Selo Ravno, Novembar 1991 godine.
SUMRAK RATA
Svoj put u svemu ovome cvrsto sam odabrao onog trenutka kad sam kao inspektor Uprave policije Ministarstva unutrasnjih poslova Bosne i Hercegovine,rane jeseni l991.godine u drustvu i pratnji momka iz tadasnje nase specijalne jednice MUP-a BiH,koga su svi znali po nadimku Kesa,inace Hravata rodom odnekud iz Posavine,upucen na sluzbeni zadatak u nasu policijsku upravu u Neumu.U tom svojstvu smo izmedju ostalog se nasli u sastavu zvanicne Republicke delegacije koja je na poziv lokalnih vlasti opstine Trebinje i uz odobrenje Jugoslovenske Narodne Armije usla na podrucje Trebinjske opstine prema selima Trebimlja i Ravne s ciljem procjene mogucnosti povratka prognanika-hrvatskog zivlja na svoja ognjista.
Tada, prvi put u zivotu, ugledah ubijen zivot,razrusena i opustosena sela.Plac mlade zene iz sastava nase ekipe,koja je tek saznala da joj je mati,starica koja nije mogla krenuti od svoje kuce u izbjeglistvo,ubijena,jezivo odjeknu,a mene i Kesu,kroz otvoreno staklo naseg sluzbenog automobila zapljusnu strasan smrad seoske rakije iz usta,kroz prozor nagnutog,bradatog cudovista,koji nam uz siroki osmjeh krezave i crne vilice deklamuje pijanu dobrodoslicu u svojstvu politickog komesara jedinice kroz ciju"zonu odgovornosti"trenutno je prolazila nasa kolona automobila.Na njegovim grudima,u predjelu srca,klimavo je visio jeftini bijeli izgrebani bedj sa likom Svetog Save.Sa glave,tek ispred nasih ociju,gledala nas je ogromna cetnicka kokarda.
Nasu kolonu je u povratku blokirala jedna od tih jedinica i nije dozvolila pokret dok nije to odobrio "njihov kapetan" bez obzira na prisustvo i naredjenje dvojice pukovnika JNA.Dok smo cekali to "odobrenje" iz rusevina tog sela nasu kolonu polahko okruzise grupe,vecinom bradatih naoruzanih ljudi,a na zid pored naseg automobila sjede jedan od tih "vojnika" dugih savijenih brkova,pedesetpetih-sezdesetih godina sa puskomitraljezom savremene proizvodnje polozenim preko svog krila,neprekidno drzeci prst na njegovom obaracu,prodornog zelenog zakrvavljenog pogleda povremeno uzvikujuci :
"Sve bi ja ovo po kratkom postupku".
"Sini munjo,udri grome".
Kesa,iskusni policajac neprimjetnim pokretima otkoci svoj hekler,olabavi osigurace na bombama,na trenutak,kao slucajno,pogleda u pravcu mog sjedista.Ja uradih isto.
Poceo je sapatom :"Dzasmine",tako smo se oslovljavali medjusobno zbijajuci sale sa samim sobom,on mene ili ja njega sa tim imenom ili sa "Hakala",jer se u toku naseg visemjesecnog zajednickog zadatka razvilo leprsavo lijepo drugarstvo.Pa eto, i u ovakvim trenutcima,u trenutcima koji bi svakog momenta mogli postati trenutci koji nas dijele od zivota i smrti,mi smo se salili ismijavajuci i te trenutke i samu smrt.Bila je to....,doduse, jos mladost i nije nas jos do tad okruzila smrt i nismo jos neposredno i stvarno dozivjeli rat,njegove strahote iako smo dugo slusali teske detonacije tamo negdje oko Prevlake i Dubrovnika.
"Ova bratija se izgleda ne sale,ja i ti moramo osjetiti trenutak prije nego sto krenu sa necim konkretnijim,nase auto ona trojica neprestano drze na nisanu,nemoj da bi sad pogledo tamo,vidis..., moja cijev ih gleda,mi moramo istog momenta iskocit iz auta i pucaj oko sebe dok imas metaka...,ako se slazes sa ovim...,ja i ti nemamo nikakvih izgleda da ostanemo zivi,bar da ove bagre ode sa nama sto vise",zavrsi Kesa te svoje kratke upute ukocenog pogleda zagledan ispred sebe negdje u neku daleku,neuhvatljivu i nevidljivu tacku.
