Ipak to je bila republika u kojoj jedan Borislav Paravac ili jedan Ante Gotovina ili jedan Fahrudin Radoncic nisu mogli biti znacajne figure na javnoj sceni, a da ne govorim o tome da su mogli biti ljudi od uticaja ili na pozicijama gdje se odlucuje, ipak to je bila republika koja je takve drzala tamo gdje im je i mjesto, a to znaci u mracnim i prasnjavim zatvorima, to je bila republika gdje su takvi likovi mogli samo mesti zatvorske krugove ili otici iz iste, to je bila republika kojoj svakakva bjelosvjetska stoka i gamad nije molga vrsljati po njenom teritoriju i raditi od nje sta hoce, to je bila republika koja nije sebi dozvoljavala da joj jedan engleski ubica bude najmocnija licnost u drzavi, to je bila republika koja je svakome davala sansu i svakome omogucila da u potpunosti iskoristi svoje kapacitet i sklonosti, to je bila republika u kojoj penzioneri nisu kopali po kontejnerima, borci strajkovali jer nemaju sta da jedu, studenti plakali jer im diplome ne vrijede. To je bila republika koja je mladim ljudima nudila perspektivu ali i osjecaj odgovornosti, ali im nije nudila ono sto danas imaju kao dominantan nacin razmisljanja, a to je apatija, depresija, narkomanija, kriminal. Normalno da je bilo i toga, ali nije bilo dominantno a to je ogromna razlika. To je bila republika u kojoj su djeca znala sta im je domovina i kad je njen dan, to je bila republika u kojoj za praznik nisu radile prodavnice, preduzeca i skole, to je bila republika cija himna je imala rijeci, to je bila republika gdje smo se besplatno lijecili i skolovali, to je bila reublika gdje nije bilo razlike izmedju bogatih i siromasnih, jer svi su imali jednaku sansu, a na pojedincu je bilo da tu sansu iskoristi, to je bila republika koja je izmjenila reljef i snagom volje i ljubavlju omladine za pet mjeseci napravila prugu Samac-Sarajevo, a danas ne mozemo ni novcem i mehanizacijom da napravimo 30 jadnih i bijednih kilometara autoputa, a i kisa nam u tome zna smetati, to je bila republika, gdje su djeca bila djeca, a ne idioti, jer su roditelji i nastavnici prije svega bili to sto treba da budu i znali sta treba da rade, to je bila republika gdje su djeca pjevala «Carstvo drugarstvo», a ne «kakvo tijelo Selma ima», to je bila republika u kojoj su djeca isla na spavanje sa «laku noc djeco» u 19:15, a ne ispracala svoje roditelje na pocinak, to je bila republika u kojoj smo svi od malih nogu uceni da se volimo i postujemo, a ne da se mrzimo i ubijamo, to je bila republika u kojoj djeca nisu znala sta su nacionalne podjele skola, to je bila republika u kojoj je covjek bio covjeku brat, a ne vuk, to je bila repubika ciji je moto bio bratstvo-jedinstvo i ljubav medju ljudima, a ne klanje i ubijanje u ime toboznje ljubavi koju bog propisuje. U toj republici se bratstvo-jedinstvo zivilo i bilo njena pokretacka snaga, a danas je to vitalni nacionalni interes kao glavni pokretac svih kocionih mehanizama napretka i razvoja ljudskog drustva na prostorima nekadasnje republike. To je bila republika gdje se igrao fudbal, a stadioni bili sportska borilista, a navijaci su bili ljudi a ne krvoloci, za razliku od danasnjeg stanja gdje su stadioni politicke govornice ili eventualno koncentracioni logori, a fudbal igramo po kesu bombona i gajbu piva sto bi Djole Balasevic rekao. To je bila republika za koju se igralo i borilo srcem, a trica Slavnica, zamah veslom Ljubeka, celicna pesnica Parlova ili virtuozan prodor Susica jednako se proslavljali i u Velenju i u Banja Luci i u Kumanovu.
Mogao bi ovako danima, ali i ovo je dosta, cak i previse, da se svakom postenom otme uzdah i da ga obuzme sjeta. Neka je svakome ko se sutra sa sjetom sjeti zastava i svecanosti, ponosa i gordosti, normalnog zivota i ljubavi sretan DAN SOCIJALISTICKE FEDERATIVNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE. Mogli su je dusmani i oni koje je ta zemlja hapsila i zatvarala u zatvore, jer im je to i bilo jedino ispravno odrediste gdje treba da se smjeste, srusiti, ali je ne mogu srusiti u nasim srcima i ne postoji sila kojom nas mogu natjerati da se osjecamo strancima u Pristini, Skopju, Ljubljani, Zagrebu, Novom Sadu, Beogradu, Titogradu, Sarajevu. Svi su oni jednako moji i u svakom od njih sam ja svoj na svome i ne mogu biti stranac, ma koliko to neko zelio i nastojao da se ja tako osjecam. Ja u svojoj zemlji i domovini necu i ne zelim da se osjecam strancem i to nikada necete postici, jer moja domovina mozda ne zivi na papiru, ali zivi u mom srcu i bice tako dok sam ziv.
DOMOVINO SRETAN TI RODJENDAN i na jednoj web stranici posvecenoj tebi pise otrpilike nesto ovako:
Sa Titom na celu izborili su je za nas
Sa Titom u srcu sacuvati cemo je u nama
Za nasu djecu... Da znaju, sta treba - jednog dana - da obnove...
,nije mi namjera da provociram,samo pisem ono sto mi dusa osjeca.
?
