici razradjivali kaznenu politiku u tom domenu.
tempora wrote:Nasilje je kod nas usadjeno u sve pore drustva.Od obdanista, do starackog doma.Valjda normalna pojava.Zakon jaceg, koji odredjuje moralne vrijednosti i daje kompas okolini da sudi koliko i kako je pesnica ispravna u necijem slucaju.

Nasilje takodje nije od juce i nije usadjeno samo kod nas. To je ozbiljan i slozen problem svakog drustva. Prvi pisani tragovi npr. o zlostavljanju, osakacivanju i zloupotrebi djece od strane odraslih datiraju jos iz antickih vremena, a zabrinutost vlada, nevladinih organizacija, kao i drustva za prevenciju nasilja pojavila su se tek u XIX stoljecu. Iako vec tada shvaceno kao ozbiljan socijalni problem, bilo je potrebno da prodje gotovo 100 godina da bi se nasilje prepoznalo i priznalo kao bitan nacionalni problem u velikom broju zemalja. Tako je tek krajem sedamdesetih godina proslog stoljeca, u SAD-u donesen Zakon o obaveznom prijavljivanju zlostavljanja i ucinjeni prvi napori u smislu lijecenja zrtava i njihovih porodica. Medjutim, nasilje se nastavlja i danas, u mnogo vecem obimu nego sto to vecina ljudi moze i zamisliti, a sama pojava ne predstavlja prijetnju samo zrtvama nego i porodici i drustvu u cjelini.
Evo neke statistike vezano za zlostavljanje djece:
Prema podacima UNICEF-a, tokom 2001. ubijeno je 2 miliona djece, 6 miliona teško je ranjeno ili trajno onesposobljeno, a 12 miliona djece ostalo je bez svog doma.
Prema izvještaju World Health Organization, žrtvama zlostavljanja ili zanemarivanja svake godine u prosjeku postaje 40 miliona djece mlađe od 15 godina.
Istraživanjem koje je za potrebe UNICEF-a sprovedeno u periodu od decembra 2000. do februara 2001. godine, a kojim je obuhvaćeno 15.200 djece u dobi od 9 do 17 godina iz 35 zemalja Evrope i centralne Azije, dobijeni su slijedeći rezultati: Šest od desetoro djece trpe fizičko ili verbalno zlostavljanje i agresivno ponašanje kod kuće. Jedno od šestoro djece ne osjeća se sigurnim na ulicama mjesta u kojem žive. Četvrtina mladih u dobi od 14 do 17 godina imaju, među prijateljima iste dobi, ili znaju za, mlade koji su korisnici droga. Većini djece nije poznato kako se zaštiti od virusa side. Gotovo polovica ima vrlo malo ili nikakva saznanja o svojim pravima.
Jedna od užasnih životnih istina je da se agencijama za zaštitu djece, u Sjedinjenim Državama, godišnje prijavi oko tri miliona slučajeva sa sumnjom na zlostavljanje i zanemarivanje djece (Children’s Defense Fund, 1987). Rezultati jednog istraživanja sprovedenog na nacionalnom nivou ukazuju da broj registriranih slučajeva predstavlja samo 30% od stvarnog stanja. Prema statističkim podacima, više od polovine potvrđenih slučajeva zlostavljanja uključuje zanemarivanje, više od jedne petine uključuje fizičku traumu, a više od jedne desetine uključuje seksualno zlostavljanje. Međutim, veliki broj stručnjaka iz ove oblasti vjeruje da znatan broj slučajeva zlostavljane i zanemarene djece nikada ne bude prijavljen, osobito slučajevi seksualnog zlostavljanja.
Rezultati jednog istraživanja sprovedenog u Americi, u tamošnjim crkvama i sinagogama, govore da će 1 od 3 djevojčice i 1 od 6 dječaka imati iskustvo seksualnog zlostavljanja prije navršene 16. godine.
Prema statistikama MUP-a, u Hrvatskoj je u periodu od 1991. do 1995. evidentirano 13.698 slučajeva zlostavljane djece, a prema procjenama, u gradu Zagrebu danas postoji oko 17.000 djece koja su žrtve zlostavljanja ili zanemarivanja. Samo u protekloj deceniji broj zlostavljane djece povećan je za 74%, a seksualno zlostavljanje poraslo je čak za više od tri puta.
Prema podacima UNICEF-a, nekoliko miliona djece širom svijeta natjerano je na prostituciju, prokrijumčareno ili prodato u seksualne svrhe, te za sve unosniji “biznis” – dječiju pornografiju. Internetom je u Evropi povezano više od 40 pedofila a stvaranje ove umobolne mreže već je rezultiralo mnogim slučajevima kidnapovanja i ubistava. Sve rasprostranjeniji seks turizam čiji je objekat dijete (trafficking) zauzima posebno mjesto, a komercijalna seksualna eksploatacija djece uvriježila se praktično u svim zemljama svijeta i postala globalna industrija koja obrće milijarde dolara. Ovaj problem je naročito izražen u zemljama jugoistočne Azije (Tajland, Malezija, Singapur). Magazin “Time” objavio je informaciju da su za vrijeme rata u BiH na njemačkom tržištu bile veoma cijenjene djevojčice i mlade djevojke iz Bosne koje su dostizale cijenu i do 8000 dolara (AIM, 2001)
________________________________________________________________________
To sto postoje idealne predispozicije za stalni porast ovog fenomena i na nasem tlu, ne znaci da samo "kod nas vlada zakon jaceg" po kojem nasilje postaje "normalna pojava" nego da slijedimo savremene "civilizacijske" trendove: u cijelosti promijenjen sistem vrijednosti u danasnjem drustvu, moralna erozija, nedostatak adekvatnih mehanizama kontrole, veliki broj dezintegriranih porodica, porast promiskuitetnog ponasanja kod zena uslijed loseg materijalnog statusa, odredjen broj porodica na prilicno niskom kulturnom, zdravstvenom i obrazovnom nivou, velika socijalna nesigurnost, znatan broj onih koji su usljed ratnih djejstava pretrpjeli razlicite psiholoske traume koje ih ometaju u normalnom funkcionisanju, porast slucajeva alkoholizma i drugih bolesti ovisnosti, sindrom “lijepog vaspitanja” koji ukljucuje neogranicnu poslusnost i respekt djeteta prema odraslima i/ili zene prema muzu, tzv. Stokholmski sindrom (nesretna spremnost zrtve da zastiti nasilnika), neprijavljivanje nasilja, blaga kaznena politika i nedosljedno postivanje postojece zakonske regulative, kao i nedovoljna ukljucenost strucnih lica i sire zajednice u ovu problematiku i podizanje javne svijesti o sve vecoj prisutnosti problema nasilja i na nasem tlu.