"Izgleda da si u pravu.Ovo nije ona JNA,ovo je zaista bagra,horda",odgovorih mu istim tonom.
"Majketi gledaj da nekako ostavis meni onog starog,brkatog,"pomjerise mu se u jedva primjetan osmjeh,njegovi savrsenim kicoskim manirima brizljivo njegovani brcici.
"Dobro....,nema problema.....,svakako je na tvojoj strani".
Cijelim tokom tog naseg razgovora gledali smo svako u svom pravcu kroz sofersajbnu,kao nehajno i strpljivo cekajuci odobrenje "kapetana".
4.-
Dvojica pukovnika JNA,zaduzenih za bezbjednost nase misije,panicno i zustro su razgovarali sa ovecom
grupom,povremeno pokazujuci u pravcu nase kolone.Nekoliko bunovnih "kapetanovih vojnika",tek probudjenih,odbaulja nazad u rusevinu i ubrzo se vratise sa zaboravljenim puskama.Ispod njihovih natecenih ocnih kapaka probijala crven zakrvavljenih pogleda ljudi koji svoju psihu i svijest neprekidno drze pod odredjenom dozom alkohola.
Blokirani smo u rodnom selu pjesnika Ante Vukusica,koji je tog momenta,kao jedan od clanova te nase ekipe,bez kapi krvi u svom licu gledao u pravcu svoje razrusene rodne kuce.
Tek tada shvatih i bijase siguran da su Moje i Kesine posljednje rijeci ujedno bile i nas medjusobni oprostaj i oprostaj sa zivotom.
Nastade jezivo iscekivanje.
U svemu tome,u tom stanju koje mi se ucini najvise kao stanje agonije i beznadja nista me nije prepalo i iznenadilo kao moje cudjenje i spoznaja sto u tom trenutku nisam osjecao nikakav strah ili zalost sto mogu svakog trenutka prestati postojati na ovom svijetu.
"Boze",-pomislih,:"zar je to tako jednostavno".
Ali,ja postadoh svjestan da se tih trenutaka u moju dusu i srce zauvijek posijao beskrajan bijes, osjecaj koji moje bice do tada nije poznavalo u tom stepenu,strahovit,ogroman,tezak,neizbrisiv bijes prema ovim i svim bozijim stvorenjima koja bez opravdanog bozijeg zakona ubijaju neka druga fizicki slabija stvorenja.
Najzad je iznenada,kao sto je i pocelo,stiglo " kapetanovo odobrenje" i nasa kolona krenu dalje u pravcu Neumske opstine.
"Ovaj copor nas trznu pravo buraz,....sta velis"-na izlaznom punktu iz sela progovori Kesa pozdravljajuci sluzbenom izvjezbanom policijskom kretnjom poslednju grupu"kapetanovih polupijanih junaka".Osmjehnuh se samo na to i zasutah prije nego sto je nesto drugo mnogo vulgarnije provalilo iz mene i dugo sam sutio ne samo zbog toga i zbog opasnosti kroz koju prodjosmo,nego vise sto zamjenik komandira Trebinjske policijske stanice,koji je u svojstvu jednog od predstavnika te lokalne nove uniformisane vlasti bio na doceku nase ekipe,sa kojim sam se sprijateljio prilikom jednog od mojih davnih bivsih dolazaka u inspekcijski nadzor rada te policije,dijete Crnogorca,partizana,penzionisanog viseg oficira,od naroda koji je meni inace bio simpatican narod i bio mi jedan od dragih i finih momaka, sada me nije ni pogledao,kao da se radi o nekome koga nikad u zivotu nije vidjeo.On se,dakle,u toku nasih cestih sluzbenih i nesluzbenih kontakata ismijavao mom iskrenom prijateljstvu,a ja zbog svoje otvorene i naivne bosanske duse nisam mogao to prepoznati.
"Koliko li me jos takvih prijatelja okruzuje", pokusavao sam tada tim svojim bolnim razmisljanjem spoznati.
Ne malo sam se u zivotu do sada susreo s takvim ili slicnim razmisljanjima i uvijek su takvi slucajevi za ono moje bosansko bice bili bolni i teski.U takvim trenucima sam strasno bio ljut na taj dio moje licnosti,ljut zbog stalnog ponavljanja,a ponosan sto sam bozijom odredbom jedan od sinova odabranog naroda,odabranog zbog toga sto je sposoban da vjecito oprasta,ali oprasta ne kad je slabiji i kad mora jer to za njega nije oprastanje,on oprasta samo kad je jaci.Oprasta i prijatelju i dusmaninu i domacem i jabandziji,vjecito unistavan a vjecito postojan.Ni istorija nikad nije htjela reci onako kako je to zaista bilo i uvijek su neki drugi narodi stradavali najvise i uvijek su neki drugi u ime te ciste,naivne bosanske duse pisali istorije,a mi kao da nikad nismo ni postojali niti nas ima.
"A tu smo i evo nas pogledaj kao da izranjamo opet nanovo odnekud iz istorije za koju ti jadnice i neznas i opet cemo suftovi jedni biti u stanju da oprastamo,bez obzira sta ce se desiti sa nama,jer mi ne mozemo drugacije jer mi smo stvoreni kao opomena covjecanstvu i mi cemo uvijek nekako pobjediti"-jecalo je u mojim mislima.
Vratismo se u hotel pun starih ljudi,zena i djece,izbjeglica iz tih krajeva.
5.-
Ljudi i zene su u gomilama cekali ispred hotela da cuju nase utiske.Zene se sjatise oko one zene koja je kao clan nase ekipe krenula sa nama u ime svojih komsija-izbjeglica i eto saznala da je majku,koja nije mogla bjezati,izgubila.Tek sada medju svojima zakuka dubinom srca.Vecina zena joj pomogase u sablasnoj kuknjavi.
Noc poslije tog dogadjaja u moje sjecanje se urezala kao vremenski vakum u kome ja nisam bio siguran sta je od toga stvarnost.Kroz moju svijest su neprestano promicali likovi koje ja nisam mogao prepoznati,ali oci,njihovu prijetecu boju pogleda,te oci sam prepoznao,jako cesto sam ih vidjao citav svoj zivot oko sebe.
Jezivi osjecaji su mi potresali tijelo.
Od te noci,pored bijesa, u moje srce se ugnjezdio i strasan osjecaj borbenog instikta za opstanak,taj osjecaj je bio mnogo jaci od osjecaja nemoci,straha,predaje,Gandijevskog otpora ili neceg slicnog.Ovo zlo i posast je pokrenuta kao nikad do sad i ona ce unistiti sve ljudsko pred sobom i to zlo se eventualno moze zaustaviti jedino oruzjem u cvrstim,sigurnim i odlucnim rukama,zakljucio sam to danas gledajuci lica i pokrete tih ljudi.
Taj primitivni naboj koji je izbijao iz tih lica i pokreta sa tolikom silinom oruzja ne mogu zaustaviti nikakvi obicni ljudski,diplomatski ili drugi vapaji iskrenog ili izvjestacenog razuma svejedno je,njima je to jednostavno smijesno.
Oni nisu mogli krenuti bez jakog odlucnog motiva od svojih kuca i porodica u neke druge krajeve da tamo pljackaju, unistavaju i ubijaju nekoga ko nije napao njihov dom,fini,dobri ljudi u takvim situacijama traze nacina da ostanu kod svoje kuce,...prolazila mi je jednostavna misao.Znao sam da svi moji sunarodnici,koji ne mogu zivjeti u sjeni smrada te posasti ne misle i ne osjecaju isto i ta spoznaja me uplasi najvise.Dok ta spoznaja dopre do svjesti tih ljudi,znao sam,da ce biti prekasno.
Tek sad su mi tuzno izgledali pokusaji nekih mojih komsija da nekako dodju do neke puske ili pistolja,jer danas sam vidjeo oruzje,vojnicki uredjene i posjednute vatrene polozaje teske i savremenije artiljerije i vec mjesecima slusao jeku teskih detonacija njenih granata,jer Dubrovnik je vec uveliko bio razaran.U nekoliko navrata dva-tri projektila su eksplodirala u mojoj blizini kad sam prolazio preko platoa Neumske opstine i naumpadose mi rijeci mog starog komsije,robusnog starca Hadzije,koje je zadnjih mjeseci cesto ponavljao :
"Nisam sad pri parama,...poskupe su,da mi je samo nabavit jednu,pa....,ako kokarda bahne u avliju,najmanje jedan je moj.Ja him necu ziv u sake,pored mene ziva nece uci u moju kucu".
Neko mu smijuci se upade u rijec :"pazi hadzija ima nas ovdi i iz milicije"!
Hadzija se malo promeskolji :"pa sta ako ima,neka je vala i Tito ovdi ako hoce,to ti je tako",odsjece Hadzija gledajuci u mom pravcu.Ja se samo osmjehnuh,kao i uvijek,kad bih se nasao kod takvih razgovora.Takvi razgovori u uzim krugovima komsijskih sijela tog obicnog naroda,koji je i bio moja zivotna sredina meni najprijatnija,su vodjeni sve cesce.
Ali sada,nakon ovog naseg danasnjeg dozivljaja,bio sam siguran :
"Dodju li oni do avlija,sve je gotovo,moj Hadzija,jer tako isto se desilo i sa ovim ljudima,izbjeglicama.Imali su nesto kalasnjikova i pistolja,koje su bjezeci ili pobacali ili donijeli sa sobom ovdje u Neum kod svojih,a mi kome cemo mi pobjeci i da li nas voli iko ovakve,iako smo ljudi kao i oni...,moj Hadzija",bolno i tesko mi je u glavi odjekivao eho tih mojih razmisljanja.
Pricanja prognanika koje zatekoh u Neumu o njihovoj gorkoj i teskoj sudbini izgledala su mi kao tuzna prica i bilo mi je zao tih ljudi misleci da je to samo njihova sudbina.Ali,danas u kontaktu sa vojskom koja ih je protjerala,dozivih one oci,njihov nacin i boju pogleda i sa sigurnoscu shvatih da ce to biti ubrzo i sigurno i nasa i stvarnost svih tih nasih bosansko-hercegovackih i drugih krajeva.
Uspanicih se,kako i sa cime stati pred posast kada krene gore u unutrasnjosti.I ja tada i zbog toga osjetih kako u moje bice prodire i gnjezdi se neka druga licnost.
"Boze,o Boze,utjecem se Tebi,molim Te,primi mene i moje sunarodnike pod svoju milost i zastitu,jer bez tvoje milosti i zastite smo zaista izgubljeni."
Cijelu drugu polovinu 1991 godine BiH je bila logisticka baza Marticevim Srbima. Tu su prodefilovali na stotine vozila, stotine tona goriva, milioni metaka i hiljade onih koji ce napadati i braniti, nasrtati i prijetiti - drugima. Cijela Zapadna Bosna je bila blokirana. Nisi mogao na Zapad - tj. prema Hrvatskoj uopste da ides. Na jugu je isto tako bilo slicno. Napad na Dubrovnik i zaledje, te prosirenje istog i na Istocnu Hercegovinu. Kako je reagovala vlada BiH? Pa, onako kako izgleda je i trebala. Pomozi koljacu da naostri noz, a ovca, ona je uvijek spremna i krotka dok ceka u toru u kojem su nas okruzili sa svih strana. 4 SAO i jedna HZ HB. Sve proglasene u periodu od Novembra 1991 do Januara 1992. Svaka SAO uvodi svoje punktove, svoje ljude na punktovima, svoje oruzije, pustaju onog koga hoce, one koji nece otvoreno maltretiraju, cekajuci jedva vrijeme - kad nece biti potrebe ni za tim, vec metak u cijevi i aufwiedersehen.
